smotani

nedjelja, 28.11.2010.

I vikend projurio...

Nekako posljednjih tjedana sanjam petkovdan jer iza njega stiže vikend u kojem, nastojim barem malo, regenerirati sive i izmoždene ćelije. I, iako si ga znam natrpati tak da ni ne skužim da je prošao, ovaj sam, uz natrpanost proveo nekako...po mjeri. Jučer, laganini... već u osam sam prtljao oko dugo priželjkivanog graha s ričetom, buncekom..... kako ja mogu svako jelo zakomplicirati... tipično muški.... ali, uživao sam u mirisima koji su mi škakljali nosnice dok sam ja malo švrljao po kompu..... Bolje da ne opisujem to moje kuhanje...ali, na kraju, kad sam sve to lijepo sjedinio, sljubio ( neka se vole) krenuo sam u organizaciju ostatka dana. Doduše, jutarnjim razgovorom kumica je najavila jedan dio – ali, kako nisam znao što sve kuha u njenoj glavi, pripremio sam se, psihički, i na pokoju akciju po stanu. Srećom, nepotrebno – ( jedino ne znam koja će to dobra vila napraviti, ali, nema veze) ... kumica je oko tri nazvala.... a zakaj se ti ne javljaš – rekao si nazvat ćeš? Hm.. mislim da si ti rekla da ćeš nazvati..ali, nema frke, evo nas.... slušam, kakvi su planovi? Još jutros je nešto spominjala zajedničko gledanje plesa sa zvijezdama ali, zbunila me sa zadovoljstvom kaj kuham grah..... pa nisam baš bio siguran kakvi su joj planovi....a bili su više nego jednostavni.... a da dođeš po mene? Mama i tata idu van pa da me ne voze baki ja bi tebi..ako i ti nejdeš nikam van? Kako obzirno dijete.. ali, kako zna da njen kum nejde nikam, a kad ide o tome bruji cijela nacija, dakle sve je riješeno... jedino... pitah... a da te dovezu kad idu? Ajoooj.... a onda moram dugo čekati...a ovak, stignemo se napucati graha, stignemo malo učiti i pripremati se za Prvu pričest, stignemo svašta do zvijezda.... .OK...shvatio sam... samo, spavaš tu ili dođu po tebe? Dogovorili se bumo...ajde, super, razumno dijete ...... dogovorili se bumo ili rekla bum ti.. to je isto Brzo smo se ušuškali u stanu... prvo je kao general sve prošetala da vidi ima li što novo... kumeeee.. .a zakaj nisi speglo veš? Eto ga na! Miruj s takvim pitanjima! Naravno da je odmah zavirila u lonac.... pogledala me onim okecama – kad bumo klopali? Jesi gladna? Pa nisam niš jela od doručka jer sam čekala tvoj grah..aaaa.... odmah, odmah idemo klopati .... ja drugi put, ali, nema veze.... jesi odvojio na bunceku onak.... onak... kak ti ne smiješ jesti.... da, pišulja ne jede «masno» a ni kožu....ali, zapamtila je da ni ja to nesmijem ( doduše, ni buncek kao takav ne smijem) pa kao..jesam li pazio .... koja mudrica.... i, kad je izvršila provjeru bacili smo se na tanjur... joj, joj.... mala gremlinka je slistrila dva tanjura – sam da joj ne bu loše.... ma, ne bu.... Onda smo malo prošetali po kompu, prelistali neke brošurice, knjižice koje je dobila za pripremu za Prvu pričest, zapjevali.... u tom njezinom oduševljenju prisjetio sam se, doduše maglovito, svoje Pričesti..... kako je to u moje vrijeme bilo malo ne inn znam da nije prevelike pompe bilo oko tog dana...ali, sjećam se da sam bio u novim hlačama, bijeloj košulji... da je majka bila jako ponosna na mene.... tek pokoja slika sa zajedničkog ručka i to je to.... ali, ostalo je nešto u meni.. neka toplina koja i danas žari, obasjava srce i dušu u ma kakvim stanjima bio.... ali, zato, sjećam se pompe za primanje u Pionire...o da.. .tu sam već dio tih sjećanja podijelio s vama.. .a danas, uoči dana Stare Repuplike ne mogu a da se ne prisjetim kako bi lijepo sada da četiri dana slavimo (29 i 30 bili su Blagdani) kako bi pjevali i klicali državi..... al se nekad dobro slavilo – mam po dva dana.... iskreno, čudi me da nismo zadržali te Blagdane – i to iz vrlo jednostavnog razloga – pa i to je dio naše povijesti – ne treba od nje bježati, niti je skrivati a najmanje je treba ignorirati.... a kako nam i inače ide – mislim da ne bi ni osjetili da dva dana ne rade ....... neki Ples sa zvijezdama je poseban doživljaj gledati sa kumicom.... posebno ove godine kada i sama pohađa školu plesa – dakle, i nasmijao sam se i iznenadio, uživao, naravno i zaplesao sa ljubimicom ( noga mi baš nije zahvalna za te ludorije )... a bome smo poslije i zapjevali.... morao sam joj pustiti Nove fosile... jer baš bi ona sada čula onu Ja sam za ples, Dobre djevojke..... Nakon uživanja u dodatnom plesu slijedilo je pitanje koje ni u snu ne voli... ideš baki...ili....? a neeee... ja bi ostala... .ajde pitaj mamu smijem li.... i, naravno, kao i uvijek, mene niko niš ne pita, uzmem fon, nazovem kumove...jedva se jave ( ne čuju od buke.... pa vani su) i, naravno, može gremlin ostati.... .dobro.... složio sam sebi krevet u boravku a njoj prepustio spavaću sobu.... ali, neće u krpe, pa neće... ma daj, subota je, mogu malo dulje.... a i moram ti reć kaj mi je Župnik rekao.... joj, joj....opet se vraćamo na to...no, oduševljava me ta njena sreća... to zadovoljstvo kojim zrači kao i nestrpljenje dok čeka... ko bu s njom još pola godine izdržao.... podsjetila me na dan kada je Župniku objasnila da njoj na Pričesti neće biti krsna kuma nego njen dečko (ne znam jesam li vam o tome govorio?) ali, njoj svakakve stvari padnu na pamet.......dakle, slijedio je nastavak.... znaš kume, jučer smo opet razgovarali o tome kako to ne treba biti nešto veliko, nešto glasno, nešto bučno ( mislila je na obilježavanje toga dana) već jednostavno i obično, samo malo svečanije ( sad ti shvati što je to njoj...ali, pratim ju, pratim..), da svi dragi i bliži budu tu, krsni kumovi...... i tu je zastala....naravno, očekivao sam da ću joj opet morati objasniti nešto..ali, ne.....pitao me Župnik, kaže ona, da li će kum doći sa novom kumom....zastao sam i gledao ju... kojom novom kumom? Kaj je tebi? Kako je Župnik obiteljski prijatelj kumova zna i o meni podosta toga ( a mora jadan, hoće neće pored kumice) ali, jedno je očito i njemu promaklo..ima li nove kume ili nema..... Pogledala me onim svojim okecama... i nastavila – pa ja sam mu rekla da nema kume, bar ju ja ne poznam.... ali, da bum te pitala i rekla mu... na to sam, onako kao nezainteresirano, pitao ju...a, ako se do tada pojavi «kuma» bi li ju smio povesti na tvoju Pričest? Pa naravno kume... znači, dolazi i kuma, dobro, reći ću Župniku.. .e pa sad... ja jesam smotan ... ali ova mala me može smotati u sekundi .. Raspričala se podosta i već je ponoć kucala... poteral sam ju u krevet jer... ujutro njeni dolaze po nju ranije – imaju ljudi planove... a ja, ja sam se nekako zadovoljno strovalio na trosjed i prebirao po danu.... ma ta mala me uvijek iznova oduševi svojim pitanjima, svojim temama.... Ujutro smo, oko osam, navalili na doručak – kako ja inače ne doručkujem ovo je bio šok za moj organizam.... «kavica» maloj, kavica meni, mandarine njoj, cigarete meni...i. čekali smo njene uz poneki crtić, malo razgovora o školi, njenim prijateljima..... nakon njenog odlaska malo sam potegnuo po stanu.... suđe, veš ( ekipo, probao sam, konačno, peglu koju ste mi poklonili za imendan – hvala, hvala... još da i sama pegla bilo bi bolje, ali, pegla je mrak) , malo prašine...i.... pripremio Adventski vijenac – ništa posebno, jednostavno kao i lani.... zapalio Prvu svjećicu – svijeća nade i iščekivanja .... odlutao sam u mislima.... opet Božić – vrijeme stvarno leti... posljednjih pola godine mi je prošlo da ni sam ne znam kako – sve u nekoj borbi, nekom sabiranju, strci... okrenem se iza sebe... sve je prazno... osim svjetlosti svijeće nema druge svjetlosti... polako i noć pada...... Vrijeme Došašća je počelo...a s njim još jedan period u kojem je sve nekako drugačije.... a ove godine osim usamljeno i puno burnije.... u svakom pogledu... no, kažu da je nakon bure sve bistro... ne znam, ali znam da će ovo biti jedna od mojih težih godina..... u svakom pogledu Ali, s pogledom na Valcer i naše Zvijezde ... .sve je ljepše

- 21:00 - Komentari (32) - Isprintaj - #

srijeda, 24.11.2010.

jurnjava....

Danas je pao, konačno, dobar prijedlog... a da donesemo poljski krevet? Da malo tu protegnemo papke kad već doma ne stignemo? Da, histerija, ludilo se nastavlja... mislim da nisu toliko ni Državne službe imale prekovremenih slažući novi Proračun – ma, nekako mi se čini da za to i nije trebalo previše vremena, iako, siguran sam, bilo je puno kemijanja... ali, kako god, osjećamo se jako važnima – toliko rada..... a rezultati? ... mislim da je bolje da sad ne skačem pred rudo...polako, ima vremena za loše vijesti... Kako se sjeverac pokazao a s njime i malo hladnije vrijeme – kao da se nekima i pamet smrzla – ali, ima i prednosti – čini mi se da se i moja pumpica malo smrzava i smiruje otkucaje...nadam se da se sad neće zaletiti u tom smjeru bez prestanka.... U cijeloj toj strci shvatio sam da doma fali podosta toga – od brašna, ulja, tunice, čokse, slatkiša..... pa sam jučer, usred najvećeg ludila ( da, prošlo je već radno vrijeme) odjurio u brzinsku nabavku.... i, naravno, nisam mogao odoliti a da opet ne uzmem ono kaj ne smijem.... mislim da, čim uhvatim vremena, slijedi grah s ričetom i brdom suhog mesa... njami, njami – iako, imam osjećaj da bu to tek za vikend.... I taman dok sam jurcao po Konzumu, zove kumica.... Kumeee.... jesi mi uzeo potvrdu? Dakle, taj mali vrag će me izluditi... davi me od prošlog tjedna, nekoliko puta dnevno - treba otići u Crkvu gdje je krštena po potvrdu... jer, «uskoro» će biti Prva pričest..... i, iako su, naravno, kumovi rekli da će to oni obaviti, malena inzistira da će to njoj obaviti njen kum – pa nisam bez razloga kum.... ( a zapravo nisam a jesam joj kum) . i dok sam gurao kolica pokušao sam joj objasniti da ima vremena za potvrdu, ali i da će to tajo obaviti za koji dan..... pomalo nezadovoljna pitala me je « a di si ti? Kakva je to buka?» . kad sam joj rekao da sam u nabavci odmah je, kao iz topa izvalila – u Dugavama? Vidiš, da si digao potvrdu mogao si usput i donijeti ( dobro, nije baš jako usput..ali, tu je negdje) ... i taj čas me «razljutila».... nazvao sam cure i rekao da stižem za pol vure.... produžio sam u Crkvu po potvrdu ..pa ne bu mene mali ptič zezal... Jutros opet, ranom zorom, dan se budi, a ja ludim.... auto mi opet nekaj cvili – nemam pojma kaj mu je, bio je kod doktora – ali, izgleda da ga nešto kronično muči – i to, samo dok se ne zagrije – a je razmažen..... čim sam došao na posao vidio sam smrknute face.... «kaj je?» ... «opet nema kave!» ovo već postaje pravilo – badave nam aparat kad je stalno prazan – čini mi se kao da nikome ( ovdje mislim na one koji su aparat postavili i na nama zarađuju) nije stalo do zarade.... dobro je, donio sam ja kavu... ima se.... i dok su cure mućkale kavu dočekalo me nekoliko mailova od kojih sam dobio još poneku sijedu.... ko mi kriv – kaj palim komp tak rano.... uz mrmljanje u bradu uzeo sam kavu i otišao na balkon.... već mi je mozak sto na sat radio ... bolje da se malo rashladim.... oko pauze odletio sam do malog vražička – dakle, veselju nije bilo kraja – štreberica ima potvrdu i... «kume, znaš da ih je svega par donijelo potvrde? Bit ću među prvima!» aaaa..... štreberico ......da ne počnem «vikati» na nju, izljubio sam ju i odjurio natrag u firmu.... čak sam se brže vratio nego da sam išao jesti ... evo načina kako na poslu provesti dijetu... no, nisam bio gladan – čokolada, mandarine, bomboni.... napunili su žebeludac ali i dali onu snagu koja mi je trebala za niz okršaja koji je uslijedio... u jednom trenutku usijanje je bilo kao usred vulkana...... zagrizao sam jabuku samo da šutim, da ne kažem što ne bi trebao... .sjeo sam...a ruka je sama poletila olovci..... Dani sve više noćima sliče Dosta mi je lažne priče Volio bih karte na stol staviti I svojim životom se baviti No, i život svoje rane ima Ne znače mu nikakve rime Tek hrabrost je karika koja fali Sad je kasno lupati se po glavi Znam, korake sam mnoge propustio Na poslu svoju bol gušio Al danas, danas bi htio situaciju drugu Da i na poslu ne živim bol i tugu No, sve se nekako pomiješalo Život je karte zamiješao Vremena za odluke sve je manje Šanse za oporavak sve su tanje Od koraka životnih, krivih Nikako da se smirim Sada novi nasrću na mene Kako razbiti te teoreme Taman kad pomislim – na putu sam pravom Kao da u zid zabijem se glavom I kao da uvijek taj zadnji korak fali Od kojeg mi pomalo raste rog na glavi A sad i noga počela je svoj ples novi Ima li od terapija put bolji? Znam, znam da bolji postoji put Al moj je zadnji korak pomalo dug Nikako da ga odradim do kraja Kao da me uhvati paraliza prava Dal životni, dal bilo koji tip Kao da od koraka nastane bolan krik Bespomoćni krik koji u noć odlazi Krik od kojeg bol ne prolazi Tek novo jutro što slijedi Donijet će novi pramen sijedi....... I tako, iz noći u svako jutro žurim Umoran i jadan se budim Kako pokrenuti korak taj Kako zakoračiti u novi životni san? Ma kako letili dani nekako je lakše pratiti ih uz osmijeh...sada br. 1750

- 21:00 - Komentari (32) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.11.2010.

Ode vikend...

Iako sam ovih dana malo potonuo, nastojao sam, koliko je moguće, ostati donekle «normalan». Osim događanja na poslu, koja dovode do kroničnog umora, ludila ali i nekog čudnog zadovoljstva, bilo je i još je uvijek puno tužnoga, što me je, očito, dovelo do malo «panične» jučerašnje faze. Tlak je divljao, puls je oborio sve rekorde, bol u prsima sličila je kao na predmet u škripcu kojeg žele stanjiti i ne daju mu do zraka, noge su bile nekoliko brojeva veće... a ja, ni maknuti – ko neka biljka koja hvata zrak...Nakon pojačane doze lijekova zaspo sam ko tuka – ne sjećam se kad sam prespavao popodne... no, predvečer, kao da se sve malo primirilo ( ne i smirilo) pa sam mogao pogledati omiljeni Ples sa zvijezdama – a jesam se uspuhao s njima jučer.... Nera i Damir, kao i prošlu, i ovu su me subotu oduševili...ali, moja simpatija je i dalje Sanja – oduševljava me ta njena energija, pozitivnost, snaga .... nakon plesa lovio sam malo krimiće po Fox crime ali i poigravao se sa računima, nekim papirima.... kako sam prespavao popodne opet sam imao noćne igre .... do pred jutro... i, sva sreća da me poslije devet zbudil fon – ko zna do kada bi opet ravnao krevet... «kumeee.... dobro jutrooooo» veseli glasić mi je uljepšao buđenje... vjerojatno sam se javio ko neki namčor kad je tiho upitala «jooj, kaj još spavaš?» jedva sam rječito odgovorio «aham...» brzo mi je na fon uvalila starog... pokušao me malo raspričati ali odgovori poput – da, ne, aham doveli su ga do ludila..»Čuj, žena te nekaj treba.... pa njoj spavaj ak se usudiš» Odmah sam protresao glavu... jer kad krene njena kanonada o lijenosti razgovora mam požalim kaj joj odmah ne zapjevam na fon.... bila je kratka i odrješita «ajde, polako se razbudi, spremi i dođi na ručak» Zapovjedna rečenica koja nije dala puno prostora vrdanju...ali, ipak sam probao..:»ma, ne znam, nisam baš jučer bil najbolji, a nisam ni danas baš fit, malo bi odmarao....» prekinula me, kao i uvijek «pa ne zovem te seliti namještaj! Ne buš se niš umaral... diži to dupe i dolazi!» - nakon ove rečenice više nisam pokušavao protiviti se.... Ubrzo nakon toga nazvao me Mladen... « čuj, kaj oni slave?» onako još mamuran od sna malo sam zastao kad je dodao « pa i tebe su pozvali, zar ne?» aaa... upalio sam... na brzinu smo izredali njihove rođendane, godišnjice – niš nije navodilo na neko slavlje... a zakaj nas okuplja? Nismo ni znali ko je pozvan pa je Mladen ( ipak je razbuđeniji ) krenuo u provjeru... da, bit će nas ... i niko nema pojma koji je povod. Uglavnom, moj veliki prijatelj i ja smo zaključili da sigurno kumica dobiva bracu ili seku..... Oko podneva okupili smo se kod njih – koja gužva – ipak je na ranču drugačije – rastrčimo se svak na svoju stranu i ne znamo koliko nas ima...ovak, stalno se s nekim sudaram. Kumica je uživala jer je imala uvijek i iznova s nekim razgovarati o školi, o plesu... Još uvijek nismo otkrili povod okupljanju.... Uz šale i pošalice, obaveznu «špotanciju», kumovi su završavali ručak – silom sam ih htio izbaciti iz sklada koji imaju u kuhinji, ali, bezuspješno.... u tom njihovom kuharskom svijetu jedina koja ih može «izbaciti» je kumica sa svojim pitanjem «ima piceka za mene?». Da li ste ikada vidjeli «svađu» između žene i muža oko pitanja kuhanja ali u smislu...ja danas kuham – a ne, draga, danas ja kuham... kod njih je to uobičajeno – oboje vole kuhati i ne ispuštaju kuhaču ( sam da onaj drugi, koji ne kuha, ne omakne po kumičinoj riti... ) Nakon klope, razbacali smo se di je ko stigao... a ja, naravno, na svoj omiljeni pod... konačno je Pomorac zaustio – «a kaj se slavi?» i svi smo, napeti, okrenuli pogled prema domaćici iščekujući lijepe vijesti....a ona, onak non šalantno..:»majmunovo - pa kaj se nekaj mora slaviti da se nađemo?« Dakle, dernek bez razloga.... a mi se poveselili..... Istina, malo smo se slabije ove godine ovako ekipno družili.. pa da ne ostanemo u negativnom trendu, bar s kraja godine..... Odigrali smo, po želji kumice, Čovječe ne ljuti se... a opet se naljutila.... Kako ja nju volim razljutiti kad igramo Čovječe... nisu joj ni drugi mogli pomoći da mene razljuti... što su me više klopali to sam ja više uživao u igri..,,ipak, priznajem, sve manje se ljuti – a to i je cilj ove igre. Doc je svratio na kratko..ali je stigao u pola sata primijetiti kako sam se zdebljo, puno pušim, puno kole rušim... koju prodiku sam dobil... pih – zato si došao? No, u pravu je – malo sam sa svime pretjerao posljednjih mjeseci – a taman sam se slavodobitno sveo na 5-10 cigareta.... bum se popravil – smanjil bum za pet – bolje da ne velim kaj mi je izrecitirao na to..... a nisam ni ja njemu ostao dužan... ma, kao da od tog paženja ima kakve koristi...ma i zakaj da se pazim – život je prekratak – pa bar da uživam u porocima klope, kole..... kad već ne mogu...Majamija Krenuli smo doma... Tihana i ja među prvima ... na odlasku, Kumica mi je šapnula...kad bumo pisali pismo Isuseku?.....aaaaaa.... kaj već? Iako sam siguran da zna ko je Isusek pod borom, uvijek me oduševi ta njezina euforija .... dakle, Smoto, naoštri olovku, pripremi papira.... Nakon jučerašnjeg, lošeg dana, danas sam se, ipak, malo regenerirao – naročito psihički...i, ovako ojačan, pomalo umoran ali i ispunjen, pripremam se za nove izazove slijedećeg tjedna.... a bit će ih, ne sumnjam..... Grafikon tlaka i otkucaja pumpice, iako podivljali, stabilizirali su se...sada, put prema dole..... I, nemrem ja ne zaplesat, ma kako noge velike bile, ma kako sve ostalo divljalo... idem i ja malo u ... koridu ...makar pogledom

- 21:00 - Komentari (35) - Isprintaj - #

petak, 19.11.2010.

Doviđenja draga Bucka....

Nije da su mi ovi dani bili od ruke.... neka strka, zbrka dovodila me do ludila ali i do kasnog povratka s posla. No, iako ovom tempu ne vidim kraj, zadovoljan sam jer vidim da su neke stvari dobile svoje prave riječi, da smo konačno došli do malog sređivanja stvari – samo, nadam se kad sve sredimo ( što je, ne našom greškom u neredu – samo da se zna) da će nas veliki pustiti da i «uživamo» u tom redu.... kako bilo, lete mi dani... evo ga na, opet je petak...... Ovaj mi je tjedan bio «malo teži» – osim sjetom i tugom za Vukovar, prisjećanja mojih dana provednim na tom području, bio sam i tužan za gubitkom prijateljice, susjede, «žene»... s kojom sam dijelio razred a jedno vrijeme i klupu..... zato, nakon današnjeg posljednjeg puta s njom, ovaj ću post posvetiti njoj..ali, ne tužno – jer ona to nikako ne bi željela – ispričat ću vam jednu dogodovštinu o kojoj se još uvijek priča..... a koju je sama, nedugo, opet izvukla «iz arhive» Bili smo, šesti razred – nestašni, blentavi, ludi – ali još uvijek zaigrani – čini mi se da moja ekipa nikada nije htjela odrasti.... pored škole bila je mala šumica ( govorio sam o njoj kada sam vas upoznavao sa svojim kvartom) u kojoj je bilo raznih grmova, drveća, zaklona i ko zna čega sve ne.... znali smo pod odmorom odjuriti u nju i verati se po drveću kao pravi Tarzani.... doduše, bilo je i nekoliko Đejnica ... i tako, jednom prilikom za veliki odmor, zgrabili smo sendviče i bris u šumicu. Pola je razreda razmišljalo kakvu spačku napraviti na slijedećem satu – imali smo kemiju a nije da smo baš nešto ludili za njom.... i, verući se tako po «lijanama», skačući kao neki zečevi – opal sam s grane ko vreća pijeska. Uf, sad me trtica i leđa zaboliše.... svi su se prvo dobro nasmijali, zajedno sa mnom, ali, kako se nisam dizao nastala je mala panika. Kaj ti je? Si se razbil? I polako, kad je prva bol prošla pokušao sam se dignuti – nije mi uspijevalo ... nisam znao što me više boli – rit, noge, leđa ili ruke.... i, ekipa se polako skupi oko mene, pridižu me a ja, ko pravi Slovenac – jodlam li jodlam... pokušao sam koraknuti .... jok.. nejde.... već je zvonilo i svi su se rastrčali i zbrisali u školu – da ne zakasne.. a ja, ne da nemrem trčat nego sam jedva nogu pomaknuo.... Bucka je ostala sa mnom .. polako me pridržavala dok sam ja «jurio» prema školi. Naravno da su htjeli zvati razrednicu..ali, ja ni čut – ma nije mi niš... znao sam ako joj kažu opet će mamu zvat u školu, pak bu morala izlaziti s posla, a ja budem, po običaju, imao sate i sate razgovora kako se moram smiriti.... ne, nikome ni riječi – budem ja dotetural... Prolazilo je vrijeme a još nismo ni iz šumice izašli.... i pita mene Bucka... dobro – možeš li malo brže? Ma koliko se god ja trudio...nejde... na to je rekla... ma daj, bum te ja pišeka lončeka nosila... dakle, kao i sada kad sam se sjetio te slike i tada sam umirao od smijeha.... no, nisam ni to mogao, nisam se mogao držati..a ...i... ma kako će me ona nositi? U tom našem prepucavanju nekako smo izašli i šumice i bili na otvorenom, brisanom prostoru, prema školi...kad... opaaaaaaa... .što vi tu radite!?!?!?! Zagrmio je glas koji bi i u najdubljem snu postavio me u stav mirno – nema šanse da fulate ko je to...Direktorica... mucajuć sam pokušao objasniti da sam pao (naravno, ne sa drveta) i da me sve malo boli... pogledala me – kuta je bila prašnjava ( čudim se) hlače blatne ( pa opal sam) .... i komentar koji je uslijedio povukao je priču koja se dugo prepričavala... kaže Dišica – sram te bilo, ovako prljav dolaziti u školu ( a nisam Časna Pionirska Riječ – tada sam još bil pionir, zmazal sam se kad sam opal) ... a moja Bucka... ni pet ni šest – ma, znate – to mu je od klečanja.... kleknuo je da me zaprosi... zaprosio te? Ma, naravno da je kanonada njenog riječomlata krenula.. nisam znao da li bi se smijao ili plakao pa sam mudro gledao u pod i koncentrirao se na ozbiljnost...ali, kada je na kraju te kanonade upitala «i, jesi li pristala?» ..Bucka je, kao iz topa, odvalila – jesam, naravno! Dobro, a kako je onda ovako kljakav? kako je pao? I sad slijedi ono.... «pa htio me je ponijeti preko školskog praga..a kako sam ja malo velika.... i tak..:» Sjećam se da sam tada prvi ali i jedini puta vidio Direktoricu da se nasmijala – ali, baš onako – od srca.... i dodala je..» pa mogla bi ti njega onda prenijeti preko praga..:» a je, htjela sam to, ali nije mi dao... ali, sad ću ja – naglo se okrenula, zgrabila me ispod nogu, podigla i kasom prema školi – ne, još uvijek ne vjerujem ... dobro, Bucka je bila starija godinu dana ( ja sam, naravno, i u školu žurio...) trenirala karate ili judo – ne sjećam se... – možda i to ima veze? Uglavnom, prenijela me preko školskog praga, odnijela u razred u pratnji Direktorice i pri ulasku izjavila... evo mog mladoženje .. i tako smo mi, do kraja škole, ali i dugo poslije bili u braku...sve dok nije zakoračila u pravi... tada sam joj za javnost postao «ljubavnik».... Ko nije znao priču samo je začuđeno gledao kada me u društvu svog muža ( a mog prijatelja ) zvala dragi..... Prolazile su godine. Malo su nas putovi razdvojili pa opet spojili... našli smo se povremeno na kavi, sreli na cesti.... bili smo u toku .... prije godinu, dvije otkrili smo da imamo gotovo iste «srčane» dijagnoze.... muž se znao našaliti da svijećom ne bi našli bolji bračni par... osim što su blentavi još su i jednako bolesni – jedina ( osim spola) razlika je bila u visini – šišala me za glavu i nešto – pomislite taj «svadbeni ples»... Znali smo razmjenjivati iskustva s terapijama, sretati se u šetnjama nasipom, prisjećati se školskih dana.... Baš oko Sanjine godišnjice sreli smo se u dućanu... zapamtila je i ona te dane.... silno je htjela da odemo na kavu – ali, nisam bio od volje... no, kako nikada nisam osjetio njezino toliko navaljivanje pomislio sam... ma idem... možda mi nešto treba reći – tek poslije sam shvatio da je mene htjela odvući od misli.... nasmijala me do suza .... sjetila se našeg «vjenčanja» o kojem već godinama nismo pričali... podsjetila me koliko sam blentav bio u osnovnoj školi i priznala mi da je jedno vrijeme čak zamišljala da joj danas sutra budem muž... e tada smo se oboje nasmijali... iskreno, kako već dugo nismo – zamislili smo kako plešemo svadbeni valcer – skor sam opal sa stolca od smijeha – jer, od našeg «braka» ona me još više prešišala u visini.... na rastanku smo se dogovorili da će jednu večer navratiti do mene...na kartanje...koja ekipa....žena, muž, ljubavnik i prijatelji s kojima smo obično znali malo zakartati se ... .ali, srčeko nije dočekalo...... jednom.... jednom ćemo i tu partiju odigrati draga Bucka....... Hvala ti «Ženo» i za taj smijeh, hvala ti za sve smjehove i suze koje smo dijelili zajedno... I kada sam danas, oprostivši se s tobom ugledao na nebu ovu dugu... Pa i drugu...tik do nje Znao sam da si dobrodošla i na svom novom putu....... Spavaj mirno.... u miru Božjem! i.... neka tihi zvuci, tvoje najdraže pjesme, budu uvijek uz tebe.....

- 21:00 - Komentari (21) - Isprintaj - #

srijeda, 17.11.2010.

Gradu Heroju

Više sam se puta ovdje, u svom dijelu Svemira, prisjetio dana provedenih u Vinkovcima, Osijeku... davnih 90-tih godina - sa sjećanjima koja su odisala bolom, patnjom ali i ponosom i dostojanstvom. Uvijek je za ta prisjećanja poticaj bila neka «slika», datum, događaj... Ipak, snagu osjećaja, slike sjećanja koje nikada neću zaboraviti i za koje mi nije potreban nikakav povod jer ih uvijek nosim u srcu, sežu u 91... u dane kada su kolone Vukovaraca kretale na svoj novi put, put neizvjesnosti, put boli...... Prije dvije godine podijelio sam s Vama dio osjećaja koji su i danas jaki a koji me podsjećaju na te kolone ljudi koje smo gledali kako nijemo prolaze..., podijelio sam i bol koju i danas osjećam za prijateljem koji je bio pored mene, o prijatelju, Osječaninu kojeg sam isto izgubio, o vremenu u «skloništima»...... kad god čujem za sveto ime Vukovar, ti osjećaji sami «isplivaju»...ne dajući se zaboravu..ali, ja niti mogu, niti želim zaboraviti.. I ne, nikada ne smijemo zaboraviti te dane i ne...ne ponovilo se nikada! Ne želim sada o politici, ne želim o nikakvim potezima bilo kojeg pojedinca... u ovom trenutku želim, po ne znam koji puta, svoje misli posvetiti hrabrim Vukovarcima i svima koji su tih dana bili u predivnom gradu...u gradu Heroju. Svima koji su s nevjericom i strahom svakodnevno pratili vijesti iz podruma... Glas koji mi i danas odzvanja je glas Siniše Glavaševića i njegovi iscrpni, emocijama nabijeni, izvještaji.... kada sam ga slušao imao sam osjećaj da je tu, pored nas... jer granate koje su odjekivale čuo sam i drugim uhom...uživo.... Glas Dr. Vesne Bosanac koja je javljala o strašnoj i nadljudskoj borbi u nemogućim uvjetima, za svaki ljudski život, njezini apeli svjetskoj zajednici za spas života ..... Oko Sisveta, obilazeći drage prijatelje, kod posljednjeg doma Siniše Glavaševića zapalio sam svijeću i uz tihu molitvu prisjetio sam se jedne od tih večeri..... Bio sam u okolici Vinkovaca.... zaglušujuća buka oko nas, osvijetljeno nebo, pogledi koji su odavali strah...sjedeći u improviziranom zaklonu gledao sam u nebo... noć je a kao da je dan. Ne, ovo nije bio vatromet, nije bilo slavlje.... ovo su bili trenuci kada smo, svaki sa svojim mislima, uz tihu molitvu iste slali put Vukovara.... tih trenutaka, na žalost, to je bilo jedino što smo mogli.... prasak granata, fijukanje metaka podsjetilo nas je da i sami nismo u zavidnom položaju, ali ipak, ipak puno boljem.... Sjećam se, u tim trenucima, prilikom praska jedne od granata kamen me pogodio u glavu... u tom trenutku, u onom strahu, u sekundi sam se oprostio sa životom.... no, iako je i malo krvarilo nije to bilo vrijedno spomena...konačno sam shvatio zašto služi šljem..a. nisam, nisam ga volio..... I dok je grmljavina bila sve jača dobio sam poziv da se vratim u Osijek. Da, bilo me strah krenuti na taj put, ali, još mi je teže bilo ostaviti ove ljude, prijatelje, a najteže....najteže mi je bilo što sam negdje u podsvijesti osjetio da okrećem leđa gradu Heroju, bježim od njega kao neka kukavica...a nisam kriv... reklo mi.... Mislim da mi je to bio najteži put... pogledao sam prema svjetlima koja su obasjala nebo, iako sam još pratio svjetlost neko vrijeme, tada sam se pozdravio sa najhrabrijim ljudima najvećeg srca i, ma koliko sam u tom trenutku želio biti s njima, prema nalogu, krenuo sam na drugu stranu..... O kakvim je to ljudima riječ teško je opisati, ali, puno, puno je rečeno u ovom dijelu iz knjige Alenke Mirković «Glasom protiv topova».. Mislim da sam tada posljednji puta čuo Sinišu...kao da sam sve osjetio u njegovom glasu... ( ne sjećam se da li je ovo bio posljednji izvještaj, ali osjećaji, emocije iz javljanja u javljanje bili su sve snažniji.... glasom protiv topova....) u tim mislima suze su same našle svoj put. Tada me iz misli u stvarnost dozvala jedna mlada žena... da li vas boli? Zašto vam nisu previli ranu? Kako ste? Pogledao sam u njezine oči.. u mraku nisam vidio boju..ali, vidio sam da svjetlucaju.. .tiho sam rekao «molim?» .. pa krvarite, ranjeni ste... tada sam se sjetio svoje nezgode i osjetio da me nešto škaklja oko uha, na vratu... prošao sam prstima.. fakat, krvavi prsti potvrdili su njezine riječi – nisam niti osjetio – sjećam se samo tupe boli na koju sam u svom «razgovoru i oproštaju» s Vukovarom potpuno zaboravio. Ma, i nije neka bol... Ma nije to ništa, ne brinite, kamen me pogodio... no, čim smo stigli u Osijek, odmah su pregledali povredu... možda je geler zapeo... Nije, ma nije mi ništa... kako je u Vukovaru? Pogled djevojke, žene, koja mi je stavljala gazu govorio je više od riječi... tiho je dodala... «momak mi je tamo, bratić...prijatelji.:» mlada je Vukovarka osluškivala svaki glas iz tog smjera..pokušao sam ju utješiti ali nisam znao kako... nisam mogao reći bit će dobro, sve će biti dobro... te riječi kao da su bile uklete i nisu htjele izaći iz mene.... prišao sam joj..sa strahom sam ju pitao za roditelje, braću, sestre . ako ih ima... Imala je brata.... imala je..... roditelji i ona su se «izvukli» i tu su u Osijeku kod bake... momak, zaručnik....on je ostao... čeka ga... rasplakala se dok je govorila o svadbi koja je trebala biti...ali..nije – ovaj «vatromet» nije u čast njezine i svih drugih ljubavi.... prišao sam joj bliže... zagrlio ju.... jedino što sam mogao reći bilo je.... Budi jaka, čuvaj roditelje, baku.... nisam više ništa mogao reći..... Tada sam imao veliku potrebu čuti svoju majku...bilo je kasno, jako kasno – oko dva sata po ponoći...i, znao sam ako sada nazovem da će se prvo uplašiti...ali, nisam mogao izdržati... telefon nije pošteno niti zazvonio a ona se javila. Imao sam osjećaj da spava pored telefona, glas joj nije bio snen, pospan – iako, to je vrijeme kada bi to bilo normalno...»majko» tiho sam izustio.... «oprosti, morao sam te čuti. Ja sam OK...samo, morao sam te čuti...zašto ne spavaš?» u dahu sam izustio, otprilike, te riječi... osjetio sam suze.... i čuo tiho šaptanje..:»kako? Kako ću sine spavati? Jel jako gadno? Di si ti? ..:» prekinuo sam majku.... nisam mogao niti smio dugo razgovarati.:»nije dobro majko.... ja sam dobro... moram ići, pokušaj spavati...» Naravno da je i majka, kao i svi, pratila vijesti, naravno da je mislila i na mene – znala je, barem otprilike, gdje sam (ponekad sam joj i slago...da ne brine).... poslije, kada sam došao kući, rekla mi je da tu večer, noć... toliko intenzivno mislila na mene, na Vukovarce, molila za sve.... iako nije znala gdje se točno nalazim – spavanje joj je bila neprihvatljiva radnja... jer, ako je išta mogla učiniti mogla je bdjeti i moliti za sve kojima su te noći unosile nemir, za sve koji ne mogu leć u svoj krevet, za sve koji su ostali bez najmilijih, bez doma....za sve koji se tako hrabro bore za Domovinu, za svoje živote..... na žalost... i ta noć bila je noć borbe za goli život svih koji su bili u Vukovaru.... vrijeme prolazi, godine se nižu... zapuhali su neki novi vjetrovi – vjetrovi koje svi mi prihvaćamo svaki na svoj način – ali, ti vjetrovi, ma kojim smjerom i snagom zapuhali, nikada neće i ne smiju otpuhati sjećanja, uspomene, spomen na te herojske dane, na te hrabre i predivne ljude, na taj ponos i dostojanstvo, na Grad koje je ispaćen i izmučen, doslovno do posljednjeg daha bio i ostao Grad Heroj! Nikada neću zaboraviti te dane, ta lica, taj ponos i inat, hrabrost i veličinu ljudi – nikada neću moći dovoljno zahvaliti svim ljudima koje sam tih godina upoznao...na njihovoj dobroti, plemenitosti, ljubavi kojom su vodili, mnogi na žalost i izgubili, borbu svog života.... zato danas uživam u svakom pozitivnom pomaku u Gradu Heroju ... no, na žalost, čini mi se da je puno premalo takvih uživanja..... Rekao sam da neću o politici..ali, jedno ne mogu ne reć..... Dragi Sabornici, Ministri, svi koji ste velikim predizbornim skupovima posjetili Grad Heroj - jer glasovi ovih Vukovaraca su pošteni i iskreni – dali mnogobrojna obećanja..... dragi Vi.... počnite ih i ostvarivati.... nemojte zaboraviti Vukovar ... iako je «daleko» od Vaših očiju........ Gradu Heroju – neka ti svijetlost ovih svijeća, upaljene većeras u mom ali i u svim gradovima Lijepe naše, osvijetli put u bolju i svjetliju budućnost...... zaslužio si! Hvala svima koji su svoje živote dali za naš život!

- 21:00 - Komentari (37) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.11.2010.

Vikend iznenađenja :)

Ako sam se pitao – a jesam! – zašto su me prijatelji nekako diskretno počeli izbjegavati posljednjih desetak dana.... shvatio sam.... Da li je već u četvrtak plavetnilo kojim je bila okružena «Kockica» (sjedište Ministarstva prometa..i turizma) dalo naslutiti topli i lijepi vikend jednakog iznenađenja kao i kad sam ta predivna svijetla ugledao (nisam uspio s prednje strane slikati jer...upalilo se zeleno, a nije mi se dalo prošetati)? U petak sam, naravno kako sam i rekao, poslije posla krenuo na ranč.... usput sam se sjurio u nabavku još jednog digitalnog recivera (jel se tak piše?) kako onaj postojeći ne bi morao navečer kad krenem u krpe, odštekavati i nositi u spavaću sobu da mogu, ko pravi, zaspati uz TV. Čim sam stigao pripalio sam pećicu i uključio centralno ( koje, btw – nekak ne radi...ili je bilo pretoplo uz peć, ma, nebitno).... provjerio jesu li se mišeki uselili, raspremio se, večerica, Šeherezad..... i odmor ... Jučer sam se ranije digao jer planovi su planovi – a morao sam pokositi, dočekati frenda s picekima, njih izmodelirati i spremiti za obroke u škrinju... možda i nešto skuhati.... dakle, ustajanje je bilo u šest, kavica, razbuđivanje... u sedam sam već ko neki mohikanac palil flaksericu i jurišao po livadi. Da, malo je bilo mokro, vlažno, ali zato sam i krenuo flaksericom a ne onom koja sama šeće Oko desetke javio se frend... stižem za pol vure.... ok... požurio sam završiti taj dio, raspremiti se, i dočekat ga. Znam da ne bu dugo ostao jer je iz noćne, ali, ipak moram malo s njim sjesti, porazgovarati.... otišao je brže neg je došao – umor mu je bio vidljiv na svakom koraku i, naravno, nisam ga zadržavao..... Navukao sam opet onaj prsluk, zagrlio flaksericu i nastavio... oko podne sam na lesi ugledo neki auto.... kak sam ćorav nisam iz voćnjaka odmah skužio... Mladen otvara vrata, ulazi s autom a iza njega još tri auta !!??? Kaj je sad ovo???? Iz drugog je auta istrčala kumica i jurišnički navalila na mene, treći auto rezerviran je bio za Pomorca (Morskog čovika) i njegovu, sada već big, femili.... a u četvrtom Ea, Tihana i ostatak drage mi ekipe... odjednom mi je dvorište bilo premalo – koja gužva... Gledao sam u nevjerici... a kaj vi tu delate? Naravno da sam dobil svakojake «uvrede» za to pitanje.... i dok smo se tako svi ispozdravljali, izljubili, ja sam još uvijek u nevjerici gledao – kaj delaju? Zakaj su došli? Krenuli smo u kuću ..kad truba da ti pamet stane... Isuse... pa kaj ona dela tu? Prepoznao sam «mamin» auto..e sad mi niš nije jasno! (ko da mi je prije bilo jasnije) Ona, muž, još jedna jako mi draga kolegica i njen dečec.... OK...a sad, zakaj ste došli? Sad sam već pomalo bio «ljut» jer nemam pojma kaj hoće od mene... malo su me držali na vatrici..a onda je Mladen krenuo prema autu... pratila ga je i «mama» ..ali.. gle..produžila je prema svom... (ne, nisam pomislio da su se uvredili i odlaze jer to je za njih nemoguće...) Mladen vadi neku srednju kutiju i kreće prema meni... uto je već i mama neki smotuljak izvadila i uputila se za njim... Gledam ko tele – niš ne razmem... no, da ne dužim kako su oni meni odužili neizvjesnost... prilazi kumica i onim nježnim glasićem tiho prozbori «Kume, sretan ti imendan» ... evo na, opet mi je suza potekla kad sam se sjetio svega... ma, otkad su me napustile moje drage ja jednostavno preskačem taj dan – ne zato što bi htio, nego, malo boli.... ali, svi meni dragi, koji su i danas uz mene znaju, sjećaju se...s koliko se ljubavi i ponosa taj dan slavio u našoj obitelji (s majčine strane) i ne daju mi da prekinem tradiciju – makar slavlja kad sam imena prekinuo.... I dok su me (opet) svi izljubili, ponešto i rekli, plakao sam, od sreće ali i malo tuge, kao malo dijete... što bi da nemam takve prijatelje? Ali, sad sam bio u panici... dobro, imam piceke, ali nemam toliko kruha...za pit imam sam jednu kolu i vodu, nema ničega ( sve sam ispraznio i odnio doma jer zimi sam malo tam pa da ne propadne) .... mozak mi je radio sto na sat..i taman sam htio Mladena povuć na stranu i zamoliti za brzinsku nabavku..kad... ne brini kume, sve smo donijeli – pa ne bi ja svog plesača ostavila u neobranom grožđu – kuma me nježno zagrlila, opet poljubila (sam nek velim da me ne vole) i tiho rekla – pa kaj misliš da bi sam tak banuli? Hm..a kao niste.... Stiglo je pečene svinjetine, teletine u nekom umaku, kolača, narezaka, pića... – ma čudo jedno – ali, i bilo nas je ...ali, naravno da sam svojoj ljubimici morao udovoljiti... kume, jel bi ti meni spekao malo piceka? i...kume, buš mi malo piceka dal i za doma? No, nisam se dao smesti – svi su malo uživali u predivnom danu, čak i bacili kratki nogomet...a ja sam, do kraja, pokosio voćnjak uz svekoliku pomoć kumice «tu si preskočio, vrati se!» – planirano rezanje nekih stršljena sam ostavio za neki drugi put..pa ne dolaze mi ovakvi čestitari svaki dan.... Nakon šala i pošalica, zabave, jurnjave po travnjaku pala je i noć.... bacili smo turnir u pikadu i, na žalost, moram priznati da me kumica prešišala (možda joj ipak nisam trebao isti kupiti da može doma vježbati...hm...??) ..ali, ipak, nisam bio zadnji....Tihana (ruku na srce, igrala je prvi put) nasmijala nas je do suza ali i pokazala koliko su strelice (ne)otporne kad se «zakucaju» u zid. Naravno da smo se svi okupili oko malog ekrana i gledali ples za zvijezdama, a poneki su pokušali i otplesati Jive .. naravno kumica i ja smo otplesali neki smotani jive (mislim da sam je više vodio na rock..a kaj ja mogu) ali, sa kumom sam «morao» otplesati jedan tango.... dakle, kak je laminat sklizak – nisam ni znal. Nakon plesa neki su otišli domeka ali, ostala nas je puna kuća, a bome i ispred kuće... ježić koji se došetao pred vrata bio je tak slatki da sam ga skoro zel doma... ali, tu, tu je njegov dom..... ( iako, kumica je strasno navijala da ga zememo) Danas, kavica, laganini i doma.... kumici sam spremio njen paketić omiljene joj piletine, podijelili smo ostatak hrane i u laganoj koloni krenuli smo doma.... Ea i Tihana su nas pozdravile nešto ranije...jer, obveze zovu..Mladen je poslije još navratio i doma izvijestiti me o najnovijim koracima vezanim uz moje «tužibabe» - iako sve ide dobro (bar ja tako vidim...sam da sam što dalje od svega) ipak nije htio ranije ni spomenuti da mi ne navuče...»mrak na oči» ... i, sada, u kutku male sobe, za kompom, prebirem po vikendu.... izgleda da mi je grah dobro pao...barem sa dragim ljudima, prijateljima, koji me okružuju.... bila je i prazna stolica...ali, možda jednom... sve popunimo O Bože, hvala Ti! u razmišljanju, sjetio sam se ove pjesme Hladnog piva kojeg sam nekada obožavao, jurio po tulumima (ne, tada još to nisu bili neki koncerti) gdje su i oni bili, ali, poslije nekih događaja prestao sam ih slušati...jer, podsjećali su...bolno su podsjećali..... no, posljednjih oko dvije godine, sve više ih slušam...bez bola ali sa nekim čudnim osmjehom... i, znam, znam ko je kriv za taj osmjeh a kako bi bez moje simpatije u ovogodišnjem plesu....

- 21:00 - Komentari (36) - Isprintaj - #

srijeda, 10.11.2010.

Kad će taj petak?

Pokušavao sam jučer, sa malim odmakom, hladne glave, rekapitulirati ponedjeljak.... dočekale su me neke aktivnosti koje, uslijed više i višesatnog sastančenja prethodnog dana, nisam uspio niti pogledati, a kamoli nešto i odraditi.. ako vam kažem da do šest, kad sam došao doma ( od pola sedam ujutro kad sam došao na posao) nisam ništa jeo, da sam popušio samo dvije, i to na pola, cigarete... sve je jasno..bila mi je zbrčka u glavi... još uvijek ne vidim, kao ni drugi, kuda sve vodi... zaključio sam - ne razmišljaj...bit će kako bude... ali sam se i sjetio - Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu I dok sam, jučer, pokušavao uhvatiti ritam s poslom stigla je naredba... Kiki, oblači se... idemo... pogledao sam ko da sam s marsa opal... kam? .... Otkada je najavljen koncert u Areni vrebale su karte.... da za Đoleta, naravno ... I, naravno da mene niko ništa ne pita ... naravno da se uvijek radi meni iza leđa... tako i jučer.. .samo je odjeknula zapovijed... idemo... uzmi ključeve od auta i idemo po karte... karte? Kakve karte?...što će reć...ja ko Jankec već pjevam... karta mi je v žepu a koncert..a doći će, samo što nije Jedna briga manje i još jedno ispunjeno zadovoljstvo...ali, odlučio sam, do kraja godine ne razmišljati što će biti poslije...do tada sam Car u svojoj carevini Tako je dan, ipak, poprimio i neke veselije note.... panonske... ove strke, zbrke pomalo ne vode ničemu...i, samo čekam da ćemo se raspasti ko elektroenergetski sustav...zato, uvijek pazim da mi je neki jastučić blizu...makar i u vidu «mame» koja me jučer, samo nekom natprirodnom energijom, srećom i spretnošću spasila od totalke niz štenge...a stvarno sam trapav... fulal sam stepenicu i..... Današnje mi je jutro započelo... tuširajuće – kad sam se probudio, virnuo kroz prozor, oblačno, mokro...ali, ne pada... i ja, ko neki klinac izlazim bez kišobrana... kiša kao da je ciljala vrijeme, a kapi.. ma, nema šanse da su me promašile... došao sam malo «pofajhtan» - baš kak veš znam namočiti prije peglanja...i da, uslijedilo je peglanje – nastavak od ponedjeljka.. s parom ili bez svejedno jer, ista mi je na uši u nekoliko trenutaka zafućkala... ali, shvatio sam, uzalud vam trud..svirači... lutkarska predstava sa povlačenjem konaca iz nekog drugog prostora je započela.. shvatio sam da se naše prisustvo svodi na nošenje kave, vode.. a to, iskreno... ni ja ne trošim puno pa se ne sjetim niti ponuditi... ko je žedan – zna di je voda ( dok još imamo balon..a poslije..a ima i pipa;))) a kava – e pa, oprostite, nema reprezentacije – recesija je... mogu vam dati svoju nessicu pa... a espresso? Mali kapuciner? Kiki? Nemateee? Ne... odavno nemamo kuharicu ( godinama se sami poslužujemo i nije nikakav problem, dapače) ali, iskreno, mogu ponekad odglumiti istu, ali, da nekome prijeđe u naviku, da me jedna od «miljenica» prozove.. pa ti najbolje kuhaš kavu.... e pa, drage moje... ja i tako danas glumim ovdje direktoricu . . odsutna je pa moram ja biti ona.. dakle, da li bi direktorici rekli odi kuhati kavu? Jooj, kiki, pa kaj ti je? Molim lijepo.... Kišne kapi su isparile na toj užarenoj atmosferi, a frizura – bolje da ju niti ne pokušavam opisati... pranje koje je uslijedilo samo sam mudro bilježio, mislio si svoje i na svaki upit.. daj pomogni – prisjetio sam se učesnika u kvizu «Tko želi biti milijunaš?» i mudro progovorio...hm... oprostite, nije moje područje. Nisam zločest, ali, iskreno, dojadilo mi je neke stalno vaditi, a stalno ponavljaju iste greške... ni nas niko nije vadio u ponedjeljak – ali, srećom, nije niti trebalo jer, bar za sada znamo što radimo...... Poslije suhog pranja uslijedile su nove scene... , ali i malo veća zanimacija oko nove ( druga u nizu ) penzionerke. Sa zanimanjem pratim dogodovštine vezane uz odabir njezinog poklona i pitam se....pitam....a onda me moje drage poklope...ne pitaj se, delaj nekaj. Mislim da će na žalost, na kraju ispasti da ćemo joj uručiti poklon od naše Službe... malen, ali, bit će iskren i od srca... a njeni neka se i dalje organiziraju ovako stihijski... podsjećaju me na onu «kako vlada vlada...» Nisam ko gospon Vakula ali da je vrijeme promjenjivo... baš kao i vrijeme... je... od sunca, kiše, južine, glavobolje, križobolje... ne, to ne spada u vremensku već staračku prognozu....i, nekako sam s osmijehom dočekao prognozu za vikend... bit će košenja...bit će... ali imam i dostavu domaćih piceka – treba se pripremiti za zimu, za sve što slijedi... Sve u svemu – lete dani, lete ko minute, stihija se nastavlja, a prema najnovijim informacijama mogla bi i potrajati.... no, idemo u novi dan s osmjehom 1.809 ( uskoro ću pojasniti i taj osmjeh – samo da ulovim još bolji smješak) Uzalud vam trud svirači..... ima, ima malo veze i sa poslom...ali, nekako ovi dani malo me podsjećaju na devedesete u Slavoniji.......

- 21:00 - Komentari (27) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.11.2010.

ples sa....;)

- 21:00 - Komentari (29) - Isprintaj - #

petak, 05.11.2010.

konačno....petkovdan ;)

Sjećate se moje storije s bravom ? E pa...konačno sam i taj problem riješio..brava promijenjena.... malo sam lakši za juhuhu kunića, ali mogu se faliti novom bravom koja me štiti od mene samoga.... jedino, treba sjetiti i zaključati ju – odvikao sam se od nje Malo skraćeni tjedan započeo je lijepo, tužno i sjetno i cijeli je u tom ozračju. Strke oko primopredaje ali i podjele posla naše nove umirovljenice dosegle su vrhunac. Već smo toliko natrpani da smo pripremili šalabahtere poslova ...pogubili smo se – dobro je, šalabahteri su mi oduvijek bili jača strana. Naravno da smo odmah vodili brigu da ništa ne prenosimo na buduće majke jer, i tako one, uskoro, jedna po jedna odlaze... trebat će i njihov posao podijeliti.... pa smo, skoro jedno cijelo prijepodne utrošili na malu debatu o povezanosti i ispreplitanju poslova kako bi što racionalnije, već sada, pripremili se na nadolazeće. I, iskreno, za sada smo zadovoljni podjelom, jedino, nismo sigurni kako ćemo to odrađivati... pokušao sam diskretno pitati da li odlaskom umirovljenika, budućih majka, možemo računati na kakvo pojačanje..... dobio sam jedan novi, izbezumljeni, do sada mi nepoznat pogled, ugledao sam bezbroj uskličnika i čuo tiho...“daj, kaj ti je? Barem još 20 % nas je viška!“ nevjerojatno je kako se lakonski barata izrazom „višak“.. ne, ne kažem ja da ga nema...ali je već poput SF-a priča kako se neki gomilaju a neki.... suše... i kako je negdje kronično kaos, a negdje, još kroničnije, hladovina.... Zaključio sam da je informatika donijela jako veliki napredak i olakšanje baš tima – uživaju u igricama, šetnjom netom dok mi, uz tu istu informatiku, grcamo u sve većoj gomili papira jer...stalno nešto pojašnjavamo, dokazujemo, pokazujemo, prilažemo, nalažemo.... kako se sve više gušimo u gomili spornih i neriješenih predmeta od kojih, neki su mi stvarno grana a ne trn, u oku....uživam uzviknuti...Živjela informatizacija ma kojeg oblika ... sve do ovog posljednjeg u kojeg sam uletio nekom svojom tvrdoglavošću, inatom ali i željom za „transparentnim“ i svima dostupnim i razumljivim podacima.... no može li se to u našem zakonodavstvu? Propisi, kada ih gledate pojedinačno – izvrsni su...ali... postoje razno razne odluke, napuci, pravilnici koje, snagom svoje institucije, fleksibilno i kako kome paše, prevode i primjenjuju te zakonske odredbe. U svom se radnom vijeku još nisam susreo sa situacijom da dobijem telefonski poziv u kojem me obavještavaju da mi neće dati pisani odgovor na moj upit jer... imate internet, imate službena glasila, imate.... gospodo, nisam pitao kako glasi članak xy Zakona.... pitao sam, vrlo konkretno, kako je moguće i zašto je to tako kod vas evidentirano! Ali, jasno mi je rečeno – nema pismenog odgovora... šok koji je uslijedio teško vam mogu opisati.... pitanja koja su mi kroz glavu jurila sudarala su se do totalke.... da bio sam na rubu da puknem ko kokica ... ili kokan.... ( jes da je ovo omiljena izreka drage mi osobe, ali, iako sam neki papak nemrem biti kokica) ... da, bedem na koji sam nasrnuo jako je visok...ali, imam ja lojtre! Ne da se Smotani tako lako..... ipak, ne mogu shvatiti takvu kulturu ponašanja....u svom radnom vijeku nisam nikada ne odgovorio ma ni na pitanja od kojih sam dobio napadaje nevjerice....ali, dužnost, obveza, profesionalnost je... odgovoriti – naravno, ako imate odgovor na pitanje, ako nešto ne muljate........ ako..... No, vrag po informatizaciji.... i tak sam dva dana doma zjapil bez neta i bil ko bez ruke Tjedan je doista proletio – uz te preraspodjele dopalo nas i luđačko izvješće vezano uz reorganizacije koje se spremaju...danas je bio zenit napetosti ... a vrhunac – e on je drugi tjedan kada će mi trebati – i ne samo meni – pomoć svakog oblika... jer, nekako mislim, sada se kroji ali bome i reže.......sve...... Ipak, uspjeli smo sačuvati poprilično vedar duh. Na svaku nervozu neko je nešto dobacio i atmosfera je, jedino kod nas, bila sve samo ne panična – dobro, pojačane doze lijekova za smirenje, tlak, glavobolje se ne računaju.... Jučer sam, posljednjim benzinskim parama stigao do pumpe..... sve danas ću, sutra ću...a nikad usput... i, konačno, uspio sam stići do pumpe jureći do Lidla... obavio brzinsku kupnju ...vani je već mrak – a tek je 17,15.... ipak, dočekalo me predivno nebo kojem sam, na žalost, morao okrenuti leđa i poći u duboki mrak.... projurio sam Novim Zagrebom, svratio kod frendice, na brzinu, po lap i...doma.... A doma novi šok – već u srijedu mi je štekao net i fon....a jučer... psssst..... nema ničega.... resetiram, palim, gasim, žmigam, preštekavam... jok.... zovem help desk.... resetirajte... jesam...opet... opet... javite se...hoću... i, naravno. Crklo sve..... nazovem opet... dobro, vidjet ćemo dal možemo odavde ako ne neko će vas nazvati...vidim..broj je tu........ da je, moj broj..ma!!! halo, kak me bute nazvali kad nemam fon?? Aha, da... dajte mi mobilni... hm..da se setim – pa ne zovem se, ne znam broj.... iščita on neki broj koji ima upisan..dobro, može, može i na taj.... naravno da se niko nije javio, naravno da nisam mogo na net... ali, kak je i red, danas oko deset zovu sa savjetima što da probam napraviti... ja u ludnici, pišem kaj da napravim...a on meni..dajte odmah da vidimo jel to to... pa, ovaj... na poslu sam.... no, čim sam došao doma (naravno... noć...mrčina...) isprobao sam opet, po ne znam koji puta...sve ispočetka.... ....popravio sam stvar – sve poištekao, prištekao, resetirao, zbombao...i radi ... I da...najvažnije.... u 16,00 potjerali smo mladu penzinerku doma .... ne može zadnji dan ostati dulje ..i tak joj to niko ne bu platil.... izgrlili, izljubili je... a, najzaluđenija Šeherezadom... prolila je za njom čašu vode...ala, ala... I tako, dok neki jure u Arenu na Gagu, neki oko Arene, neki nemreju proć... ja, u miru, pokušavam sabrati misli, opustiti se...i, radno ali ugodno provesti vikend...... koji, prema najavama, bit će ispunjen....

- 21:00 - Komentari (20) - Isprintaj - #

utorak, 02.11.2010.

putuj sretno...peMzionerko:)

Buđenje... danas ranije nego uobičajeno. Trebalo je do kraja odraditi «zadatke» i prije posla još jurnuti na Trešnjevački plac... Spremam se, sve polako, ima vremena... krenem.. i laganom šetnjom do auta naslućujem današnji dan... prilazim autu a ono..na vrh lampe, gavran stoji, krešti i kao da mi se podsmjehuje ... jel to zbog kravate? Sjedam u auto, palim...kad samo kaj me šlag nije trefil..pa koliko je to sati??? Kak 7,15?? U pola sedam imam dogovoreno kod cvjećarke, krenuo sam na vrijeme?? Uzimam fon, javit da kasnim (iako ne znam kak) ... kad, na fonu 6,15 ..ups..sat u autu još uvijek žuri...dobro je... prođe prvi šok... krenem.. odmah po polasku susretne me patrola i gospodin mi iznutra uporno maše...mahnem i ja njemu..lijepo, policija nas je počela pozdravljati... mislim si, pa viđaju me često.. valjda zato...i mudro nastavim vožnju..ali, on ne prestaje.. dobro, smotani je shvatio (konačno) svijetla nisam upalio...jo,joj...kako mi je dan počeo a treba biti sve po špagi.... obavio sam cvjećarku i s neskrivenim zadovoljstvom krenuo prema firmi.... kolega me pričekao da uzme paket a ja sam, ko nekakav puran, ponosno nosio cvijeće... No, da krenem ispočetka…… Spomenuo sam Vam odlaske u mirovinu mojih kolegica i kolega, spomenuo sam sreću onih koji su barem «to» dohvatili sa kakvim takvim olakšanjem u odnosu na nas koji ni danas ne znamo što nas čeka za koji dan.... No, nećemo sada nikakvo sivilo! Sada ćemo samo lijepo i sa lijepim mislima i željama, dogodovštinama ispratiti prvu kolegicu... u zasluženu joj mirovinu....( 38 godina staža...dosta je!) Imala je bezbroj dana godišnjeg – rekao sam već bezbroj puta, takvima te dane ne treba ni dati no, sada ih je dobro unovačila u predmirovinske dane... ala, ala....- i prva je na redu za serijsko umirovljenje dragih nam kolegica i kolega..... Kako neki red, običaji ali i naše želje nalažu, trebalo je nešto «nabaviti» kao darak za rastanak.... taj darak trebao bi ju sa osmjehom sjetiti na nas koje je, smrknutih faca, ostavila u ovom ćumezu... trebao bi ju uvijek nasmijati ali i parcijalno rastužiti – tek toliko da ne požali što je otišla ... Smišljali smo poklon tjednima prije – Bože, da Vam je samo znati koje su nam ideje padale na pamet – od kemijskog wc pa sve do Zločina i kazne... trebam li obrazlagati ove poklone? – naravno, ove šaljive ideje padale su nam na pamet iz našeg kuta gledišta – nas koji ostajemo.... Pokušali smo saznati da li joj nešto fali ( ma ne, nisam mislio u glavi) da li joj nešto treba.... u jednom laganom razgovoru pokušao sam je uloviti na lijevoj nozi nježno ju ispitujući... no, ako ja i jesam možda premazan kojom masti, ona je, zasigurno, sa pokojom godinom više životnog iskustva premazana barem debljim slojem ako ne i s više vrsta... jednako tajanstveno kako sam ju pitao, tako mi je sanjarski počela odgovarati.... Kiki, nemam ti ja prevelikih želja.... neka je mom starom i meni zdravlja, neka se sin oženi, unuci...zastala je... dok je tako sanjarila brzo sam regrutirao želje... zdravlje – nemrem pomoć.. kak vam je tak vam je, pazite se i dalje i bu dobro..., sin ..a dobro, curu ima, zvona već polako odzvanjaju...i to je OK...unuci...ja nemam niš s tim...ne bi se štel mešati... i dok sam napravio rekapitulaciju izrečenoga, shvatio da nemam još uvijek kvalitetnu informaciju, nastavio sam kao pravi 007 ... pa dobro draga... mogu već i vidjeti kako nunaš unučicu ili unuka, kako ti i stari uživate na viksi uz more, kako lovite ribice... zdravo živite...ali, da li misliš da nešto ipak postoji što bi sad htjela a nekako misliš...ma ima vremena..... Ima Kiki, ima..... trebali bi promijeniti auto ali, nekako kao da vidim sa mirovinom to ne bu išlo.... pogledao sam ispod oka... .možda da joj kupimo zimske gume za taj auto? Ili navlake... i dok sam tako nebulozne ideje smišljao sjetio sam se da je nedugo maštala o novom elementu za more – kombinaciju šparheta sa pećnicom i malom perilicom suđa... i kao totalno zainteresiran pitam ju ... joj, ček, sad sam se setil... razmišljam to zet na grunt.. jesi kupila, kak si zadovoljna? A ona, onako lagano, kao što broji i ove dane do mirovine odgovara – ma gledali smo...ali, odustali smo od toga.... mislim si, kaže ona, pa kaj će mi perilica suđa--- to malo kaj stane u nju ja na ruke začas operem..a kaj da bacam novce.... dobro – znači, nije da neće nego je samo racionalna... Kako sam dobio nalog da izvučem nekoliko mogućnosti morao sam još malo nagovarati ju na sanjarenje.... pitao sam ju hoće li da joj kavu napravim dok ovako razgovaramo... sa veseljem je prihvatila uz dodatak – mali, kada smo nas dvoje zadnji puta popili kavu? I ja sam se zamislio... davno.... nevjerojatno je kako nam vrijeme prođe i kako shvatimo da smo stalno u nekoj jurnjavi, da nemamo vremena ili volje za jedno kratko druženje uz kavicu... doduše, ovo baš i neće izaći na kratko..ali, ne mogu niš, dobil sam zadatak a cure me pokrivaju i paze ako zatrebam.... napravio sam kavicu i taj čas mi je sinula ideja – znam da obožavaju i ona i muž espresso kavu, koliko znam imaju neki mali aparat koji sve više šteka i više je na popravku nego doma.... ali, da ne bi bilo napadno morao sam osmisliti napad... nego, draga, sad me asociralo, reci mi kako te služi onaj aparat za kavu na moru? Mislim da sam kad sam to izgovorio isti čas zanijemio – pojma nemam otkud mi to .. .ne samo da nikad nije spominjala aparat na moru nego ga nikad nije tamo niti imala... a ja, kao neki slobodni strelac..... pogledala me, nakrenula glavu... koji aparat? Pa onaj veliki kaj ste za more zeli... .aparat? veliki? Za more? Kaj je tebi? A ja... sad već malo temperiran, gotovo nemucajući, nastavljam... pa ček, kaj ti nisi kupila onaj aparat – neki veliki ... ili s mlincom...? ma kaj je tebi mali? Nije da ne bi valjao...nije da nismo razmišljali, ali otkud ti da smo ga uzeli? Možda sad s otpremninom, ali...ko zna... OK informaciju sam dobio sad se treba diskretno povući.... Ma ček, a ko je onda spominjao aparat?....... polako sam se izvukao, i kako se poslije ispostavilo, bez imalo zrnca posijane sumnje... koji muljator – gospođu ovako muljati! Srami se Smoto! Sa dvije ideje vratio sam se u sobu ... tri u jedan smo odmah eliminirali... pa kad žena voli prat suđe.... ne bi se šteli mešati .... ali, zapeli smo na aparatu za kavu... i... naravno, dobio sam novi zadatak... pa sve ja moram.... malo sam pročeprkao po netu – ali, ja to niš ne kužim... nisam ja strojar da me zanimaju tehnički podaci pa sam lijepo zadatak prepustio frendu koji se, po struci, malo više kuži u te zanate.... U međuvremenu sam se čul sa mužem u najstrožoj tajnosti ( jesam li 007?) i uredno mu rekao za planove.... oduševio se na prvu uz dodatak... stari spasili bute me – uvijek ja ustajem prvi i moram kuhati kavu ....pao je dogovor... aparat za dvije kave, kapučino.... ... oduševio se, u glasu sam mu osjetio da ga je već slagao u kuhinji, skuhao kavicu i svojoj penzionerki, koja je veliki zaljubljenik u more, odnio na terasu dok je ona uživala u romantičnom izlasku sunca...... naravno... konspiracija, tajnost ove ideje bila je zajamčena... Nakon pomnih sugestija frenda odlučili smo smo se za aparat koji sve sam radi, melje, dozira, kuha ... jedino, ne pije kavu.... za prvu smo se umirovljenicu iskazali...a nadam se da će i ostali imati dobre ideje za još par poklončića .... i da će naš rebalans proračuna izdržati I, kako je i red... ogroman buket cvijeća – naravno, za to sam bio zadužen...opet ja.... i, dakako, moja cvjećarka.... na vrijeme sam naručio tako da je napravila predivan...a nemam pojma . buket, aranžman? Ali bio je vrhunski...... Došao je i dan službenog rastanka..... jutro mi je počelo kako je, ali, stigao sam prije nje.... pomalo svi na iglama iščekujemo njezin dolazak...naravno, najavila je dan za službeni oproštaj. Rekli smo joj da ne radi dernek jer doista nije potrebno... sok, piće i to je to...pa viđat ćemo se, ne odlazimo na kraj svijeta... no, kakva je uvijek bila i za svoje rođendane, i oko Božića, Uskrsa.... takva je i ostala.... (uzela si je fore ovaj produženi vikend za spremanje gozbe...) muž i sin su svisnuli dok su sve donijeli.... svega po malo a ukupno...puno, puno.... no, kako je pozvala i puno starih kolega od kojih su nas raznorazne reorganizacije i organizacije razdvojile bojala se da ne pofali....... Okupili smo se na našem Koralu....da...točno u podne.... Grički top je opalio a ja sam, kao dugogodišnji vražji šef, krenuo iz naše katakombe sa cvijećem.... iza mene kolega kojem je jezik bio do poda od težine...a ne, ne poklona...ona velika mašna je kriva za sve .. i nije pomogao ni balon koji smo stavili...aparat nikako da poleti.... Reklo bi se da sam si odabrao lakši dio...ali nije... prvi puta u (skoro) 25 godina staža bio sam izabran (naređeno mi je) da riječima se, u ime svih, oprostim sa jednom penzionerkom.... e to, to je dragi moji jako teško.... jer, poznajem ju godinama, postao sam joj šef.... lijepo smo surađivali ali najslađe smo se svađali – svi su uživali u našim «profesionalnim» svađama, razmjenama mišljenja i tumačenjima zakona – kako kome paše... predivno je s takvom osobom raditi, uživate u njezinoj blizini, uživate s njom ostajati i prekovremeno jer uvijek, baš uvijek napravi šou nakon kojega izgleda da smo najsretniji na poslu.... i ne, nije da sada nalazim lijepe riječi zato što odlazi.... ja sam za svoje cure uvijek imao lijepu riječ ali i onu drugu koja mi je samo ponekad...omakla se... Mogao bi cijeli roman napisati o godinama provedenim dijeleći sudbine rada... ali, i tako sam već pretjerao..... Spremao sam se na ovaj oproštaj psihički... prvo da se ne rasplačem, drugo da ne počnem mucati a treće.... da ne pokvarim ovaj predivan trenutak..... Eto, nakon sto godina i košulju sam obukao, ma i kravatu koju sam pričvrstio jednom od igala koju mi je baš ona uručila za jedno od mojih napredovanja... simbolika... Hodnik mi se činio jako dug... svi su se razmicali kako bi nas propustili...knedla mi je bila u grlu...osjetio sam da mi noge klecaju , da mi je odjednom nešto kapnulo u oči.... odjednom, našla se ispred mene... cvijeće mi je postalo jako, jako teško ( kako li je tek kolegi sa aparatom?) Pokušao sam izustiti riječ...nisam mogao, zatrokirao sam.. počele su pošalice padati sa strane, bodrenja – jer, skužili su da sam zapeo... ali, ja ni makac... pogledao sam je u oči....suze su joj klizile laganim korakom niz lice.... ma... hebo govor.... odložio sam cvijeće, zagrlio je kao majku .... i nakon par sekundi dobio sam moć govora... o Bože... nisam baš toliko trebao laprdati, zar ne? Ipak sam uspio uz, vjerujem, lijepe riječi ispratiti ju... no, vrag po govoru... oduševila se cvijećem..a «kutijicu» je znatiželjno gledala.... tajanstveno je pakirna, ničem ne sluti... odložili smo ju na pult... počela je otvarati..polagano.. prvo je skinula balon, mašnu, počela je odmotavati... šok i nevjerica bili su očiti kad je ugledala sliku svemirskog čuda... pogledala me, zagrlila i dodala – uvijek si imao stil za «pročitati» želje....dobro, dobili smo i špotanciju u stilu – kaj je vama, pa koliko ih još ide u penziju...bankrotirat ćete..a ja sam, lakonski dodao...nema veze, bar ćemo kavu imati gdje popiti... Uz smijeh, suze, pošalice.... završio je još jedan radni vijek... koliko mi je drago zbog nje toliko znam da će mi nedostajati.... jako! I ona i svi koji će sada, jedan po jedan, polako za njom.... neka, bar dok smo još skupa neka smo se i ovako lijepo oprostili... Neka je njoj sretan i dug mirovinski staž...a mi..... a sutra je novi dan...... I u ime naše male družine dobila je dodatni poklon. DVD sa filmićem, spotićima pjesama kojima sam prenamijenio značenja, sa slikama koje su nas obilježile četvrt stoljeća (neke i više), sa mojim šašavim «pjesničkim» nadahnućem od kojeg, tek dio podijelit ću i ovdje ( a dio je spota Novih Fosila «Putuj sretno» kojeg, iz objektivnih okolnosti ne mogu tu staviti ali, kažu cure «Ti si lud!» ...i ne, nije to bio dio mog «govora» ..ovo je oproštajni dar ekipe iz «podzemlja» jer, ponekad su našu slogu znali protumačiti da smo ko «mafijaši» a ja bi dodao...ne, kao mušketiri «svi za jednog, jedan za sve») Znaš li koliko mi je sada teško Znaš li da bi ovo izbjegao vješto Da uvalio bi ovu čast svima I da teška mi je ova rima No, rekoše... mora biti muško Ja muško? Di si puško? No, sad šalu ćemo na stranu staviti I tvojim se bijegom pozabaviti Znam te draga moja puno ljeta Faca mi je bila još i dječja Kad prvi put susreo sam te u sobi Bože moj, izgledala si ko zombi Da, sjećam se one otkačene frizure Sjećam se one tvoje vitke figure Sjećam se kada si pogledom ispod oka Rekla sjedi, evo ti olovka Godine su se, draga moja, nizale Naše su noge njima klizale A mi, ko mohikanci posljednji U svemu smo ostali dosljedni Od šala koje su nas ponekad izludile Do ozbiljnosti od koje smo poludili Od briga i tužnih trenutaka Draga zapamtih samo osmijeh do ovih trenutaka I ne, ne želim ništa drugo pamtiti sada Ta naša su srca još uvijek mlada Iako, malo nam se razilaze puti Ostat će vezani naši skuti Teško je što odlaziš nam sada Ali upalila se druga nada Da, imat ćemo na kavu gdje svratiti Da, opet ću se moći s tobom svaditi Sad osobno nešto ću ti draga reći Znam da nema kraja tvojoj sreći Ali, neće li ti faliti rasprave naše Neće li ti biti žao ostaviti pajdaše? Ko će me sada draga braniti? Ko će mi špotanciju zabraniti? Ko će mi krila dati Kada počnem padati? Ma znam, monstrumice koje ostaju sada Jedva će dočekati bit vođe stada Al draga, niko mi tako nježno reći neće Kiki, ima li gluposti veće? Ma, koliko god ti htjela nas zaboraviti Mi ćemo ti često navratiti Tek kad kažeš da ti je stvarno dosta Nećeš nas vidjeti kao gosta A do tada, uživaj u mirovini svojoj Nadaj se situaciji boljoj A mi, zasukat ćemo rukave svoje Da i tebi draga bude bolje I, za kraj još jedan pokušaj moj Preokrenuti sadržaj pjesmi ovoj DVD ti draga poklanjam sada I ne zaboravi tekst kraja........ «... samo jedno ne zaboravi ugasi svijetlo i ostavi ključeve...!» /eto ti na... pa kaj uvijek moram razmišljati kao neki vrag?/ P.S. draga moja penzionerko....iako je fešta prošla još smo tri dana zajedno...i u ta tri dana očekujem, želim i molim svu tvoju pomoć i pripremu na sve moguće i nemoguće situacije u zalogaju kojeg sam tako hrabro, uz vašu podršku, zagrizao...... i, drži mi fige u tome . . nije da mi je prvi puta da idem glavom kroz zid ali, prvi je puta da idem na bedem.... i sva podrška, pomoć, kao i uvijek, dobro došla je

- 21:00 - Komentari (24) - Isprintaj - #