Ulična izmaglica u zoru

Uzalud ga preklinjem, moj ponos nepopustljivo ne pravi iznimke.

Siječanj

Zašto i kako sam zavolio baš nju, malu djevojku ...

Mahnit nemir prolazio mi je duž leđa sa svakim otkucajem srca pulsirajući nervozu u svaki djelić moga tijela da sam napokon ustao.
Gluho doba noći natjeralo je mjesečinu da tako sjetno sjaji. Bezobzirna, hladna i bijela, mutila mi je pogled. A možda su to bile suze, tko će više znati?!

Od nekud sam iskopao cigaretu. Njen se gusti dim uvlačio u drvo stola, zavjese, posteljinu i iščeznuo pri dodiru ledenog zraka koji je šikljao kroz otvoren prozor nemilosrdno dominirajući hladnom noći.
Smijao sam se sam sebi. Cinično i podlo.
Jer, da si samo znala za titranje upaljenog duhana i papira između mojih usana, dosađivala bi mi opominjanjem dok napokon ne bih ugasio život nedužnoj cigareti.
Sasvim vjerojatno bi me opominjala. Ali nisi znala. Možda si slutila, no ne, nisi mogla znati.
Upletena u svoje snove, ležala si na mom krevetu. Spavala, tiha i mirna.
Pramenovi tvoje kose, tamni od noći, mirisali su moj jastuk. Kad ih više ondje ne bude, budan ću sanjati taj opojni miris tvoje kose; miris zalaska sunca i ljetnih oluja i jesenjeg pokislog lišća i slanih suza i čistoće; miris zaluđene ljubavi.

I što činim sad? Sjedim u mraku, u hladnoj sobi i pišem ti, jer ne mogu pronaći bolji način da se izrazim. Prevelika sam kukavica da bih ti to izrekao vlastitim glasom pogleda prikovanog za tvoje oči. Ovako su riječi, nekako - primjerene, ali nipošto dovoljne.
Samo su prazne olupine značenja osjećaja. Pa ipak ih prenose. Živjele riječi.
A to što ti želim reći je mnogo više od otrcane fraze “Volim te”. Ljubav je namisterioznije pojava igdje. To što ti želim reći moglo bi zvučati poput “Nisam te vrijedan” . Također izlizano i po važnosti izgubljeno ali ipak dostojnoove situacije i sasvim doslovce, istinito.

Gledam te dok spavaš. Spokojno si sklopila šake ispreplićući duge prste s plahotm i čvrsto ih stiščeš u borbi sa sobom i svojim nevjericama čak i u snu. To jače je od tebe. Brineš za sitne pojave, a velike nevolje tako hrabro prebrodiš, mnogo hrabrije od mene.
Ja sam poput uvelog slapa. Jak i glasan, a ni po čemu impresivan. A ti, nježna pahulja snijega, po svemu posebna, po svemu drugačija od drugih sa kojima letiš vrtoglavo prema cilju.
Potpuno bez okvira, to si ti. Unikatna.

I sada snivaš na mom jastuku. Udisaj ti nadiže grudi, pa izdisaj opet spušta i tako promatram ritmičnost tvog disanja, pravilnog i prekrasnog. Na trenutke se mrštiš, ali i dalje si blagog izgleda, nevina poput djeteta, čistog anđela s neba. Ti i jesi dijete, a ja te prisiljavam odrasti. Sebično te držim blizu sebe, zvijeri, a da toga sama nisi svjesna.
Krhku i niježnu nikada te ne bih mogao povrijediti. Kao tanak led, balon sapunice, kristalna čaša, izvijaše se u mom zagrljaju. Moram savladavati sam sebe da ti od silnog ushita, zbog prisnosti, ne slomim rebra dok te držim čeličnim, kamenim rukama.
A mahnit me je nemir tjerao u zoru ulične izmaglice.


* * *
A ona kaže nakon nekoliko mjeseci...
Bila je to jedna velika iluzija i pomalo laž. Nisi se ti kajao ni za što. Sve je zvučalo odviše bajno da bi bilo istina, a moje sumnje uvelike su potpomagale razotkrivanju tvojih stavova i motiva. Tko je imao skrivene namjere?
Možda ja, ali ti nisi imao nikakve namjere. Osim da lutamo bez cilja, tako ti je to odgovaralo.

Ne, nisi me prisiljavao da odrastem. Odrasla sam puno prije no što sam tebe srela. Ali ti to nisi mogao znati jer se nisi ni trudio upoznati me za pravo. Bilo je dovoljno da predstavljam odgovornu i ozbiljnu, dakako klinkicu, u tvojim očima. Pa ni to se nije bog zna kako cijenilo.

Jednom se možda i sabereš, možda i ti odrasteš, ali ja do tada, teško da ću čekati....