Pripovjedač
Dan je umirao tiho i bijedno tjerajući uličnu rasvjetu da prkosi mraku. I svjetla su se u čitaonici gasila, a samo je jedna mala sjenka neumorno krala riječi velikih pjesnika i bilo je tu i lijepih stihova, ali svi su bili ukradeni i oteti knjigama, a nisu bili stvarni.
Iz drugog pokušaja auto je upalio. Izmaglica uminulog dana izazivala je dva snena oka da budno paze na uske ceste tihog grada. Brundavo i dosadno udarao je ritam brisača sve dok se kotači nisu zaustavili na zamrznutom šljunku ispred ulaza u jednu od najposebnijih arhitektonskih tvorevina u tom malom gradu.
Bio je to dom grofa Chatterlya, zajapurenog starca iznimno dobre duše, sklonog pretjerivanju u konzumaciji cigara čiji je zagasit dim duhana obavijao gotovo sve prostorije u kući. Jedino je salon izbjegao zlu sudbinu zadimljanih prostorija, a razlog tomu je bio glasovir koji je ujedno igrao i najvažniju ulogu u toj prostoriji.
Dominirajući sredninom, podijelio je južni od zapadnog dijela sobe u kojoj se sve sa svime slagalo; veliki prozori uokvireni laganim svilenim zastorima, namještaj od svijetlog drveta, ugodne svjetiljke te nebrojno puno svijeća različitih veličina u nijansama crvene boje.
Mnoštvo divnih stvari uz impresivnost bijelog glasovira činilo se neznatno lijepima.
Djevojka je zalupila vratima automobila i lagodno koraknula prema ulaznim vratima. Okrznula je zvonce jednom i razvukla usne u nijemi smješak u trenutku kada su se vrata uz neskrivenu dobrodošlicu otvorila.
Grof je stajao po običaju u svom kućnom odijelu sa napola izgorenom cigarom u lijevoj ruci dok je desnom čvrsto zagrlio gošću.
"Adeliane, dijete, svake si nedjelje sve više dražesna i ljupka! Bilo bi dobro da pripazimo te momke oko tebe... Zar ne?" - hihotao je i pustio djevojku da uđe.
"A vi, stiriče, svake nedjelje svojim komplimentima..." okrenula se vješto i plesno prema njemu te pustila da misao lebdi prije no što je završi "...dovodite moje obraze do rumenjenja."
Nakrenula je glavu u stranu i izgledala poput djevojčice kada ju pohvale, a njoj je neugodno.
"Oh, dušo, bojim se da je to istina, a istini se ne može pobjeći." - ostajao je grof pri svojoj teoriji.
U tišini su nastavili hodnikom do poslijednjih vrata u nizu. Miris salona natjerao je djevojku na tiho, unutarnje veselje, a sam pogled koji se zaustavio na sniježno bijelom glasoviru otimao je dah.
Sitne su se pahuljice snijega otapale u njezinoj kosi i na kaputu ostavljenom preko naslonjača u kojemu je grof sjedio.
"Jedna lagana božična?" - pitala je Adeliane dotičući tipke.
Starac je samo zabacio glavu i nasmiješio se. I ona se smiješila.
Trenutak za tim, salonom se počela širiti tiha glazba. Pratio ju je snijeg na prozorima i ritmično poskakivanje plamenova svijeća.
Nije prošlo dugo od početka sviranja, a grof je već lagano zadrijemao, no to nije spriječilo djevojku da nastavi sa svojim malim koncertom. Svirala je još neko vrijeme, a kada su svijeće već dogorile, niježno je poljubila starca u čelo i iskrala se iz sobe.
Na putu prema ulaznim vratima susrela je nepoznatog mladića.
"Krasno sviraš, ako smijem primjetiti." - govorio je glasno i samodopadno, pomalo podrugljivo kao da je siguran da on sam svira i bolje.
"Znam, hvala." - uzvratila je Adeliane ništa manje razborito iako se odupirala svim silama da ne padne pod utjecaj blistavo zelena pogleda.
Post je objavljen 04.07.2009. u 17:39 sati.