29
nedjelja
ožujak
2009
Bezrazložno tužna pjesma
To mora da je sjećajne;
došlo je tako tiho i nježno
da previdjeh ponor očaja koji skriva.
Na prstima je hodalo rubom
snene postelje i ostavilo nejasan trag
na jastuku blizu usana koje su
jasno šaptale:
"Još samo nekoliko minuta,
još samo nekoliko stihova,
još samo ovo ljeto."
Ali sjećanje, okrutno i lijepo,
nestalo je s dahom nakon sna.
Patetika.
Nije to bilo sjećanje,
bila je to ona
- krasna ljetna pjesma
puna obećanja i pobjeda,
sa svojim dvojnim licem
što varljivo ljubi svaki put kad zasvira.
A onda nestane
drhtajem nakon istog poljupca
tek što zadnja nota
izdajnički sjedne na poslijednji stih
i okrene leđa umornom spavaču.
komentiraj (4) * ispiši * #
16
ponedjeljak
ožujak
2009
Impresionizam
Nekoliko činjenica:
- Aludiram na jesen iako je itekako proljeće.
- Objektivni sam promatrač, nema sumnje, ali neke detalje jednostavno iznosim poprilično subjektivno opisane. Naposlijetku, moja je dužnost biti spektar svih boja, a zbog jednostavnosti razumijevanja, ljudi me nazivaju sudbinom. Ili budalaštinom dana.
Kako god...
Zamislite na trenutak prizor jedne osamljene večeri i polupraznog grada.
Taj prizor nije početak priče, ali je bitan za shvaćanje ostatka.
Dakle, ne sudite previše, jednostavno zamislite običnu nedjeljnu večer boje grimiznog drveta s kojeg se ljušti boja klupe u parku.
Upravo na toj klupi sjedile su dvije duše. Urnebesno simpatično - bez ironije.
Jedna duša ispruženih i dugih nogu u trapericama i jedna sitnija čije su se noge veselo i graciozno njihale s ruba klupe. Još jedne traperice. Tamnije, mislim.
Djevojčica je bila pomalo zbunjena, ali itekako svijesna svoje uloge koju je ljupko odigravala.
Mladić je, međutim, odlučniji u pokretima, vladao situacijom. Ali prividno, dakako, jer, kad bi se ona smiješila i on bi činio isto i kad bi ona zaneseno razmišljala, njegove bi misli sustizale njezine.
Ali vratimo se na okvir zanimljivog prizora. Savršenog, štoviše, za oko promatrača.
Zamislite sada prizor neformalnog razgovora bez poante ikakve boje iako se nadzirala blago zelena.
Prizor je još uvijek prikovan za istu klupu, ali sada već u tami mirisa neotkrivenih tajni.
Grimizna se boja preselila iza izlazećih zvijezda, a neformalnost razgovora postala je itekako praktična izmišljotina za jednu takvu situaciju.
Riječi o knjigama, glazbenicima, gradovima i istinama rasule su se po stazi i prljavom betonu ispred nezaobilazne klupe. To ispred je bilo lako vidjeti. Obje su duše željele znati što se nalazi iza klupe, ali je strah boje krajnosti prevagnuo i niti jedna se nije osvrnula, pa su se misli vrlo, vrlo vješto preusmjerile prema drugoj jednostavnijoj želji koju je bilo pomalo komplicirano izvesti. A možda i nije.
Spomenuta je želja bila razumna za ovakvu vrstu situacija. Formalna, za promjenu.
Mladić je strasno želio natjerati dva snena oka djevojčice pored sebe na sklapanje i razdvojiti nježno promrzle usne okusa šumskih jagoda boje nedozrijelog ljeta. Za njega, djevojčica blagog pogleda bila je niježna, nova, drugačija i svježe je mirisala na emocionalnu nevolju.
Želio je utopliti joj obraz i pri tom zahvatiti dio vrata i koji pramen kose pri poljupcu. Poljubio ju je, jasno da je, ali nije utoplio obraz i to je bila prva pogreška koja je nemilo sjela u neotkriveni mrak iza klupe.
Djevojčica je pak sanjarila o osjećaju iznad srca koji se pojavljuje kod sudjelovanja u uzbudljivim i devijantnim situacijama kada se izaziva sreća i prouzročuje adrenalin. Želja za uzbuđenjem.
Ona je također, lako zaključivo, iznuđivala poljupce, ali suviše prekratkim znakovima koji su se teško lovili i bivali zapaženi. U tome je ležala druga greška, odbačena u mrak.
Vrhunac radnje zapravo se zbio kad je poljubac naposlijetku sjeo. I to nakon osmijeha i rasutih riječi.
Mene je pak impresionirala treća i ujedno i zadnja greška u koracima do cilja boje marelice. Cilj je bilo nebo boje marelice, a zna se što nebo boje marelice znači.
Djevojčica je pogriješila zadnji put.
A ta (po)greška dogodila se upravo kada se svjetlo semafora mijenjalo u crveno i kada je zagasit sjaj trave usnuo tamno sivim snom.
Ona je, iz nekih krivih razloga, ali možda sasvim opravdanih prekinula taj poljubac. I prekinula ga je potpuno bez smiješka. (O)smjesima nije bilo mjesto u istoj boji razloga.
A razlozi su jasno pokazivali na crveno, semaforu...
komentiraj (8) * ispiši * #
01
nedjelja
ožujak
2009
Polovičnost i umjetnici
Mi zapravo nismo tu, u smislu kako definiramo svoje postojanje. Kriva je percepcija i utjecaj moći i hijerarhije na čovjekovo postojanje. Društvo nameće sliku tzv "ispravnog" života. Polovičnog svijeta.
Moramo, bez vlastite volje, razvijati samo jedan aspekt svoga uma i učiti polovično i nepovezano.
Umjetnici su ti koji, ako žive po svojim načelima, ne odstupajući od njih, vide svijet i stvarnost kakva doista jest. Bez prošlosti i planova budućnosti, jednostavno "sada". I oni jedini znaju da svaka akcija izaziva reakciju. Stoga, svaka misao, pokret, treptaj, riječ i djelo utječe na okolinu i sve što se u njoj nalazi.
Protagonisti kao pojedinci su izrazito močne zasebne pojave, a moć stjeću samim rođenjem.
Nije bitna hijerarhija u smislu društvenog položaja, karijere, novca, moći kakvom ju svi definiraju.
Svi su izrazito jedinstveni i posjeduju veliku snagu jednostavno postojanjem.
Zato bi svi trebali nastaviti neometano disati.
komentiraj (7) * ispiši * #
