28
nedjelja
rujan
2008
Kišni dan
Bez imalo oklijevanja glasno sam izgovorila tvoje ime.
Studeni
Hladan je vjetar rastjerao poslijednje učenike koji su stajali ispred Gimnazije dogovarajući zajedničke izlete i aktivnosti za predstojeći vikend.
Petak poslijepodne jamčio je opuštenost tona razgovora prolaznika, a jutarnja smjena nastave odavno je završila, pa sam i ja bila mrinija u tom pogledu.
Za razliku od ledene magle koja mi je bockala obraze i hvatala se za trepavice, neobičan adrenalin vrelo mi se ovijao oko srca ne dopuštajući mi ni trenutka da stojim na miru. Pa sam plesuckala premještajući se s noge na nogu dok su se svijetla u učionicama iza mojih leđa redom palila.
Čekala sam tebe.
Bilo mi je drago što poslijepodneva ne moram provoditi na nastavi. Ta me misao neobično obradovala i usprkos lošem vremenu, uz smiješak pogledom sam ispratila ledenu tamu koja je otjerana uličnom rasvjetom.
Jedna za drugom palile su se svijetiljke duž šetališta i obasjavale vlažan beton nogostupa i otpalo lišće. Bilo je zastrašujuće i prekrasno.
Brujanje motora privuklo mi je pažnju, no prednja su me svijetla ostavila zaslijepljenom, na trenutak, pa nisam odmah reagirala.
"Hoćemo li, princezo? Limuzina je stigla." - bljesnuo je tvoj pogled u polutmini prikoseći jesenjem ozračju dok su se suvozačka vrata otvorila uz tihi zveket metala.
Pronašla sam topli spas na prednjem sjedalu u turobno, hladno poslijepodne.
Okrenula sam se prema tebi da te pozdravim.
Uz tupi muk torba je pala na tlo pored mojih nogu kad si me poljubio.
"Iznenađena?" - hihotao si se.
I doista, nisam se još navikla.
Dobro da je to bilo retoričko pitanje jer ti je i sam moj pogled zatečeno i bespotrebno odgovorio.
"Polako postajemo formalni, ha?" - dar govora mi se vratio.
"Dakako." - odgovorio si prihvaćajući šalu i vratio pogled na cestu.
Nadolazeća je zima bila daleko uzbudljivija od bilo kojeg drugog godišnjeg doba.
komentiraj (3) * ispiši * #
23
utorak
rujan
2008
Okrutne namjere
Pa sam mu uzvratila poljubac.
Listopad
Bila je to ljubav na prvi pogled. Onako sama, elegantna i upečatljiva, stajala je blizu sunčevih zraka koje su dolazile meko prostirući se sa prozora.
Odisala je posebnošću, to se odmah vidjelo. Moja haljina.
Nisam pogled svrnula s nje od ulaska u trgovinu koja se nalazila na obalnoj strani grada gdje je sve vrvilo povicima veselih turista.
Znala sam da će ta haljina biti svjedokom mnogih savršenih trenutaka i nije bilo pogovora o našemu razdvajanju iako je prvi datum kad sam ju trebala obući bio još daleko.
Haljina je bila namijenjena za proslavu rođendana; pomno isplaniranog događaja koji bi trebao zasjeniti ostale.
Sedamnaesti kažu, najbolji je.
Bio je kraj ljeta, no to nije značilo i manje tople večeri.
Probijala sam se kroz gužvu rasplesanih ljudi, dim kubanskih cigara i zvukove pripadajuce tematske glazbe. Tragovi zlatnog sutona nadvijali su se iznad lokala, a subotnja očekivanja pretvarala su se u groznice gore navedene večeri.
Moja su se očekivanja uglavnom ispunjavala iako mi je pogled lutao iza ramena sugovornika i onih koji su mi samo čestitali, po lokalu tražeći - utjehu.
Nekako sam se već navikla na onu vrišteću prazninu koja bi me obuzimala u nerjetkim trenutcima, čak i onda kada bih bila okružena mnoštvom osoba koje su mi puno značile i za koje sam znala da su uvijek uz mene. No uza sve to, praznina je postojala i obuzimala me i tada, na proslavi. Bila je nedefinirajuća. Ne bih ju nazivala usamljenosti iako joj je bila odrazom slična. Nisam bila sama, niti ostavljena, jednostavno poluprazna. Čeznula sam za zagrljajem i osjećajem pripadnosti, za nekim svojim.
Stolom se širio gromoglasan smijeh. Sjedila sam na čelu jer su mi djevojke dodijelile titulu princeze večeri neprestano me podsjećajući da dobro izgledam, a ja sam se, sama, podsjećala, da se nakon dugog vremena, napokon dobro i osjećam.
Prepričavala sam doživljaje s ljetovanja, a moj se entuzijazam širio sve dok žamor za stolom nije naglo zamro jer su svi obratili pažnju na sjenku iza mene. Na licima ljudi koji
su sjedili samnom razabrala sam iznenađene osmjehe.
A tada su mi nečje tople ruke prekrile oči i zaklonile pogled sa lica znatiželjnih promatrača.
Inače bih paničarila u takvim situacijama jer nisam znala kako se ponašati ili što reći, onako slijepa.
Ovaj put je bilo drugačije. Poput nekog uboda, mislima mi je sijevnula ideja koju je bilo lako izvesti pa sam došljaku jasno naredila da se ne odaje, da ću pogoditi sama tko je.
Nesiguran mi je smiješak titrao na kutovima usana dok sam vršcima jagodica prelazila zapešća nepoznate osobe koja mi se nalazila tako blizu. Anonimna.
Osjećala sam poglede svog društva prikovane uz moje neočekivane reakcije. Bilo je zanimljivo napeto.
Došljaku se oteo hihot i njegov mi je dah promrsio vrhove kose na mojim golim ramenima.
Bila je potrebna jedna duga sekunda da adrenalinski trnci sa dna leđa probude moje kaosne misli i dovedu me do bjelodanog zaključka.
Bez imalo oklijevanja glasno sam izgovorila tvoje ime.
komentiraj (4) * ispiši * #
