Razglednica

Spašavam, što se spasiti da.

Travanj




Prije nekoliko trenutaka, zvijezde su se izgubile u magli kišnih oblaka. Počeo je pljusak.
Miris borova isparava, a cestom brzaju mali potoci vode sudarajući se sa mojim cipelama dok šljapkam po tom nevrjemenu.
Da si barem ovdje, blizu.
Ne bih ti željela ništa reći. Ti ne bi morao ništa govoriti.
Samo bih htjela da zajedno šljapkamo cestom, u tišini.

(Sasvim vjerojatno bi me natjerao da se vozimo. U redu, možemo se i voziti kroz oluju, svejedno mi je. Potpuno je nebitno, kad si tu.)



Kako je davno, davno, davno to bilo. Kako me nimalo ne dira, kako su djetinjasta i površna bila očekivanja. Omojbože, pa ponosna sam sad na sebe. =)