Roman izvađen iz duše
Miroslav Krleža (1893.-1981.) bio je čudesno svestran, plodan i genijalan pisac. Ako u novijoj južnoslavenskoj kulturi postoji neko koga bismo mogli nazvati renesansno širokim autorom - to je upravo Krleža. Roman Na rubu pameti spada u njegove literarne vrhunce.
"Jugoslovenski pesnik Miroslav Krleža opisao je, jednom prilikom, naš dvadeseti vek slikom majmuna koji upravlja avionom" (Danilo Kiš)
Krajem prošle godine - tačnije, dvadeset i devetog decembra - u Zagrebu je otkriven veliki spomenik Miroslavu Krleži. Povod je bila dvadeset i treća godišnjica smrti. Nikakav se spomenik, međutim, ne može mjeriti sa onim koji je Krleža za života podigao samom sebi - s njegovim djelima. Jer Krleža je zbilja veliki pisac, jedan od najvećih pisaca na južnoslavenskim jezicima uopće. Nijedan spomenik nije i ne može biti veći od samog Krleže, od monumenta od pedeset knjiga - kako ga je opisao Danilo Kiš.
Zagreb Za osamdeset i osam godina svog života napisao je Krleža vjerovatno i više od pedeset knjiga. No, više od njegove autorske plodnosti fascinira kvalitet i širina njegovog grandioznog djela. Nema žanra u kojem se nije okušao, nema žanra u kojem nije ispisao makar jedno remek-djelo: od poezije (Balade Petrice Kerempuha) preko pripovijetke (Veliki meštar sviju hulja), romana (Banket u Blitvi, Na rubu pameti, Zastave), drame (Legenda, Glembajevi, Aratej), eseja (Deset krvavih godina) pa sve do dnevnika vođenog decenijama.
Interesantno je usporediti Andrića i Krležu kao najveće južnoslavenske književne suvremenike. Dok je Andrića diplomatska karijera vodila širom planete, njegov je književni svijet ipak ostao usko omeđen Bosnom; nasuprot njemu, Krleža je faktički cijeli život proveo u Zagrebu (gdje je rođen 7. 7. 1893. godine, a i umro je u istom gradu 29. 12. 1981.), no u svojim se djelima suvereno kreće po cijelom globusu.
Književni su teoretičari odavno primijetili da ima nečeg antipodskog u međusobnom odnosu ove dvojice pisaca. U filozofskom smislu nad Andrićevim djelom bdije kjerkegorovska strepnja, dok je Krleža ipak nezamisliv bez odjeka čuvene Marxove jedanaeste teze (barem onakvog odjeka koji je negdje formulirao Kiš) - vjerovao je u varljivu ideju da pisac stvara svijet i, dakle, kako se to veli, da ga mijenja.
Pogled u budućnost Teško da postoji južnoslavenski pisac čiji je opus tako obiman kao Krležin. Isto tako, teško da postoji južnoslavenski pisac o čijem je djelu napisano toliko eseja, studija, prikaza, članaka, naučnih radova i doktorata. Krležino djelo jest ogroman arhipelag kojem je sudbina da nikad ne bude do kraja istražen, a ipak je o njemu danas teško kazati bilo što novo. Rizično je pisati o Krleži jer nigdje drugdje ne postoji tolika vjerovatnoća da je ono što ste primijetili već primijećeno i zapisano.
Čini se, međutim, da se na jednu dimenziju Krležinog djela nije ipak obratilo dovoljno pažnje. Mislim ovdje na njegov osebujni proročki dar. Ako se nekakve proročanske vizije i pripisuju Krleži, misli se skoro bez izuzetka na politička pitanja. A Krleža je, ustvari, ona vrsta pisca o kojoj u razgovoru Banalnost je neuništiva kao plastična boca govori Danilo Kiš: "To su oni pisci, najređi, koji žive ispred svog vremena, koji svojim savršenim sluhom čuju pokrete istorije kao što se može čuti dolazak velikog zemljotresa, koji registruju svojom senzibilnošću pojave koje su tek u povoju, koje se tek slute, no koje oni već umeju da zabeleže, makar i ne znali u tom času da beleže pokrete i potrese koji su za ostale smrtnike nečujni i nevidljivi. To su oni najveći, najređi, pisci koji stoje jednom nogom u svom vremenu, a drugom u budućnosti."
Od mora primjera kojima je moguće ilustrirati ovu tezu ovdje ćemo navesti dva simbolički naročito atraktivna. U razgovoru s Predragom Matvejevićem Krleža je još krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća kazao: "Što predstavlja jedna osamljena knjiga na ovome svijetu danas, pa bila ona doista vrijedna da bude objavljena. Manje od jedne osamljene kapljičice u Amazoni." Tek negdje četvrt stoljeća kasnije internet knjižara Amazon.com postat će konkretno ostvarenje ove Krležine vizije.
Na kraju jednog od svojih posljednjih intervjua Danilo Kiš je kazao: "Jugoslovenski pesnik Miroslav Krleža opisao je, jednom prilikom, naš dvadeseti vek slikom majmuna koji upravlja avionom." Kako se dobro ova rečenica uklapa u onu raširenu tezu o krvavom utorku, jedanaestog rujna 2001., kao danu s kojim je završeno dvadeseto stoljeće!
Tmaste intrige u žalosnoj noći I Krležin roman Na rubu pameti uklapa se dobro u dvije spomenute značajke njegove poetike: vidljiva je u njemu specifična Krležina vezanost za Zagreb kao i njegov svojevrstan literarni avangardizam. Slika svijeta kakvu nam Krleža nudi u romanu Na rubu pameti korespondira zapravo sa cijelim nizom njegovih - da tako kažemo - duhovnoautobiografskih pjesama o žalosnim noćima u malom gradu.
"Tu cvatu tmaste intrige i duše gutaju dugovi" - veli jedan Krležin stih, koji dobro opisuje i atmosferu koja vlada romanom Na rubu pameti. Makar je napisan još tridesetih godina prošlog stoljeća, ovaj je roman također i tematski i stilski itekako ispred svog vremena. Priča o bezimenom Doktoru samom protiv svih kao da združuje Sartrea, Kafku, Kunderu te nekog velikog i mračnog skandinavskog režisera. U kontekstu cjelokupnog Krležinog romansijerskog opusa, Na rubu pameti je vjerovatno najprohodniji roman i idealan je zapravo za ulazak u Krležin književni svijet. Riječ je o romanu koji se čita u dahu, romanu čije pojedine partiture kao da su danas pisane, romanu čija je aktualnost neprolazna, romanu koji zavodi i osvaja.
Jednu toplu i lijepu ilustraciju načina na koji ovaj roman djeluje na čitatelja ostavio je Skender Kulenović u autobiografskom zapisu o svom poznaniku Abdulahu Kaziću - obućarskom kalfi iz Travnika. Ovako piše Kulenović: "Jednih ferija donesem mu Krležin roman Na rubu pameti. Dva dana poslije toga nije ga bilo nigdje, a onda se u zimsko predvečerje sretosmo u čaršiji." Slijedi opis njihovog noćnog razgovora, razgovora kojim dominira jedna Kazićeva rečenica: On piše pravo, iz duše čovjeku vadi! Iz ovih jednostavnih riječi možemo naslutiti šta je Krleža značio masi ondašnjih mladića, mladoj intelektualnoj eliti južnoslavenskoj između dva svjetska rata. No, i dan-danas Krležine riječi zvone i odjekuju pravo, kao da su čovjeku iz duše izvađene.
Cjelokupno Krležino djelo, u čije vrhunce spada i roman Na rubu pameti, zapravo je ilustracija one prelijepe fraze s kojom je ovaj pisac završio Banket u Blitvi: da, kutija olovnih snova nije mnogo, ali to je ipak jedino što je čovjek izmislio u odbranu svog ljudskog ponosa.
Post je objavljen 31.01.2005. u 18:48 sati.