Pismo kojim te čak smijem i voljeti

Mogla bih napisati romantičnu priču, vjerujem da bih. I ti bi pao na tu istu, ali nisu varke bitne, nije poanta u poanti i stilu kojim te želim natrag. Realnost nije teatar.
Moja sredstva izričaja su nalik na začaran krug sve banalnije ljudske gluposti kojoj robujemo dobrovoljno, a pismo kojim te čak smijem i voljeti marginalizirana je i bijedna gesta kad te već volim na staromodan način u krivom vremenu i zato, oprosti mi, ali podsmjehivanje koje čujem također boli pa te molim da čitaš negdje u mraku gdje se ono napisano ne vidi. Hajde, znam da možeš razumjeti što govorim, zato pričekaj dok ne dovršim. (Osim ako me želiš poljubiti, tada se sigurno neću buniti.)


Pogled s mog prozora (Ne naginji se, letjet ćemo nekom drugom prilikom!)
Rano je za spavanje jer nije ni pravi suton, a moje me oči izdaju nekontrolirano puzeći po mrtvom danu uz rub oblaka. Zrak ima miris patetike, a ja bih voljela da si kraj mene.