25
subota
srpanj
2009
Miss. Magnificently Cold
She wore a yellow dress and sadness
as a ribbon in her hair,
and kissed me dearly,
with one lip coated with a poison
and remember.
She said that she wont remain
but the rest is going
every second of all further
from me in the cold
summer night.
Nosila je žutu haljinu i tugu
kao vrpcu u kosi,
a ljubila me nježno,
jednom usnom premazanom otrovom
i sjetom.
Govorila je da će ostati
i ostala je odlazeći
svaku sekundu sve dalje
od mene u hladnu
ljetnu noć.
"Hey, I`m about to screw you over a big time..."
Vrijeme u Engleskoj bilo je upravo savršeno za povratak kući.
Volim London.
Volim i Bjelovar, katkad.
Kišu volim bez obzira na sve.
Lijepo je biti doma...
Hvala Mihaelu na nadimku, nenadmašivo i veličanstveno je točan.
Yeah, I am magnificently cold, sure I am.
komentiraj (7) * ispiši * #
07
utorak
srpanj
2009
... i zvijezde padalice
Nocu
Nocu dok ti spavas...
moje srce bdije nad tobom
tebi se nista,
nista ne smije dogoditi
toliko, toliko te volim..
Jedino, jedino s tobom
mogao bih plakati,
mogao bih se smijati,
oprastati i razumjeti,
vjeruj mi toliko te volim..
Od juce tek si tu
i o tebi malo znam,
al mogu zivot svoj da ti dam,
uz mene nadji mir,
nikad sumnju, nikad bol
moja ljubav bice zalog za to..
Mila, poklanjam ti
svaki dan svog zivota,
kada se moj san ostvari,
i ti ces kao i ja
biti sretna,
toliko, toliko te ljubim....
Rade Serbedzija
Noćas
Srce kaže tiho kad kaže "Dođi".
Kaže kroz šapat tjerajući strah,
Gazeći ponos kao vješt konjanik,
Srce rijetko govori, a kaže tiho kad kaže "Dođi".
Anemična su očekivanja bila, ali psihom snažna.
Ne, tu nema razuma, ni ljubav nije važna.
Kad srce kaže "Dođi", poslušno ga slijedi
jer nema života od sjećanja koje tužno blijedi.
komentiraj (5) * ispiši * #
04
subota
srpanj
2009
Zima
Pripovjedač
Dan je umirao tiho i bijedno tjerajući uličnu rasvjetu da prkosi mraku. I svjetla su se u čitaonici gasila, a samo je jedna mala sjenka neumorno krala riječi velikih pjesnika i bilo je tu i lijepih stihova, ali svi su bili ukradeni i oteti knjigama, a nisu bili stvarni.
Iz drugog pokušaja auto je upalio. Izmaglica uminulog dana izazivala je dva snena oka da budno paze na uske ceste tihog grada. Brundavo i dosadno udarao je ritam brisača sve dok se kotači nisu zaustavili na zamrznutom šljunku ispred ulaza u jednu od najposebnijih arhitektonskih tvorevina u tom malom gradu.
Bio je to dom grofa Chatterlya, zajapurenog starca iznimno dobre duše, sklonog pretjerivanju u konzumaciji cigara čiji je zagasit dim duhana obavijao gotovo sve prostorije u kući. Jedino je salon izbjegao zlu sudbinu zadimljanih prostorija, a razlog tomu je bio glasovir koji je ujedno igrao i najvažniju ulogu u toj prostoriji.
Dominirajući sredninom, podijelio je južni od zapadnog dijela sobe u kojoj se sve sa svime slagalo; veliki prozori uokvireni laganim svilenim zastorima, namještaj od svijetlog drveta, ugodne svjetiljke te nebrojno puno svijeća različitih veličina u nijansama crvene boje.
Mnoštvo divnih stvari uz impresivnost bijelog glasovira činilo se neznatno lijepima.
Djevojka je zalupila vratima automobila i lagodno koraknula prema ulaznim vratima. Okrznula je zvonce jednom i razvukla usne u nijemi smješak u trenutku kada su se vrata uz neskrivenu dobrodošlicu otvorila.
Grof je stajao po običaju u svom kućnom odijelu sa napola izgorenom cigarom u lijevoj ruci dok je desnom čvrsto zagrlio gošću.
"Adeliane, dijete, svake si nedjelje sve više dražesna i ljupka! Bilo bi dobro da pripazimo te momke oko tebe... Zar ne?" - hihotao je i pustio djevojku da uđe.
"A vi, stiriče, svake nedjelje svojim komplimentima..." okrenula se vješto i plesno prema njemu te pustila da misao lebdi prije no što je završi "...dovodite moje obraze do rumenjenja."
Nakrenula je glavu u stranu i izgledala poput djevojčice kada ju pohvale, a njoj je neugodno.
"Oh, dušo, bojim se da je to istina, a istini se ne može pobjeći." - ostajao je grof pri svojoj teoriji.
U tišini su nastavili hodnikom do poslijednjih vrata u nizu. Miris salona natjerao je djevojku na tiho, unutarnje veselje, a sam pogled koji se zaustavio na sniježno bijelom glasoviru otimao je dah.
Sitne su se pahuljice snijega otapale u njezinoj kosi i na kaputu ostavljenom preko naslonjača u kojemu je grof sjedio.
"Jedna lagana božična?" - pitala je Adeliane dotičući tipke.
Starac je samo zabacio glavu i nasmiješio se. I ona se smiješila.
Trenutak za tim, salonom se počela širiti tiha glazba. Pratio ju je snijeg na prozorima i ritmično poskakivanje plamenova svijeća.
Nije prošlo dugo od početka sviranja, a grof je već lagano zadrijemao, no to nije spriječilo djevojku da nastavi sa svojim malim koncertom. Svirala je još neko vrijeme, a kada su svijeće već dogorile, niježno je poljubila starca u čelo i iskrala se iz sobe.
Na putu prema ulaznim vratima susrela je nepoznatog mladića.
"Krasno sviraš, ako smijem primjetiti." - govorio je glasno i samodopadno, pomalo podrugljivo kao da je siguran da on sam svira i bolje.
"Znam, hvala." - uzvratila je Adeliane ništa manje razborito iako se odupirala svim silama da ne padne pod utjecaj blistavo zelena pogleda.
komentiraj (3) * ispiši * #
