smotani
nedjelja, 07.11.2010.
ples sa....;)
|
Vikend je, kako sam i predviđao, bio ispunjen..... što je jako, jako dobro za moje moždane stanice jer su, nakon svakakvog tjedna, ipak malo otišle na pašu.... Jučer, malo sam prespavao predviđeno buđenje, ali, neka – trebalo je malo i krevet poravnati – vapio je za mnom ovih dana i, kako je red, uslišio sam njegovu molitvu...» još malo» Nakon kasnijeg ustajanja uz nessicu, cigareticu, malu šetnju blogovima, vijestima ..razbudio sam se, ali, glavobolja s kojom sam se digao i dalje je bila prisutna... izmjerio sam tlak – iako povišen nije bilo ništa alarmantno ( očito je migrena na putu) pa sam nastavio planiranim aktivnostima. Od malog stvaranja reda po stanu, do, onog što će mi obilježiti dan... Ne znam jesam li vam rekao da je kumica krenula u školu plesa i da sam ja trebao biti taj koji će je, prema njenoj želji, voditi na satove (barem ponekad)... no, kako mi je malo dan bio kratak, još nijednom nisam stigao ni pred nju..a kamoli odvesti je (ma, bit će prilike) – ipak, nema šanse da nakon svakog sata ne nazove i ispriča sve u detalje... a ja... ja se radujem i veselim tom njenom žaru, obožavam je slušati tako ushićenu i kao da je vidim pored sebe...kako maše rukicama, radi grimase, popravlja kosu... i tako, jučer je trebao biti sat na kojem će pokazati male svoje ludorije roditeljima .... ma tek su krenuli, nije to ništa spektakularno, ali, njihova ideja i ideja pleso-učiteljice bila je da se malo pokažu, da dobe krila... i, kada mi je to javila, dodala je – nemoj mi reć da u subotu radiš! Ma i da sam radio... to nikako ne bi propustio... Preslatko je bilo vidjeti te klinceze i klince s kojim žarom savladavaju korake, kako se trude, kako svaki njihov korak dovodi do toga da ih izgrlite i izljubite.... rekao sam već i tu da kumica voli ples, da smo zajedno plesali sa zvijezdama..ali, najnovije je.. kume ja ću biti plesačica... zaljubila se totalno u ples i o čemu god razgovarali završimo na plesu..... uglavnom, kada su klinci otplesali svoje, mlada djevojka koja ih tako slatko uči koracima, pozvala je roditelje da klincima demonstriraju svoja znanja – smijeh me je primio... kum, osoba koja ne da ne pleše...nego ne pleše, koji je na svojoj svadbi jedva izveo par koraka a mi smo se valjali po podu od smijeha, koji voli, obožava ples – ali samo gledati, izbezumljeno je pogledao kumu, mladu damu.... i na kraju, kao da sam vidio lampicu koja mu se iznad glave upalila... Kiki.......gledao sam ga ne vjerujuć..a neee.... pa nisam ja tata ... taj tren sam pomislio da je znao za ovo i da je kumicu nagovorio da me dovuče... ali, po izrazu njegovog lica rekao bih, ipak, ne nije znao – šok, nevjerica i molećljivi pogled... ali, kako me noga zeka i ja sam se jedva odvažio.. no, znao sam, ma bitno je djeci pokazati ljubav prema plesu – a ona se osjeti.. osjeti se to uživanje u pokretu, glazbi i slatko predavanje istoj... po izboru mlade dame bio je valcer – obožavam valcer.... ma sto boli sam taj tren zaboravio kada su se začuli prvi taktovi... kuma obožava ples... prepustili smo se ritmu, prepustili smo se laganim koracima.... uživao sam u velikom prostoru gdje smo se mogli razmahati ne razmišljajući o nekom naglom okretu kako se ne bi s nekim susreli... tek pred kraj, vratio sam se u stvarnost i primijetio da nismo sami, primijetio sam sklad koji smo, uživjevši se u ritam, proizveli u dvorani, malo sam bacio pogled na klince – njihove male a velike oči bile su preslatke dok su pratile svoje «igrače» .. uživali su i oni... i taj čas sam znao – ako me navečer i bude jače bolila noga bit će to bol koja će me podsjećati na ovaj trenutak u kojem sam, doista, uživao.... Dobro, nismo baš ovako plesali..... ali, trudili smo se..... nakon plesa, kumica sva ponosna na svoga kuma pitala je tatu – tajo, a zašto i ti ne kreneš u školu plesa .. moram priznati da joj je vrlo stručno objasnio kako nema vremena ali, da očekuje od nje pomoć i satove... kako je tada tek kumica narasla... dobro tajo, ja ću naučiti a ti ćeš od mene naučiti...i, svi sretni i zadovoljni krenuli smo na kolače.... lagana šetnja, malo druženje i, povratak kući..dan je bio predivan – iako je jesen vidljiva na svakom koraku, kao da se i u zraku vodi borba .... koje je sada godišnje doba? Tratinčice koje izviru okupane predivnim sunčevim zrakama slute proljeće..ali, lišće koje je prekrilo zemlju, ulice, miris kestena koji nošen laganim povjetarcem dopire do nas...jasno govore da je jesen u zraku.... Nastavio sam se družiti sa plesom i novim zvijezdama... imam, imam svoj par za kojeg navijam (Sanja) ali, oduševljen sam Milom... I tako, uz lagano ljenčarenje, usnuo sam u nekom trenutku.... bio je neki film... ne znam.... Danas, ipak ranije ustajanje nego jučer i «jurišnički» pohod prema pegli... stao sam pred nju, gledao ju... malo nju, malo oveću hrpicu (da hrpicu..) koja se, nemam pojma kako, slaže u visine... brzo sam izdvojio stvari koje zbog vremenskih uvjeta neću više nositi i odnio u ormar.. neka čekaju slijedeću sezonu.. ponovno sam zastao pred, sada malo manjom hrpicom...joj, nema druge – primi se pegle... tako sam ju žustro zagrlio i nisam ju dva sata puštao iz zagrljaja... čak sam i samo jednu pauzu napravio..a kad sam sjeo... joj koji raj za nogu.... malo sam se popeglao, malo opet nakrcao veša – ma nemam pojma kako mi to uspijeva – taj kružni tok uvijek držati zatvorenim.... Malo sam se bacio u sređivanje nekih papira i... psihičke pripreme za sutra, preksutra...za opaki tjedan koji slijedi..... I ne znam zašto, ali sad mi je pao na pamet tekst kojeg sam jučer pročitao.... a o kojemu se već duže vremena vodio «tihi rat» - hoće ili neće... hoće, ipak hoće - Hrvatski će postati 24. službeni jezik EU kada (i ako) Hrvatska uđe u EU. Prednosti ove spoznaje u trenutku ulaska bit će svakako nemjerljive... jer, ako ništa drugo, a ono, moći ćemo se obraćati institucijama EU na svom, materinjem, jeziku i, naravno, odgovore ćemo na istom i dobivati... i sve si nešto mislim... da odem u EU kada, jednom, i mi uđemo... ma lakše i više ću koristiti svoj jezik nego tu u Domovini.... dovoljno sam se ispraksirao stranim jezikom u firmi i mislim da će mi biti dostatan da odem u potrebne kupnje, izlete i slično...a na poslu... osjećat ću se ko doma... ovo sam, onako...u pripremama za slijedeći tjedan.... I na kraju, uz laganu pripremu za slijedeći tjedan... psihičku ali i kulersku ... kako bude...bit će...... vraćam se na najljepši dio vikenda i smiješkom ulazim u nove izazove... |
- 21:00 - Komentari (29) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||