17
četvrtak
rujan
2009
Doza realnosti
Na tvom vratu izdajnički stoji njen ugriz
Grimizan i lakom, vjerujem boli poprilično glasno
Uz jeftine, glupe sitnice koje govoriš
Ne trudeći se spustiti te divne oči modre
Kad utapam se pod naletima plime
To val je što vuče me na dno
Proračunato nevino
Podlo
Zlo
Tek kad shvatim da je krajnje gotovo, raduješ mi se
Smiješno gladuješ riječima
I sve je isto kao prije osim traga njenih usana
Koji tako vidljivo prolazi podno žile kucavice tvojih otkucaja
Da čak i mene žari
Osvrćeš se uvijek iznova tužno meni
Znajući da se jedino ja trudim otkucaje razumjeti
Dok ih ona prekorači u naletima strasti
Pa nestane jutrom prazna i nemirisna
A ja znam gdje je bila, ne promakne mi ni koraka
Posebice kad tvojim vratom putuje
Tebi je žao, tebi je uvijek žao
Preskačući srce pokušavam još jednom
Jer ovo je poslijednji put, kao
Jer možda sam poput tebe,
Jer možda vidimo ono što oni nikada neće
Utiskujem svoj ugriz nešto više njenog
Osjećajući bubnjanje nježno ratobornih otkucaja pod svojim usnama
Ono nije mrtvo kao ti, tvoje je srce itekako živo
Ali riječi umrle i bijedne, oronula značenja, raspadaju se
Pod klišejskim osmjesima zakopane i lijepe
Kao i oči neiskrene, pogodi, tvoje
Nemam snage zagristi osjetno snažno gdje tvoji otkucaji dišu
I meni je žao, da znaš da je...
Trag mog ugriza blijedi anemično skladno
Nestaje pri pozdravu odviše sramežljivo
Bježi od grimiznosti onog pored
Patetično
Jadno
Jutrom kad prstima prošetaš vratom
Zaboravit ćeš da je pored njenog dokaza još sinoć
Nijemo stajao ugriz što mojim imenom se zove.
komentiraj (8) * ispiši * #
09
srijeda
rujan
2009
Ptice petog perona
Čujnim zamahom krila sletjele su na smrznutu zoru dok se ondje, iznad teških olovnih krovova, Sunce sramežljivo kupalo u jutarnjoj izmaglici, a oko srca je svejedno bilo toplo čak i u mraku vjetra.
Dolazak je uvijek čarobna pojava slična grižnji savijesti, ali nenadmašivo nemirnija posebno kad krilima kola doza nemira i strepnje, hoće li izaći na prvi izlaz? Ili će i idući vlak impresivno okrutno izbjeći pogled promatrača čekaoca?
Vlak usporava i staje, nježno i jedva čujno zastenje nad tračnicama grijući zrak sve do željeznih klupa na kraju petog perona, a smrznute ptice isto tako osamljeno zanemaruju odviše bučnu, veselu i stranu gomilu suputnika i njihovih želja. Ptice jedino čuju tišinu koja poslijednja izlazi.
Lijepo izgleda, uvijek lijepo izgleda kad poslijednja prekorači završni prag i ne trepne na pomicanje željeznog diva iza svojih leđa jer hrabra je ta tišina od osobe.
Ali zato kukavički šuti prolazeći spuštene glave što boji se vlastita pogleda i nadanja. Pušta da ptice petog perona odlete, ovoga puta znajući da se samo jedna, prva u vješto improviziranom nizu, više nikada neće vratiti.
komentiraj (4) * ispiši * #
06
nedjelja
rujan
2009
Pakost
Uspjelo je bar na tren
Da osjetim se sigurnom
I ponosnom na ulogu
Koju vješto igram
A oni ne znaju
Kako je sve to dramska postava
Nijemih figura nepomičnih
Jer čuju ono što vide
A vide ono što žele
Dođe mi krivo nekad
Jer sama sebi lažem
Kad njima ionako nije bitno
Oni su zli
Zli
Zli
Promatraju i već znaju
Kako priča otprilike ide
Zato što me nježno gledaš
I zato što se naginješ dok govoriš
Moža zato što imam hladne ruke
Ili snen izraz lica
A zna se kako priča ide
Bilo jednom, ne baš tako davno
I još nekoliko uvoda
Do kuluminacije poljupca
Koji se nikada nije dogodio
Ni pred njima
Ni igdje
Ali oni su ga vidjeli
Jer vide ono što žele
A žele ono što se sluša
Sad su face
Velikih usta i malih srca
Ranim jutrom puni kofeina
S tragovima alkoholnih para
Pričaju
Mrmljaju
Govore
Znaju, oni znaju sve
Znaju da sam ipak sama išla kući
I da je jedino što želim obrnuti
Dramu u stvarnost
Da se na vječni tren osjetim sigurnom
Znaju da volim i njega i njega
Prstom pokazuju
Znaju kako mi srce premjerava ritam glazbe
Ma znaju oni kako sam sama u gomili
Sve oni znaju, ali o tome šute
Nije senzacija jedna tužna djevojka
I njezina blijeda želja
Kad se mogu zaobići činjenice do žarkih boja saznanja
Da postoji priča koja ide otprilike tako
Da nitko ništa ne zna
Da se šuti jer se ništa ne vidi
Da se ne želi jer se ništa ne čuje.
I mi smo s njima zli
Mi
Oni
Zli.
komentiraj (3) * ispiši * #
02
srijeda
rujan
2009
Odlazim u miru
Odlazim u miru,
stvarno, kad ti kažem.
Ne tjeraj me gorčinom suza
i krikom ponekim tamnim.
Odlazim u miru,
preklinjem i bol tu tvoju
da zalupi vratima za mnom
i slijedi me u stopu.
U miru odlazim,
kaput već navlačim
a van me tjera
moja prazna žudnja ni za čim.
Odlazim u miru.
U miru, kad ti kažem!
Lijećem u krevet
i nepomično ostajem
jer bez nemira se ne može otići.
komentiraj (1) * ispiši * #
