20
srijeda
svibanj
2009
Pismo kojim te čak smijem i voljeti
Mogla bih napisati romantičnu priču, vjerujem da bih. I ti bi pao na tu istu, ali nisu varke bitne, nije poanta u poanti i stilu kojim te želim natrag. Realnost nije teatar.
Moja sredstva izričaja su nalik na začaran krug sve banalnije ljudske gluposti kojoj robujemo dobrovoljno, a pismo kojim te čak smijem i voljeti marginalizirana je i bijedna gesta kad te već volim na staromodan način u krivom vremenu i zato, oprosti mi, ali podsmjehivanje koje čujem također boli pa te molim da čitaš negdje u mraku gdje se ono napisano ne vidi. Hajde, znam da možeš razumjeti što govorim, zato pričekaj dok ne dovršim. (Osim ako me želiš poljubiti, tada se sigurno neću buniti.)
Pogled s mog prozora (Ne naginji se, letjet ćemo nekom drugom prilikom!)
Rano je za spavanje jer nije ni pravi suton, a moje me oči izdaju nekontrolirano puzeći po mrtvom danu uz rub oblaka. Zrak ima miris patetike, a ja bih voljela da si kraj mene.
komentiraj (7) * ispiši * #
18
ponedjeljak
svibanj
2009
Conclusions
Where do you find rights, cheat me like this
at the edge of reason, very easily
It does not resemble me, my fragility
let the tide that brought the personality
Pale and small.
If you try to preserve me,
your dreams, you will unconsciously sway
And I will build a wall of fear and passion
because it is easy to hate, love than fall
Anemic and charmingly.
But again, somewhere, at the end of agony
your courageous hand will hold me tightly.
komentiraj (0) * ispiši * #
Konkluzija
Odakle ti pravo , prevariti me ovako
na rubu razuma, veoma lako
To ne sliči na mene, na moju mimoznost
pustiti plimi da odnese osobnost
Bljedunjavu i sitnu.
Ako me pokušaš sačuvati,
svoje ćeš snove nesvjesno poljuljati
A ja ću podići zid od straha i strasti
jer mrziti je lako; ljubiti pa pasti
Anemično i ljupko.
Ali opet negdje, na kraju agonije muke
čvrsto će me držati tvoje hrabre ruke.
komentiraj (2) * ispiši * #
17
nedjelja
svibanj
2009
Bijes nedovoljnih odgovora
Ne razumijem u čemu griješim. I ne znam koga tražiti za objašnjenje što to činim krivo i zašto nemam pravo biti sretna. Postoje ljudi koji se boje i oni koji mole. Postoje ljudi koji mrze i prkose svemu, a uz njih postoje i ljudi oholi i zli. Nije baš da pripadam nekoj od tih kategorija, pa ipak, puno toga se lošeg redovito obavija oko mene.
Zašto se truditi ne biti pesimist kad već situacija itekako crno stoji negdje blizu provalije i posrčući vježba balet...?
Jedna od teorija je ta, da je za vakuumsko ništavilo bez sreće kriv zid koji bezuvijetno stalno gradim oko sebe i koji ne dopušta ničemu da prodre unutar hladnih površina. On je taj koji obećava da mi se ništa ružno neće dogoditi, ali ako nema nikakvih interakcija onda se nikad ništa ni ne dogodi. To podrazumijeva i sve one pozitivne stavke.
Ne puštam nikoga blizu, a željela bih biti voljena. Moj kaosni um žudi za zagrljajima.
"Nemoj me pitati što ona ima, a ti nemaš. U tome i je problem. Ona nema ništa, a ti imaš sve i to je zastrašujuće. Jednostavno se bojim svega što predstavljaš. Pogledaj se, lijepa si, sofisticirana, inetligentna, draga i nikad, nikad, ne bih sebi oprostio da te povrijedim. Nisam ja osoba od karaktera kao ti."
- "Znaš li da si upravo rekao nešto nevjerojatno besmisleno?"
"Zar ti to plačeš?"
- "Jasno da ne."
"Svejedno, ne želim te ..."
- "Što? Povrijediti? Malo je kasno za razmišljanje o tome."
"Što želiš da učinim? Tako je, kako je."
- "Da, baš."
komentiraj (3) * ispiši * #
12
utorak
svibanj
2009
Pitanja
Provuci vatru ispod kiše.
Ja mogu.
Možeš li i ti?
Možeš li pratiti tempo koraka
što vijugaju cestama
ozbiljno i razigrano?
Ima li svijeta na kraju duge
ili postoji li sjaj u tami?
Ne sudi prerano
mi nismo sami.
Pročitaj Dostojevskog za jedan dan
Ja mogu.
Možeš li i ti?
Možeš li otkriti tajnu
a ništa ne reći
i čuti tišinu kad glasno govori?
Postoji li smijeh bez suza,
nenadmašiv u noći?
Ja ga mogu čekati
jer znam da ćeš doći.
Dida, hvala na prvom stihu, nadam se da se ne ljutiš što sam posudila...
komentiraj (2) * ispiši * #
09
subota
svibanj
2009
Trenutci dosade
Ima dana kada zbilja nikoga ne mrzim
I kada volim i smijem se
I kada je svijet sretno mjesto.
Takvog jednog dana nije bilo hladno
Ni noć nije bila prazna
A ulice su svjetlile drago i toplo
I ništa nije sprječavalo slučajne dodire
I široke zagrljaje poput prostrane ceste
Bez kraja i kuća
I bez rečenice koja sadrži tugu.
Jedno sretno veće
Kada sam zbilja sretna i nikoga ne mrzim
I kada me nasmijavaš i ljubiš.
Meni je tada nevjerojatno dosadno.
komentiraj (3) * ispiši * #
Pogledaj iza oblaka.
Ove je godine došlo ranije. I to puno ranije. Usudila bih se reći, zastrašujuće prerano za jedan svibanj. Jel.
Ne radi se tu ni o čemu posebnom, posebice ako promatramo aspekte onoga o čemu se radi i što ću napisati tek na kraju, zbog efekta, samostalno.
Dakle ako promatramo svaku pojedinu stavku za sebe, dovodimo se u situaciju da razmišljamo o neophodnoj važnosti nabavljanja parfema koji puno košta i puno obećava, a nabavljamo ga jer miriše po šeČeru i to onaj ružičasti. I ima lijepu bočicu. Nadalje, dolazi se do zaključka koji tvrdi da je ta stvar, koliko god materijalna bila i nekim dijelom trivijalna, igra ogromnu, dapače veoma važnu ulogu. I naravno, mora se nabaviti.
To je prvo, sada krećemo dalje. Zabave radi.
Savršeno bijelo nevina haljina. E, to je već problem, jer kad zapneš za nešto tako savršeno bijelo, zna se da se sprema gadno nevrijeme, ali ne u smislu prognoze jer kako s tim stojimo, za par će dana padati snijeg. Pri temperaturi zraka 27° C, ali to ionako nije sad bitno.
Nevrijeme u smislu emocionalno/polufizičke destruktivne scene. Koju ja veoma lako odglumim kad je nema i to vjerodostojno, ali me baš svaki put zezne jer ju ne znam sakriti i to boli, najčešće. Uz haljinu idu naravno i cipele.
To je priča za sebe. Bolesno alegorična, opsežna i monumentalna koliko to jedna priča može biti. A itekako može, jer daj djevojci prave cipele i ona će bezuvjetno savršeno pokoriti svijet.
No najveći misterij doslovce, je onaj o sjajilima i to ne bilo kakvima nego onima s okusima World tour npr Paris koji je od ruže pa ako se kombinira sa bombonima od šumskog voća i ledenim čajem od brusnice, dobije se... K vragu, što se ono dobije?...
Ponoć, ili tu negdje i smiksani koktel tih istih okusa i mirisa šeČera i bijele haljine i dodira osmjeha na usnama.
Dozlaboga patetično romantično izblijedlijeLIJELIEJla drama.
Pogledajmo sad negdje iza oblaka.
Pa takve se drame događaju neprestano.
Dobrodošli u stvarnost.
komentiraj (2) * ispiši * #
06
srijeda
svibanj
2009
C`est dur la vie
Razmišljam francuskom. Katkad. A ne znam francuski.
Sviđa mi se Dostojevski iako sam se razboljela i to dva puta čitajući turoban roman Zločin i kazna. Nm.
Nisam otišla. Nisam.
Bar ne još.
komentiraj (0) * ispiši * #
