Sadimo sjeme ono koje ne trune,
da vječno traje da nam vijesti ne utječu,
već samo dobrotu da nam vjetrovi donesu.
Postajemo zasićeni i umorni, ima li kraja hoće
li stati više sve ružno što se oko nas dešava.
Neka se sjeme raširi, korijeni zahvate a sve ružno
u dobrotu nam vrate. Napokon s proljećem koje
sve cvijeta neka donese mir i radost toplinu ljeta
i razlog svakog cvijeta da procvjeta. Nema smisla
ništa ako nema ono što u čovjeku raste, daje i vjerom
blista. Neka sve loše zanijemi a probudi sve dobro
kod ljudi. Ratovi postanu samo za povijest, čovjek
neka je naoružan jednostavnim gestama nade, mira
i ljubavi što u sebi skriva. Daj osmijeh koji treba, možeš
nekog spasiti od njegovog nereda. Daj ruku spasa ili
samo riječ nade da ne potone u svemu što ga snađe.
Samo mali znak ako se svatko potrudi može da se vrati
dobrota humanost malih ali u dubini velikih ljudi. Dakle
tko si sam o sebi govoriš ako se potrudiš ne samo o
sebi već i drugom da malo vremena odvojiš. Tako
malo treba, ružnog je dosta neka krene opet ljepota
smijeha, nada trenutka, i svatko neka čisti ali i poklanja
radost iz svoga kutka. Napravi most i neka se glas tvoj
širi da krene virus koji svijet pomiri.
