Gospoda i igrači

Potpuno je nebitno, kad si tu.

Svibanj

U tvom se društvu uvijek osjećam nesigurno, balavo, djetinje naivno.
Ali ti si to znao i nisi koristio moju nevinu naivnost da bi bilo imalo zao. Ikada.
Između nas se uvijek sve doimalo veoma ekstremno.
Što je najbolje, bio si zaljubljen. Pomalo nervozno, zaluđeno, opako zaljubljen u mirnu djevojčicu živahnih osjećaja - mene.

Ipak, nema opakijih osoba od onih zaljubljenih, ako se ne računaju smrtno bolesne, s kojima imaju mnogo zajedničkog. I jedni i drugi su sebični, povučeni u sebe, vole manipulirati, nepostojani su, čuvaju svu nježnost za voljenu osobu (ili pak sebe) te se okreću protiv svijeta i svojih prijatelja poput bijesnih pasa. Katkad, ako se radi o zaljubljenima, okreću se i sami protiv sebe.

Jer, ima neko perverzno zadovoljstvo u trganju rane. Zaljubljeni to stalno rade, traže najjače izvore boli i potpuno im se prepuštaju, žrtvuju se bez prestanka za ono što vole s tvrdoglavom glupošću što su je pjesnici pogrešno protumačili kao nesebičnost.

Nesebičnost, ha! Prije svega moja je interpretacija zaljubljenosti u početku bila romantična. Puna poleta i adrenalina i nekog neobjašnjivog isplaniranog slijeda događaja. I tada se dogodilo nešto potpuno drugačije od isplaniranog, gotovo spontano iako sam uvjerena kako su i tuđe odluke uvelike imale utjecaja u tom događanju.
Dakako da sam bila zaljubljena u tebe. Donekle.
Voljela sam te onako kako se voli cvijeće i duge sjene u kasna poslijepodneva i utapanje smoždenosti u jeftinoj ljubavnoj poeziji.
Ta vrsta ljubavi također izaziva ljubomoru.

Nije mi teško za povjerovati da si znao za moje mazohističke podvige utapanja vlastitog bijesa, pritajenog u meni, u kasne večernje sate. Očitovalo se to, tako zvanom nervozom nepoznata uzroka. Znao si uzrok, oh dobro si ga znao, naposlijetku, uživao si pomalo u tom znanju da sam ljubomorna. Onako malo, ali dovoljno da pomisliš kako imaš nadmoć nadmnom, nad nama. Gotovo je urnebesno smiješno koliko si mogao varati sam sebe znajući, ipak, da ja držim sve konce u rukama i da su tvoje vene pune mog otrova, pogotovo kad bih bila ljubomorna.
Ljubomorna, ljubomoran (a znao si biti), ljubomora, što li je to?
Mene nije izjedala na klasičan način. Obuzimala bi me koliko bih ja to dopustila, a to bi bilo vrlo, vrlo rijetko. Uostalom, znala sam što osjećaš i znala sam da, ako će itko biti povrijeđen, onda ćeš to biti ti ili, u krajnju ruku, netko treći koji bi se uplitao tu i tamo stvarajući tu iluziju ljubomore ili što li već.
Nama je klasična ljubomora bila tajna, pomalo misterij.
Više držimo do drugih slavljenih razarajućih emocionalnih stanja.

Možda su to gospoda, možda su samo igrači.
Ljubomora, nije li to zadivljujući omjer ljudske gluposti i božanskih svemoći?

Ima nečeg veoma čarobnog u dijeljenju tajni. Potrebno je da tajna ostane skrivena od svih drugih znatiželjnih umova doli do ona dva srca koja ju istinski razumiju. Potrebno, kažem, jer u suprotnom nestaje čarolija, nema svrhe.
Naša je tajna savršeno funkcionirala - sa svrhom, po sasvim jednostavnom načelu; sačinjena od bezbroja nehajnih dodira, znakovitih pogleda i samo jedne vrse osmjeha. To je bila bit naše tajne, bit varijacije na temu voljenja - osmijeh.