Splićanistika - dnevnik povratničke tuge

Tihaaaa nooć, sveeeeta noooć, pooonoć je, spaaaava sveee, u reeeedakciji NIKO ne bdiiii...

...jer redakcija „Splićanistike“ zjapi otužno prazna. Je. Je. Naime, cijenjenim beštijama koje ju naseljavaju je dopizdija „stand by“ s tekstovima od kojih sedam ipo miseci. U cedulji prikucanoj na vratima pisalo je da se u nastavku dugotrajne stagnacije s tekstovima tijekom trajanja blagdana prebacuju na kućice na Rivi. Razlog je taj što se od nerada najučinkovitije borit ugostiteljskim neukusom i prolivanjem kuvanog vina po ljudskom neukusu koji defilira Rivom. Osim toga, zamolili su me da u ime njihovo, a i da se ne zatre tradicija, ipak napišem (u prvom licu množine) nekakvo prigodno slovo u ovom čestitarskom dobu godine, ali ne na način kojim su oni ispisivali cedulju – priko kurca. I dok stvarno ovo pišem pomalo priko kurca (a takvo je svako pisanje sa zadanim rokom), pogled mi pada na one fusnote sa strane u kojima stoji, još od prapočetaka uvjerljivo najboljega bloga ikad, da „ST-ćanistika“ i postoji zato da se obračunava s trivijalnostima kojima nas zatrpavaju, a koje nam mediji uvaljuju jer su lako-pušeće i jer smo svi dovoljno kompetentni da o njima imamo svoje mišljenje. Pa, ako proteklu godinu sagledamo strogo geometrijski, onda je u svakom slučaju simetrična jer je počela i završila temama koje ruju po spolnosti, a tiču se zdravstvenog odgoja u školama, odnosno lektoriranja ustavne definicije braka bez obzira na onu prošireniju u zakonu o obitelji. Simetrala koja se povlačila od jednoga do drugog tabua je bila obrana ljudskog, kršćanskog, civilizacijskog i inog dostojanstva, a potezale su je udruženim snagama sve suprotstavljene strane. Budući da se u „Splićanistici“ uvriježio pristup određenoj temi od njezine definicije, nije preostalo drugo nego zavrtit Anićev riječnik hrvatskog jezika i potražit pojam „dostojanstvo“ za kojega stoji da se radi o „ukupnosti vrlina koje pobuđuju poštovanje, odnosno osjećaj časti, ukus, odmjerenost, poštenje... Nažalost, mozganje o pokušaju inteligentnog povezivanja definicije dostojanstva s prije spomenutim referendumskim inicijativama u njegovu obranu je trajalo satima jer su nekako cilo vrime u sjećanju pupale slike suncem okupane Rive, Rive bez kućica jer je bija drugi misec, ali umisto kućica su bili neki mali neugledni štandovi na kojima su se skupljali potpisi za tamo neki referendum o prodaji tamo nekih prirodnih resursa oko kojih su se skupljali neki prolaznici, dok su se svi ostali nakrcali tamo di je sunce najviše tuklo, dakle po štekatima. Ako su se svi ostali iz perspektive štekata i zapitali priko kurca šta se tamo priko puta zbiva, to je bilo samo zato jer su bili zaslijepljeni suncem, dok je nad uobičajenim subotnjim blejanjem lebdilo pitanje staro koliko i Palača: „Ko ovo more platit?!“ Je, zbog te lipe slike iz naftaline, svo mozganje o povezivanju obrane „dostojanstva“ sa spomenutim inicijativama smo poslali u pičku materinu i zavrtili Anićev riječnik da vidimo što piše pod pojmom „braka“. Osim očekivane definicije, super nam je bija niz ispod „braka“ kojega započinje „brakolomstvo“, nastavlja „brakorazvodni/a“, a zaključuje (ko i stranicu) najlipši od svih etnoloških hipokoristika – „brale“.

I dok u našoj fantaziji bijelog Božića na taj datum s neba padaju pahulje od bakalara na bjanko, svim Norvežanima, pederima, bigamistima, filolozima, kleru, Kerumu, Markićki, Belanu, zdravstveno neodgojenima, fufama, Mandelinoj familiji, ženama prezimena Podrug, psihoanalitičarima, Putinu, oralnim patolozima, a i Vama, dragi čitatelji (jer bez Vas ovo ima smisla koliko i zadnji referendum), Gero i redakcija „ST-ćanistike“ u egzilu na kućicama žele sretan Božić i ultra-ultra berićetnu Novu dvi-iljade-i-četrnajstu!