smotani

četvrtak, 30.12.2010.

Sretna Nova :)))

Nova nam se naglo približava. Još neki dan se tiho šuljala a sada, kao da čujem famfare ...tu, pored uha.... a nisu famfare – ovo su neke pirotehnike od kojih me pomalo strah.... Polako podvlačimo crtu i zbrajamo što je ostalo od stare.... Nemam više minusa na računu ali, nemam ni dionice svevelike nam, nekad državne firme... blago meni...ali, kako sam i planirao tako sam i ostvario to svoje brokersko iskustvo. Sada samo pratim da se ovaj plusić ne počne previše hladiti Doduše, kad ovako sumiram, vidim da su mi ostale još neke dionice koje smo, davnih dana zamijenili za staru deviznu štednju i nešto siće od majčine firme...e pa, kad sve skupa zbrojim ... ovaj plusić bi trebalo pretvoriti u nešto korisno... no, to su želje za iduću godinu a o ostvarenju ovisi prvo i jedino – radno mjesto. Dakle, kad sam se već spomenuo radnog mjesta, opet iščekujem nekakvo rješenje... raspored mi ističe sa krajem godine (dakle, sutra) a, iskreno, veselio bi se da me, po sili rješenja, vrate na radno mjesto iz 2006 ili 2007 ( pa više se ni ne sećam ) – iako, nekako mislim da mi ne bi vratili i one poslove.... no, kako god, radim...i za sada (iako sa ponekad kašnjenjima) primam redovito plaću.... Zdravlje je poglavlje o kojem bi mogao puno reći, ali, preskočit ćemo to – nećem na to gubiti vrijeme Prijatelji – a što poželiti osim da mi budu zdravi i veseli kao i ove godine i da se manje brinu za mene – pa punoljetan sam, veliki dečko, znam ja to O društvu – e tu bi se dalo puno.... ali, kao i svi, želim da nam svima, konačno, grafikon krene prema gore..... a ostalo neka se prilagodi toj želji Imam i posebnu želju za malu kumicu – prvo da ju prestanem više zvati mala – jer, pomalo mi to zamjera – „kume, pa nisam više tak mala“ i drugo da ostvari svoje plesačke ambicije i u slijedećoj godini, a ja, da ipak, ma kako, uspijem s njom otplesati pravi valcer kojeg toliko voli Naravno, ne zaboravljam buduće novo – stare majke – neka se sve obavi po PS-u i molim, u zadanim rokovima ( drage moje, znate da smo u poštivanju rokova bili uvijek najbolji! Doduše, malo nam je Mrvičak pokvaril statistiku, ali, on je vjerojatno na majčicu svoju se ugledao, pa prespavao termin ;))))))) Od posebnih želja imam jednu, ali, kao neostvarenu u ovoj, prenosim je sa posebnom pažnjom u slijedeću godinu – iako, mislim da je sve manje šanse za ostvarenje – no, rekao sam, nikad više ne reci nikad.... ( naučio sam da me „jedan nikad“ i „koštao“) Što se moje smotanosti tiče... e tu imam jednu želju... .da se bar malo odmotam i pohvatam neke konce.....doduše, nisam siguran kako bi se s njima snašao ... ali, možda se sjetim pravo krivo i napravit jedan šal.... i....samo još jedna želja – možda, možda malo više sna.... kad već zaspim s naočalama da ipak nekaj i vidim ... makar u snu Naravno, jedna želja koju svakako nosim i u slijedeću je da malo manje eksperimentiram sa kompom – služi me, nije da nije, ali moje vječite inovacije ga često ruše.... ma, imam i lap, ali komp je komp – tamo mi je cijela pamet.... a tek kad „nađem“ jedan disk koji mi se malo sakrio....fijuuuu... dakle, smoto – manje motaj i ne istražuj..... Svima Vama, Vašim najmilijima, iskreno i od srca želim svako dobro u dolazećoj! Zdravlje kao perjanicu želja ističem svima – jer, kad je njega, sve se nekako da- zato, čuvajte ga , pazite i mazite (evo, i ja sam počeo – odmah u Novoj dobivam nove cvikere ( da dobivam – ko da su besplatne...ne kukaj Smoto). . . Ljubav kao uzdanicu perjanice njegujte i zalijevajte najboljim vitaminima... jer, kad je perjanice(zdravlja) tada je i u ljubavi manje briga, ali i kad perjanica zapne, njezina uzdanica, ljubav, može puno toga izliječiti ( ovo isto iz iskustva ali na drugi način...ne kukaj Smoto!) .... sreća .... ona je nešto predivno što se ne da opipati ali se vidi i osjeti.... kada je naših prethodnih perjanica i uzdanica ona (sreća) kao da sama probija svoj put..... ( a moj je... ko vlak u snijegu...ma ja ne kukam...) radost i veselje moje su posebne želje.... i sada, ovako kompletni, zadovoljni i sretni, uz lagani gas....i u susret Novoj..... Dok ponoćni otkucava sat Da mi je tvoje želje znat Da mi je muha pored tebe biti Da mi se malo sakriti I doznati tvoje skrivene želje dal mirišu na veselje? Dal oči se od sreće cakle Dal krase te radosti slatke? I dok o razmišljanju svojem tiho zborim Volio bih da s tobom govorim Ali želje su malo zapele na putu Kao da su odabrale dužu rutu No, sa najljepšim željama u mislima letim tebi I znam, znam da misliš da te prepoznao ne bi Ali odat ću ti tajnu malu Imam tvoju sliku na ormaru I možda smo se u ovoj i promijenili malo Možda nam do koje sijede i nije stalo Ali šarm koji iz nas zrači Govori mi da smo malo jači Sad snagu u jednom pravcu uperiti treba Bez obzira dal nas ko gleda I uzdignute glave na glas reći U Novoj se svi nadamo sreći I neka te želje i nama se ostvare Neka sve sumnje u nas dogore Da konačno i mi uživamo u sreći Evo, usudio sam se i to reći Kako god se snovi ostvarili Ono lijepo nismo zaboravili Neka nas toplina i snaga i dalje vode U novogodišnje životne pobjede, nove...... P.S. od sutra sam na dežurstvu ....i to..radnom... ali, siguran sam da će se naći vremena za pojesti sarmicu koja tako lijepo miriši po stanu, za kolačiće koje sutra dobivamo kao malu nagradu od onih koji neće raditi, pa i za čašu, makar kole ( da mi brojke ne bježe dole – gore)...ali, nadam se da će uz radnu atmosferu biti i puno smijeha, veselja, pa možda padne i koji ples kad nam naiđu čestitari.... i da, kao i uvijek, odradit ćemo savjesno postavljene zadatke baš onako kako se od nas očekuje – jedino, bojim se, kažu legende i predanja.... što radiš na prvi dan Nove – radit ćeš cijele godine...e pa...ja bi slobodne vikende..ako može.... SRETNO!!!

- 21:00 - Komentari (31) - Isprintaj - #

utorak, 28.12.2010.

Rodija se.....:))))))

Rekao sam Vam već da čekamo podmladak, u povećem broju... e pa, počelo je .... Zato ću ovaj post posvetiti malom Mrvičku koji je ugledao svijetlo dana Dragi Mrvičak, Iskreno, nisam smislio bolje ti ime jer ovi tvoji od njega prave cijeli doktorat.... naravno, povremeno sam bio upoznat sa tijekom usaglašavanja stavova, ali, maleni moj, izgleda da ti je to teže s tvojim roditeljima nego sa Državnim proračunom... ma da, u pravu si. Proračuni trpe brdo rebalansa a tvoje ime, kad ga jednom upišu, ostaje... zato, nadam se da ćeš, kad odrasteš, biti ponosan njime kao i ja svojim.... Ma, viš ti mene – ne? Dobro, budeš me vidio, a onda ćeš i shvatiti da nije čudo da skrećem s teme. Vjeruj mi i ja sam uzbuđen tvojim dolaskom. Svaki sam dan slušao kako napreduješ, postao već imun na urlike tvoje majke koja se, zamisli molim te, žalila da ju tučeš?! Dobro, nisam nikada bio trudan i ne znam kako je to, ali, reci mi maleni da to nije baš tak.... jelda da mama nije kužila da ti je pretijesno kad se okrećeš – gle, ona ti je tatu „izbacila“ iz kreveta dok si ti rastao jer kao „ nema mjesta“ a tebe je stisnula u onu bušu i čudi se da te osjeti kad se protežeš...pih... ma, ne brini, pa mi muški si moramo držati štangu. Danas, kada mi je tvoj tata javio vijest zaplakao sam ko klinac..... a znaš zakaj? Maleni moj – ček, prvo da te zamolim nemoj se ljutiti kaj te zovem maleni moj.... ti, htio ili ne, maleni si od svih nas .... jer, godinama smo te svi iščekivali, pratili terapije i pokušaje tvojih roditelja...i da, sad dolazi i ono zašto sam zaplakao – zaplakao sam od sreće . jer, toliko si čekan, željen i voljen da je to neopisivo.... ali, znam... znam maleni da si to već i osjetio. Samo mogu zamisliti sliku tvoje majke kako te nježno privila na grudi....ali, moram ti nešto reći – i tajo ti je ko pekmez... kad me nazvao plakao je ko malo dijete .. tak da prvo nisam ni kužil da si ti „krivac“ Znam da su te već svi ižnjarali preko stakla a samo majka te ponosno drži u rukama. Čuo sam od taje da te ni sestrama...ma ne, ne tvojima, medicinskima, ne da u ruke – joj,joj, a onda bu se žalila da hoćeš samo na ruke.... Maleni, nemaš pojma koju si radost danas unio u naša srca, koliko si topline donio u ovaj prohladni dan, koliko si osmijeha izmamio na naša lica.... a bake... maleni moj, a bome i djedovi...poludili su od veselja – to se već gibanice peku, odojci naručuju, demižonke nose ... sva sreća da buš ti zbrisal sa svojim roditeljima u svoj mir – pa to je fešta koju budu i susedi pamtili.... naravno po buci.... ali, maleni moj, kad malo porasteš, ne gine ti ta buka.... a znaš zakaj? Ovi tvoji roditelji su ti tak opićeni veseljaci da te moram upozoriti na vrijeme... a sada, s tobom, siguran sam da će njihova srca još veselije pjevati, još glasnije se smijati, a njihova ljubav, sada, siguran sam, bit će još više nemjerljiva.... Dolaziš u predivnu obitelj – oprosti, ali to sam ti morao reći kao neutralac – jer, nije mi svejedno kud ideš.... i siguran sam da ljubav koju si već i osjetio, od tebe će stvoriti predivnu osobu. Ne brini, ako ćeš se trebati malo posavjetovati ima tu puno teta i jedan striček ( koji bi u ovom timu uskoro mogao i teta postati ) koji će te rado saslušati – samo, bojim se da od ovih tvojih nećemo ni stići na red..ali, samo da znaš, ako zatreba – tu smo .... Molim? Ma ne brini – druge godine ( e ovo baš bedasto zvuči, jelda?) stižemo tebi na upoznavanje – čim se malo aklimatiziraš, ojačaš eto nas do vas.... A do tada, lijepo papaj, puno spavaj i rasti da me ne bu strah primiti te kad dođem. Dragi maleni, dragi Mrvičak.... neka ti je dug, sretan, lijep i blagoslovljen život uz predivne roditelje. I znaš, nemrem a da ti još nekaj ne šapnem.... sad kad ih je krenulo, možda dobiš i seku ili bracu..a ? ma da, znam, znam da ti želiš...ali, kako bude... svijetlost si unio u njihova ali i naša srca i znam, znam da ćemo biti pravi kumpići...... Sretno maleni! PS kad dođeš mami na klopu daj joj jednu veliku pusu od mene! A ostalo ću joj ja reći možda već sutra..... I, znam da ti je tajo sad ko i „Jurica“ neka, neka......

- 21:00 - Komentari (42) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.12.2010.

Ispunjen vikend...

Prošao je još jedan vikend – ovaj puno posebniji od uobičajenih – Božić i duh velikog Rođenja svima je, barem malo, unio svijetlosti i mira. Još jednom, svima Vam hvala na čestitkama. A kako je meni prošao ovaj Blagdanski vikend? Bilo je svega .... na sam sam Božić, uobičajeno, bio kod punice i junca na ručku. Ove je godine bilo puno burnije, jer, bili su i kumovi sa malom kumicom... konačno, pa Sanja je krsna kuma...., naišla je i Ea, Ivana i Mladen, Tihana....nakupilo nas se poprilično, tako da se i ona u jednom trenu zapitala – Isuse, otkad Vas sve ovako na okupu nisam vidjela....i stvarno... ima tome vremena – svi naiđemo, onako, kad nam vrijeme dozvoli – ali, ovaj smo se puta dogovorili „napuniti“ joj kuću – jer stalno govori „ma navratite, pusto mi je...“ Naravno da je malena, s vratiju, gledala gdje je bor...ali, ne, ne zato da vidi što je njoj Isusek donio... prvo je ispraznila veliku vreću koju su donijeli – jer, Isusek je „zabunom ostavio pod njihovim borom“ – za punicu, junca i... ma za njenog kuma... a onda je, kao slučajno, ugledala svoje ime na jednom paketiću ... pa na drugom..pa na nekoliko njih... i, zaključila „ pa Isusek stvarno misli da sam bila dobra ove godine“ i, pobjedonosno pogledala svoje roditelje. ... ne, nije tu bilo nikakvog pretjerivanja . tek nove bojice, jedna jakna, trenirkica... ma ne, ne sve od mene....a kako je ko „novi“ naišao, tako je okecama gledala da li je Isusek kaj za nju ostavil kod nje/njih... Kao i prethodnih godina u darivanju nismo pretjerivali.... sitnice, a opet, korisne sitnice i znak pažnje.... tako sam se nakupio krema za brijanje ali i onih poslije... miran sam juhuhu .... a kumica – ona može crtati do mile volje – alata joj neće usfaliti dugo vremena. U jednom trenutku je, onako važno svima rekla, „izgleda da je i Isusek čuo da me učiteljica pohvalila da bolje crtam“ Kako se pročulo da sam nakon Balaševića, nakon puno godina, uzeo gitaru u ruke i malo zasvirao, tako je i punica molila, barem jednu, njoj posebnu dragu pjesmu... ne znam jesam li Vam kada rekao kako je Sanja predivno svirala klavir, sintić.... a gitaru je, onako, ponekad primila i pomalo učila....Primili smo se „posla“... Tihana, koja je „luda“ za sintićem, ja sa Sanjinom gitarom koja nije poodavno naštimana ( a nisam je bome ni ja nešto – žice su malo......khm, khm) ali, zvuci, ma kako nespretni i hrapavi bili, prolili su svoje note u toplome stanu, zagrijali srce prisutnih, ali i izmamili laganu i tihu pjesmu.... ma baš je bilo dobro. Punica je u jednom trenutku, zamagljenih očiju, prišla Tihani, zagrlila ju, i tiho šapnula... „hvala ti...“ siguran sam da su je note sa sintića podsjetile na sate kada je Sanja znala prebirati po tim tipkama i zajedno s punicom zapjevati... Naravno, sve to morala je začiniti kumica.... „a ko će mene naučiti svirati?“ Ne znam, fakat ne znam ko će te učiti, ali, ima muzička škola .. .jedino, uz sve svoje želje nisam siguran kad to stigneš ugurati u raspored.... „onda me vi bute malo naučili“ bila je njena, konačna, izjava.... nisam siguran ko su to „vi“ – ali, otkrili bumo...ubrzo... Jučer sam morao malo skočiti do posla – pa dežuran sam, ali, ništa strašno, tek da obiđem portira i poželim i njemu sretan Božić i usput obavim brzinski jednu radnju... nakon toga, uz lagane pahulje snijega, prošetao sam malo do majke, malo do Sanje a u povratku do Ee na ručak..... I ne, neću ovaj lijepi vikend kvariti dogodovštinama današnjeg dana...a ne... Nova nam se naglo približava. Razmišljam o prošloj i o nadolazećoj. Zaključujem da za prošlim mogu žaliti i boljem se samo nadati... no, rezime tek smišljam..... a do tada...za moju punicu si bum malo popeval

- 21:00 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 24.12.2010.

Sretno!

Ne mislim još raditi rezime godine, iako, ništa se bitno neće do kraja dogoditi...ili hoće? Osim iščekivanja produljenja ili ne ugovora o radnom mjestu ( a uskoro, kako stoje stvari i o radnom odnosu ) imam još jednu želju, koja, čini se, opet se neće ispuniti , ...ali, ne trčim pred rudo...kako kaže moj veliki «prijatelj».. Ko zna.... niko ništa ne zna...krhko je znanje...... Zato, neću zaključivati još godinu...ma stigne se...ali, ne mogu a ne primijetiti, da mi je ova godina bila i predivna, i burna, i jako, jako tužna... da sam u njoj letio do neslućenih visina, a onda, kao pravi Kondor, zabio se glavom u pod, a potom, kao pravi Noj, zakopao se još dublje... iako sam pokušao popraviti krila.. .ne, nije lako...a možda su ona, zapravo, zauvijek se i slomila pri ovom padu.... ko zna..... niko ništa ne zna.... No, činjenica je da mi je, baš sa tim uzletima, letovima, katastrofama, a onda nekim čudnim «povratkom» godina proletila kao niti jedna prije – ili nisam do sada na to obraćao pažnju, ili se i godini počelo žuriti... njoj možda u bolje sutra..a. meni? Kuda se meni ima žuriti? Ali, kako god, čini mi se da sam stalno u nekom muvingu, nekoj jurnjavi za nemam pojma čim...ili...ili možda samo bježim od.... ne znam...ko zna? Niko ništa ne zna..... Ali, jedno ipak znam... kako su se ovom vratolomnom brzinom izmijenili dani i noći, tjedni i mjeseci..... znam da je, nekako užurbano, prošlo i ovo vrijeme Adventa u kojem mi se čini da sam nekako izgorio do kraja – što od obaveza, zadovoljstva, to i od umora, pomalo načetog (ne)zdravlja i da, polako, navlačim vatrogasno odijelo i pripremam se za dane koji slijede.... Ništa posebno... kao i prije dvije godine... opet sam na raspolaganju...doduše, u pričuvi, mogu ne biti u firmi ali moram biti dostupan, raspoloživ i po potrebi vrlo brzo na radnom mjestu – dobro, iz trenirke se u tom slučaju ne moram niti presvlačiti ... i, ispunit ću, u slučaju potrebe, očekivano. Ne, nisam trebao ja biti taj, dežurni Pedro, u obje noći...ali, kako nemam nikakvih planova, osim ručka na Božić kod punice, i neobaveznih ali slatkih posjeta – kada stignem, a kako i nije da dani nešto «pametno» padaju.... ( vikend više – manje) ponudio sam se zamijeniti «mamu» i njoj omogućiti da opuštena, u krugu svojih najmilijih, proslavi Božić.... dobro, dobio sam malo kolača – onih finih, kremastih koji se meni ne daju delati, i, kompenzirali smo obveze – svi sretni i zadovoljni. I da, dobio sam obećanje da će, u slučaju promjene mog plana i ispunjenja moje želje, sa najvećim zadovoljstvom odraditi svoje ali i zamijeniti mene u Novogodišnjoj noći.....hvala, lijepo je znati – na koga se osloniti ako ne na tebe? Ali, draga, kako i sama znaš – neće biti potrebe....ipak, jedno sam naučio ovih godina «nikad ne reci nikad» ... pa neka, ipak, opcija kao takva, ostane..... U Božićnoj noći želim Vam obilje sreće i veselja, lijepih trenutaka uz obitelj, najmilije, bolesni neka, kao čarolijom te noći, ozdrave, tužni neka osmjehom dočekaju novi dan, usamljeni neka u toj čarobnoj i Svetoj noći nađu prijatelje, ljude velika srca, možda i nešto više od prijatelja, s kojima će dijeliti toplinu i radost Isusova rođenja. Neka ova noć svima donese mira i spokoja, neka bar na tren posvetimo se svojim najmilijima, sebi, zaboravimo na sve tuge i nedaće koje nas prate i vjerujmo da s novim rođenjem sviće novi dan, nova nada, novi život. Nekima sam već i čestitao, nekima tek budem, ali, svima, ovdje, još jednom, iskreno i od srca želim ( posebno mojim dragim «anonimcima» i jednoj „anonimki“ sa predivnom čarolijom nikova, kojima ne mogu ni na koji drugi način čestitati i poželjeti svako dobro....) Sretan i Blagoslovljen Božić Vama, Vašim obiteljima, najmilijima i svima, Vašim srcu, dragima, od srca Smotani

- 21:00 - Komentari (27) - Isprintaj - #

srijeda, 22.12.2010.

još malo:)

Ovih dana samo razmjenjujemo neke recepte – od kolača do raznih načina pripremanja ribe – naravno sve za nadolazeće Blagdane. U nekim trenucima imam osjećaj da sam već sit od samog pogleda na te recepte... ali, kao i lani, sklopili smo dil – ja njima svoje «napolitanke» iliti Pišinger tortu, a one meni svoje kolačiće – najviše žicam kiflice i čokoladne kolače bilo koje vrste ( pa kad već mogu birati) I kako za razmjenu treba imati i što ponuditi, tako sam u ponedjeljak krenuo u akciju – malo za sebe, malo za njih.... jučer, ponovio proceduru tak da, što se kolača tiče, «problem» riješen.... još me kod punice čekaju omiljene kuglice i garant opet neko novo čokoladno iznenađenje .... Malo da zazubice podijelim i s vama..... ( na tortu jedino nisam stavio čokoladnu glazuru – nek si same stave jer, one bi nekakve crteže..da ne bi još i crtao! Ali, dobro sam ju pritisnuo Drevnom Grčkom da se poveže ) Kako sa spavanjem i dalje vodim rat, noći su mi postale preduge... potrošio sam sve oblatne za torte, opeglao sav veš, namotao cigarete za daljnjih tjedan dana... .a ni to me sve nije uspjelo uspavati – bit će da me neka Princeza probudila .... no, ujutro, kad treba krenuti na posao, naglo mi san dolazi na oči – mišin imposibl.... kako preživjeti radni dan? No za to se pobrinu nemogući podaci, akcije, reakcije pa se i to izdrži. Sve u svemu, još sam na nogama i čudom se čudim do kada? Malo su mi podočnjaci narasli, potamnili – kako veli «mama» - ti ko da si jednu odboksao u ringu.... a nije da ja ne bi spavao..... I dok pokušavam zaspati, a nejde, društvo mi prave i moje pjesme koje pokušavam skupiti iz silnih tekica, papirića i objediniti na jednom mjestu – vraški posao za mene ovako smotanog... ali, pomakao sam se malo, jesam. I u tom sam prekapanju našao jednu «čestitku» koju nikada nisam, od straha, uručio osobi kojoj je namijenjena.... a ima tome sada tri godine... ( uručio sam joj malo drugačiju) Božićno zvono otkucava sat Da mi je samo njezin broj znat Nazvati je i poželiti svako dobro Ko zna da li bi pomoglo? Da li uopće na te misli imam pravo Da se nisam malo zaigrao? Kako god, u mislima ju zovem Razgovaram tim telefonskim poljem Tad knedla mi u grlu zastane Dal sjećanja sam stavio sa strane? Zar zaboravio sam makar u trenutku tom Svoju veliku, preveliku bol? Smiješak koji se licem razlio Kao da me je nježno mazio Kao da mi je podršku dao Da ću toplinu osjetit, nisam znao Iako se malo ljutim na sebe Kako su mi te misli «legle» osmijeh koji nad licem zrači Kao da govori da sam jači Jači za svaki dan koji slijedi Jači za Blagdan koji ne blijedi Iako sam u kutku sobe sjedim Kao da te osjetim, Anđele bijeli Kao da mi krilima svojim znak daješ Kao da me novim putovima predaješ Kao da mi sa smiješkom velikim kažeš Na putu si da sreću nađeš Znam, znam da sam odlutao mislima svojim Znam da ne mogu se nadati danima boljim Ali, lijepo je na tren bilo biti neko drugi Neko ko se sa osmjehom iz sna budi Zato, hvala i na mislima ovim Hvala što bdiješ nad životom mojim Hvala ti što si se tiho pojavila Hvala ti što si se nad moj život nadvila I neka ti Božić ovaj mir donese Neka i tebe zaspe vreća sreće Jer mene je samo pojavom tvojom Učinila osobom puno boljom Hvala ti što znam te kratko Ali svako naše druženje je slatko I nadam se «imat» ću te i dalje Sve dok jednom ne dođemo i do kave čekaj još...još malo čestitka tek slijedi

- 21:00 - Komentari (24) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.12.2010.

slabo divanim mađarski.... :)

Kako se primicao kraj tjedna tako je ludnica na poslu bila sve veća, postavljani sve veći, pa čak i prevoditeljski, zahtjevi (samo da ne zaboravim – javno se zahvaljujem google prevoditelju – spasio me je kod stručnih izraza....) no, ništa, baš ništa nije mi moglo pokvariti onaj osjećaj koji sam imao samo pomislivši na subotu.... na koncert...na legendu..... Jučerašnji dan započeo je, a kako bi sa mnom i mogao drugačije, strkom... ujutro sam trebao biti bejbi siter zbog neodgodivih poslova kumova... i tako je dan počeo, rano, ali i veselo...iako nenaspavan jer, tu je noć bila kriva ralica koja je od oko pola dva stalno strugala nove naslage snijega... jadni dečki....., u sedam sati....zvr.... ja ko namčor koji je tek zaspao prilazim vratima, onako zalijepljenih očiju pitam ko jeeee? Jer, ma i da pogledam kroz luknicu niš ne vidim što od pospanosti, što od vjenčića na vratima a što... od malog čovjeka pred njima... veseli glasić me odmah razbudio...pa jaaaa sam! Kako i ja glupa pitanja postavljam – a ko bi i bio na vratima .... njen veseli žamor prekinuo sam nakratko.. samo da se presvučem, umijem, zube sredim..... nije prestajala cvrkutati.... brzo sam se dozvao pameti, skuhao kavu .... zaposlio sam ju s crtićima a ja sam, na brzaka, malo obavio neke kućanske poslove .. oko pola devet smo već bili vani...gackajući po netaknutom snijegu. Svratili smo do Kockice na bankomat po malo kunica, malo se glupirali u prekrasnom snijegu, očistili auto i spremili se za avanturu. Kako sam znao da današnji dan neću biti ni za što od aktivnosti, otišli smo do moje majke, Sanje i do drage mi Bucke.... i dok smo malo prošetali po Mirogoju shvatio sam da je upila i zapamtila svaku riječ kada joj, onako usput, objasnimo gdje je nekome od poznatih i velikih sugrađana posljednji dom....u povratku smo obišli malo i Arkade koje ju uvijek fasciniraju... laganu šetnju završili smo do ručka kod Sanjinih roditelja. Punica je uživala sa malim vražičkom a junac, kao i uvijek, šalama i pošalicama dovodio ju je do štucanja od smijeha... oko pet sam mali «paketić» otpelao doma jer, kumovi su se vratili..i, krenula je, dugo očekivana povorka.... prema Areni – u susret dragom Đoletu. Sa curama sam se našao u jednom kafiću blizu Arene jer – karte su bile kod mene. Namjerno ih nisu uzele da se ne bi, kao već pokoji put, predomislio i ne došao..ali, drage moje...pa to je Đole! Kako mi se «mama» zaprijetila da ne bum prošao sa kolom – popio sam fantu ...nadimili se kako nam ne bi pala razina nikotina, malo pogrudali ko pravi klinci i krenuli smo na pozicije Dvorana je bila poprilično puna kada smo došli...ali, nema brige – sjedala nas čekaju – iako, nemam pojma zašto su tamo – čini mi se da smo cijeli koncert prestajali uživajući svakim dijelom svoga tijela. Da, naravno, moje noge imaju nekaj za reći danas...ali, sve ima svoju cijenu..... Iščekivanje je polako prelazilo u nervozu...pa dobro gde je on? Sa malim kašnjenjem oko pola devet, nakon pojedinačnog ulaska članova orkestra, pojavio se On – što i nije čudo obzirom na razne pretrese prilikom ulaska... gdje sam ostao bez baterije za fotoaparat jer, kao, ne smije se slikati – ma super, a mobitelima, malim kamerama može? No, nema frke, smotan kakav jesam, zaboravio sam doma ostaviti rezervnu (na sreću punu) bateriju pa ću vas ipak počastiti kojom slikom Noć kada sam preplivao Dunav pjesma je s kojom je Đole otvorio koncert a s kojom sam malo otplivao u prošlost.... no, ne zadugo, jer moja je ekipa primijetila neke sjenke na mome licu i brzo me vratila na koncert – a tek smo bili na početku.... Na samom početku, kao i cijelu Arenu, osvojio me jednom anegdotom kada je, na pitanje kako se osjeća sada kada se vratio u Zagreb, odgovorio pa ja nisam nikada niti otišao! Da, doista, on je cijelo vrijeme bio u srcima mnogih ... uz njegove sam pjesme odrastao i stario.....i ne samo ja.... njegovi poklonici koji su uspjeli kupiti kartu za koncert, usudio bih se reći od 7 – 77 godina, dokazali to zdušnim pjevanjem skoro četiri sata.... Naravno, «neki novi klinci» zatrpali su Đoleta zečevima, mandarinama ali i predivnim zborom kojem su pomogli i malo stariji klinci a koji se orio dvoranom – puno je njegovih pjesama Evergrin...a to je jedna od njih Orilo se dvoranom za vrijeme cijelog koncerta.. jedino, malo mi stislo u grlu kod pjesme Slabo divanim mađarski i, umjesto nje, izveo sam svoj poznati hit (možda Vam ga jednom i odam..) ...puno je bilo novijih pjesama koje mi nisu nepoznate... no, ipak, moram reći da sam ostao uskraćen za neke, po meni predivne,...(ne lomite mi bagrenje, na primjer) no, ukusi su različiti i siguran sam da je teško udovoljiti svima, ali, Đole ko Đole – obećao je vratiti se.. Ipak, sve u svemu, koncert je bio dobar, ma što dobar...odličan!! Nedostajali su, malo, oni njegovi mnogobrojni duhoviti komentari, pa čak i političke naravi...(ma bilo ih je ponešto – poput one o prethodnicima koji su nastupali u Areni...) no, pjesme nije nedostajalo .. konačno, pa to i je bio povod..... Možda smo mi malo stariji, nostalgični za neke nama posebno drage pjesme, ali, tu su neki novi klinci, klinci koji su zdušno pjevali sa Đoletom, koji su, baš kao i mi nekada, uživali u njegovim nastupima. Ma, ne... ne želim reći da ja nisam uživao – pa nisam bez razloga promukao, nisam bez razloga raspjevan i sretan i danas.... Iskreno, koliko god pokušao, teško mogu opisati emocije u sebi ali i zadovoljstvo koje je bilo očito i u dvorani..... rekao sam, stolice nisu bile potrebne, jer, cijelo se vrijeme stajalo, pjevalo, zagrljeno ljuljalo u ritmu glazbe..... Njegova «sudačka» informacija o produžecima, o trajanju bisa, bila je zgodna fora ...i tada tada su počele pjesme nama posebno drage – ali, ponavljam, teško je sve ukuse zadovoljiti. Siguran sam da je u četiri sata koncerta bilo za svakoga ponešto.... i, to – baš to – četiri sata pjesme, ma kojeg izbora, više je nego što se inače na koncertima nudi... ali, rekli bi, to smo od Đoleta i njegove Panonske mornarice i očekivali, zar ne? Nešto prije kraja pobjegao sam, prije gužve, od stričeka iz osiguranja, uzeti svoju baterijicu od aparata – nije za ne uzet – skoro 300 kuna... i, vani na minus puno, čekao svoje cure... i dok sam, uz slatki udah dima cigarete, vrtio protekle sate, neki čudan osmjeh prelazio je mojim licem – zadovoljan, ali, kao i svi uvijek bi nešto više.... još koji sat koncerta pa da čujem sve, baš sve meni drage njegove pjesme... ma bi li koji sat bio dovoljan? Došle su i cure.... Sretni, raspjevani, krenuli smo u hladnu Zagrebačku noć.... poneka glasna misao tek da znamo da smo svi tu.... doista sam uživao .. puno se uspomena, sjećanja, lijepih dana vratilo s ovim koncertom...ali, kao da se vratila, u ovo predblagdansko vrijeme i nada.... s osnovom ili bez...ali tu je, daje mi poticaj, grije me nekom neslućenom toplinom... u tim me mislima prekinula «mama».... a sada k meni..... tulum se nastavlja.... pogledao sam začuđeno – halo, kaj ti je? Pogle koliko je sati? Jedan je prošlo! Sutra moram...... daj šuti! I tak po noći ne spavaš...onda, ajmo se barem družiti – i tako nismo dugo.... stari je pripremio klopu, cuge ima, volje ima, nikome ne smetamo.... naravno, ostatak ekipe nije trebalo nagovarati...a ja, iako sam malo protestirao nisam smio proturječiti starijem... i bi tako! Nakon klope koju je «tata» tak lepo spremil ( «tata»...iako sam ti to već rekao, da ponovim.....ak te «mama» ikad ostavi ja bum te oženil – super kuhaš, pravi si frend, zaposlen si – a kaj mi više treba? ) ... zaružili smo bome do osam ujutro.... a onda, sve sam ih poteral... pa dosta je! No, šalu na stranu – bilo je predivno i zapravo, jedva smo se rastali.... ne pamtim kada smo se ovako spontano, u to doba, okupili – doduše – mama je planirala nas dovući..ali, za nas je to doista bilo spontano.... i, konačno, proveo sam jednu mirnu noć – bez brojanja ovčica, bez naglih skokova iz kreveta, bez znoja – sa osmjehom, pokojom suzom – ali u predivnom toplom društvu....i dalje sa Đoletovim pjesmama, i dalje u zadovoljnom ozračju koje smo ponijeli sa koncerta... da li sam vam ikada rekao koliko volim svoje cure? Nevjerojatna je ta sloga i snaga koja izvire iz njih, lakoća kojom te svoje kvalitete prenose i na druge. Tihana je prvi puta, s ovom mojom ekipom, provela toliko vremena...iako ih većinu zna – mamu, Eu, opićenu, šminkericu.... prvi je puta u ovom klubu zadržala se toliko vremena...i njen komentar jutros, kada sam je iskrcao pred zgradom, « ako mi do sada nije bilo, ali, sada mi je jasno, zašto toliko voliš svoje cure» govori sve. Što poželiti nakon koncerta Đoleta, ove predivno provedene budne i burne noći? A možda malo sna noćas ..... I, za kraj, mali spotić sastavljen od nekoliko dijelova Đoletovih pjesama koje, uz mnogobrojne druge, za mene imaju neko značenje...... i mojih slika, koje, također, imaju posebna značenja..... uz jednu molbu, ako može?..... Đole, može li slijedeći puta koncert sa «starim» stvarima..... za nas, stare klince? Ma neka bude i novih...ali.... i, nemoj da te opet toliko čekamo! I, hvala Ti na predivnoj večeri! ( a Đole, kao da odgovara u svom stilu....Ma nije to ništa.... )

- 21:00 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 15.12.2010.

agonija se produžava...

Cijeli tjedan osjeća se groznica – groznica uobičajena pred Blagdane... na poslu, stvar pomalo dovodi do usijanja, no, jedna malo laganija vijest je – agonija se produžava za koji mjesec... a je mi laganija... Kada sam svoje već pomalo istrošene hozn tregere našpanao na svoje živce koji su sve, samo ne više otporni na sve, da izdrže pritisak do kraja godine – pojavljuje se ta suluda stvar koja će nas ovako psihokaotične držati..... u pripravnosti...i dalje. Zato, unaprijed se ispričavam za sve nebuloze koje će, moguće, izletiti iz moga pera... ali, i to je život. Dakle, od ove kaotike koja je postala nekako moj sastavni dio ( da li možete zamisliti «smotani kaos»? ) postao sam pomalo tup na sve «udarce», uzvraćam na prvu, bez razmišljanja ( ma, istrošen sam, nemam više niti s čime razmišljati da bi se mogao savladavati) i događaju se pomalo histerične scene.... greška u komunikacijama, umor, koncentracija na više stvari odjednom dovodi do pomalo šokantnih situacija – mailove pošaljem na totalno pobrkane primatelje koji se, čudom čude, zovu i objašnjavaju da se to njih ne tiče...ma nemoj!? A mene bi se trebalo ticati...i tek, nakon desetak minuta uvjeravanja shvatim da nešto ne štima....»ma o čemu ti?» « pa o podacima koje si sad poslao!» zaori s druge strane.... zagledam se u jednu mrvicu na stolu i s čuđenjem pitam «a kaj će to tebi?»....e pa to te ja pitam – zagrmi jedna od mojih omiljenih.... Scena druga bila je još bolja.. .stranci sam, koja me nazvala preko centrale, nakon upita rekao da mi pošalje na faks neke narudžbe.... dao broj faksa, zahvalio, obećao se javiti kad sve provjerim....i, ne prođe kratko vrijeme...a ono zvr, zvr... javim se....Dobar dan, Najbolja firma na svijetu, Smotani je, izvolite.... , tišina s druge strane...i.... krrččč pppiiiikkk ššššš onaj, poznati zvuk za faks signal.... pih... poklopim..... ne prođe kratko...opet sve ispočetka do kraja ... poklopim...treći puta, pomalo našpanan...pričekam kraj signala i... onako smireno... molim Vas...ovo je fon ne fax!!!! Za par sekundi zvoni ponovo... stranka od maloprije... «ali, vi ste mi dali ovaj broj za faks...» a... oprostite... ne znam više ni kako se zovem, a di ću znati broj faksa ..pokušao sam kroz šalu izvući...a stranka... «nema frke... .a usput, vi ste Smoto Kikić...ako se i tu niste smotali...:» Malo sam zastao, udahnuo...i odgovorio...ne, ja sam Smotić Kiki.... naravno, kod «upoznavanja» pobrkao sam i svoje ime.... i, od danas imam i novi nadimak ( dobro nije baš glanc novi, ali nisam ga rabio od škole.. .a izvedenica je od prezimena.. .) sve sam smoto – od cigareta, imena, brojeva..... do papira, grafova, tablica...ali, nebitno...jedino se nadam da ova faza neće predugo trajati. Uz sve rapsodije na poslu danas sam imao jurnjavu i «potragu» za izgubljenim pinom – samo ću reći ... ala, ala, uspješno, nakon tri sata, kilometara hoda, odradio sam i preskočio i tu prepreku ....i dobio...novi pin..... No, izdržat ću još dva dana...a onda, pomalo kaotičan vikend, koji će biti začinjen koncertom Đoleta.... e na njega me ni lošije zdravlje ne može spriječiti..... a do tada, uvertira ... samo da se prisjetim....al se nekad dobro jelo... ( ma i danas – ko šljivi preporuke, sve je za sarmu spremno) a i video sam, jednom, smoto u čast tih vremena

- 21:00 - Komentari (28) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.12.2010.

Advent u Grazu :)

Već tradicionalno svake godine u ovo doba, u vrijeme Adventa, nastojimo jedan dan provesti u gradovima koji i ulicom dišu i žive ove dane. Iako je ove godine sve bilo upitno – što zbog trudničkih «problema», što malo financijske naravi, što nekom tugom koja nas obuzima zbog rastanaka koji su bili ali i zbog, puno težih, koji tek slijede, ipak smo smogli snage, volje i želje suprotstaviti se negativnostima i provesti jedan dan daleko od svih «neprilika» koje nas prate. Najveći zgoditak je bio što smo baš o svemu razgovarali o smijehu, sa dovoljnom dozom ironije, ali i sa nekim inatom, snagom ali i odlukom – ništa nam neće ovaj dan pokvarit! ..... a kako je bilo ???? Okupljanje je bilo u pet – preventive radi – jer, uvijek se čekamo, kako je i red.... .krenuli smo.... prvi doživljaj bio je prelazak Slovenske granice – malo smo se zbunili – nalazimo li se po novoj topografskoj karti na pravom mjestu ...ili ? Čini mi se da su se to pitali i Graničari – skoro tri sata smo čekali na prelaz granice.... a najjači mi je bio izlazak iz busa – kao i uvijek, putovnicu u ruke, van, nutra...no, razlika je – ovaj smo put samo dobili pečatnjak u putovnicu ( e, da je bar zlatni...) – ni odzdrav na «dobrojutro» « hvala» (kaj su mi zmazali putovnicu) i «na svidanje» (nije valjda mislio da ga provociram? ) Gledao sam prijelaz i pomislio – vidiš, ko kaže da nama nije dobro? Neki dan je ovuda protutnjao ex Premijer a danas ovaj prijateljsko - radnički stampedo ( da ovaj? Buseva je bilo kao u priči...)... samo, velika je razlika – naš smijeh, šale i pošalice odjekuju cijelom pograničnom zonom...što ne bi mogao reći za.... no, kako god... nakon klasičnog Šengejskog zida zakoračili smo u Europu – ajde, kažu još koju godinu pa ćemo i mi biti u njoj...hm..a di smo sada? Ma nije bitno.... Atmosfera u busu je bila prestrašna! Nevjerojatno – koja galama, nit moš spavat a još manje mogu doć do riječi.... jedva su klincima dale koju prozboriti.... u jednom trenutku muški su se tiho, neprimjetno, povukli na kraj autobusa – pa možda bi si i mi nekaj rekli.... Do Maribora neke su već posustale u žustrim razgovorima ( a kako i ne bi – i njih je iscrpio taj «zid» kojeg kao da smo zidali, a ne prelazili) a mi smo se smješkali i čekali onu očekivanu «kad je puš pauza?» i, dok smo birali malo odmorište čuo sam sve o novim igračkama koje su neki klinci dobili od Nikolice, kak su bile kisele mandarine ( jesam ti rekao da ne kupuješ tam?), kak su dobre čokoladice...a najviše sam se nasmijal na «Kiki, buš nas opet vodil na kuhano vino? Sad smo malo narasli ))))» hm...misle li to oni popiti cijelu šalicu? Hm...hm..... Nakon kratke pauze, kavice, cigaretice, krenuli smo dalje... po putu smo odlučili da ćemo šoping – kratki, obaviti u Lajbnicu – malo, preslatko mjesto, u koje sam svojevremeno često odlazio – što u šoping, što na male izlete, u kojem nađeš sve one sitnice koje trebaju pojedinci uzeti ali – ipak, nakon Graza....kako nam je vrijeme malo pobjeglo napravili smo rebalans..... plan je bio dosta ambiciozan i htjeli smo, u ovako opuštenoj atmosferi, ipak nešto i vidjeti od Graza. Mislim da sam vam već rekao da su ovi naši izleti prvenstvenog cilja druženja, opuštanja, ponešto i učenja, a šoping...ako se stigne ( ovaj put smo shvatili što to znači hi hi) Kako su mi moje «hodačke» gležnjače otkazale poslušnost ( đon se posvadio sa gornjim dijelom i nikako ih sastaviti – kaže šuster – pa stare su... pa kaj? Ali, meni najudobnije...no....) morao sam se poslužiti jednima koje nisam previše nosio, malo toplije, slične planinarskima, ali – nisam znao kako će moje noge reagirati ... ne, nemojte sumnjati – tenesice su bile u ruksaku – stvar je samo da li će kišiti, sniježiti..... ni jedno ni drugo – pratio nas je predivan dan. I konačno, uspjeli smo se dotaljigati do Graza – kad se sjetim da smo nekada, starom, neautopotiranom cestom preko Slovenije, stizali za oko tri sata, ovo putovanje od pet sati bilo je pravi nestašluk. Oko jedanaest smo se iskrcali u blizini Opere i krenuli u kratki ali slatki obilazak Ne, neću sada o povijesti, ali, podijelio bih s vama neke slike i dojmove koji me još uvijek griju... Jaslice u ledu (možete ih pogledati i uživo na netu http://translate.googleusercontent.com/translate_c?hl=hr&sl=en&u=http://www.steiermark.at/eiskrippe-2010/%3Fpic%3D1&prev=/search%3Fq%3Dgraz%26hl%3Dhr%26rlz%3D1T4ADRA_enHR397HR397%26prmd%3Divm&rurl=translate.google.hr&usg=ALkJrhhiNE6zKhHluKtIaDbdjBwmBxfG0g - ne, ne mogu ubaciti link....još uvijek ) Uz zvuke harfe pogled na ove Jaslice je nešto što će vam, bez obzira što su napravljene od leda, ugrijati dušu.... uz tople i nježne note, koje laganim prebiranjem po žicama proizvode hladne ruke, lako ćete uploviti u sanjarenja.. Pogled na Operu i čelično zdanje pored nje možda ne pokazuje impozantnost koju treba očekivati iznutra... Predivan zvonik sa lutkama na čiji smo ples malo zakasnili ( prozori se otvaraju tri puta dnevno i žena i muškarac, odjeveni u nošnje, pozdravljaju razdragano pučanstvo...pijetao iznad njih, također ima nešto za reći) Katedrala, mauzolej Ova me ulica (Herrengasse) strašno podsjetila na Ilicu – osim što tramvaji tutnje njome to je i glavna šoping ali i ulica života Gra(d)za – naravno, uređene fasade, ljubimci koje ćete sresti i u dućanima, gužva, ulični umjetnici – nezaobilazno je društvo koje pravi veliku razliku od mog grada.... Vjerujte, na svim licima osjeća se neka radost, veselje, smirenost – a ako čujete neko njurganje.... garant turisti – kojih je, naravno, bilo u popriličnom broju. Osjećao sam se, doista, kao u Zagrebu – sve sam razumio..a i kad me je glavna ulica dovela do glavnoga trga tražio sam Bana....dobro, ne Jelačića Prošetavši uz Muru ugledali smo s druge strane Muzej moderne umjetnosti, crkve, ali i po nekima impozantni umjetni otok...čelični otok... iskreno, nisam siguran koliko je to ekološki ali i za samu rijeku dobro, ali, očito nam se budućnost vidi u čeliku....... i dok sam «gazio» Murom prisjetio sam se posljednje poplave i potopa broda na Savi......... brzo sam, koliko su me noge nosile, dokopao se lijeve obale..i polako smo nastavili šetnju put Gornjeg grada. Kako sam već rekao da sam asocijaciju imao na Ilicu, vožnja uspinjačom, pogled iz nje ali i s Schlossberga podsjetila me na naš Gornji grad. Kula koja me dočekala podsjetila me na kulu Lotršćak, topovi na Grički top.... doista, puno, jako puno sličnosti s mojim gradom dovelo me do zaključka da bi ovdje mogao živjeti... bi li? No, uživao sam u laganoj šetnji i predivnom pogledu Iako sat na drugoj kuli koji je vidljiv u gotovo svakom dijelu grada nije pomicao kazaljke i vjerno je «lagao» vrijeme, ipak ga je bilo predivno vidjeti prije spuštanja, sada liftom, u grad..... Sišavši niz utrobu ove «planine» u podnožje prošli smo pored pruge i vlakića, koji, u spletu tunela čine još jednu atrakciju. Kako sam na čuvanje dobio nekoliko «klincezi» i «klinaca» malo sam se našalio s njima...i, prolazeći pored lokomotive zapjevao «Beži Jankec»... nisam ni slutio da će me mališani tako podržati.. .ostatak ekipe se smijehom diskretno udaljio od nas (kao... nisu s nama) a mi smo lagano pjevušili sve dok nam jedna teta nije rekla.. .» a Vašem je Ivi ipak i avion pobegel»..pogledao sam ju, nasmijao sam se, i odgovorio kao u prolazu.. je, je, gospođo..pobegel mu je, ali, kako i pjesma kaže...» nek pobegne, nek pobegne karta mu je v žepu – videl bu Ivo beli Zagreb grad» Ostatak ekipe me u nevjerici gledao... a jesam li nešto krivo rekao?...Idemo dalje..... Lagano smo se spustili do Trga .... noge su, kao udaraljke, započele svoj Krabuljin ples... gledao sam gdje malo prisloniti leđa.... mali Ivek se ponudio za pomoć..daj bum ti ja zel ruksak... ma nije težak, i tak smo već sve pojeli ( koji su to slatki termiti ) .. sjeli smo na pićence. Naravno, svi su navalili na kuhano vino...a, morao sam i ja.... klinci, kao i lani – dijele ... koji je to za njih slatki doživljaj..... Dok su mi noge vapajem vikale hvala, hvala...pomazio sam ih i uzvratio zahvalnost.... a kupio sam im i nove kapice iliti čarapice i siguran sam da se budu kul osjećale Od šopinga ... kupio sam čak dvije stvari – čarape koje sam usput naišao i jednu guba, laganu, vestu za cijelih 10 €...koja je bila u košari na ulici ispred neke robne kuće... čak ni slatkiše nisam kupio ( siguran sam, kumica bu imala nekaj za primijetiti), ali, srel sam rođaka s kojim sam bacio slatku ćakulu Zbog cijele pretumbacije vremena shvatili smo da nije niti potrebno do Lajbnica ići jer... i tak su dućani otvoreni do pet. Lagano smo prošetali ulicama dok su ukrasi obasjavali iste... sjeli, pojeli hrenovke, malo zalili vinom i lagano krenuli prema mjestu čvenka. U busu se naravno pregledalo kupljeno, ovaj put, kratko je to trajalo, više smo vremena proveli u prepričavanju dogodovština kojih je bilo..ipak, mislim da smo sa Jankecom ovu godinu klinci i ja odnijeli pobjedu... Onda su klinci, fascinirani pantomimičarima s ulice, poželjeli okušati se u toj igri – ne mogu vam to ni prepričati... kada dijete silom se trudi objasniti pojam konjanika i u galopu preleti po autobusu..... i... čeka odgovor..a ja ko iz topa... kit..kit ubojica... ( a kaj ja mogu, taj galop me je na to asocirao) .. ne bum se više igral – mislim da je ovo bilo gore nego «čovječe ne ljuti se» I kada smo mislili da se treba samo do doma dopelati uslijedilo je iznenađenje koje nismo očekivali... na izlasku iz Dežele opet smo morali van iz busa, prošetati se pored kučice, predati putovnicu, i čekati bus... ala, ala.... mislim da ćemo slijedeći puta probati preko Mađarske u pohode...... Sve u svemu, bilo je lijepo – naporno, umorno, ali ispunjeno i veselo..a to...to i je bio cilj! Danas... danas sam u povratku doma (prespavao sam kod frenda) svratio na kolodvor iz usluge kupiti kartu .... i... presrela me mala Romkinja prodavajuć Katolički kalendar .... kako sam onako, prošao, zagrmila je zamnom....dao Bog da se oženio ove godine! Trebam li vam reći da mi je oraspoložila već veseli dan? Okrenuo sam se i rekao... šteta što je godina tako kratka, moram se požuriti.... a ne, neću vam reći što sam u nastavku čuo..... uz današnje Svijetlo koje je došlo i u moj grad ...

- 21:00 - Komentari (31) - Isprintaj - #

srijeda, 08.12.2010.

Pismo Djedu...

Upravo sam se jučer uvjerio kako je dobro pisati pisma... kumica je poslala pismo Sv. Nikoli ( ne znam da baš to mnogi rade, ali, mala maza svima piše... dijete uči od malih nogu) i dobila brdo slatkiša, nekakvih čarapica sa čepićima ( bate, ko kopačke su),... sve kaj mu je pisala On je donio ( dobro, ostavila je nekaj i za Isuseka), čak joj je neku čizmicu ostavio i kod mene, jer, rekao je da nije bilo mjesta u njenoj.....i sada, odmah se bacila na pisanje pisma Isuseku... Zamislio sam se... jadni roditelji, jadan kum ... .pa sam, odlučio i ja, prionuti na jedno pismo...i to Djedu Mrazu, Božičnjaku.... Dragi Djede, Ured Djeda Mraza 10000 Zagreb Siget 18b/V Santa Claus Arctic Circle 96930 Rovaniemi Finland Odlučio sam se pisati pismo tebi a ne Isuseku jer, kumica je već uzela cijeli blok i piše li mu piše, a znam, znam da će mi se, kao i njezinim roditeljima, smrznuti lice od njenog pisma pa....eto mene tebi..... Prvo, zamolio bih te da šapneš Isuseku kako se mora jako potruditi da pročita i ispuni sve iz pisama malih ljudova ..počev od moje kumice, na dalje..... jer, nekako, mislim da im je jedino to sigurno u današnje vrijeme.... Zamolio bih te da, kao odrasli i veliki kojemu se mi malo stariji obraćamo, prosvijetliš ove tamne komore onima zbog kojih će mi se smrznuti novčanik... ( ma dobro, možda je i gosp. Vakula za to kriv ili vrijeme...ali, pomogni i ti malo) osvijetli im put da vide što čine i po mogućnosti da barem jednom...znaju! Molio bih te da svima onima koji ove godine neće dobiti Božićnice ( ili bolje da ih nazovem Smrznutice – kako su ih skresali ili smrznuli a mnogima bome i ukinuli) pokažeš put do kvalitetnih i dobrih rasprodaja ... Svakako nemoj zaboraviti na sve one koji su sami i osamljeni da im, makar u jednoj noći podariš puno svjetlosti i topline - a kako ih je na žalost jako, jako puno – podijeli ih na dvije grupe – jednima za Badnju noć a drugima na Silvestrovo..... i ne, nisam mislio na sebe ( imam ja i svoja četiri zida, imam komp, imam pričuvno dežurstvo ... ma ima se – štedilo se ) Molio bih te da mom škodilaku podariš amneziju za godine koje nosi i da se osjeća kao mladić jer trebat će mi još duuugooo... a ako je oronul – ma ko bu plaćal te plastične operacije? ( vidiš li ti što je sve to pomodarstvo nama donijelo) ( još uvijek te ništa ne molim za sebe..) i... ako ima mjesta... četiri, može i rabljene, ratkape – opet su mi zdipili... ( ma da se malo osjeća fresh – nemrem svaki mjesec kupovati nove..a. nekome stalno poklanjam......) Ovom mom tijelu podari samo malo snage u nogama da me još malo nose – bar dok ne vidim kako izgledaju vrata od EU – jer poslije će mi i tako pasti mrak na oči ( i to nije za mene.... nije moja želja EU –tak, sam sam dodal...) A leđima... e njima podari malo bolji ten, glatku kožu....da onima koji me stalno jašu malo sedlo proklizne..... ( i opet, nije za mene...za one je koji me jašu...da ih ne grebe moja hrapava koža....a godine Djede...godine ...) Podari mi malo snalažljivosti u komunikaciji jezikom nama susjedne države – da se ugodnije osjećaju u Lijepoj našoj kad su već tu došli ( nisam te opet molio za sebe već da kao pravi domaćini mi opet pod noge... ) Kad smo već kod posla – nemoj da mi na ulicu odu gospođe koje nisu mogle u prijevremenu jer im fali koja godinica – njih lijepo ostavi na poslu, makar ja išao na burzu – meni ipak fali malo više a i nemam nekih obiteljskih obveza pa se bum snašo.... ( dobro, tu mi možeš malo pomoći da ne čekam previše u redu na prijavak na Burzi radnika koji eto imaju bed lak...) Ne smijem zaboraviti, podari malo snijega – ne previše jer se Čistoća bude opet iznenadila ( pa dvanaesti je mjesec ) ali tak da malo da ugođaja za ove dane.... Molim te da one moje redom obave sve porode po Pravilniku i zacrtanim terminima – nemoj da ih neke peripetije dohvate pa da mi – ove koje su još tu - zgibaju ranije ( doduše, ak ne bum delal nek idu ranije ali bez peripetija molim)...i, molim te, rezerviraj za njihovo buduće potomstvo poklone za drugu godinu – barem pet komada, molim lijepo ( kažu mi da je kod tebe strahovita gužva – pa pomislih ako je ko kod nas na Zdravstvenom, na raznim pregledima.. pa da ih na vrijeme zapišem....) A sada ja... konačno želje i za mene...jesi spreman Djedice? I prije nego počnem sa svojim željama...molim te... nemoj mi samo napisati opširno pismo kojim mi elaboriraš..... ma znaš što mislim.... Dakle, moja želja je satkana još u želji starih Siouxa “daj mi mirnoću da podnosim stvari koje ne mogu promijeniti. Daj mi hrabrost da promijenim stvari koje mogu promijeniti. Daj mi mudrost da razlikujem jedno od drugoga” nemoj da se ispostavi istinitom ona od Bukowskog Što si manje vjerovao u život, to si manje mogao izgubiti. – Jer… ja, ipak, vjerujem u život – pa ne bi ti inače pisao I, dragi Djedice… odmori malo, neka Baka Zima i patuljci malo rade…a ti odmori do ulaska u svoje sanjke i još jednog puta kojim ćeš donijeti osmjeh na mala razdragana lica….. Veliki pozdrav iz meni najdražeg Zagreba ( iako imaš tu svoj ured malo da ti pojasnim - to ti je u Hrvatskoj, južnije na karti – zemlja koju oplahuje najljepše more na svijetu i okolici… zemlja u kojoj je najstrpljiviji narod, zemlja u kojoj su se nekada nalazile žitnice Europe – tako su me u školi učili, zemlja koja ima predivne Nacionalne i ine parkove… zemlja koja ima sve osim… jednog dobrog Djeda Vladu….) Baki Zimi, Tebi, svim Patuljcima, Sobovima i svima koji su ti bliski i tvome srcu dragi želim puno uspješnih radnih sati, prebacivanja normi i puno lijepih putovanja i još ljepših darova koje ćeš nesebično ponijeti …. najmanjima …. Iako sam “veliki” ja sam ipak “mali” ( to sam onako, u prolazu…) Voli te tvoj Smotani p.s. oprosti što sam ti i direktno pisao jer, poslao sam ovo pismo i na ured u Zagrebu (našo adresu na netu ) – no, kod nas ti je pravilo – zaturivanje po ladicama…pa pomislih, ako ovi nisu ažurni….kužiš, ne? I da, mailom ti nisam slao jer…. Ma malo me zezaju te interkomunikacijske veze – ja sam ti čovjek koji se ne želi okoristiti nikakvim, pa ni tim vezama… a, iskreno, pismo mi je nekako draže a i tebi će pokazati da, ipak, nismo zaboravili pisati … na ruke… nadam se da možeš pročitati rukopis? P.S.2 kumica i ja smo ti u znak dobrodošlice pripremili ovaj video.... slike su sve po njenoj želji, osim zadnje... moje... da ipak znaš, ako se sretnemo u gradu, ko ti je pismo poslao......

- 21:00 - Komentari (45) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.12.2010.

Raspjevano i veselo...:)))

Često u filmovima susrećem gospel glazbu koja me uvijek i iznova oduševi. Ne jednom, usred mise, poželio sam čuti baš ovakvo slavlje Boga, Isusa Krista, Duha Svetog.... Znao sam pogledati oko sebe i uhvatio se u razmišljanju kako bi ove starije gospođe, bake, djedovi, navikli na naše «klasične» mise, reagirali kada bi zbor zapjevao u ovako veselom ritmu, kada bi se vjernici počeli «njihati» u ritmu glazbe... i onda me glas Svećenika dozvao u stvarnost. Nisam siguran, ali, mislim da bi dosta vjernika negodovalo.... A ja? Ja bi bio oduševljen.... Zato nisam ni trenutka dvojio kada sam čuo da će u Lisinskom biti koncert Angels in Harlem Gospel Choir.... Puno prije karata za koncert Đoleta kupio sam karte, sa Eom sam lako dogovorio sve i oduševila se idejom da iznenadimo Tihanu .... na jedvite jade sam Tihanu «organizirao» za večernji izlazak iznenađenja. Bio sam siguran da nećemo pogriješiti povedemo li ju na taj koncert – pa i sama ih je išla slušati dok je bila preko bare.... Od rastave, od njezinog povratka u Lijepu našu, sva je ni na nebu ni na zemlji....ronja i ore nosom po zemlji, spuštene glave, tužnog pogleda.... protekle su dvije godine bile pravi pakao za nju ( uz mnogobrojne koje je i tamo živjela)... jednostavno sam joj htio, makar na koji sat, skrenuti misli. Bio je to pakleni plan... iako nigdje ne izlazi bojao sam se da se baš tu večer ne odluči nekud poći... Smišljao sam ko prof. Baltazar... naravno, pomogla mi je njena sestra .. . ugovorivši joj izlazak na neku priredbu sa malenom nećakinjom... Naravno, kad je Tihanina nećakinja u pitanju ona sve odbacuje i posvećuje se njoj.... Bila je presretna kako će ići na dječju predstavu.... joj, joj.... samo da se ne naljuti na mene.... I jučer...dođem ja kod njene sestre.... koncert je počinjao u pola osam... seka ju je naručila u šest jer, kao, predstava počinje u pola sedam ( ipak je za djecu hihi)... Iskreno, bio sam jako uzbuđen... iako se znamo 100 godina, iako smo se u ove dvije vratili na «čitanje misli», bojao sam se da mi ne zamjeri... naravno, nepotrebno...pa to je Tihana! Zvon, zvon.... prvo iznenađenje bilo je kad je ugledala seku u trenirci... pa jesi normalna? Zakasnili bumo! Zagrmila je s vratiju... muž i ja smo se smijuljili u boravku... čekali smo drugu kanonadu... zakoračila je u sobu i ostala u polukoraku.....kaj ti tu delaš? Hm... čekam tebe jedva sam promucao...otvorili smo karte na stol... ubrzo se pribrala...smiješak je titrao njezinim licem... nemaš pojma, a ni ja sama, kada me neko ovako ugodno iznenadio.... vjerojatno onda kad ste mi pripremili oproštaj za moj put u Ameriku..... Osjećao sam se kao klinac... Molim lijepo, samo da nešto raščistimo... ovo nije bio nikakav spoj!! Tihana je prijateljica. Samo da se zna..... Stigli smo u Lisinski... tamo nas je već čekala Ea ... e dok su se one izljubile, ispričale ( a nisu se čule možda dan, vidle dva, tri) ....odavno nisam tu bio i malo su me puknula sjećanja... mislim da se sve promijenilo...ali imam i osjećaj da je akustika puno bolja...ili...ili sam ja toliko uživao... Uživali smo svi.... učinilo mi se u jednom trenutku da smo, Tihana i ja, svaki sa svojim mislima, odlutali u prošlost... i vratili se opet u ovu predivnu dvoranu nošeni predivnim notama...sa smiješkom.... gdje nas je, znatiželjnim pogledom dočekala Ea sa tek jednim uzdahom i kratkim komentarom...a stvarno ste ko prst i nokat... no to «lutanje» trajalo je kratko.... zbor je jednostavno, simpatično, sa puno ljubavi i stila uvukao cijelu dvoranu u svoj koncert.... što pljeskom u ritmu, što plesom, pjevanjem... doista sam koncert doživio upravo onako kako sam ga i zamišljao...ma još toplije, još snažnije.... predivno je bilo vidjeti cijelu dvoranu na nogama i kako se lagano, kao valovi, njišu tijela.... ovo je mala Katarina (ako sam zapamtio ime) koja je u plesu uživala i na pozornici a nakon nje i dio dvorane (osiguranje je imalo vraškog posla ) Pomalo sam bio razočaran kad je koncert bio gotov...ja bi još...ali, valja poć kući.... krenuo sam po naše jakne... cure su me čekale...kako je nastala gužva oko stola s CD i stola sa dijelom zbora koji su iste potpisivali pogledom sam tražio cure...htio sam kupiti CD ali sam prvo njih morao naći.... i dok sam čekao na dogovorenom mjestu vidio sam stol udruge Hrabra djeca –cp i jedan od projekta «Mjesto pod suncem»..ne, ne mogu proći pored njega a da ne svratim...majica koju sam kupio namijenjena je, naravno, kumici... u tom su se trenutku pojavile i cure...rekao sam im da me pričekaju da kupim CD...ali, preduhitrile su me... dok sam ja njih čekao i razgovarao sa volonterima udruge one su kupile CD, stale u red za potpise i dale mi šećer za kraj ove večer...hvala cure... Snimka dijela koncerta koju sam s fotića napravio je super, ali, ne daju mi cure da ga dam u javnost, pa sam se poslužio tubicom i dijelom njihova koncerta iz Antwerpwna iz 2008 Poslije koncerta smo svratili na piće, odvezli Eu doma pa lagano u svoj kvart.. Iako me noga sve jače zeka poželio sam malo prošetati...zima je malo štipala ali, nekako osjećao sam se toplo, zagrijano ( vjerojatno od cupkanja na koncertu) šutke smo gacali nasipom.... svako sa svojim mislima.. odjednom, Tihana je prekinula tišinu koju je ometala Sava dok se, u večernjem snu, spuštala put Siska... Znaš, ovako se dobro nisam osjećala jako, jako dugo... ali, (znao sam da to slijedi..) bila bi puno sretnija i zadovoljnija da je večeras, tu uz tebe.... jedna druga osoba.... .koračao sam uz nju gurajući neki kamenčić ispred sebe... odlutao sam mislima.... sretan sam jer sam ti pružio malo zadovoljstva...istina... bio bi i ja sretniji... .ali, draga moja, možda je ovo generalna proba, možda sam vježbao za...možda.... zastala je i pogledala me, poljubila u obraz i tiho šapnula... ne, ne možda... neka bude «sigurno».. .sa osmjehom smo krenuli prema njezinoj zgradi.. nije mogla ne dodati..a viš, sa svog prozora ću te špijunirati u «toj» šetnji.... kao pravi smotani... ostavio sam je pred ulazom u zgradu i krenuo doma.... Danas me, ranom zorom, u devet, nazvala...»dođeš na kavu? Samo da ti još jednom zahvalim na predivnoj večeri...:» našli smo se u kafiću na pola puta... Ea nam se nije mogla pridružiti ali ako joj se štucalo...to je od nas Još uvijek sam pod dojmom predivnih nota koje tiho pjevušim i smješkam se.... možda...sigurno.... možda....sigurno..... Zaboravio sam na sve peripetije koje su me jučer pratile, na sve muke koje ću sada imati za popravit friz, centralno...em ti kuću... i to još za odmor...pih..... I, dragi moji, ne mogu a ne skrenuti pažnju Vam na blog Više od stolice (http://vise-od-stolice.blog.hr/ - ne, još uvijek nemrem ubaciti link ) Neki od Vas ste možda već i vidjeli...ali, odvojite malo vremena i upoznajte se sa akcijom mladih..budućih ekonomista, menađera, poduzetnika... koji su pokrenuli akciju više od stolice.... kako sam upoznao već sve svoje prijatelje, odaslao stotinjak mailova, upoznao neke suradnike.... htio sam i vas, koji još niste, upoznati sa ovom plemenitom akcijom..i, još jednom ...ma nikada neću moći dovoljno puta reći.... HVALA! A ples sa zvijezdama... nadoknadio... iako je moja ljubimica i simpatija ispala ne znači da joj ne treba priznati ( obzirom, ipak, na godine – iako je to za dame nepopularno) da je bila odlična... hvala Sanja, uživao sam plesati sa tobom..... a sada, zna se, ostali su moji favoriti... Nera i Damir....

- 21:00 - Komentari (33) - Isprintaj - #

srijeda, 01.12.2010.

Tužibaba... ;)

Strka, zbrka, ludnica, divljina.... eh, ne znam koje bi sve epitete i blagoglagoljive izraze upotrijebio za dane koje živim... No, one mračnije stavit ćemo sa strane ...i tako dolazi vrijeme kada ću provesti ko Vuk samotnjak sa svojim mislima nebrojene sate pa ću imati o čemu razgovarati sa Kikijem, Oblakom, Smotanim, S... ajme, kad se to društvo okupi pa krene rasprava..... Nikak mi nije jasno kako je jedna od penzionerki uspjela složiti oproštaj u sred tjedna – kako rekoše moje cure – nit se moš najest, nit napit jer... valja još radit... kako god, ispratili smo i drugu kolegicu u zasluženu joj mirovinu.... nisam mogao odoliti a da i njoj ne prikupim sve slike koje imam – neke sam skenirao ( da, da – još su papirnatog izdanja), neke sa diska – složio mali filmić..... i poželio joj da što manje ga gleda jer noćne more bit će neizbježne. Otišla je i druga buduća rodilja na ostatak godišnjeg i... odbrojavanje – Bože, kako je ovo vrijeme proletilo..... neka, neka podmlatka a ko bu delal i tak uskoro ne bu ni važno ... naglo postajemo sve rjeđi, sve nas je manje – kao da je selekcija već počela... još me malo proganjaju suze kolegice koja će na porodiljni – ko zna da li i kud ću se vratiti? Ko će me dočekati? Ko će ostati? Ala, ala... ne dam takvim mislima mjesta! Svi ćemo te dočekati! Nije bitno gdje – bitno je da ostanemo uvijek ono što i jesmo – prijatelji! Uvijek moram filozofirati.... Hitan telefonski poziv vratio me u tempo kojem sam dao malo odmora.... eh...dok smo se sporazumjeli..ali, jesmo – nisam htio napraviti strku i pokušao sam sam odraditi izvanredni zadatak.... kako u pravilu, kad pišem neki dopis, analizu, obrazloženje ( od kojih mi je već pomalo i čir na prstu izraso) ne gledam u ekran već u papire oko sebe s kojih «prepisujem», vučem podatke i sl. tako sam lijepo....tipkao, tipkao, tipkao...i, kada sam trebao ubaciti tablicu pogledam u ekran...jer, trebam se namjestiti (ma ne ja...nego ona crtica)... a ono.... mrak .... nema ničega .... gledam u nevjerici... pomisao da je možda samo ekran riknuo kratkog je daha – pogledao sam kantu...i tamo ne gori lampica – palim, gasim,.... tajac – nije meni što je riknula kanta ali di su moje velike misli?? Ko bu to sad ponovil? Pa nisam ja bure bez dna za ta, pomalo iscrpljujuća, obrazloženja i odgovore na pitanja kojima ne da ne vidim smisao ... nego... nemaju smisla ! ( dobro, to je moje osobno mišljenje... ne treba ga uopće apsolvirati) .. u tom trenutku u sobu ulazi «mama» - kaj ti je? Ti dobro? Aloooo!!! Vjerojatno sam izgledao grozno kad ju je panika ćopila...ali, osjećao sam se još gore.... ukratko sam joj objasnio kaj je bilo... brzo me preselila za svoj komp – nastavi.... ma kaj da nastavim??? Pa nema ničega!!!! Pa ispočetka..ajde, ja bum ti pomogla.... a kaj buš mi pomogla? Pa gledat ću u ekran i javiti ti ak se ugasi... pa ja bum poludil ... naravno nakon smijeha primio sam se posla i..... gototo...ali, slijedi sada drugi, puno simpatičniji dio....zovem informatičare.....bok, riknula mi kanta.... Bok, kako riknula? Kaj joj je? Paaa.... riknula – nema ničega.... mrtva je... aha.. daj probaj sve ištekati i opet uštekati... gle stari, znam ja za onu čuvenu informatičarsku – kad upališ bolje radi – ali, nije to moj slučaj.... dobro, znam da nisi informatičar, ali, valjda znaš sve ištekati i ponovo uštekati? Nije to niš strašnoga! Oho...sad bumo se i vređali...gle, kad sam to rekao mislio sam – ne pomaže, probao sam ... kanta i dalje...nana.... aha... a jesi probao malo duže držati gumb... ajde, bum i to probal..... držim ja, držim... a on će---i? Kaj i? Da pustim? Pa jel proradilo? E pa nije..... a onda ne znam kaj joj je... .dobro...ne znaš..a kaj bum ja? Kak kaj buš ti? Pa kaj bum ja – nemrem do podatka, nemam na čemu raditi, izvještaji, analize, prilozi (ne, ne oni dobrovoljni) i nalozi... a kaj ja znam prijavi kvar... a kaj sam do sad radio? Nisam li upravo to učinio? A ne... napiši mail na šefa, on će te onda zvati......... dok sam prstima prolazio po kosi osjetio sam da sjedim a i da postajem ćelaviji.... ok...smiri se smotani..... odem na mail od kolegice, napišem mail gospodi, objasnim situejšn, naglasim da bi mi komp trebao jer eto, u nezgodnoj smo fazi, kraj mjeseca, godine, službe ko zna čega li ne.... nakon nekog vremena javi se informatičarski šef.... .naravno, naravno da sam opet sve ištekavao, uštekavao....... hm... a kaj bumo sad? A kaj ja znam – znam da mi kanta treba, da su mi neophodni podaci na disku i to...jučer..jer, badave mi ova višetjedna ostajanja, uzalud mi trud ...trubači.... da... gle, imamo problem – nemamo rezervnu kantu, ne smijemo nikakve troškove stvarati, ukratko... ne znam kaj bumo....ok... može li mi neko skinuti podatke s diska ? barem to... .a sve što se tiče programa i ostalog budu cure... pa znaš... ne znam... pa em ti informatičara koji to ne zna.... ma, ima, ima kolega koji zna – ali, kako on može biti bolji.... OK... prijavak podnio...Smotani... ja sam tu a vi .... I sad, ne znaš – pravit se blesav...i čekati ili...? ako čekam dobil bum po prstima...a opet, odradio sam sve po protokolu... prijavim još stvar neposredno nadređenom....jesi javio lumenima? Jesam! OK.... svoje si napravio...ali...nema ali dosta je anarhije i svojeglavosti! Pogledao sam sa čuđenjem ... kaj sam sad krivo? Ma ne, ne ti! Oni .... do jučer smo se nabacivali «kantama» sad nema rezervnih dijelova, nema kanti...pa di su? Aha... Vrijeme izvještaja... šaljem sa tuđeg maila obavijest – nema do daljnjeg – računalo u kvaru... joj, joj...kad je lavina krenula ..a samo sam slušao instrukcije neposrednog..... uglavnom, završio je dan, ošo ja doma bez (puno) prekovremenog .. jer, nemrem nastavit di sam stao...a kanta – već je na servisu..... zanimljivo.... sutra bude i popravljena ili bar podaci predinstani.... super... no, nisam prošo lišo.... oko šest..uživam ja u dome svome ( ne znam kad sam zadnji put u to vrijeme bio doma)... a ono zvr zvr... informatičar.... pa nisi morao tužakati, sredili bi to? Ja? Tužakao? Pa jesi rekao da prijavim dalje, da nemreš niš? Pa nisam znao da je to baš tak hitno... super, ja ostajem svaki dan do sedam pol osam jer me doma niko ne čeka? Gle, ne čeka me...ali, ne bu me nikad ni čekao ako ću ...ma, kome se ja opravdavam.... . ja sam samo reko – nema računala, nema rada – nisam ja taj koji nas je automatiziro... ja i tak više volim olovku i papir, volim nalivpero, volim osjetiti slova – što na žalost činim samo sa svojim dnevnikom...... Izgleda da ću od danas imati i novi nadimak...tužibaba – e da sam bar tužideda...a ovak.... No, kak ide ona poznata... svako zlo za neko dobro.. e pa dobro je bilo da sam došo doma na vrijeme, nakon preko mjesec dana, da sam malo i «odmorio» ... a sutra.... a opet po starom..... ali, već vidim rep onom bajnom petkovdanu... kad prije? No, kakve planove imam za subotu – baš mu se veselim... baš, baš.... I nisam mogao odoliti i ovoj Tošinoj.....

- 21:00 - Komentari (43) - Isprintaj - #