Ubojstva i panoramsko razgledavanje Londona

I potom metaforičnost ubije poetu.
Kaže, za laku noć,
Za mir u svijetu.

On je bio jedna od patološki romantičnih vizija u mom malom, ali ne I skučenom kozmosu. Željela sam uvijek ono nedostižno; dotaknuti tamni odsjaj u njegovim očima I pripadati tek njemu. To je bila poprilična laž.
On je bio samo jedna od mojih purpurnih fikcija u širokom pogledu na svijet. Da bih pripadala njemu, on je morao pripadati meni, a to je ionako bio prvi i jedini cilj.
Rekoh, jedna od mojih fikcija jer nipošto nije osamljenički stajao u žalosnom nizu muških glavnih uloga čiji su se akteri mijenjali skandalozno naglo poput reza skalpelom ostavljajući tanak, ali postojan trag.
Brutalnost. Pa, to mi nije bila jača strana stoga su svi ti rezovi doista počivali duboko u meni, skriveni pod zasunima I ključanicama prošlosti vrišteći prigušeno tako da nitko ne zna, čak ni ne sluti, da su tamo negdje i da tako nešto strašno uopće može postojati.
Veoma sebično od mene.

Moja je emocionalnost fluidna gorčina autodestruktivne postojanosti. (Ne znam je li itko primjetio, ali oksimoron, ironija i ostale sintagme jezive povezane nepovezanosti nešto su što me uvijek iznova jako veseli.)
Ako obratimo pažnju na posve nebitnu stvar, a to su interakcije ljudi, bljesak fotoaparata će ovjekovječiti izraze čudenja naših lica dok gledamo usporeni flim objektivne realnosti i svega onoga što smo učinili. Ili što je još gore, nismo. Imamo mišljenja, katkad imamo i želje, ali pasivna agresija... To je već razložnost apokalipse koju također posjedujemo. Gazeći riječi, potkapajući obećanja, pa mi se zbilja mrzimo!
Čovjek, što li je to doli ironična tvorevina molekula kojima je cilj zbog sebičnosti nad egzistencijom ubiti istu takvu tvorevinu sa suprotne strane šahovnice?

Tako se imenuje tuga.
Nama ljudima cirkus je u krvi.

Moja je gorčina kapala unutar moje osobe. Nije bilo bas zdravo i boljelo je poprilično tiho što je jos gora stvar, ako se mene pita, a ne pita me se previše.