Pregled posta

putuj sretno...peMzionerko:)

Buđenje... danas ranije nego uobičajeno. Trebalo je do kraja odraditi «zadatke» i prije posla još jurnuti na Trešnjevački plac... Spremam se, sve polako, ima vremena... krenem.. i laganom šetnjom do auta naslućujem današnji dan... prilazim autu a ono..na vrh lampe, gavran stoji, krešti i kao da mi se podsmjehuje ... jel to zbog kravate? Sjedam u auto, palim...kad samo kaj me šlag nije trefil..pa koliko je to sati??? Kak 7,15?? U pola sedam imam dogovoreno kod cvjećarke, krenuo sam na vrijeme?? Uzimam fon, javit da kasnim (iako ne znam kak) ... kad, na fonu 6,15 ..ups..sat u autu još uvijek žuri...dobro je... prođe prvi šok... krenem.. odmah po polasku susretne me patrola i gospodin mi iznutra uporno maše...mahnem i ja njemu..lijepo, policija nas je počela pozdravljati... mislim si, pa viđaju me često.. valjda zato...i mudro nastavim vožnju..ali, on ne prestaje.. dobro, smotani je shvatio (konačno) svijetla nisam upalio...jo,joj...kako mi je dan počeo a treba biti sve po špagi.... obavio sam cvjećarku i s neskrivenim zadovoljstvom krenuo prema firmi.... kolega me pričekao da uzme paket a ja sam, ko nekakav puran, ponosno nosio cvijeće...
No, da krenem ispočetka……
Spomenuo sam Vam odlaske u mirovinu mojih kolegica i kolega, spomenuo sam sreću onih koji su barem «to» dohvatili sa kakvim takvim olakšanjem u odnosu na nas koji ni danas ne znamo što nas čeka za koji dan.... No, nećemo sada nikakvo sivilo! Sada ćemo samo lijepo i sa lijepim mislima i željama, dogodovštinama ispratiti prvu kolegicu... u zasluženu joj mirovinu....( 38 godina staža...dosta je!)
Imala je bezbroj dana godišnjeg – rekao sam već bezbroj puta, takvima te dane ne treba ni dati no, sada ih je dobro unovačila u predmirovinske dane... ala, ala....- i prva je na redu za serijsko umirovljenje dragih nam kolegica i kolega.....
Kako neki red, običaji ali i naše želje nalažu, trebalo je nešto «nabaviti» kao darak za rastanak.... taj darak trebao bi ju sa osmjehom sjetiti na nas koje je, smrknutih faca, ostavila u ovom ćumezu... trebao bi ju uvijek nasmijati ali i parcijalno rastužiti – tek toliko da ne požali što je otišla ...
Smišljali smo poklon tjednima prije – Bože, da Vam je samo znati koje su nam ideje padale na pamet – od kemijskog wc pa sve do Zločina i kazne... trebam li obrazlagati ove poklone? – naravno, ove šaljive ideje padale su nam na pamet iz našeg kuta gledišta – nas koji ostajemo....
Pokušali smo saznati da li joj nešto fali ( ma ne, nisam mislio u glavi) da li joj nešto treba.... u jednom laganom razgovoru pokušao sam je uloviti na lijevoj nozi nježno ju ispitujući... no, ako ja i jesam možda premazan kojom masti, ona je, zasigurno, sa pokojom godinom više životnog iskustva premazana barem debljim slojem ako ne i s više vrsta... jednako tajanstveno kako sam ju pitao, tako mi je sanjarski počela odgovarati....
Kiki, nemam ti ja prevelikih želja.... neka je mom starom i meni zdravlja, neka se sin oženi, unuci...zastala je... dok je tako sanjarila brzo sam regrutirao želje... zdravlje – nemrem pomoć.. kak vam je tak vam je, pazite se i dalje i bu dobro..., sin ..a dobro, curu ima, zvona već polako odzvanjaju...i to je OK...unuci...ja nemam niš s tim...ne bi se štel mešati... i dok sam napravio rekapitulaciju izrečenoga, shvatio da nemam još uvijek kvalitetnu informaciju, nastavio sam kao pravi 007 ... pa dobro draga... mogu već i vidjeti kako nunaš unučicu ili unuka, kako ti i stari uživate na viksi uz more, kako lovite ribice... zdravo živite...ali, da li misliš da nešto ipak postoji što bi sad htjela a nekako misliš...ma ima vremena.....
Ima Kiki, ima..... trebali bi promijeniti auto ali, nekako kao da vidim sa mirovinom to ne bu išlo.... pogledao sam ispod oka... .možda da joj kupimo zimske gume za taj auto? Ili navlake... i dok sam tako nebulozne ideje smišljao sjetio sam se da je nedugo maštala o novom elementu za more – kombinaciju šparheta sa pećnicom i malom perilicom suđa... i kao totalno zainteresiran pitam ju ... joj, ček, sad sam se setil... razmišljam to zet na grunt.. jesi kupila, kak si zadovoljna? A ona, onako lagano, kao što broji i ove dane do mirovine odgovara – ma gledali smo...ali, odustali smo od toga.... mislim si, kaže ona, pa kaj će mi perilica suđa--- to malo kaj stane u nju ja na ruke začas operem..a kaj da bacam novce.... dobro – znači, nije da neće nego je samo racionalna... Kako sam dobio nalog da izvučem nekoliko mogućnosti morao sam još malo nagovarati ju na sanjarenje.... pitao sam ju hoće li da joj kavu napravim dok ovako razgovaramo... sa veseljem je prihvatila uz dodatak – mali, kada smo nas dvoje zadnji puta popili kavu? I ja sam se zamislio... davno.... nevjerojatno je kako nam vrijeme prođe i kako shvatimo da smo stalno u nekoj jurnjavi, da nemamo vremena ili volje za jedno kratko druženje uz kavicu... doduše, ovo baš i neće izaći na kratko..ali, ne mogu niš, dobil sam zadatak a cure me pokrivaju i paze ako zatrebam.... napravio sam kavicu i taj čas mi je sinula ideja – znam da obožavaju i ona i muž espresso kavu, koliko znam imaju neki mali aparat koji sve više šteka i više je na popravku nego doma.... ali, da ne bi bilo napadno morao sam osmisliti napad... nego, draga, sad me asociralo, reci mi kako te služi onaj aparat za kavu na moru? Mislim da sam kad sam to izgovorio isti čas zanijemio – pojma nemam otkud mi to .. .ne samo da nikad nije spominjala aparat na moru nego ga nikad nije tamo niti imala... a ja, kao neki slobodni strelac..... pogledala me, nakrenula glavu... koji aparat? Pa onaj veliki kaj ste za more zeli... .aparat? veliki? Za more? Kaj je tebi? A ja... sad već malo temperiran, gotovo nemucajući, nastavljam... pa ček, kaj ti nisi kupila onaj aparat – neki veliki ... ili s mlincom...? ma kaj je tebi mali? Nije da ne bi valjao...nije da nismo razmišljali, ali otkud ti da smo ga uzeli? Možda sad s otpremninom, ali...ko zna... OK informaciju sam dobio sad se treba diskretno povući.... Ma ček, a ko je onda spominjao aparat?....... polako sam se izvukao, i kako se poslije ispostavilo, bez imalo zrnca posijane sumnje... koji muljator – gospođu ovako muljati! Srami se Smoto!
Sa dvije ideje vratio sam se u sobu ... tri u jedan smo odmah eliminirali... pa kad žena voli prat suđe.... ne bi se šteli mešati .... ali, zapeli smo na aparatu za kavu... i... naravno, dobio sam novi zadatak... pa sve ja moram.... malo sam pročeprkao po netu – ali, ja to niš ne kužim... nisam ja strojar da me zanimaju tehnički podaci pa sam lijepo zadatak prepustio frendu koji se, po struci, malo više kuži u te zanate.... U međuvremenu sam se čul sa mužem u najstrožoj tajnosti ( jesam li 007?) i uredno mu rekao za planove.... oduševio se na prvu uz dodatak... stari spasili bute me – uvijek ja ustajem prvi i moram kuhati kavu ....pao je dogovor... aparat za dvije kave, kapučino.... ... oduševio se, u glasu sam mu osjetio da ga je već slagao u kuhinji, skuhao kavicu i svojoj penzionerki, koja je veliki zaljubljenik u more, odnio na terasu dok je ona uživala u romantičnom izlasku sunca...... naravno... konspiracija, tajnost ove ideje bila je zajamčena...
Nakon pomnih sugestija frenda odlučili smo smo se za aparat koji sve sam radi, melje, dozira, kuha ... jedino, ne pije kavu.... za prvu smo se umirovljenicu iskazali...a nadam se da će i ostali imati dobre ideje za još par poklončića .... i da će naš rebalans proračuna izdržati
I, kako je i red... ogroman buket cvijeća – naravno, za to sam bio zadužen...opet ja.... i, dakako, moja cvjećarka.... na vrijeme sam naručio tako da je napravila predivan...a nemam pojma . buket, aranžman? Ali bio je vrhunski......

Došao je i dan službenog rastanka..... jutro mi je počelo kako je, ali, stigao sam prije nje.... pomalo svi na iglama iščekujemo njezin dolazak...naravno, najavila je dan za službeni oproštaj. Rekli smo joj da ne radi dernek jer doista nije potrebno... sok, piće i to je to...pa viđat ćemo se, ne odlazimo na kraj svijeta... no, kakva je uvijek bila i za svoje rođendane, i oko Božića, Uskrsa.... takva je i ostala.... (uzela si je fore ovaj produženi vikend za spremanje gozbe...) muž i sin su svisnuli dok su sve donijeli.... svega po malo a ukupno...puno, puno.... no, kako je pozvala i puno starih kolega od kojih su nas raznorazne reorganizacije i organizacije razdvojile bojala se da ne pofali.......
Okupili smo se na našem Koralu....da...točno u podne.... Grički top je opalio a ja sam, kao dugogodišnji vražji šef, krenuo iz naše katakombe sa cvijećem.... iza mene kolega kojem je jezik bio do poda od težine...a ne, ne poklona...ona velika mašna je kriva za sve .. i nije pomogao ni balon koji smo stavili...aparat nikako da poleti.... Reklo bi se da sam si odabrao lakši dio...ali nije... prvi puta u (skoro) 25 godina staža bio sam izabran (naređeno mi je) da riječima se, u ime svih, oprostim sa jednom penzionerkom.... e to, to je dragi moji jako teško.... jer, poznajem ju godinama, postao sam joj šef.... lijepo smo surađivali ali najslađe smo se svađali – svi su uživali u našim «profesionalnim» svađama, razmjenama mišljenja i tumačenjima zakona – kako kome paše... predivno je s takvom osobom raditi, uživate u njezinoj blizini, uživate s njom ostajati i prekovremeno jer uvijek, baš uvijek napravi šou nakon kojega izgleda da smo najsretniji na poslu.... i ne, nije da sada nalazim lijepe riječi zato što odlazi.... ja sam za svoje cure uvijek imao lijepu riječ ali i onu drugu koja mi je samo ponekad...omakla se... Mogao bi cijeli roman napisati o godinama provedenim dijeleći sudbine rada... ali, i tako sam već pretjerao.....
Spremao sam se na ovaj oproštaj psihički... prvo da se ne rasplačem, drugo da ne počnem mucati a treće.... da ne pokvarim ovaj predivan trenutak.....
Eto, nakon sto godina i košulju sam obukao, ma i kravatu koju sam pričvrstio jednom od igala koju mi je baš ona uručila za jedno od mojih napredovanja... simbolika...
Hodnik mi se činio jako dug... svi su se razmicali kako bi nas propustili...knedla mi je bila u grlu...osjetio sam da mi noge klecaju , da mi je odjednom nešto kapnulo u oči.... odjednom, našla se ispred mene... cvijeće mi je postalo jako, jako teško ( kako li je tek kolegi sa aparatom?) Pokušao sam izustiti riječ...nisam mogao, zatrokirao sam.. počele su pošalice padati sa strane, bodrenja – jer, skužili su da sam zapeo... ali, ja ni makac... pogledao sam je u oči....suze su joj klizile laganim korakom niz lice.... ma... hebo govor.... odložio sam cvijeće, zagrlio je kao majku .... i nakon par sekundi dobio sam moć govora... o Bože... nisam baš toliko trebao laprdati, zar ne? Ipak sam uspio uz, vjerujem, lijepe riječi ispratiti ju... no, vrag po govoru... oduševila se cvijećem..a «kutijicu» je znatiželjno gledala.... tajanstveno je pakirna, ničem ne sluti... odložili smo ju na pult... počela je otvarati..polagano.. prvo je skinula balon, mašnu, počela je odmotavati... šok i nevjerica bili su očiti kad je ugledala sliku svemirskog čuda...

pogledala me, zagrlila i dodala – uvijek si imao stil za «pročitati» želje....dobro, dobili smo i špotanciju u stilu – kaj je vama, pa koliko ih još ide u penziju...bankrotirat ćete..a ja sam, lakonski dodao...nema veze, bar ćemo kavu imati gdje popiti...
Uz smijeh, suze, pošalice.... završio je još jedan radni vijek... koliko mi je drago zbog nje toliko znam da će mi nedostajati.... jako! I ona i svi koji će sada, jedan po jedan, polako za njom.... neka, bar dok smo još skupa neka smo se i ovako lijepo oprostili...
Neka je njoj sretan i dug mirovinski staž...a mi..... a sutra je novi dan......
I u ime naše male družine dobila je dodatni poklon. DVD sa filmićem, spotićima pjesama kojima sam prenamijenio značenja, sa slikama koje su nas obilježile četvrt stoljeća (neke i više), sa mojim šašavim «pjesničkim» nadahnućem od kojeg, tek dio podijelit ću i ovdje ( a dio je spota Novih Fosila «Putuj sretno» kojeg, iz objektivnih okolnosti ne mogu tu staviti ali, kažu cure «Ti si lud!» ...i ne, nije to bio dio mog «govora» ..ovo je oproštajni dar ekipe iz «podzemlja» jer, ponekad su našu slogu znali protumačiti da smo ko «mafijaši» a ja bi dodao...ne, kao mušketiri «svi za jednog, jedan za sve»)

Znaš li koliko mi je sada teško
Znaš li da bi ovo izbjegao vješto
Da uvalio bi ovu čast svima
I da teška mi je ova rima

No, rekoše... mora biti muško
Ja muško? Di si puško?
No, sad šalu ćemo na stranu staviti
I tvojim se bijegom pozabaviti

Znam te draga moja puno ljeta
Faca mi je bila još i dječja
Kad prvi put susreo sam te u sobi
Bože moj, izgledala si ko zombi

Da, sjećam se one otkačene frizure
Sjećam se one tvoje vitke figure
Sjećam se kada si pogledom ispod oka
Rekla sjedi, evo ti olovka

Godine su se, draga moja, nizale
Naše su noge njima klizale
A mi, ko mohikanci posljednji
U svemu smo ostali dosljedni

Od šala koje su nas ponekad izludile
Do ozbiljnosti od koje smo poludili
Od briga i tužnih trenutaka
Draga zapamtih samo osmijeh do ovih trenutaka

I ne, ne želim ništa drugo pamtiti sada
Ta naša su srca još uvijek mlada
Iako, malo nam se razilaze puti
Ostat će vezani naši skuti

Teško je što odlaziš nam sada
Ali upalila se druga nada
Da, imat ćemo na kavu gdje svratiti
Da, opet ću se moći s tobom svaditi

Sad osobno nešto ću ti draga reći
Znam da nema kraja tvojoj sreći
Ali, neće li ti faliti rasprave naše
Neće li ti biti žao ostaviti pajdaše?

Ko će me sada draga braniti?
Ko će mi špotanciju zabraniti?
Ko će mi krila dati
Kada počnem padati?

Ma znam, monstrumice koje ostaju sada
Jedva će dočekati bit vođe stada
Al draga, niko mi tako nježno reći neće
Kiki, ima li gluposti veće?

Ma, koliko god ti htjela nas zaboraviti
Mi ćemo ti često navratiti
Tek kad kažeš da ti je stvarno dosta
Nećeš nas vidjeti kao gosta

A do tada, uživaj u mirovini svojoj
Nadaj se situaciji boljoj
A mi, zasukat ćemo rukave svoje
Da i tebi draga bude bolje

I, za kraj još jedan pokušaj moj
Preokrenuti sadržaj pjesmi ovoj
DVD ti draga poklanjam sada
I ne zaboravi tekst kraja........

«... samo jedno ne zaboravi
ugasi svijetlo
i ostavi ključeve...!»

/eto ti na... pa kaj uvijek moram razmišljati kao neki vrag?/





P.S. draga moja penzionerko....iako je fešta prošla još smo tri dana zajedno...i u ta tri dana očekujem, želim i molim svu tvoju pomoć i pripremu na sve moguće i nemoguće situacije u zalogaju kojeg sam tako hrabro, uz vašu podršku, zagrizao...... i, drži mi fige u tome . . nije da mi je prvi puta da idem glavom kroz zid ali, prvi je puta da idem na bedem.... i sva podrška, pomoć, kao i uvijek, dobro došla je



Post je objavljen 02.11.2010. u 21:00 sati.