15
subota
studeni
2008
Definicija Praznine
Ovo je pojam koji mi oduzima najviše energije pri susretanju s njim. Praznina.
Ne znam postoji li riječ, korak, udisaj ili treptaj koji sam učinila bez prisustva Praznine.
Glavninu mog nastojanja da smirim svoj emocionalni karakter do neke relativno stabilne razine obuhvaćale su misli upravo o Praznini.
Osijećaju koji boli i razdire i koji zahtjeva ono malo ljubavi što ne možemo tražiti od obitelji i prijatelja, a to malo može pružiti samo jedna osoba kojoj je iskreno stalo.
Samo zagrljaj, zaboga, i svi problemi se čine mizernima.
Dugo mi je trebalo da ga samo lociram i shvatim što znači.
Predugo je trebalo da zaključim koliku štetu je nanio taj pojam i koliku opasnost predstavlja pri mogućnosti da načini novu. A svaka nova strašnija je od one prethodne i djeluje katastrofalnije za širu cijelinu no samo za moj mali, ali ne i skučeni svijet.
A onda je jednog dana ta praznina počela nestajati. Doduše ne baš sasvim, ali popunjavala se uz ostavljanje minimalnih ožiljaka što je uistinu divno i sve se veselim kako neću i ove godine Djedu Mrazu pisati pismo sa jednom te istom tematikom, željom. XD
U jednoj od najvrijednijih knjiga koje imam, a tiče se grupe U2, pronašla sam točnu definiciju tog osijećaja koji me toliko fascinira i muči. Impresivan je, moram priznati, jer uz prisustvo tog osijećaja, praznine, moguće je nalaziti se u gomili ljudi koji ti na bezbrojne načine govore kako te cijene, ali to ti i ne znači baš mnogo kad se i među ljudima osijećaš prokleto osamljeno. Ali tako je bilo prije, sad se imam kome i čemu vracati pa mi je zapravo svejedno jesam li u nekom trenu sama ili ne.
Dakle, definicija tj citat:
"Blaise Pascala nazvao je to rupom u obliku Boga.
Svatko ima tu rupu, ali kod nekih je rupa mračnija i šira nego kod drugih.
To je osijećaj napuštenosti, lutanja kroz prostor i vrijeme."
P.D.Hewson (Bono)
I kad sam sretna, pamtim, praznina je bila tu. Možda se jednom vrati, ali ja ću uvijek biti na oprezu.
I sada me više apsolutno ništa ne može iznenaditi...
(The Panic Channel: Why Cry)
komentiraj (5) * ispiši * #
02
nedjelja
studeni
2008
Gospoda i igrači
Potpuno je nebitno, kad si tu.
Svibanj
U tvom se društvu uvijek osjećam nesigurno, balavo, djetinje naivno.
Ali ti si to znao i nisi koristio moju nevinu naivnost da bi bilo imalo zao. Ikada.
Između nas se uvijek sve doimalo veoma ekstremno.
Što je najbolje, bio si zaljubljen. Pomalo nervozno, zaluđeno, opako zaljubljen u mirnu djevojčicu živahnih osjećaja - mene.
Ipak, nema opakijih osoba od onih zaljubljenih, ako se ne računaju smrtno bolesne, s kojima imaju mnogo zajedničkog. I jedni i drugi su sebični, povučeni u sebe, vole manipulirati, nepostojani su, čuvaju svu nježnost za voljenu osobu (ili pak sebe) te se okreću protiv svijeta i svojih prijatelja poput bijesnih pasa. Katkad, ako se radi o zaljubljenima, okreću se i sami protiv sebe.
Jer, ima neko perverzno zadovoljstvo u trganju rane. Zaljubljeni to stalno rade, traže najjače izvore boli i potpuno im se prepuštaju, žrtvuju se bez prestanka za ono što vole s tvrdoglavom glupošću što su je pjesnici pogrešno protumačili kao nesebičnost.
Nesebičnost, ha! Prije svega moja je interpretacija zaljubljenosti u početku bila romantična. Puna poleta i adrenalina i nekog neobjašnjivog isplaniranog slijeda događaja. I tada se dogodilo nešto potpuno drugačije od isplaniranog, gotovo spontano iako sam uvjerena kako su i tuđe odluke uvelike imale utjecaja u tom događanju.
Dakako da sam bila zaljubljena u tebe. Donekle.
Voljela sam te onako kako se voli cvijeće i duge sjene u kasna poslijepodneva i utapanje smoždenosti u jeftinoj ljubavnoj poeziji.
Ta vrsta ljubavi također izaziva ljubomoru.
Nije mi teško za povjerovati da si znao za moje mazohističke podvige utapanja vlastitog bijesa, pritajenog u meni, u kasne večernje sate. Očitovalo se to, tako zvanom nervozom nepoznata uzroka. Znao si uzrok, oh dobro si ga znao, naposlijetku, uživao si pomalo u tom znanju da sam ljubomorna. Onako malo, ali dovoljno da pomisliš kako imaš nadmoć nadmnom, nad nama. Gotovo je urnebesno smiješno koliko si mogao varati sam sebe znajući, ipak, da ja držim sve konce u rukama i da su tvoje vene pune mog otrova, pogotovo kad bih bila ljubomorna.
Ljubomorna, ljubomoran (a znao si biti), ljubomora, što li je to?
Mene nije izjedala na klasičan način. Obuzimala bi me koliko bih ja to dopustila, a to bi bilo vrlo, vrlo rijetko. Uostalom, znala sam što osjećaš i znala sam da, ako će itko biti povrijeđen, onda ćeš to biti ti ili, u krajnju ruku, netko treći koji bi se uplitao tu i tamo stvarajući tu iluziju ljubomore ili što li već.
Nama je klasična ljubomora bila tajna, pomalo misterij.
Više držimo do drugih slavljenih razarajućih emocionalnih stanja.
Možda su to gospoda, možda su samo igrači.
Ljubomora, nije li to zadivljujući omjer ljudske gluposti i božanskih svemoći?
Ima nečeg veoma čarobnog u dijeljenju tajni. Potrebno je da tajna ostane skrivena od svih drugih znatiželjnih umova doli do ona dva srca koja ju istinski razumiju. Potrebno, kažem, jer u suprotnom nestaje čarolija, nema svrhe.
Naša je tajna savršeno funkcionirala - sa svrhom, po sasvim jednostavnom načelu; sačinjena od bezbroja nehajnih dodira, znakovitih pogleda i samo jedne vrse osmjeha. To je bila bit naše tajne, bit varijacije na temu voljenja - osmijeh.
komentiraj (5) * ispiši * #
