Marketing
Nestanak cvjećarnica
U martu me lovi nostalgija za cvjećarnicama. Mjesec je to u kojem sam najviše darivala i dobivala cvijeće. Uz Dan žena, obilježila bih tim svoj i nekoliko dragih rođendana mojih „riba“, i uvijek mi se činilo da nosim proljeće na prag, i da sam ga preduhitrila.
Jedna je to od ljepših navika koju sam stekla životom u Zagrebu. Grad koji je imao bezbroj cvjećarnica i ima trg Cvijeća, tom me naučio.
Sutra je R. rođendan. Razmišljam gdje da joj kupim buket. Ni jedna od meni dragih ili poznatih bližih i usputnih cvjećarnica više ne postoji: ni one dvije-tri „preko pruge“, ni onih pet-šest na placu, ni onih par u „banani“, ni ona preko puta zgrade.
Otkako su se rascvjetali shopping centri, moj kvart više ne miriše. Broj opstalih cvjećarni je gotovo zanemariv.
Obližnji gorostasi su progutali, pojeli i sažvakali male cvjećarnice. Uz mlijeko i krompir ne znam i ne volim kupovati cvijeće. Nisam ljubitelj ni lončarica i trajnica, koje nam se najčešće tamo nude.
Kupovina cvijeća je osim navike ili tužne obaveze, kulture, i stvar raspoloženja, želje, ljepote trenutka i inspiracije. Ima nečeg poetičnog u tom činu. Susreti sa cvjećarnama, ulasci i boravci u njima, biranje rezanog cvijeća i ukrasa, boje i mirisi, aranžiranje i razgovori sa cvjećarkama, topli su, ugodni i intimni doživljaji. A i sam prolazak pored štandova i izloga sa cvijećem užitak je čulima.
Zar, i zašto su mi i to oduzeli!
(slika s neta)
Gospodo, prosim vas lepo, gdje su nestale moje kvartovske „biblioteke“ latica.
Post je objavljen 04.03.2015. u 12:30 sati.