smotani

nedjelja, 21.11.2010.

Ode vikend...

Iako sam ovih dana malo potonuo, nastojao sam, koliko je moguće, ostati donekle «normalan». Osim događanja na poslu, koja dovode do kroničnog umora, ludila ali i nekog čudnog zadovoljstva, bilo je i još je uvijek puno tužnoga, što me je, očito, dovelo do malo «panične» jučerašnje faze. Tlak je divljao, puls je oborio sve rekorde, bol u prsima sličila je kao na predmet u škripcu kojeg žele stanjiti i ne daju mu do zraka, noge su bile nekoliko brojeva veće... a ja, ni maknuti – ko neka biljka koja hvata zrak...Nakon pojačane doze lijekova zaspo sam ko tuka – ne sjećam se kad sam prespavao popodne... no, predvečer, kao da se sve malo primirilo ( ne i smirilo) pa sam mogao pogledati omiljeni Ples sa zvijezdama – a jesam se uspuhao s njima jučer.... Nera i Damir, kao i prošlu, i ovu su me subotu oduševili...ali, moja simpatija je i dalje Sanja – oduševljava me ta njena energija, pozitivnost, snaga .... nakon plesa lovio sam malo krimiće po Fox crime ali i poigravao se sa računima, nekim papirima.... kako sam prespavao popodne opet sam imao noćne igre .... do pred jutro... i, sva sreća da me poslije devet zbudil fon – ko zna do kada bi opet ravnao krevet... «kumeee.... dobro jutrooooo» veseli glasić mi je uljepšao buđenje... vjerojatno sam se javio ko neki namčor kad je tiho upitala «jooj, kaj još spavaš?» jedva sam rječito odgovorio «aham...» brzo mi je na fon uvalila starog... pokušao me malo raspričati ali odgovori poput – da, ne, aham doveli su ga do ludila..»Čuj, žena te nekaj treba.... pa njoj spavaj ak se usudiš» Odmah sam protresao glavu... jer kad krene njena kanonada o lijenosti razgovora mam požalim kaj joj odmah ne zapjevam na fon.... bila je kratka i odrješita «ajde, polako se razbudi, spremi i dođi na ručak» Zapovjedna rečenica koja nije dala puno prostora vrdanju...ali, ipak sam probao..:»ma, ne znam, nisam baš jučer bil najbolji, a nisam ni danas baš fit, malo bi odmarao....» prekinula me, kao i uvijek «pa ne zovem te seliti namještaj! Ne buš se niš umaral... diži to dupe i dolazi!» - nakon ove rečenice više nisam pokušavao protiviti se.... Ubrzo nakon toga nazvao me Mladen... « čuj, kaj oni slave?» onako još mamuran od sna malo sam zastao kad je dodao « pa i tebe su pozvali, zar ne?» aaa... upalio sam... na brzinu smo izredali njihove rođendane, godišnjice – niš nije navodilo na neko slavlje... a zakaj nas okuplja? Nismo ni znali ko je pozvan pa je Mladen ( ipak je razbuđeniji ) krenuo u provjeru... da, bit će nas ... i niko nema pojma koji je povod. Uglavnom, moj veliki prijatelj i ja smo zaključili da sigurno kumica dobiva bracu ili seku..... Oko podneva okupili smo se kod njih – koja gužva – ipak je na ranču drugačije – rastrčimo se svak na svoju stranu i ne znamo koliko nas ima...ovak, stalno se s nekim sudaram. Kumica je uživala jer je imala uvijek i iznova s nekim razgovarati o školi, o plesu... Još uvijek nismo otkrili povod okupljanju.... Uz šale i pošalice, obaveznu «špotanciju», kumovi su završavali ručak – silom sam ih htio izbaciti iz sklada koji imaju u kuhinji, ali, bezuspješno.... u tom njihovom kuharskom svijetu jedina koja ih može «izbaciti» je kumica sa svojim pitanjem «ima piceka za mene?». Da li ste ikada vidjeli «svađu» između žene i muža oko pitanja kuhanja ali u smislu...ja danas kuham – a ne, draga, danas ja kuham... kod njih je to uobičajeno – oboje vole kuhati i ne ispuštaju kuhaču ( sam da onaj drugi, koji ne kuha, ne omakne po kumičinoj riti... ) Nakon klope, razbacali smo se di je ko stigao... a ja, naravno, na svoj omiljeni pod... konačno je Pomorac zaustio – «a kaj se slavi?» i svi smo, napeti, okrenuli pogled prema domaćici iščekujući lijepe vijesti....a ona, onak non šalantno..:»majmunovo - pa kaj se nekaj mora slaviti da se nađemo?« Dakle, dernek bez razloga.... a mi se poveselili..... Istina, malo smo se slabije ove godine ovako ekipno družili.. pa da ne ostanemo u negativnom trendu, bar s kraja godine..... Odigrali smo, po želji kumice, Čovječe ne ljuti se... a opet se naljutila.... Kako ja nju volim razljutiti kad igramo Čovječe... nisu joj ni drugi mogli pomoći da mene razljuti... što su me više klopali to sam ja više uživao u igri..,,ipak, priznajem, sve manje se ljuti – a to i je cilj ove igre. Doc je svratio na kratko..ali je stigao u pola sata primijetiti kako sam se zdebljo, puno pušim, puno kole rušim... koju prodiku sam dobil... pih – zato si došao? No, u pravu je – malo sam sa svime pretjerao posljednjih mjeseci – a taman sam se slavodobitno sveo na 5-10 cigareta.... bum se popravil – smanjil bum za pet – bolje da ne velim kaj mi je izrecitirao na to..... a nisam ni ja njemu ostao dužan... ma, kao da od tog paženja ima kakve koristi...ma i zakaj da se pazim – život je prekratak – pa bar da uživam u porocima klope, kole..... kad već ne mogu...Majamija Krenuli smo doma... Tihana i ja među prvima ... na odlasku, Kumica mi je šapnula...kad bumo pisali pismo Isuseku?.....aaaaaa.... kaj već? Iako sam siguran da zna ko je Isusek pod borom, uvijek me oduševi ta njezina euforija .... dakle, Smoto, naoštri olovku, pripremi papira.... Nakon jučerašnjeg, lošeg dana, danas sam se, ipak, malo regenerirao – naročito psihički...i, ovako ojačan, pomalo umoran ali i ispunjen, pripremam se za nove izazove slijedećeg tjedna.... a bit će ih, ne sumnjam..... Grafikon tlaka i otkucaja pumpice, iako podivljali, stabilizirali su se...sada, put prema dole..... I, nemrem ja ne zaplesat, ma kako noge velike bile, ma kako sve ostalo divljalo... idem i ja malo u ... koridu ...makar pogledom

- 21:00 - Komentari (35) - Isprintaj - #