Bijes nedovoljnih odgovora

Ne razumijem u čemu griješim. I ne znam koga tražiti za objašnjenje što to činim krivo i zašto nemam pravo biti sretna. Postoje ljudi koji se boje i oni koji mole. Postoje ljudi koji mrze i prkose svemu, a uz njih postoje i ljudi oholi i zli. Nije baš da pripadam nekoj od tih kategorija, pa ipak, puno toga se lošeg redovito obavija oko mene.
Zašto se truditi ne biti pesimist kad već situacija itekako crno stoji negdje blizu provalije i posrčući vježba balet...?
Jedna od teorija je ta, da je za vakuumsko ništavilo bez sreće kriv zid koji bezuvijetno stalno gradim oko sebe i koji ne dopušta ničemu da prodre unutar hladnih površina. On je taj koji obećava da mi se ništa ružno neće dogoditi, ali ako nema nikakvih interakcija onda se nikad ništa ni ne dogodi. To podrazumijeva i sve one pozitivne stavke.
Ne puštam nikoga blizu, a željela bih biti voljena. Moj kaosni um žudi za zagrljajima.


"Nemoj me pitati što ona ima, a ti nemaš. U tome i je problem. Ona nema ništa, a ti imaš sve i to je zastrašujuće. Jednostavno se bojim svega što predstavljaš. Pogledaj se, lijepa si, sofisticirana, inetligentna, draga i nikad, nikad, ne bih sebi oprostio da te povrijedim. Nisam ja osoba od karaktera kao ti."

- "Znaš li da si upravo rekao nešto nevjerojatno besmisleno?"

"Zar ti to plačeš?"

- "Jasno da ne."

"Svejedno, ne želim te ..."

- "Što? Povrijediti? Malo je kasno za razmišljanje o tome."

"Što želiš da učinim? Tako je, kako je."

- "Da, baš."