29
srijeda
listopad
2008
Razglednica
Spašavam, što se spasiti da.
Travanj
Prije nekoliko trenutaka, zvijezde su se izgubile u magli kišnih oblaka. Počeo je pljusak.
Miris borova isparava, a cestom brzaju mali potoci vode sudarajući se sa mojim cipelama dok šljapkam po tom nevrjemenu.
Da si barem ovdje, blizu.
Ne bih ti željela ništa reći. Ti ne bi morao ništa govoriti.
Samo bih htjela da zajedno šljapkamo cestom, u tišini.
(Sasvim vjerojatno bi me natjerao da se vozimo. U redu, možemo se i voziti kroz oluju, svejedno mi je. Potpuno je nebitno, kad si tu.)
Kako je davno, davno, davno to bilo. Kako me nimalo ne dira, kako su djetinjasta i površna bila očekivanja. Omojbože, pa ponosna sam sad na sebe. =)
komentiraj (4) * ispiši * #
22
srijeda
listopad
2008
Bajka o jeseni
Te su ti cipelice slomile srce.
Ožujak
Mala lažljivica
Već kasno je proljeće, ja sam lutam cestom.
Zeleno lišće zaklanja pjev ptica, a meni
sve miriše na jesen.
Prolaze ljudi; "Što mu je?", gledaju
i pitaju se.
"Tko je kriv, što je kriv?" čudom čude.
U očima mojim, odraz plačljive duše,
šaptom odgovara:
"Ona! Mala varalica! Kriva je!
Lutkica mi je slomila srce!"
Spašavam, što se spasiti da.
komentiraj (4) * ispiši * #
14
utorak
listopad
2008
Pogled preko ramena
Mahnit me je nemir tjerao u zoru ulične izmaglice.
Veljača
Grizodušje bi bio blag pojam za opis osjećaja koji su me tada obuzimali. Možda sam to odavno trebala raščistiti sama sa sobom. To - svoje želje.
A sada si upleten i već vidim da ćeš patiti, a da je sigurno, sigurno je; potpuno sam kriva, samo ja. Jer, moj je bio coup-de-grace.
Igrali smo glavne uloge neke predstave. I opet se gubim. Zaboravljam tekst. Igrali smo ih i improvizirali - varali. Svatko na svoj način.
Nisu to bile strašne varke, zablude, ali su svejedno bile, postojale.
Zašto sam kriva samo ja? To ima vrlo jednostavno objašnjenje. Uvijek san tražila osobu neku, da me voli i pronašla - tebe. No ni izdaleka mi nije padala na pamet ideja da bih i ja trebala voljeti. Ne kažem da nisam. Voljela sam te na taj neki način, nedovoljan i bijedan u usporedbi s tvojim emocijama i zato se osjećam kao izdajica. Krivi me, nego što!? Jer to zaslužujem.
Tog kasnog popodneva sam ti sve rekla. Priznala izdaju i sabotirala svoju glavnu ulogu, kad ionako ništa ne osjećam. Ne onako kako bih trebala.
A ono što si ti napravio je bila najnesebičnija, najljepša i ujedno i najimbecilnija gesta koja je doista prelazila svaku granicu zdravog ljudskog razuma.
Zagrlio si me i rekao da nije bitno. Zagrilo si me čelično i nježno preklinjući me do osjetim bilo što. Ali nisam. Kukavički sam spustila glavu na tvoje rame, a izdajnička je šutnja bila nesnosna.
Odgurnula sam te i izšetala iz tvog zagrljaja misleći da tako odlazim i iz tvog srca.
Sebično, sebično, podlo i djetinje naivno.
Duga je minuta prolazila i u svim dramama sretnog završetka, glavna bi glumica potrčala natrag u zagrljaj i spas slomljenoj sjenki od glavne muške uloge, no ovoj predstavi davno je napisan kraj - ne baš sretan. Naglasak na ne baš.
Osjećala sam tvoj čeznutljiv pogled pun nade na svojoj kosi, kaputu, cipelicama čiji je zvuk odlazeći odzvanjao ulicom. Čekao si da se hulja od mog srca predomisli.
Oprostila sam se pogledom preko ramena. Zastala, i krajičkom oka bezbrojno ti se puta ispričala. A onda, prije no što su mi suze stigle do usana da okusim njihov gorak okus vlastita bezdušja, uz muklo odzvanjanje cipelica, potrčala sam daleko.
Te su ti cipelice slomile srce.
komentiraj (4) * ispiši * #
09
četvrtak
listopad
2008
Ulična izmaglica u zoru
Uzalud ga preklinjem, moj ponos nepopustljivo ne pravi iznimke.
Siječanj
Zašto i kako sam zavolio baš nju, malu djevojku ...
Mahnit nemir prolazio mi je duž leđa sa svakim otkucajem srca pulsirajući nervozu u svaki djelić moga tijela da sam napokon ustao.
Gluho doba noći natjeralo je mjesečinu da tako sjetno sjaji. Bezobzirna, hladna i bijela, mutila mi je pogled. A možda su to bile suze, tko će više znati?!
Od nekud sam iskopao cigaretu. Njen se gusti dim uvlačio u drvo stola, zavjese, posteljinu i iščeznuo pri dodiru ledenog zraka koji je šikljao kroz otvoren prozor nemilosrdno dominirajući hladnom noći.
Smijao sam se sam sebi. Cinično i podlo.
Jer, da si samo znala za titranje upaljenog duhana i papira između mojih usana, dosađivala bi mi opominjanjem dok napokon ne bih ugasio život nedužnoj cigareti.
Sasvim vjerojatno bi me opominjala. Ali nisi znala. Možda si slutila, no ne, nisi mogla znati.
Upletena u svoje snove, ležala si na mom krevetu. Spavala, tiha i mirna.
Pramenovi tvoje kose, tamni od noći, mirisali su moj jastuk. Kad ih više ondje ne bude, budan ću sanjati taj opojni miris tvoje kose; miris zalaska sunca i ljetnih oluja i jesenjeg pokislog lišća i slanih suza i čistoće; miris zaluđene ljubavi.
I što činim sad? Sjedim u mraku, u hladnoj sobi i pišem ti, jer ne mogu pronaći bolji način da se izrazim. Prevelika sam kukavica da bih ti to izrekao vlastitim glasom pogleda prikovanog za tvoje oči. Ovako su riječi, nekako - primjerene, ali nipošto dovoljne.
Samo su prazne olupine značenja osjećaja. Pa ipak ih prenose. Živjele riječi.
A to što ti želim reći je mnogo više od otrcane fraze “Volim te”. Ljubav je namisterioznije pojava igdje. To što ti želim reći moglo bi zvučati poput “Nisam te vrijedan” . Također izlizano i po važnosti izgubljeno ali ipak dostojnoove situacije i sasvim doslovce, istinito.
Gledam te dok spavaš. Spokojno si sklopila šake ispreplićući duge prste s plahotm i čvrsto ih stiščeš u borbi sa sobom i svojim nevjericama čak i u snu. To jače je od tebe. Brineš za sitne pojave, a velike nevolje tako hrabro prebrodiš, mnogo hrabrije od mene.
Ja sam poput uvelog slapa. Jak i glasan, a ni po čemu impresivan. A ti, nježna pahulja snijega, po svemu posebna, po svemu drugačija od drugih sa kojima letiš vrtoglavo prema cilju.
Potpuno bez okvira, to si ti. Unikatna.
I sada snivaš na mom jastuku. Udisaj ti nadiže grudi, pa izdisaj opet spušta i tako promatram ritmičnost tvog disanja, pravilnog i prekrasnog. Na trenutke se mrštiš, ali i dalje si blagog izgleda, nevina poput djeteta, čistog anđela s neba. Ti i jesi dijete, a ja te prisiljavam odrasti. Sebično te držim blizu sebe, zvijeri, a da toga sama nisi svjesna.
Krhku i niježnu nikada te ne bih mogao povrijediti. Kao tanak led, balon sapunice, kristalna čaša, izvijaše se u mom zagrljaju. Moram savladavati sam sebe da ti od silnog ushita, zbog prisnosti, ne slomim rebra dok te držim čeličnim, kamenim rukama.
A mahnit me je nemir tjerao u zoru ulične izmaglice.
* * *
A ona kaže nakon nekoliko mjeseci...
Bila je to jedna velika iluzija i pomalo laž. Nisi se ti kajao ni za što. Sve je zvučalo odviše bajno da bi bilo istina, a moje sumnje uvelike su potpomagale razotkrivanju tvojih stavova i motiva. Tko je imao skrivene namjere?
Možda ja, ali ti nisi imao nikakve namjere. Osim da lutamo bez cilja, tako ti je to odgovaralo.
Ne, nisi me prisiljavao da odrastem. Odrasla sam puno prije no što sam tebe srela. Ali ti to nisi mogao znati jer se nisi ni trudio upoznati me za pravo. Bilo je dovoljno da predstavljam odgovornu i ozbiljnu, dakako klinkicu, u tvojim očima. Pa ni to se nije bog zna kako cijenilo.
Jednom se možda i sabereš, možda i ti odrasteš, ali ja do tada, teško da ću čekati....
komentiraj (6) * ispiši * #
03
petak
listopad
2008
Rođena spremna
Nadolazeća je zima bila daleko uzbudljivija od bilo kojeg drugog godišnjeg doba.
Prosinac
Ponekad, u tišini noći, često
bih poželjela čuti samo nekoliko
riječi ljubavi od jednog čovjeka,
a ne pljesak tisuća ljudi. I tada,
često se sjetim tebe. Ali znam da
zaboravljam. Blijede sjećanja na
nas i tad, u tišini noći, ne čujem ti glas.
Blijede i pogledi zavisnih onih, što
su nas nekoć okrutno pratili. Sada
drugima iza leđa šapuću glasovi ljubomore,
ne vrti se više svijet oko nas.
Ponekad, u tihoj noći, često bih
poželjela preklinjati ponos za dopuštenje
da ti čujem glas.
Uzalud ga preklinjem, moj ponos nepopustljivo ne pravi iznimke.
komentiraj (3) * ispiši * #
