20
petak
veljača
2009
Ma nek` se nose
Nije potpuno ni svanulo
već neumoljivo tutnji sat
S radija se čuje otegnuto:
"Bla, bla, bla."
Javni prijevoz pun
tuge bijednih tračanja
Iz kuta četiri oka zla
vidljivo ogovaraju: "Bla, bla, bla."
Politička previranja u izlogu lokala
odvraćaju mi misli s umornog
odraza nekog stranca. Ne, to nisam ja.
I još jednom: "Bla, bla, bla."
Ljudi su prozirni, grade snove
na klisurama propasti
Ne odupiru se lobotomiziranju uma
od neprekidnih "bla" glava im je puna.
A ja od loših vijesti efikasno biježim
u sigurnost svojih misli
Nek` se nose sivi govornici prazne volje
bez "bla" mi dan počinje mnogo bolje.
komentiraj (6) * ispiši * #
16
ponedjeljak
veljača
2009
Biti velika djevojka
Sjaj prvih naušnica
i već si mala dama
Parfema koja kapljica
tako radi i mama.
Bajke prije spavanja
zamijenili su romani
I knjige pune kajanja
više nisu po strani.
Još malu nogu sputava
visoka ti peta
Cijela priča mutava
do bola ti smeta.
Želiš biser, srebro, pažnju
cijena nije bitna
Za aferu posve lažnu
brine savijest sitna.
Nedostaje ti, misliš
još haljina do koljena
U sebi nijemo vrištiš
"Tad ću biti voljena!"
Al` znaš i sama
da ne ide to tako
Nek` odluči ovaj put mama
jer biti velika djevojka nije lako.
komentiraj (2) * ispiši * #
Malac, pjesma je čudna
Smiješna je bila, ta naša ljubav.
Počela je jesenjim kišama
i svijetlila je u svakoj pahulji snijega.
Djevojka koju sam ljubio
imala je duboke
smeđe oči i sjetan miris kose
na svakom rastanku
kad bih rukom posegnuo
da ju vratim, bar na tren,
ali umaknula bi
za korak - dva
u ruci mi ostavila
crvenilo kaputa i
okus parfema na
donjoj usni kad bi
joj vrat zagrizao, a
rijetko bi mi uspijevalo.
Krajem proljeća ona
je i dalje bila dijete,
ta djevojka koju sam ljubio
bila je i dalje
djevojčica samo, a ja
umorna duha
nisam se razumio
u lizalice, parfeme, haljine i
rumenila koja djevojčice vole jer
izgledaju kao dame,
mamine princeze i tatine maze, međutim
htio sam ju za sebe
trčao na crveno semaforu
slušajući visok smijeh djevojčice,
koja mi je dala srce
sramežljivo i nijemo,
nespretno baš onih dana
kada je počinjala kiša
znam to sada, no
i dalje se ne razumijem
u lizalice i parfemirane haljinice.
komentiraj (3) * ispiši * #
15
nedjelja
veljača
2009
Ne volim te više da znaš
Ne volim te više da znaš
ali uvijek mi tako ponekad
u vremenu dođeš
pa pomislim da si mi sve na svijetu
i ne mogu ni zamisliti
kako ležiš u nekom drugom krevetu
a ista si i kad kiša pada i kad hlaće obućeš
i kad suknju skidaš
a ne plačeš nikad
Jednog cu te dana ubiti zbog svega
jer si tako slatka
bezobrazna i kratka
ako ne računam noge
jer si fina djevojčica
i najhrabrija kurva
jer si mi u oči ušla
bez kucanja i srama
ubit ću te prije spavanja
da se probudiš kao dama
da imaš pune sobe ljubavi
kao zimnicu spremne
I ne volim te više da znaš
i sve će novine pisati o tome
u restorane više nećeš ući
ludo moja mala
neugledna plava
predivno stvorenje božje i moje
raspitaj se kod prijatelja
što je jos tvoje
a što meni pripada
raspitaj se jer ne dam ti više
ni da misliš
Ubit ću te što se skitaš svijetom
policija će te tražiti
što bludničiš s ljetom na javnom mjestu
pa ćeš onda opet k meni
dovoditi ljude
da me ubijaju dugo i da se čude
što voliš na meni
I ne volim te više da znaš
ali te tražim
jer si tako prosta i slatka kao sirup
jer si tako divlja
kad ti vrat zagrizem
a baš nikakva nisi kad te zubi bole
Neću više ni da mislim o tebi
dok si od mene daleko
što ja znam ljubi li te netko
jer ti je toplo u sobi
bezobraznice mala
Igraj se još malo
dok mi mrak ne padne u krevet
ludo
čekam te i sutra
kao uvijek u devet.
Željko Krznarić
komentiraj (2) * ispiši * #
10
utorak
veljača
2009
O istini
Želite pjemu o ljubavi?
Želite li istinu? Istinu doista?
Nije uopće velika stvar
kad drhtave usne obujmi
neka iskusnija i odlučnija sila
po prvi puta
jer on je malo stariji i u svemu hrabriji,
ipak.
Smiješno je provoditi sate
u vlastitom ormaru
tržeći ono nešto posebno
za šetnju mračnim gradom
a ionako se ništa ne vidi.
Djetinjasto je sjediti pored telefona,
očekivati riječ ili dvije koje mame
kratku sreću i trzaje
oko srca..
Istina je jedino vidljiva
pri dodiru hladne ruke
i u osmjehu kad se hladne i drhturave usne
odvoje od onih hrabrih.
Glupo je pokušavati spriječiti
te zgodne bijednosti
koje donosi istina
o ljubavi.
komentiraj (5) * ispiši * #
08
nedjelja
veljača
2009
Tjedan potpunih katastrofa
Sve je počelo uobićajeno sivo. Bilo je već sedampedeset kad napustih udobnost doma i svakako NEradosno odabrah put prema školi.
Gospođica Monotonija sjedila je na jednoj od grana velikog kestena u parku. Nije izgledala baš najbolje. Njezina blijedunjava pojava pratila me do razreda i spremno sjela u klupu ispred moje. Odlučila je, očito, biti prisutna tijekom cijelog školskog dana. Međutim, njezinu odluku pobila je izjava susjednog razreda da smo mi idući sat na redu za rešetanje gradiva iz biologije. To je, na žalost, bila kobna vijest za gospođicu Monotoniju i ona je, uz iskreno žalovanje s moje strane, preminula.
Blago rečeno, dostojna zamjena dotićne preminule dame bio je gospodin Strah. On je, naime, ušetao u razred uz gromoglasan smijeh. Omiljena mu je zabava bila gledati uplakana i prestravljena lica jadne dječice, u ovom slučaju, pred ispitivanje. Preuzeo je lik krvnika i smjestio se u zadnju praznu klupu odakle smo čuli prigušene hihote koji su nam tjerali hladne žmarce niz tijelo.
Četrdeset minuta proteklo je bez listanja velike plave knjige i svi smo gotovo odahnuli. Naglasak na gotovo, jer, u poslijednjim trenutcima, kada je već skoro sigurno bilo da je bitka dobivena, listovi su se počeli okretati.
Da situacija bude zabavnija, navratila je gospođa Ironija u pratnji gospodina Paradoksa, a pošto smo si gđa Ironija i ja vrlo, vrlo dobre (!) prijateljice, po ulasku u prostoriju mi je sablasno mahnula i znala sam da je opako poglavlje započelo. List plave knjige pripadao je, naravno, meni.
Gospođa Ironija pravila se potpuno nevinom kad sam ju ošinula hladnim pogledom i nasmiješila se najpristojnije što sam mogla pokušavajući barem malo probuditi njezinu savijest. I nije mi baš uspjelo jer se dotična šepirila pred gospodinom Paradoksom uvijajući pramen umjetno plave kose.
A tada su mi u glavi počele odzvanjati riječi sa TV reklama: "Ali to još nije sve!".
"Baš zgodno i simpatično!" - šaptao mi je gospodin Sarkazam stvoreći se niotkuda. Preokrenula sam očima ustajući s mjesta, ali u tom me trenutku stara prava prijateljica (koja, doduše, rijetko navraća) gospođica Sreća veselo obgrlila i zvonilo je. A gdje su nestale one tri minute i pedesetiosam sekundi? To je još uvijek nerazjašnjen misterij.
Gospođica Monotonija je ustala iz mrtvih već tijekom idućeg sata, no to nije nikoga pretjerano čudilo budući da je za nju to sasvim uobičajeno ponašanje. Umre, pa oživi, pa umre i odluči biti dulje vrijeme mrtva, onda joj dosadi itakodalje. (Ponekad ju netko ubije pa biva i ubijena.)
Znala sam da se sprema još neka podvala zlog društva u koje su spadali gospodin LošeVrijeme, gospođica Prehlada, njezina sestrica Temperatura i stara udovica, gospođa Gripa koja je uvijek i svugdje vucarala ofucanog psa pod imenom Kašalj. Gospodin LošeVrijeme imao je genijalnu ideju koja se sastojala od uništavanja strpljivosti vozača kamiona, pa je bila prava umjetnost prijeći ulicu i pri tom ostati živ.
Zlobi navedenog gospodina pridružile su se gospođica Prehlada i sestrica joj Temperatura, a uskoro su ljubazno dočekale i gospođu Gripu. Svi oni pravili su mi društvo narednih dana do vikenda, a u subotu ujutro mi je počeo strašno ići na živce ljubimac gospođe Gripe, ofucani pas Kašalj. Nas dvije smo se, na sveopće veselje svih prisutnih, tako posvađale da mi je u konačnici otela zadnji atom snage za bilo kakvu akciju ili reakciju pa sam utonula u krevet i samo čekala posjet gospođe BolesničkeDepresije. Došla je iznenađujuće neprimjetno brzo.
U nastojanju da smislim bilo kakav oblik zabave, ometalo me prisustvo zle družine, no uz ulaganje velikih napora, uspjela sam dograbiti laptop i neodvajati se od njega.
Mogućnost povezivanja s vanjskim svijetom donijela mi je olakšanje pa su uskoro počele navraćati i gospođica Hiperaktivnost (koja me malo omela, budući da su mi zadnji atomi snage bili oteti), gospođica DobraVolja i gospodin Smijeh. Poslali su ih moji predragi prijatelji koji su se sjetili mene male i bolesne s vremena na vrijeme.
I naravno Osoba koja mi je poklonila svoju zalihu zadnjih atoma snage da otjeram društvo destruktivnih (ne)junaka i napokon ozdravim.
(I dalje se zavaravam da mi je Osoba dala svoju snagu čineći to kao "dobro djelo", ali sa sigurnošću znam da ima svoje inerese zbog kojih moram biti zdrava. Nije da se bunim, da budemo iskreni. XD )
komentiraj (8) * ispiši * #
