30
ponedjeljak
studeni
2009
Kad jesen dolazi i najavljeno odlazi pred zimom
Pisanje pjesme je samo proces
spor i bolan i svaki put kad od misli nastanu riječi
one postaju slabima i beznačajnima.
Ali ima nešto čarobno u pisanju tajni
To je kao kad se ti meni smiješiš,
samo malo sramežljivije,
samo malo neiskusnije,
a ja volim stihove i kad jesen dolazi,
ja ih zbilja volim.
Onda bane zima ko lupež sa snježnim radostima
i meni se više ne trudi pisati tajne
kad ti ih mogu reći jer si blizu
jer si tu kad noć pada iznad hladnog grada
kad si tu, kad mene nema
dok čekaš ozbiljno da se nijema došuljam
u tvoje meke snove, nježne i duge skoro kao
i poljupci do kasno u noć.
Ovo uopće nije dobar stvar
Nema poantu, nema estetiku.
Pisanje pjesme je samo proces
A zima se bliži i mene stvarno napušta volja
Govoriti svijetu naše tajne, pa ih šapućem samo tebi
Oprostite,
Mene stvarno napušta volja.
komentiraj (2) * ispiši * #
29
nedjelja
studeni
2009
I to je sve, za sreću malu.
Koliko je prerano noćas?
I miris tvog parfemam ostavlja dojam kakvog nema. Ne smijem te dotaknuti, ni gledati te ne smijem, samo sjediti u polutišini s glupavim osmijehom tu i tamo nabačenim, ako me pogledaš.
Ne želim čuti ono što već znam.
Nepregledni niz nasumično nepovezanih, a sasvim jasno ukomponiranih malih glasova koji se ne čuju.
Ma nemaš ti pojma o čemu ja to pjevam.
I kad šutim nemaš pojma. Mogla sam te voljeti, mogli smo imati sve. Pusti sad priče, poljubi me.
Ne želim čuti ono što sluti, ne želim biti ja. ... o da sam barem poput nje, samo na tren da pobjegnem i ne vidim i ne čujem.
On je ovako to opisao;
"Noćas, pa noćas radi što želiš
jer možeš
jer si mlada
jer si lijepa
i zato što te vole.
Noćas, pa noćas
možeš i pokoriti svijet
svi će te slušati
svi će doći
bogati,
jadni,
sami,
sretni,
lutalice,
ubojice i
pravednici
i ja ću doći.
Noćas, pa noćas
možeš što god poželiš."
A ja sam poželjela njega na što je rekao:
"Osim gada poput mene."
8. rujna 2009. the most loneliest day of my life.
komentiraj (1) * ispiši * #
07
subota
studeni
2009
Mala namiguša
Mora da je Ironija nekoć bila voljena
Tražila je sumnje u haljini do koljena
I plesala baš uvijek sama
Nježna, opasna, emancipirana dama.
Rekli su mi da sam krasna.
Još i danas mi ta tvrdnja nije sasvim jasna
Jer moj svaki stih smislen vješto
Uvijek znači ono drugo nešto.
Kad poteku suze i gorak je zrak,
To meni smiješno je, vidljiviji je mrak
Od izmišljenih bajki i realnosti bez stila
Ironija je uvijek prikladnije mila.
Sad osudu za vlastitu zlobu i kob
Čitat će nam svakoj prepotentni snob,
A mene nije briga ni za svijet ni sreću
Kad od Ironije prijateljicu neću naći veću.
-------- jubilarni 100. post --------
komentiraj (5) * ispiši * #
