Kišni dan

Bez imalo oklijevanja glasno sam izgovorila tvoje ime.

Studeni

Hladan je vjetar rastjerao poslijednje učenike koji su stajali ispred Gimnazije dogovarajući zajedničke izlete i aktivnosti za predstojeći vikend.
Petak poslijepodne jamčio je opuštenost tona razgovora prolaznika, a jutarnja smjena nastave odavno je završila, pa sam i ja bila mrinija u tom pogledu.
Za razliku od ledene magle koja mi je bockala obraze i hvatala se za trepavice, neobičan adrenalin vrelo mi se ovijao oko srca ne dopuštajući mi ni trenutka da stojim na miru. Pa sam plesuckala premještajući se s noge na nogu dok su se svijetla u učionicama iza mojih leđa redom palila.
Čekala sam tebe.
Bilo mi je drago što poslijepodneva ne moram provoditi na nastavi. Ta me misao neobično obradovala i usprkos lošem vremenu, uz smiješak pogledom sam ispratila ledenu tamu koja je otjerana uličnom rasvjetom.
Jedna za drugom palile su se svijetiljke duž šetališta i obasjavale vlažan beton nogostupa i otpalo lišće. Bilo je zastrašujuće i prekrasno.

Brujanje motora privuklo mi je pažnju, no prednja su me svijetla ostavila zaslijepljenom, na trenutak, pa nisam odmah reagirala.
"Hoćemo li, princezo? Limuzina je stigla." - bljesnuo je tvoj pogled u polutmini prikoseći jesenjem ozračju dok su se suvozačka vrata otvorila uz tihi zveket metala.
Pronašla sam topli spas na prednjem sjedalu u turobno, hladno poslijepodne.
Okrenula sam se prema tebi da te pozdravim.

Uz tupi muk torba je pala na tlo pored mojih nogu kad si me poljubio.
"Iznenađena?" - hihotao si se.
I doista, nisam se još navikla.
Dobro da je to bilo retoričko pitanje jer ti je i sam moj pogled zatečeno i bespotrebno odgovorio.
"Polako postajemo formalni, ha?" - dar govora mi se vratio.
"Dakako." - odgovorio si prihvaćajući šalu i vratio pogled na cestu.
Nadolazeća je zima bila daleko uzbudljivija od bilo kojeg drugog godišnjeg doba.