18
petak
siječanj
2008
Umjetnost zivljenja
Koliko rijeci djece nevine, razumiju oni, sto umjetnost zivljena znaci.
Kladim se sa sobom da cu se sama izdati, ponovno. Bez imalo griznje savjesti prelazim preko obecanja i odluka.
Bez griznje savijesti, ali sa dubokim nezadovoljstvom. A zasto je tako tesko biti dostojan necemu novom, i tako beskrajno tesko odreci se starih navika? Bojim se da ne prekinem i ove krhke veze koje me uz umjetnost zivljenja vezu.
Nedavno sam procitala jako zanimljivu knjigu pod nazivom Tajna. To je zapravo vise kao skup odrednica koje dokazuju da zivot nije tezak sam po sebi, vec da ga ljudi takvim cine. Tajna prikazuje umjetnost uzivanja u zivotu na jedan vrlo jednostavan nacin. Ovako, zamislite da imate katalog. Katalog za narucivanje. To je jedan opsezan katalog u kojemu se nalazi sve sto mozete pozeljeti. Stvar je u tome da Tajna lako prikazuje kako doci do necega sto zelimo, samo u to moramo vjerovati. Ovako, imate taj katalog i izaberete na primjer novi auto. Zelite novi auto. Poanta je u tome da je dovoljno samo pozeljeti stvar. Pozelite ju, potom zamislite da ju vec posjedujete. Zapamtite ta osjecaj koji dozivljavate kada pomislite na odredenu zelju. Zamislite da vec imate taj auto i drzite se tog uvjerenja. Dogodit ce se da ga stvarno dobijete. Nije bitno kako, na koji nacin ili za koje vrijeme. Jedino je vazno to doista zeljeti.
Knjiga je podijeljena na nekoliko dijelova i svaki se dotice odredenog aspekta zivota. Jedno poglavlje posebno je bazirano na misli. Poticaj na pozitivne misli. Vazno je imati pozitivne misli jer onte djeluju na vase daljnje zelje, misli i djela upravo tako. Pozitivno. To se zove zakon privlacenja i imenuje ga se kao najvazniji zakon svemira. Funkcionira po sistemu privlacenja slicnih pojmova. Upravo zato je potrebno misliti na stvari koje zelimo, a ne na one koje ne zelimo. Potrebno je usmjeriti vlastite zahtjeve na ono sto nas uveseljava jer ce nam se tako sve vise veselijih misli vracati.
Ja to promatram kao mogucnost zrcaljenja. Sve sto zelim posaljem u zrcalo a ono se vrati u jednakoj mjeri. Dakle, potrebno je imati dobre misli, pozitivna stajalista. Zapravo je potrebno samo imati zelju.
Tesko je prenijeti moc te knjige. Svakako procitajte.
komentiraj (13) * ispiši * #
16
srijeda
siječanj
2008
Try to find way back into love
U tisini noci
cesto bih pozeljela
samo nekoliko rijeci ljubavi
od jednog covjeka,
a ne pljesak tisuca ljudi...
Judy Garland 1922.
komentiraj (12) * ispiši * #
15
utorak
siječanj
2008
Use some directions =)
Prvo zahvaljujem Doll, jer sam od nje posudila par rijeci ove, po meni ironicne, pjesmice. Doll nadam se da se ne ljutis...
Dugo ocekivani kisni dan,
mirisan krevet i
tvoj prazan stan.
Bezazlen pogled i
dodir usana kisom
okupan.
U tebe sam se zaljubila,
srce ti dala.
Momku, sumnjivog morala.
PS. to je samo metafora...
komentiraj (2) * ispiši * #
04
petak
siječanj
2008
Siva slova pjesmom uplakana
U mrklom mraku je i treptava svjetlost svijeca kao najsjajnija zvijezda vodilja onima koji lutaju tihim kamenim stazama bezdusno gazeci tragove kise sto se ne svjetluca.
Dobra lica dragih ljudi, voljenih. Bez vas bih bila izgubljena.
Dovezli smo se u grad. Grad pun slijepih svjetala. Bilo je prekrasno i zastarsujuce.
Mnostvo neznanaca vrvjelo je izmednu nas, svatko je znao gdje pripada, svatko je imao konacno odrediste, svatko je trazio lica voljenih mu osoba. Mahnito su se dovikivala imena, padala je kisa, ulica je bila bucna, ali pretiha. I kad je kisa prestala samo smo se nas dvoje nasli usred nicega. Sami u polutami. Za sebe znam da nemam konacno odradiste, da ne znam gdje pripadam, lica voljenih osoba su isceznula. Ali za tebe ne znam, no i dalje stojis u nepoznatoj ulici samnom. Zasto?
Sto znaci nekuda pripadati, kako znamo da smo voljeni, ili da volimo?! Mnostvo besmislenih pitanja stajalo je nadamnom. Trudim se, uistinu se trudim, jako, da ostanem pri svijesti.
I odjednom kada sam mislila kako je borba izgubljena shvatim da u stvari ne znam za sto se borim. Jednom su mi rekli da se ne odricem onoga sto jos nije moje. Sto bi to znacilo?
Odjednom se sjetim groblja. Znam, mracna pomisao. No nije vezano uz sami zancaj groblja vec uz ljude. Uz hijerarhiju staleza i tako to. Prolazimo gledajuci one nadgrobne ploce. Cudim se kao malo dijete neshvatljivim stvarima poput tezine tih nadgrobnih spomenika. Oni bogati imaju mramorne ploce. Teske, masivne, gotovo kraljevski dotjerane, mramorne ploce. Potpuni kontrast tome daju jednostavni drveni spomenici. Njih imaju siromasniji. Neobradeno drvo, par redaka svete pjesme i jedan cvijet pun suza ozaloscenih na tom neuglednom grobu.
Cudim se sad vec stvarno kao malo dijete. Pitam se, ne pritisce li mramorna ploca jace nego neugledno drvo? I tu stanem. Gotovo.
U onoj ulici smo nas dvoje, sami u polutami. Oholi, zli, prkosni i prije svega izgubljeni. A bitka nije jos ni pocela.
___________________________________________________________________________________________
Na kraju prvog dijela monotonije zvane odrastanje osvrcem se na ono sto je meni potpuno neshvatljivo, gore napisano. Nitko ne razumije, ne trazim ni da se trudi razumjeti.
___________________________________________________________________________________________
Siva slova pjesmom uplakana (prvi dio)
komentiraj (6) * ispiši * #
