Mahnit me je nemir tjerao u zoru ulične izmaglice.
Veljača
Grizodušje bi bio blag pojam za opis osjećaja koji su me tada obuzimali. Možda sam to odavno trebala raščistiti sama sa sobom. To - svoje želje.
A sada si upleten i već vidim da ćeš patiti, a da je sigurno, sigurno je; potpuno sam kriva, samo ja. Jer, moj je bio coup-de-grace.
Igrali smo glavne uloge neke predstave. I opet se gubim. Zaboravljam tekst. Igrali smo ih i improvizirali - varali. Svatko na svoj način.
Nisu to bile strašne varke, zablude, ali su svejedno bile, postojale.
Zašto sam kriva samo ja? To ima vrlo jednostavno objašnjenje. Uvijek san tražila osobu neku, da me voli i pronašla - tebe. No ni izdaleka mi nije padala na pamet ideja da bih i ja trebala voljeti. Ne kažem da nisam. Voljela sam te na taj neki način, nedovoljan i bijedan u usporedbi s tvojim emocijama i zato se osjećam kao izdajica. Krivi me, nego što!? Jer to zaslužujem.
Tog kasnog popodneva sam ti sve rekla. Priznala izdaju i sabotirala svoju glavnu ulogu, kad ionako ništa ne osjećam. Ne onako kako bih trebala.
A ono što si ti napravio je bila najnesebičnija, najljepša i ujedno i najimbecilnija gesta koja je doista prelazila svaku granicu zdravog ljudskog razuma.
Zagrlio si me i rekao da nije bitno. Zagrilo si me čelično i nježno preklinjući me do osjetim bilo što. Ali nisam. Kukavički sam spustila glavu na tvoje rame, a izdajnička je šutnja bila nesnosna.
Odgurnula sam te i izšetala iz tvog zagrljaja misleći da tako odlazim i iz tvog srca.
Sebično, sebično, podlo i djetinje naivno.
Duga je minuta prolazila i u svim dramama sretnog završetka, glavna bi glumica potrčala natrag u zagrljaj i spas slomljenoj sjenki od glavne muške uloge, no ovoj predstavi davno je napisan kraj - ne baš sretan. Naglasak na ne baš.
Osjećala sam tvoj čeznutljiv pogled pun nade na svojoj kosi, kaputu, cipelicama čiji je zvuk odlazeći odzvanjao ulicom. Čekao si da se hulja od mog srca predomisli.
Oprostila sam se pogledom preko ramena. Zastala, i krajičkom oka bezbrojno ti se puta ispričala. A onda, prije no što su mi suze stigle do usana da okusim njihov gorak okus vlastita bezdušja, uz muklo odzvanjanje cipelica, potrčala sam daleko.
Te su ti cipelice slomile srce.
Post je objavljen 14.10.2008. u 20:22 sati.