Zbogom, legendo iz Poguesa

Ne, Shane McGowan nije umro, daleko bilo, ali nikad više neće biti onaj pravi. Punk's not dead? Nakon ovog, možda i jest!

Naime, u svojoj 48. godini nekadašnji pjevač Poguesa, a danas solist s pratećim bendom The Popes, odlučio se otarasiti jednog od ključnih elemenata svog imidža. Ne alkohola i teških pijanstava, Shane je ipak punokrvni Irac kojem bi to teško palo, već je u pitanju vizualna promjena.

Slavni bezubi propalica odlučio se konačno za posjet zubaru, nakon kojeg njegova usta više neće biti puna trulih krnji koje su mu davale prepoznatljiv izgled. Hoće li to i koliko izmijeniti i njegov karakteristični glas, još se ne zna.

Roman izvađen iz duše

Miroslav Krleža (1893.-1981.) bio je čudesno svestran, plodan i genijalan pisac. Ako u novijoj južnoslavenskoj kulturi postoji neko koga bismo mogli nazvati renesansno širokim autorom - to je upravo Krleža. Roman Na rubu pameti spada u njegove literarne vrhunce.

"Jugoslovenski pesnik Miroslav Krleža opisao je, jednom prilikom, naš dvadeseti vek slikom majmuna koji upravlja avionom" (Danilo Kiš)
Krajem prošle godine - tačnije, dvadeset i devetog decembra - u Zagrebu je otkriven veliki spomenik Miroslavu Krleži. Povod je bila dvadeset i treća godišnjica smrti. Nikakav se spomenik, međutim, ne može mjeriti sa onim koji je Krleža za života podigao samom sebi - s njegovim djelima. Jer Krleža je zbilja veliki pisac, jedan od najvećih pisaca na južnoslavenskim jezicima uopće. Nijedan spomenik nije i ne može biti veći od samog Krleže, od monumenta od pedeset knjiga - kako ga je opisao Danilo Kiš.

Zagreb Za osamdeset i osam godina svog života napisao je Krleža vjerovatno i više od pedeset knjiga. No, više od njegove autorske plodnosti fascinira kvalitet i širina njegovog grandioznog djela. Nema žanra u kojem se nije okušao, nema žanra u kojem nije ispisao makar jedno remek-djelo: od poezije (Balade Petrice Kerempuha) preko pripovijetke (Veliki meštar sviju hulja), romana (Banket u Blitvi, Na rubu pameti, Zastave), drame (Legenda, Glembajevi, Aratej), eseja (Deset krvavih godina) pa sve do dnevnika vođenog decenijama.

Interesantno je usporediti Andrića i Krležu kao najveće južnoslavenske književne suvremenike. Dok je Andrića diplomatska karijera vodila širom planete, njegov je književni svijet ipak ostao usko omeđen Bosnom; nasuprot njemu, Krleža je faktički cijeli život proveo u Zagrebu (gdje je rođen 7. 7. 1893. godine, a i umro je u istom gradu 29. 12. 1981.), no u svojim se djelima suvereno kreće po cijelom globusu.

Književni su teoretičari odavno primijetili da ima nečeg antipodskog u međusobnom odnosu ove dvojice pisaca. U filozofskom smislu nad Andrićevim djelom bdije kjerkegorovska strepnja, dok je Krleža ipak nezamisliv bez odjeka čuvene Marxove jedanaeste teze (barem onakvog odjeka koji je negdje formulirao Kiš) - vjerovao je u varljivu ideju da pisac stvara svijet i, dakle, kako se to veli, da ga mijenja.

Pogled u budućnost Teško da postoji južnoslavenski pisac čiji je opus tako obiman kao Krležin. Isto tako, teško da postoji južnoslavenski pisac o čijem je djelu napisano toliko eseja, studija, prikaza, članaka, naučnih radova i doktorata. Krležino djelo jest ogroman arhipelag kojem je sudbina da nikad ne bude do kraja istražen, a ipak je o njemu danas teško kazati bilo što novo. Rizično je pisati o Krleži jer nigdje drugdje ne postoji tolika vjerovatnoća da je ono što ste primijetili već primijećeno i zapisano.

Čini se, međutim, da se na jednu dimenziju Krležinog djela nije ipak obratilo dovoljno pažnje. Mislim ovdje na njegov osebujni proročki dar. Ako se nekakve proročanske vizije i pripisuju Krleži, misli se skoro bez izuzetka na politička pitanja. A Krleža je, ustvari, ona vrsta pisca o kojoj u razgovoru Banalnost je neuništiva kao plastična boca govori Danilo Kiš: "To su oni pisci, najređi, koji žive ispred svog vremena, koji svojim savršenim sluhom čuju pokrete istorije kao što se može čuti dolazak velikog zemljotresa, koji registruju svojom senzibilnošću pojave koje su tek u povoju, koje se tek slute, no koje oni već umeju da zabeleže, makar i ne znali u tom času da beleže pokrete i potrese koji su za ostale smrtnike nečujni i nevidljivi. To su oni najveći, najređi, pisci koji stoje jednom nogom u svom vremenu, a drugom u budućnosti."

Od mora primjera kojima je moguće ilustrirati ovu tezu ovdje ćemo navesti dva simbolički naročito atraktivna. U razgovoru s Predragom Matvejevićem Krleža je još krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća kazao: "Što predstavlja jedna osamljena knjiga na ovome svijetu danas, pa bila ona doista vrijedna da bude objavljena. Manje od jedne osamljene kapljičice u Amazoni." Tek negdje četvrt stoljeća kasnije internet knjižara Amazon.com postat će konkretno ostvarenje ove Krležine vizije.

Na kraju jednog od svojih posljednjih intervjua Danilo Kiš je kazao: "Jugoslovenski pesnik Miroslav Krleža opisao je, jednom prilikom, naš dvadeseti vek slikom majmuna koji upravlja avionom." Kako se dobro ova rečenica uklapa u onu raširenu tezu o krvavom utorku, jedanaestog rujna 2001., kao danu s kojim je završeno dvadeseto stoljeće!

Tmaste intrige u žalosnoj noći I Krležin roman Na rubu pameti uklapa se dobro u dvije spomenute značajke njegove poetike: vidljiva je u njemu specifična Krležina vezanost za Zagreb kao i njegov svojevrstan literarni avangardizam. Slika svijeta kakvu nam Krleža nudi u romanu Na rubu pameti korespondira zapravo sa cijelim nizom njegovih - da tako kažemo - duhovnoautobiografskih pjesama o žalosnim noćima u malom gradu.

"Tu cvatu tmaste intrige i duše gutaju dugovi" - veli jedan Krležin stih, koji dobro opisuje i atmosferu koja vlada romanom Na rubu pameti. Makar je napisan još tridesetih godina prošlog stoljeća, ovaj je roman također i tematski i stilski itekako ispred svog vremena. Priča o bezimenom Doktoru samom protiv svih kao da združuje Sartrea, Kafku, Kunderu te nekog velikog i mračnog skandinavskog režisera. U kontekstu cjelokupnog Krležinog romansijerskog opusa, Na rubu pameti je vjerovatno najprohodniji roman i idealan je zapravo za ulazak u Krležin književni svijet. Riječ je o romanu koji se čita u dahu, romanu čije pojedine partiture kao da su danas pisane, romanu čija je aktualnost neprolazna, romanu koji zavodi i osvaja.

Jednu toplu i lijepu ilustraciju načina na koji ovaj roman djeluje na čitatelja ostavio je Skender Kulenović u autobiografskom zapisu o svom poznaniku Abdulahu Kaziću - obućarskom kalfi iz Travnika. Ovako piše Kulenović: "Jednih ferija donesem mu Krležin roman Na rubu pameti. Dva dana poslije toga nije ga bilo nigdje, a onda se u zimsko predvečerje sretosmo u čaršiji." Slijedi opis njihovog noćnog razgovora, razgovora kojim dominira jedna Kazićeva rečenica: On piše pravo, iz duše čovjeku vadi! Iz ovih jednostavnih riječi možemo naslutiti šta je Krleža značio masi ondašnjih mladića, mladoj intelektualnoj eliti južnoslavenskoj između dva svjetska rata. No, i dan-danas Krležine riječi zvone i odjekuju pravo, kao da su čovjeku iz duše izvađene.

Cjelokupno Krležino djelo, u čije vrhunce spada i roman Na rubu pameti, zapravo je ilustracija one prelijepe fraze s kojom je ovaj pisac završio Banket u Blitvi: da, kutija olovnih snova nije mnogo, ali to je ipak jedino što je čovjek izmislio u odbranu svog ljudskog ponosa.

Doktor naše književnosti

Ovog se januara navršava tačno pola stoljeća od smrti Isaka Samokovlije, jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih pisaca u dvadesetom stoljeću. Maestralne Samokovlijine pripovijetke tematski su redovito smještene u svijet bosanskih Jevreja, no njihova je umjetnička vrijednost univerzalna



Isak Samokovlija spada u onu značajnu skupinu svjetskih pisaca koji su bili i ljekari
U svojevrsnom predgovoru za slovenačko izdanje izabranih priča Isaka Samokovlije, Ivo Andrić je, među ostalim, kazao: "Srećna je okolnost (okolnost koja pokazuje važnost i značaj umetnosti, u ovom slučaju književnosti) da je sefardska zajednica Bosne i Hercegovine dala našoj književnosti jednog pisca od vrednosti i tako se u njegovom delu sačuvala sa svim svojim bitnim osobinama."

Isak Samokovlija jedan je od malog broja bosanskih Jevreja koji su preživjeli nezapamćenu kataklizmu holokausta, a njegove priče su najljepši, najtačniji i najtrajniji umjetnički dokument o životu bosanskih sefarda, te - kako reče Andrić u istom tekstu - krvnički uništene zajednice. Samokovlijine su priče književno maestralne, a posebno osjećanje gorčine - slično onom koje izbija sa nekih Kišovih stranica - prisutno je zbog činjenice da one zapravo govore o jednom izgubljenom svijetu i jednoj iščezloj kulturi, jednom svijetu izbrisanom s lica zemlje poput Atlantide.

Goražde - Fojnica - Sarajevo Isak Samokovlija je rođen trećeg decembra 1889. godine u Goraždu. Odrastanje na obalama Drine snažno ga je obilježilo. U tekstu Sunce nad Drinom Samokovlija ovu rijeku naziva divnom i plahovitom, prisjeća se njezine čarobno zelene boje pune sunca te veli: "Drina je za me jedan od najdubljih doživljaja. Zanosila me je kao neko živo, božanstveno biće."

Odrastanje u istočnobosanskoj varošici prekinuto je - slično kao kod Ive Andrića - odlaskom na školovanje u Sarajevo. I Samokovlija i Andrić završili su istu srednju školu (današnju Prvu gimnaziju), samo što je Samokovlija bio dva razreda ispred budućeg nobelovca. U kratkom dirljivom tekstu Letnji dan Andrić će se nakon Samokovlijine smrti prisjetiti jednog njihovog davnog ljetnjeg susreta u velikom sarajevskom parku.

Nakon gimnazijske mature Samokovlija odlazi u Beč studirati medicinu. Po završetku fakulteta najprije radi kao liječnik u rodnom gradu, a nekoliko godina kasnije seli u Fojnicu. Ipak, već od 1925. godine Samokovlija živi i radi u Sarajevu. Dvije godine kasnije objavit će svoju prvu priču (u časopisu Jevrejski život), a prva njegova knjiga (pod naslovom Od proljeća do proljeća) publicirana je u Sarajevu 1929. godine.

U narednih dvanaest godina Samokovlija radi kao liječnik i piše: osim priča (u Beogradu će mu 1936. godine izići nova zbirka) tu su i drame, od kojih je najpoznatija Hanka. A onda dolaze rat i holokaust.

Odmah po proglašenju NDH ustaše su zatvorile Samokovliju. Kasnije je prebačen u izbjeglički logor u Alipašinom mostu. Samokovlija je, srećom, uspio preživjeti rat, kao i njegova djeca. Jednu svoju poslijeratnu priču Samokovlija je posvetio svojoj pokojnoj majci Sari, a u toj posveti - za koju Meša Selimović veli da je najgorča za koju zna - Isak Samokovlija veli da je sretan što mu je mati umrla prije rata.

Poslije rata Samokovlija je objavio još nekoliko knjiga (od kojih je najpoznatija ona iz 1946. godine - Nosač Samuel). Sve do svoje smrti (petnaestog januara 1955. godine), Samokovlija je radio kao urednik u Svjetlosti. Sahranjen je na starom sarajevskom jevrejskom groblju.

Liječiti i pisati Isak Samokovlija spada u onu značajnu skupinu svjetskih pisaca koji su bili i ljekari. Ne samo zbog te biografske podudarnosti, može se Samokovlija usporediti sa Čehovom. I Čehov i Samokovlija su maestralni pripovjedači, obojica se služe naoko jednostavnim prosedeom i postižu s njim vanredne umjetničke rezultate. Njihova vještina i suosjećanje u slikanju malih ljudi su neprevaziđeni; ima u tome, čini se, i neke profesionalne deformacije. Zar nema u ovom memoarsko-autopoetičkom iskazu Samokovlijinom i nečeg čehovljevskog: "Vremena nisam imao mnogo, jer sam bio zauzet kao 1jekar. Radio sam u ambulanti i poslije podne vodio privatnu ordinaciju. Zato sam uglavnom najviše pisao noću. Kad bih završio medicinske poslove, bacio bih se na književnost. A to je za mene bilo najveće uživanje. Volio sam da pišem i volio sam stvari koje pišem, doživljavao ih. Ali držao sam ih suviše dugo u ladici i nije mi bilo stalo da ih štampam. Ja sam imao teme, imao sam ljude, pa sam htio da dam te ljude, da kažem nešto o njima u pripovijetci."

Protagonisti Čehovljevih i Samokovlijinih priča djeluju živo i ogoljeno poput ljudi u ljekarskoj ordinaciji, a pisac im prilazi sa simpatijom i razumijevanjem poput dobrog liječnika. Čak im je i žanrovska ljubav spram priče i drame zajednička: ni Samokovlija ni Čehov nisu bili zainteresirani za poeziju ili roman.

Bosanski pisac Nemojmo zaboraviti ni da se Samokovlija neizbrisivo upisao u povijest našeg filma. U godini smrti Samokovlijine snimljen je film Hanka režisera Slavka Vorkapicha baziran na Samokovlijinom literarnom predlošku. (Kad smo već kod filma, vrijedi spomenuti i TV ostvarenja inspirisana Samokovlijinim djelima: Plava Jevrejka Jovana Koljovića, Simha Vesne Ljubić te Ratni hljebovi Dušana Szaboa.)

Karakteristično je za Isaka Samokovliju da je vrijednost njegovog književnog djela brzo prepoznata. Ivo Andrić ga naziva jednim od najboljih pisaca koje je Bosna i Hercegovina dala, a Meša Selimović veli kako je Samokovlija, izuzmemo li Andrića, najbolji bosanski pripovijedač poslije Kočića.

Malo kojem piscu ovaj atribut bosanski stoji tako dobro kao Isaku Samokovliji. Gotovo svi značajniji bosanskohercegovački pisci u današnjim su školskim programima najčešće obrađeni tek kao pisci pojedinih nacionalnih književnosti, s tim što se oko posjedovanja nekih (obično onih najpoznatijih) vodi i svojevrstan specijalni rat. Samokovlija, međutim, čak i u takvim prepucavanjima može biti jedino bosanski pisac, a Bosna se takvim piscem stvarno može ponositi. U ratu se, čini mi se, znala često ponavljati usporedba o Bosni kao hljebu u kojem su takozvani konstitutivni narodi voda, brašno i kvasac. U takvoj su jednačini Jevreji bili sol - sastojak naoko tek neznatno prisutan, no bez kojeg je konačan produkt bljutav. Ne ulazeći u politički smisao ovog poređenja, možemo kazati da se ono može mutatis mutandis primijeniti na Isaka Samokovliju i bosansku književnost.

Samokovlijno je djelo zapravo sol bosanske književnosti. Najbolje njegove priče (poput, recimo, Mirjamine kose) izvrsne su i relevantne i u svjetskom kontekstu. Nosač Samuel je zbirka ponajboljih Samokovlijinih priča, sažet izbor iz njegovog djela koje je kao svetao i neprolazan trag iza sebe ostavio ovaj pisac, harmonični i duboko čovečni (riječi su Andrićeve) Isak Samokovlija.

Čovjek u potrazi za svojim snom
Autor Mirjana Jurišić





"Kad nešto zaista želiš, cio se Svijet uroti da to i ostvariš." Tko može odoljeti takvoj tvrdnji, pogotovu ako je ugrađena u jednostavnu i pitku, mistikom i čudesima ukrašenu priču o pastirovu snu koji će se, dakako, ostvariti potpomognut mudrošću "cijeloga Svijeta"? Milijuni čitatelja na svim kontinentima odazvali su se tom primamljivom zovu sa stranica "Alkemičara" Paula Coelha. Roman, prvi put objavljen 1988, koji je od tada preveden na šezdesetak jezika i tiskan u tridesetak milijuna primjeraka, sutra (u prijevodu Tanje Tarbuk) izlazi kao prvi u novom kolu Večernjakove biblioteke s pet knjiga najslavnijega brazilskoga pisca.

Ocijenjen kao "priča duboke mudrosti i ljepote", roman "Alkemičar" očito je dobro pogodio senzibilitet čitatelja modernoga doba. Premda mu ozbiljnija kritika zamjera pojednostavnjen pristup religioznoj i filozofskoj baštini svijeta, "Alkemičarev" putokaz prema duhovnom smirenju u kaotičnoj suvremenosti pada na iznimno plodno tlo: po broju prodanih primjeraka taj roman ulazi u popis deset najprodavanijih knjiga posljednjega desetljeća.

Sam Coelho koji je, prije nego je našao svoju "Osobnu Legendu" u pisanju, iskusio život hipija, deset godina izučavao alkemiju, prošao psihijatrijski tretman na koji su ga prisilili zabrinuti roditelji, uspješno radio za glazbenu industriju, proputovao svijet, našao duhovnog učitelja koji ga je naučio istraživati jezik simbola uspjeh "Alkemičara" tumači autentičnošću iskustva na kojem roman počiva.

U jednom je intervjuu izjavio: "Vjerujem da je moj način pisanja određen načinom na koji vidim svijet. Primjerice, Alkemičar je metafora mog života, i iako nikada nisam bio pastir, pokušao sam sebe vidjeti kao čovjeka koji traži svoj san, svoje blago, stvari za koje želim da se materijaliziraju u mome životu. Pišem o stvarima koje doživljavam, ne o stvarima o kojima teoretiziram."

Akademik i nosilac Legije časti
Omiljeni pisac najširih čitateljskih krugova što sežu od tzv. malog čovjeka do bivšega predsjednika SAD-a Billa Clintona, Coelho je dobio u svojoj i mnogim drugim zemljama i visoka priznanja za svoj književni rad. Primljen je u brazilsku Akademiju znanosti i umjetnosti u kojoj je samo 40 članova. Francuzi su ga odlikovali Legijom časti, a UNESCO ga je imenovao posebnim savjetnikom za program "Duhovno približavanje i međukulturalni dijalog". Sam će pak otpovrnuti onima koji ga toliko ne cijene: "Zvali su me coca-cola mistik, a sad sam akademik!". (mj)

Solohov

I da makar pokušamo da razjasnimo: Šolohov jeste bio Staljinov dvorski pisac – ponekad se tamo drukčije nije ni moglo, ni živeti, ni pisati, ako se to dvoje kod nekih ljudi uopšte i razlikuje – i on jeste dobio Nobelovu nagradu zbog velikog, otvorenog, državnog pritiska Sovjetske Rusije da posle u Pariz izbeglog ruskog grofa Bunjina Šveđani ne bi baš morali da nagrađuju samo ruske pisce u emigraciji (spoljnoj i unutrašnjoj), ali isto tako treba naglasiti da je, što jest jest, Šolohov ovu nagradu ipak zaslužio, za svoje zaista veliko delo, za jedan od najvećih i najuzbudljivijih romana 20. veka, koji će postati i kroz sve godine tog veka ostati prosto jedinica mere za domete i obuhvate istorijskog romana. Nije dakle Staljin, kako se priča i piše, baš po svaku cenu morao da naručuje brodove u švedskim brodogradilištima za desetine i stotine miliona dolara, pa da tamošnjim majstorima obezbedi posla za nekoliko sledećih sezona, samo da bi podupro kandidaturu velikog ruskog pisca sa velikim romanom u konkurenciji za nagradu… ili je ipak i to pomoglo?
Sve u svemu, ravnoteža između antikomunističke i dvorske književnosti u Sovjetskoj Rusiji je na neki način ipak postignuta, ali samo na trenutak. A posle se i onako nastavilo po starom i nagradu su dobila trojica ponajvećih antikomunista u ruskoj književnosti – Boris Pasternak, Aleksandar Solženjicin i Josif Brodski. Poslednja dvojica su već etablirani u „rusko književno podzemlje“. Ruska literatura, robinja politike i javnih i tajnih poslova u velikim tiranijama koje su se u velikoj Rusiji vazda smenjivale, da bi sve ostalo isto. I naravno da su dela sve trojice ovih velikana u našem izdavačkom planu, a prva dvojica već i u pripremi. Što se odnedavno pokojnog pesnika Brodskog tiče, još smo u nedoumici da li štampati njegove hrabre i izuzetno zanimljive memoare („Udovoljiti senci“) ili njegovu veliku poeziju, što bi bio presedan, jer (ni) ova edicija pesnike niti je objavljivala, niti ih je planirala. Iz više razloga koje ovde nećemo navoditi, jer su svi odreda tužni. A ako se sa pesnicima ipak krene, plan je da prvi ne bude Brodski, nego onaj možda i najveći među njima – Viljem Batler Jejts.
Šolohov jeste bio Staljinov dvorski pisac – ponekad se tamo drukčije nije ni moglo, ni živeti, ni pisati, ako se to dvoje kod nekih ljudi uopšte i razlikuje – i on jeste dobio Nobelovu nagradu zbog velikog, otvorenog, državnog pritiska Sovjetske Rusije da posle u Pariz izbeglog ruskog grofa Bunjina Šveđani ne bi baš morali da nagrađuju samo ruske pisce u emigraciji (spoljnoj i unutrašnjoj), ali isto tako treba naglasiti da je, što jest jest, Šolohov ovu nagradu ipak zaslužio, za svoje zaista veliko delo, za jedan od najvećih i najuzbudljivijih romana 20veka, koji će postati i kroz sve godine tog veka ostati prosto jedinica mere za domete i obuhvate istorijskog romana. Nije dakle Staljin, kako se priča i piše, baš po svaku cenu morao da naručuje brodove u švedskim brodogradilištima za desetine i stotine miliona dolara, pa da tamošnjim majstorima obezbedi posla za nekoliko sledećih sezona, samo da bi podupro kandidaturu velikog ruskog pisca sa velikim romanom u konkurenciji za nagradu… ili je ipak i to pomoglo?

DODELJENA „VITALOVA” NAGRADA
Laureat Vladimir Tasić
Nagrađeni roman „Kiša i hartija” objavili novosadski „Svetovi”

Deveti dobitnik naše najveće novčane nagrade (400.000 dinara) za književnost, koju dodeljuje vrbaski “«Vital”, je novosadski doktor matematike i pisac Vladimir Tasić (1965). Tasić, koji danas živi u Kanadi i predaje na univerzitetu NJu Bransvik, nagrađen je za roman “«Kiša i hartija»” objavljen u izdanju “ «Svetova”» iz Novog Sada.. Žiri koji je radio u sastavu: dr Novica Petković, dr Radovan Vučković i dr Jovan Delić jednoglasno je odlučio da iz literarne produkcije u 2004. godini izdvoji njegov drugi roman «”Kiša i hartija», a u najužem izboru ostala su još i dela Stevana Raičkovića «”Fascikla 1999/2000»” i roman “«Lavlja pećina»” Aleksandra Petrova, oba u izdanju Srspke književne zadruge iz Beograda.
Obrazlažući odluku žirija njegov predsednik dr Novica Petković, između ostalog, ističe:
- Roman “«Kiša i hartija”» jer priča o mladim intelektualcima koji su se pri kraju prošlog veka rasuli po svetu, a onda se nakon desetak godina sastaju u svome gradu, Novom Sadu, pored Mosta slobode , koji se ponovo gradi, pošto je u toku bombardovanja bio prepolovljen. Na kraju, pored Mosta slobode, priređuju veliki pefrormans. “«Kiša i hartija”» je roman novog senzibiliteta, pisan u prepoznatljivoj fakturi kombinovanjem eseja, putopisa, istorije i dokumenata. Pred nama je dobar znak obnove srpskog romana i otkrivanja izvesnih njegovih novih razvojnih mogućnosti.
Vladimir Tasić je 2001. godine, već svojim prvim romanom «”Oproštajni dar”», koji je doživeo tri izdanja, bio u konkurenciji za «Vitalovu» i «Ninovu nagradu» ali je tada dobio priznanje Drugog programa Radio- Beograda za knjigu godine. Upravo ovih dana časopis “«Zlatna greda”», u decembarskom broju, objavljuje separat o izvanrednoj recepciji tog romana u Francuskoj i Kanadi, gde je Tasić odavno preveden i rado čitan pisac.
Zahvaljujući brzim mejl porukama, Vladimir Tasić je u dalekoj Kanadi i od nas saznao za veliko priznanje i uz zahvalnost na čestitkama, u ovom trenutku, ostao je bez teksta. Obradovan i iznenađen nagradom, ne može sada ništa da kaže, ali će se sa «izjavom» javiti koliko sutra. Inače, Tasić je autor i dve knjige pripovedaka:» “Pseudologija fantastika”», Matica srpska, 1995 i «”Radost brodolomnika”», Svetovi, 1997. Autor je i knjige “«Matematika i koreni postmoderne misli»”.
Svečano uručenje «Vitalove» nagrade» je 26. januara Vrbasu.

Slobodan Trkulja
Instrument kao duhovno oružje

Na omotu debi albuma „Prizivanje kiše“ (PGP 2002) grupe „Balkanopolis“, njen osnivač i „ideolog“, multiinstrumentalista, kompozitor i aranžer Slobodan Trkulja zahvalio je Bogu što ga je blagoslovio talentom, korenima koji su ga preporučili belom svetu i drvetu od koga su napravljeni instrumenti na kojima od detinjstva, samouk svira.

Tada nije zapisao, ali je izgovorio kasnije kako je razmišljajući o muzici i svojim „ludim“ krosover idejama znao da će svet, pre ili kasnije, početi da se okreće po njegovoj zamisli: Mada je i bez formalnog muzičkog obrazovanja bio opsednut tradicionalnim srpskim drvenim duvačkim instrumentima, zvanično muzičko obrazovanje stekao je studirajući saksofon na Džez konzervatorijumu „Van Amsterdam“. Trenutno je na postdiplomskim studijama u Roterdamu. Nakon serije koncerata po Holandiji, Trkulja i „Balkanopolis“ započeli su 3. decembra turneju po Srbiji fantastičnim koncertom sa Beogradskom filharmonijom.
Kako ste prevalili put od samoukog muzičara do diplomca Džez konzervatorijuma „Van Amsterdam“?

- Moja učiteljica Amalija Kučmaš usmerila me je na osnovnu muzičku školu i klarinet, ali nakon par godina rada otkrio sam neparne ritmove, narodnu muziku i kompletna priča o vežbanju etida i skala momentalno je pala u vodu. Vremenom sam otkrio zvuk gajdi, bio totalno opčinjen njihovim sirovim i senzibilnim zvukom. Lagano sam počeo da otkrivam suštinu i način sviranja naše muzike. Prvi klarinet mi je otac prokrijumčario iz tadašnje Čehoslovačke; gajde sam kupio tokom turneje po Kanadi; makedonski kaval od prijatelja iz Skoplja; bugarski kaval dobio od jednog Irca u malom holandskom selu; prvi jermenski duduk dobio na korišćenje od vladike Porfirija iz manastira u Kovilju (kasnije sam kupio duduk od profesora iz Jerevana koga sam upoznao u Amsterdamu), a za saksofon sam morao da razočaram mamu jer sam joj potrošio novac planiran za mašinu za pranje sudova. Danas sviram na specijalnom belom tenor „borgani“ saksofonu.
Koliko je vaš odlazak ka etno muzici bio i odlazak ka kolektivnim estetskim i duhovnim korenima?

- Moj veliki san bio je da se gajde čuju i tretiraju kao moderan instrument, a ne kao muzejski eksponat. Zato sam još 1997. osnovao grupu „Balkanopolis“. San mi je i da se srpske gajde pojave na MTV-u i da ih ceo svet čuje u punoj snazi. Muzika bi trebalo da postigne da čoveku bude toplo u grudima, da se kroz nju oseti sva blagodat Božja, da ona bude energetski talas koji obavija dušu. A naši narodni instrumenti su pravo duhovno oružje. Bez vere nemate ništa. Morao sam proći mnoga iskušenja. Trebalo je biti disciplinovan i vredno raditi. Ne pušim, ne pijem alkohol ni kafu, nikad nisam ni pomislio da probam kakva opojna sredstva (što je uglavnom prva asocijacija na Amsterdam), čak se trudim da ne pijem gazirana pića. Volim da sviram i ljubav prema muzici održava me u balansu.
Živite u dva sveta, dva društva, srpskom i flamanskom; u kome je duhovnost više ispoljena?

- Ha, ha, dobro pitanje. Ostao mi je telefon u jednom beogradskom taksiju pre neki dan, pa vozač nikako da mi ga vrati... Ne znam, zavisi na koga naletite. Ima dobrih ljudi i tamo i ovde. Veliki problem Zapada je nedostatak vere, činjenica da se društvo degradira putem masovnih medija. Crkve se pretvaraju u diskoteke, a televizijski kanali prepuni su pornografije. Duhovnost je u krizi. Kod nas je pritisak verovatno još i veći zbog nemaštine, pa se, izgleda, mlade devojke utrkuju koja će više pokazati grudi i razgolititi se - postalo je in slikati se za „Plejboj“. Sumnjam da će naći sreću i smirenje u činjenici da su pokazale da imaju meso na kostima. Za dušu se valja boriti. Ipak, sve je više mladih koji odlaze u crkvu, koji poste i pričešćuju se. U nekom smislu pravoslavlje doživljava preporod.
S koje strane je došao uticaj džeza i kako ste onda u taj krosover ubacili i klasične instrumente nedavno na koncertu sa Beogradskom filharmonijom?

- Suština muzike koju stvaram sa momcima iz benda je zahtevna. Njoj mora da se omogući da prodiše. Nivo na kome se izvodi mora da bude dostojan zamišljenom izvođenju pred našim najznačajnijim istorijskim figurama. Zamišljam kako ovu tradicionalnu muziku iz publike sluša svetitelj Sava ili kralj Stefan Dečanski, car Dušan... ili sveti Vasilije Ostroški ... veruj, kolena mi već klecaju... Da li bi bilo dovoljno dobro to što radimo? Nisam siguran da bi im se svidelo sve što Srbi danas rade, a njima dugujemo najviše, zar ne? Negde u toku dubljeg upoznavanja sa tradicijom promenio se i način na koji sam čuo klasičnu muziku. Nakon toga, uz svaki simfonijski orkestar čuo bih reski zvuk gajdi ili melanholičan zvuk kavala, pa frulu, itd. Nijedan simfonijski orkestar mi nije delovao kompletno bez njih…Kada sam osetio da je muzika koju stvaram sa svojom grupom na putu da predstavlja nasleđe naših predaka, proveo sam više od dve godine radeći na ideji simfonijskog tradicionalnog zvuka.

Edo Murtic

Murtić nedavno o svojim slikarskim počecima
- Kao dijete iz radničke familije, otac mi je radio u Americi i već je tamo bio pomalo "zaražen" socijalizmom, rano sam saznavao za stvari poput Sovjetske Rusije. Kad je otac stigao doma i objesio Lenjinovu sliku na zid, prvi sam se put susreo i s likom radničkog vođe. Uz to, sigurno je važno bilo i to da sam živio na Trešnjevci, dijelu grada s potleušicama, u kojima je živjela radnička klasa. A ja sam stalno crtao, još kao dijete, kao klinac od sedam-osam godina. Crtao sam sve što sam vidio oko sebe, kola, sirotinju, klošare, potleušice, Cigane, čitav jedan svijet. U to vrijeme moj profesor crtanja profesor Pap čak mi je u četvrtom razredu gimnazije izložio stotinu mojih crteža, a izašao je i jedan članak u Novostima. I tako, jednog dana dođu meni dvojica momaka, starijih od mene, bili su to Marijan Matković i Joža Horvat, i pitaju me "Mali, kaj ti to delaš", ja im objasnim, a oni mi kažu, "Dobro, dobro, a da ti sutra dođeš na jedan sastanak". To je bilo negdje 1934. godine i tako je to počelo. Bio je to krug literata i umjetnika u koji sam vrlo brzo ušao.

Edo Murtić (Velika Pisanica, 1921 - Zagreb, 2005)
Slikar, grafičar, eksperimentator
Istaknuti hrvatski slikar i grafičar, najveći predstavnik apstraktnoga slikarstva, akademik Edo Murtić umro je 2. januara nakon duge i teške bolesti u zagrebačkom KBC Rebro, piše zagrebački Večernji list. Slikarski aktivan do poslednjega daha, Edo Murtić je, primera radi, u septembru 2004. došao iz bolnice na otvaranje svoje retrospektivne izložbe slika u bečku palatu Harrach. Prošlog leta Igor Zidić priredio je izložbu slika u porečkoj palati Zuccato, a pre dve godine u zagrebačkoj Modernoj galeriji priredio je njegovu veliku retrospektivu. Slikar, grafičar, eksperimentator s keramikom, Murtić je svojim delom, posebno slikarstvom, obeležio hrvatsku umetnost druge polovine 20. veka, a gestualnom apstrakcijom i ogromnom, bujajućom energijom uveo je i u 21. vek.

Rodio se 1921. godine u Velikoj Pisanici, gimnaziju je završio u Zagrebu. Studije slikarstva počeo je na Akademiji likovnih umetnosti, prvo u Zagrebu, potom u klasi Petra Dobrovića u Beogradu. Prvu samostalnu izložbu priredio je 1935. u Zagrebu. Deo ratnih godina proveo je u partizanima, bio je učesnik sednice kulturnih radnika u Topuskom, a upravo u ratnom vihoru ilustrovao je sa slikarom Zlatkom Pricom "Jamu", pesničku ratnu poemu Ivana Gorana Kovačića koja je gotovo svetski raritet, nenadmašna po snazi umetničke ekspresije i povezanosti stiha i crteža.
Od sredine prošlog veka slikao je mediteranske motive u duhu postimpresionizma, s posebnim osećajem za boju, komplementarne parove i jake kontraste. Pedesetih je Amerika odlučujuće uticala na njega, a 1953. u Zagrebu je izložio "Doživljaj Amerike" i to je početak njegovog snažnog apstraktnog usmerenja, sve do devedesetih kad ga Mediteran na kratko vraća od nepredmetnog prema figurativnom slikarstvu, prepoznatljivom krajoliku s bujnom vegetacijom. Sopstvenim je rukopisom povezao ono što je već mnogo puta iskazao, no uvek je iz jednog jezgra izvlačio novu promenu. Bavio se i zidnim dekoracijama enterijera i keramikom, kreirao je velik broj plakata i pozorišnu scenografiju.
Redoviti član Hrvatske akademije nauke i umetnosti (HAZU) postao je 1997. Mnogo je putovao, posebno po Francuskoj, Italiji i SAD. Bio je građanin sveta, humanista koji je izlagao od Moskve, gde je njegova retrospektiva viđena krajem 2002. u moskovskoj galeriji "Novi Manjež", a jedno od najvećih priznanja dali su mu Italijani u Lizoneu (blizu Milana), gde je 2004. primio Premiju Lissone. Tokom pola veka svog stvaralaštva, ovaj slikarski klasik priredio je više od 150 samostalnih i tristotinjak zajedničkih izložbi. Živeo je u Zagrebu i Vrsaru koji je bio njegov drugi dom, gde je napušteni kamenolom Montraker bio nepresušna slikarska inspiracija. Njegova dela mogu se videti u brojnim svetskim muzejima i privatnim kolekcijama.

MARGINALIJE
Šminkanje građe

Otrcano, ali i tačno, je poređenje kako je građenje književnog/ umetničkog dela nalik onom zidarskom/ neimarskom. Neko donosi vodu, drugi postavlja visak, meša beton, a samo majstor ugrađuje svoju ciglu. No za sve je potrebna građa/materijal. Kuća ima svoj stalan zbir gradivnih elemenata i on je najčešće nalik spletu prirodnih/životnih okolnosti. U brdu od kamena, u šumi od drveta, u ravnici kuća je od zemlje. Umetnost, a posebno književnost, građu za sebe nalazi u planetarnim okvirima, gotovo bez granica. NJen gradivni elemenat je reč, a pogonsko gorivo stvaralačka imaginacija. Vreme je prošlo, sadašnje i buduće.
Homer i Biblija su dva stuba nosača i moderna literatura, hteli to mnogi ili ne, izvire i uvire u ova dva okeana. O tome najbolje govori komparativna istorija književnosti, koja sve zna i zbog toga se oni najtanji nje i plaše. Naročito goli kradljivci ideja i sitna piskarala literarnog smeća i kupusara. Kako se, međutim, književni motivi, junaci, obrasci, forme i drugi elementi, sele i dopunjavaju ova oblast humanističkih nauka najviše zna i tek ponekad jasno o tome progovori. Tajna je u veštini šminkanja, uklanjanju tragova i pomoćnih skela.
Veliki Balzak je trčao za slučajnim prolaznicima, kao kakva uhoda, da bi ih kasnije uveo u svoje romane. Uistinu, ima nešto lopovskog i lovokradičkog u prepisivanju golog života i opipavanju pulsa svojih sugrađana, pa i onih najbližih. Čovek je bio i ostao najprimarnija i najvažnija piščeva građa i onda kada je stvaran lik karikiran, zamagljivan, unakažen, ili prekomponovan. Mnogi su se zato plašili blizine pisca, posebno ulaska u njegovo vidno polje. Ko zna kako će izgledati u knjizi i biti balsamovani u književnoj istoriji. Neki likovi su se prosto otimali piscima i nisu hteli da ih slušaju. Tolstoj je od njih hteo da pobegne čak u Novi Sad (!), ali je završio u astapovskoj železničkoj stanici čekajući voz za presedanje.
Rumunski nihilista, svetac nihilizma, Emil Sioran (1911-1995), je sve napisao krećući na sebe i mrzeći one oko sebe. Uvek je bio oran za veliku pakost i tako izgradio neprolazno umetničko delo. U prirodi je bio sasvim druga priča, ono što bi se reklo- divan čovek. Ivo Andrić je dela gradio na čvrstim faktima, istoriji Bosne, na kojoj je i doktorirao, ali u njegovim romanima i pripovetkama, nema ni jedne jedine godine. Niti stvarnih likova. Milorad Pavić svoje romane gradi od krova, a Milovan Danojlić voli da sve prvo stavi na postojane/čvrste temelje. Vasko Popa (1922-1991)je najviše uzimao iz narodne poezije i mitologije, ali njegove pesme/male kutije su primeri savršenstva, bez ijednog vidljivog šava.Kome je on šminkao/redigovao rane radove «iz cuga»je postajao/ličio na pravog pesnika.
Svoju ekskluzivnu građu avangardista Vujica Rešin Tucić (Melenci, 1941) je držao u frižideru, a tek iz tako dobro ohlađene mase, uzimao je po koju reč, odlomak. Najviše je seckao i lepkao i tako od starih slikovnica, bukvara, otpadaka, napravio jedinstvena “«Struganja mašte”». Neke reči je toliko voleo, i mešao u dadaističkom šeširu, da je od potpuno istih napravio dve sasvim različite knjige. Hteo je da pokaže šta je to letrizam i reizam, u njegovoj praksi/viziji.
Najveću revoluciju u istoriji umetnosti i istoriji građe/ideja uneo je Marsel Dišan koji je 1917. godine uneo pisoar u galerijski prostor i izložio ga kao skulpturu. Cela moderna umetnost vrti se oko tog akta i postupka o čemu je i naš profesor dr Milan Brdar (1952) napisao zapaženu studiju “«Filozofija u Dišanovom pisoaru”». Od tada se, u tzv. prestižnim galerijama, najčešće, instalira i performira...
Kod postmodernista često se ne zna šta je građa/dokument a šta fikcija. Često ni šta je literatura. Ali o tome drugi put...

BRIAN WILSON: "SMILE" (NONESUCH)

PATOLOŠKA PRECIZNOST



Smile je dugo bio nešto poput Svetog Grala pop glazbe, izgubljenog dragulja u legendi o Brianu i polupanim lončićima. Naime, 1966., dok su ostali Beach Boysi održavali koncerte po svijetu (Wilsonu je publika išla na živce, mrzio je njihov običaj da plješću između i za vrijeme pjesama) on je dovršio remek-djelo Pet Sounds i odmah se s tekstopiscem Van Dykeom Parksom upustio u još ambiciozniji projekt, koji je trebao biti definitivna pobjeda Beach Boysa nad Beatlesima. To rivalstvo, današnjim će pop fanovima biti možda teško razumjeti, nije imalo mnogo s prodajom singlica i top-listom, nego s inovacijom i kreativnošću, stvarima kojima diskografije ovih dvaju bendova nadmašuju ostatak rock scene zajedno.

No, za vrijeme rada Wilson je tonuo u paranoju, te definitivno prolupao i nestao u samonametnutoj izolaciji prije nego je album dovršen. Pet Sounds je postao jedan od najznačajnijih izdanja popularne glazbe uopće. Smile je propao u zemlju. Njegovi su dijelovi objavljivani na kasnijim izdanjima, a piratske su verzije kružile među fanovima. Trideset i sedam godina Smile je nevjerojatno blizak suvremenom glazbenom senzibilitetu, s varijacijama naoko jednostavnih glazbenih tema i kompleksnim, slojevitim aranžmanima. Njihova dinamika i količina instrumentalnih krhotina od kojih se sastoje mogu opravdati autorov davnašnji živčani slom. Iako je Wilsonov glas izgubio onu mladenačku mekoću, njegove su karakteristične vokalne harmonije profitirale od moderne tehnologije.


Razdijeljen na tri “čina”, album pokriva veliko tematsko i glazbeno područje, i samo ga taj ambiciozni entuzijazam odaje kao mladalačko djelo. Sve ostalo odrađeno je s takvom patološkom preciznošću da zvuči uznemirujuće. Mnogi će se upitati zašto je Wilson materijal snimio iznova, umjesto da iskoristi vlastite stare mastere. Odgovor je vjerojatno u tome što bi u tome slučaju morao pregovarati s Mikeom Loveom, vlasnikom imena Beach Boys, a to je, čini se, za Wilsona bila gora pokora nego snimanje svakog pojedinog tona iznova. Teško je procijeniti kakav bi bio učinak ovog albuma da je objavljen '67., ali jedno je sigurno - "Sgt. Peppera" ne biste slušali istim ušima.

________________________________

DARKO RUNDEK ispred Rundek Cargo Orkestra
- Kome na glavu pada zagrebačka magla?
D.D.: Za početak recite mi nešto o vašem novom albumu "Zagrebačka magla". Na albumu imate dosta gostovanja? Možete nabrojiti neke od njih i reći zašto ste baš njih izabrali?

Rundek: Pa evo redom. Prvi gost je bio Žarko Hajdarhodžić. On je svirao u klubu SC flautu, zbog toga štio mislim da je on jedan izvrstan muzičar s kojim sam već prije na nekim tulumima, u nekim situacijama koje su bile manje formalne improvizirao zajedno, i to je za mene bilo veliko uzbuđenje i užitak. Žan Jakopač, mi smo svirali zajedno par godina i svaka prilika da sviram s njim je za mene dobitak. Dino Šaran, kojeg ste slušali u Zagrebu na koncertu u Studentskom Centru, za kojeg mislim da je vjerojatno u ovaj čas, koliko ja znam i po mom ukusu, uz Edu Maajku , najinteresantniji songwriter koji se u ovoj regiji pojavio. Na Exitu su sa mnom bili Jasna Bilušić s kojom sam isto već prije surađivao pa je bilo prirodno da je pozovem. Bio je Capri srećom u Zagrebu, Damir Prica Kafka Capri, saksofonist Haustora, jedan veliki muzičar, i to mi je bila čast s njim svirati. On je i na albumu gost, na pjesmi 3Lice3 i na 3Crnom žbiru3. Bio je i Mance. Ja sam bio gost na nekim njegovim koncertima, pa je bilo prirodno da on bude gost na našem..Mislim, kažem našem jer to je ploča Rundek Cargo orkestra, a ne moja samo. I Mance je za tu priliku smislio stvar na licu mjesta i to je ono u čemu je on najjači, da mu se stvari pojave od nikud. To su svi, mislim. Još i Ilij Novoselić s kojim sam isto surađivao u raznim prilikama. Ne samo s bendom, nego i na kazališnim muzikama, filmskim muzikama. On je svirao harmoniku i saksofon, i odsvirao je prekrasan solo na 3 Zagrebačkoj magli3. I bio je Sven Buć, basist s kojim sam svirao u onom bendu za 3Apokalipso3 i 3 U širokom svijetu3. I to su svi moji prijatelji i muzičari koje jako cijenim.

D.D.: Koja je razlika između rada solo i rada s Cargo orkestrom?

Rundek: Razlika je u tome, da je Cargo orkestar jedan organizam u kojem mogu da predložim pjesmu kao svoj materijal. Sad nove stvari, uglavnom stvaramo zajedno. I onda te moje pjesme, jedan dio pjesama služe da taj bend svira zajedno. Ali ovaj sad radimo, zajedno improviziramo pa onda se iz toga pjesme usporede. Moj je posao da izaberem pjesmu iz nekih drugih materijala koje je ponudio bend. Te muzičare koristim, ne samo po tome što su dobri muzičari, nego po tome što se slušamo uzajamno i da kreiramo i funkcioniramo zajedno. Dok kad sam solo autor ja napravim pjesmu, napravim neke osnove aranžmana pa pozovem muzičare koji to, na drukčijoj funkciji, više reproduktivno, makar je i to suradnja s muzičarima.

D.D.: Kakav status uživate vi i Cargo orkestar u inozemstvu i kako funkcionirate na stranom tržištu?

Rundek: Pa mi smo sad izdali album u, to se sad kaže, svjetskoj distribuciji. I ne vjerujem da ga ima sad u Turkmenistanu, ali ima ga u Kini, Japanu, Australiji, Americi itd..Sad imamo odlične kritike, u engleskim i francuskim časopisima. Sad polagano počinjemo raditi koncerte. Ta scena je velika i trebat će vremena dok zauzmemo značajnije ili manje značajno mjesto, ali publika to voli, širi se, glas se daleko čuje, i imali smo više promotora koji se javljaju. To zasad pozitivno funkcionira.

D.D.: Do kada mislite živjeti na potezu Pariz – Zagreb i kako takav život funkcionira?

Rundek: Pa dok ide. To je dobro. Ja volim putovati, meni je to super.

D.D.: Glumili ste u filmovima 100 minuta slave i Polaganoj predaji. Je li to novo poglavlje u vašem životu da se okrećete ka filmu ili su to bili samo kratki izleti? Hoćete li u bližoj budućnosti glumiti u još kojem?

Rundek: Pa ja sam sad dobio nagradu za najbolju mušku ulogu u slovenskom filmu prošle godine za ulogu u filmu 3Ruševine3, tako da je to bila moja prva glavna uloga u filmu. To je izgleda dobro prošlo kad sam dobio nagradu. To je bilo vatreno krštenje kao glavnom glumcu u filmu, a sad ako Bog da i ako bude još nekoga inspiriralo ja mogu glumit bilo šta.

D.D.: Jesu li vam, općenito govoreći draži albumi i razdoblje stvaralaštva u doba Haustora ili danas? I jeli se to može uopće usporediti?

Rundek: Ne. To se ne može uopće usporediti.

D.D.: Nabrojite mi, ukoliko ste ih imali ili imate, neke glazbene uzore.

Rundek.: Pa nemam neki baš određeni uzor.

D.D.: Uspoređuju vas, što se tiče glasa sa Bowiem i Bryneom? Je li vam to laska i smatrate li da ste u njihovom rangu?

Rundek: Mislim da ima nekih dodirnih točaka. Ali mislim, možeš ti bilo koga usporedit s bilo kim, nije to automatski neko laskanje. Ako pokušavaš zvučati kao Tom Waits, kako to neće biti laskanje.

D.D.: Za vas kažu da ste čovjek koji je uspio u glazbi ujediniti sva svoja zanimanja (redatelj, glumac, tekstopisac, kompozitor, pjevač) i proizvesti stilski prepoznatljiv Rundek zvuk? Smatrate li da zaista postoji karakterističan Rundek zvuk i smatrate li se multitalentiranom osobom?

Rundek: Pa kažu da moj bend ima sad zvuk, a ja sam im rekao da sad imamo dobrog tonca. Ali ne, kao to nije stvar tonca, nego da smo bend i ja počeli rezonirat zajedno. Da, mislim da je Cargo orkestar uzgojio jedan zvuk koji se još razvija, pa budemo vidjeli.

INTERVJU
DŽEZ MAJSTOR MIĆA MARKOVIĆ
„Otpisani” za sva vremena

Novogodišnja proslava na svim nivoima u našoj državi skoro je nezamisliva bez aktivnog učešća limenih duvača, a ukoliko se barem u ponoć ne podigne žestoka prašina na južnjački način, zabave kao i da nije bilo. Ali trubački orkestri poslednjih godina više ne sviraju samo izvorni evergrin, već sve češće posežu i za urbanim motivima, a opšte mesto u repertoaru i momenat kada se raspoloženje podiže do kulminacije definitivno je postala izvedba teme sa špice kultnog TV serijala „Otpisani”. Kada se početkom sedamdesetih uselila u domove miliona jugoslovenskih porodica, ratna priča o beogradskim ilegalcima predstavljala je evolutivni pomak tradicionalnog partizanskog filma ka akcionom žanru, u čemu je veliku ulogu imala i atraktivna muzička podloga, prvi put drugačija od uobičajene za tu vrstu filmske naracije i potpuno u skladu sa svetskim trendovima tog vremena. Autor muzike, jedan od najsvestranijih srpskih džezera, saksofonista, bend lider, dirigent, producent, aranžer, kompozitor i poznato TV lice Milivoje Mića Marković rado se seća vremena kada se kao diplomac vratio sa džez akademije u Gracu i odmah našao mesto u filmskoj ekipi reditelja Aleksandra Đorđevića koja je u Košutnjaku kovala planove o osvajanju Holivuda:


- Počeo sam da pišem muziku za TV gde sam se zaposlio kao urednik. Nakon „Čepa koji ne propušta vodu” Aca mi je rekao da mu treba tema za novu seriju koju upravo snima. Pročitao sam scenario i otišao na dva-tri snimanja na eksterne lokacije da vidim o čemu se radi. Počeo sam da pišem, ali sam se mučio sve dok mi jedne noći za klavirom nije došlo, najpre u levoj ruci ona glavna fraza, a zatim i ostalo. Posle je bilo lako, napisao sam aranžman za orkestar od pet ili šest duvača i ritam sekciju. Snimio sam tri verzije, ali se u jednoj potkrala greška, truba svira falš notu G umesto As, pa im kažem da to obrišu i iskoriste dve preostale. Misliš da nisu uzeli baš taj snimak? Srećom to niko drugi nije čuo.
Tu je i jedno upadljivo mesto, ona karakteristična promena, kada na kraju obrta pređete iz mola u dur.

Moraš pustiti zvezdu

Godinama ste bili na čelu Produkcije gramofonskih ploča Radio- televizije Beograd, koja je često optuživana za lošu poslovnu politiku i nizak kriterijum pri odabiru ekskluzivaca. Kako je izgledala selekcija u vaše vreme?
- U PGP-u sam bio zadužen za procenu tiraža, i koliko god da sam muzički obrazovan morao sam na to gledati isključivo sa komercijalnog aspekta. Tako mi urednik za narodnu muziku povremeno donese neki tekst, jer narodnjaci uvek pre melodije napišu reči, pa ja onda nešto propustim, a nešto ne, ali moraš pustiti zvezdu i legendu kao što je Lepa Lukić ili Šabana Šaulića koji je prodao 200 hiljada albuma sa pesmom „Dođi da ostarimo zajedno”. Za te pare posle smo od „Dojče gramofona” kupili najfiniji granulat za štampanje ploča. Ali desio se i slučaj kad nam je Jugoton ispred nosa odveo domaće beogradske bendove i napravio kompilaciju tada nove rok generacije (”Paket aranžman”, pr. a.). I to je istina.

- To sam namerno napravio, taj optimizam koji dolazi na kraju. Imao sam ideju da moram da izađem iz mola, jer je sva partizanska muzika tako pisana, i za film i uopšte, a mol je inače čest kod nas i Rusa, tako da taj kraj zvuči kao da je iz neke druge pesme.
lŠta kažete kad ovi naši trubači zasviraju tu pesmu, a vi prolazite pored njih, i da li u opšte znaju ko prolazi?
- Znam da se svira, čuo sam par puta na svadbama, a i u Guči. Onaj Boban Marković nije hteo da je skine sa repertoara pre dve godine, mada su mu zamerali što to svira. Ali ima jedno mesto koje nijedan od tih orkestara ne može da odsvira, jedan brz i komplikovan prelaz, tipična džez fraza koju ne mogu da ubodu. Odsviraju ga otprilike, nešto smandrljaju. Eto, napisao sam to pre trideset i više godina, a kada nešto tako dugo opstane, autor mora biti zadovoljan, znači da je napisao evergrin. Ali imam ja još jedan evergrin, nisam ni znao dok mi Sanja Ilić nije rekao, baš nedavno. Glavna tema iz filma „LJubavni život Budimira Trajkovića” već par godina je himna festivala mimoze u Herceg Novom, sviraju je na otvaranju i kada idu one mažoretkinje.
Dobijate li tantijeme za ta izvođenja?
- Za sada, nažalost, ne, osim od radija i televizije, a dugo ih nije bilo uopšte, jer u divljem vremenu za tih desetak godina mnogo toga nije bilo regulisano. Krajem osamdesetih bio sam predsednik SOKOJ-a, kao prvi džez umetnik u svetu na čelu jednog nacionalnog saveza kompozitora. Jednom sam tražio da mi donesu iz Skadarlije prijave šta su svirali, one plej-liste, i uzmem prvo od onog restorana na početku, zvao se Dva, ili Tri bureta, ili tako nešto. Tamo je svirao jedan moj komšija i pitam ga je l’ sviraju to što piše, a on kaže da ne sviraju nijednu pesmu, niti je on potpisao spisak. Ispostavi se da je neko podmetao svoje pesme, jer su se morala plaćati autorska prava, pa sam ja to odmah stopirao. Eto kakvih je stvari bilo.
Kakva je sada situacija sa autorskim pravima?
- Generalno ide na bolje, shvatili su da više nema zezanja, evo jure me da potpišem šta treba da bi emitovali neke moje spotove. Naši muzički urednici dugo nisu shvatali da je popunjena plej-lista finansijski dokument i da se to mora pažljivo raditi. Evo ti jedan slučaj: gostovali smo u Nemačkoj, u nekoj TV produkciji i bilo je puno naših pevača. Sedam dana po povratku zove me asistent režije da pita ko je autor jedne kompozicije, propustili su taj podatak i zbog toga ne mogu da emituju. Eto šta je red i primena zakona. A sećam se i kada su na nekom programu emitovani „Radikalski talasi”, pa puste jednu moju kompoziciju bez pitanja. Napišem pismo toj stanici, oni kažu da je iznajmljen termin, nemaju veze sa tim. Obratim se redakciji programa, oni me upute na ministra informisanja Vučića. Napišem pismo i njemu, objasnim o čemu se radi, zapretim tužbom, a on ni da mi odgovori. Ali su skinuli tu muziku, shvatili su da se to ne sme.
Nedavno ste bili u Belom dvoru na slavi, zajedno sa brojnim drugim javnim ličnostima, kulturnim radnicima i predstavnicima nove vlasti. Šta mislite o našim stalnim podelama na četnike i partizane, da li smo svi po malo i jedno i drugo?
- Ne volim da pričam o tim stvarima, vakcinisan sam od nacionalizma, a bivša zemlja mi je bila idealna po sastavu i po onome šta je imala i mogla da ima. Raspadom smo svi izgubili, neko manje, neko više, a imali smo neverovatno bogatstvo u kulturi, sportu, ekonomiji, prirodi, u svemu, i to na relativno malom prostoru. Hteo to neko da prizna ili ne, Tito je bio koheziona snaga i ako mu se nešto može zameriti, ako je u nečemu pogrešio, to je što nije dozvolio višestranački sistem i što nije, a mogao je, dok je bio u punoj snazi eliminisao one koji su kasnije ugrozili opstanak države. Bili smo otvorena zemlja, slobodno smo putovali, što je, danas se to vidi, velika stvar.
Kao muzičar proputovali ste čitav svet i bili, između ostalog, i na Kubi, koja danas mnogima odavde, pogotovo mladima, deluje kao El Dorado. Da li je to nostalgija za socijalizmom, želja za hedonizmom ili nešto treće?
- Privlače nas muzika, temperament i klima, taj lagodan život. Bio sam tamo kao deo kulturne delegacije SFRJ, sa brojnim filmskim radnicima i književnicima, a od muzičara je bila zagrebačka pijanistkinja Pavica Gvozdić i moj bend. Nastupali smo u Havani, i zanimljivo, vođa puta, neki drug iz odbora za kulturu mi posle kaže kako je strahovao na šta ćemo ličiti kad se podigne zavesa, ali je video šest gospodina u smokinzima i sa leptir-mašnama. Zar ste stvarno mislili, pitam ga ja, da možemo biti deo kulturne delegacije, a da nastupimo kao barabe. Svirali smo našu muziku i, naravno, bili fascinirani Kubom. To je potpuno drugi svet.
Imali ste kasnije jedan interesantan susret sa slavnim kubanskim muzičarem Mačitom na Nort si festivalu u Hagu.
- Kada smo odsvirali naša dva seta od po sat vremena, dođe mi jedan od glavnih organizatora, otac sada popularne Kendi Dalfer, i pita da li bih uskočio kod Mačita, jer mu se razboleo saksofonista. Nisam nikada pre svirao salsu, drugačije je fraziranje i ritmička podela nota od one na koju smo navikli. Izađem na svirku, a Mačito mi da jedan solo, izvede me napred i ja otprašim. Posle čitam u novinama polemiku, nešto kao - tvrdi se da nema džeza bez crnaca, a šta ćemo sa Markovićem koji dolazi iz Jugoslavije. I za vreme nastupa sa Sekstetom (Sekstet Marković - Gut, kažu: najbolji domaći džez sastav svih vremena, pr. a.) ljudi su ustajali i gledali nešto levo-desno, pitam posle jednog šta gleda, kaže, toliko ste dobri da sam mislio da svirate na plej-bek. Ili svirka sa „Korni grupom” u Montereju u Švajcarskoj ’72. Kornelije Kovač je napisao sjajnu dvadesetpetominutnu „Igru na Šar planini”, bio je to prvi put da neko izađe sa našim etno zvukom pred svet. Svirali su Bata, Furda, Boček, a u goste su zvali mene i pokojnog Peru Ugrina. Kad smo završili, ovacije su trajale deset minuta.
lSarađivali ste i sa mnogo yez velikana koji su, zahvaljujući vama, često gostovali u našoj zemlji. Da li je tačno da su velike zvezde privatno opušteni i obični ljudi?
- Dve stvari su tu značajne: prvo - kad sviraš sa njima to je uvek nešto novo, a zatim i kad čuješ njihove priče, šta su prošli i gde su sve bili, takođe naučiš mnogo toga. Volim da ih dovedem kod mene u kuću, onda se opustimo i pričamo. I, obavezan je ručak, moja žena napravi prebranac i bosanski lonac sa jagnjetinom. Pre dve godine kad mi je bio Klark Teri, poslednji od velikana i trenutno broj jedan u svetu, toliko mu se dopalo da smo mu spakovali malo u onu plastičnu kutiju od sladoleda. Posle svirke u Sava centru priređen je koktel u njegovu čast, služene su razne đakonije, ali je on izvadio svoj pasulj i ništa ga drugo nije zanimalo.