smotani
srijeda, 10.11.2010.
Kad će taj petak?
|
Pokušavao sam jučer, sa malim odmakom, hladne glave, rekapitulirati ponedjeljak.... dočekale su me neke aktivnosti koje, uslijed više i višesatnog sastančenja prethodnog dana, nisam uspio niti pogledati, a kamoli nešto i odraditi.. ako vam kažem da do šest, kad sam došao doma ( od pola sedam ujutro kad sam došao na posao) nisam ništa jeo, da sam popušio samo dvije, i to na pola, cigarete... sve je jasno..bila mi je zbrčka u glavi... još uvijek ne vidim, kao ni drugi, kuda sve vodi... zaključio sam - ne razmišljaj...bit će kako bude... ali sam se i sjetio - Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu I dok sam, jučer, pokušavao uhvatiti ritam s poslom stigla je naredba... Kiki, oblači se... idemo... pogledao sam ko da sam s marsa opal... kam? .... Otkada je najavljen koncert u Areni vrebale su karte.... da za Đoleta, naravno ... I, naravno da mene niko ništa ne pita ... naravno da se uvijek radi meni iza leđa... tako i jučer.. .samo je odjeknula zapovijed... idemo... uzmi ključeve od auta i idemo po karte... karte? Kakve karte?...što će reć...ja ko Jankec već pjevam... karta mi je v žepu a koncert..a doći će, samo što nije  Jedna briga manje i još jedno ispunjeno zadovoljstvo...ali, odlučio sam, do kraja godine ne razmišljati što će biti poslije...do tada sam Car u svojoj carevini Tako je dan, ipak, poprimio i neke veselije note.... panonske... ove strke, zbrke pomalo ne vode ničemu...i, samo čekam da ćemo se raspasti ko elektroenergetski sustav...zato, uvijek pazim da mi je neki jastučić blizu...makar i u vidu «mame» koja me jučer, samo nekom natprirodnom energijom, srećom i spretnošću spasila od totalke niz štenge...a stvarno sam trapav... fulal sam stepenicu i..... Današnje mi je jutro započelo... tuširajuće – kad sam se probudio, virnuo kroz prozor, oblačno, mokro...ali, ne pada... i ja, ko neki klinac izlazim bez kišobrana... kiša kao da je ciljala vrijeme, a kapi..  ma, nema šanse da su me promašile... došao sam malo «pofajhtan» - baš kak veš znam namočiti prije peglanja...i da, uslijedilo je peglanje – nastavak od ponedjeljka.. s parom ili bez svejedno jer, ista mi je na uši u nekoliko trenutaka zafućkala... ali, shvatio sam, uzalud vam trud..svirači... lutkarska predstava sa povlačenjem konaca iz nekog drugog prostora je započela.. shvatio sam da se naše prisustvo svodi na nošenje kave, vode.. a to, iskreno... ni ja ne trošim puno pa se ne sjetim niti ponuditi... ko je žedan – zna di je voda ( dok još imamo balon..a poslije..a ima i pipa;))) a kava – e pa, oprostite, nema reprezentacije – recesija je... mogu vam dati svoju nessicu pa... a espresso? Mali kapuciner? Kiki? Nemateee? Ne... odavno nemamo kuharicu ( godinama se sami poslužujemo i nije nikakav problem, dapače) ali, iskreno, mogu ponekad odglumiti istu, ali, da nekome prijeđe u naviku, da me jedna od «miljenica» prozove.. pa ti najbolje kuhaš kavu.... e pa, drage moje... ja i tako danas glumim ovdje direktoricu . . odsutna je pa moram ja biti ona.. dakle, da li bi direktorici rekli odi kuhati kavu? Jooj, kiki, pa kaj ti je? Molim lijepo.... Kišne kapi su isparile na toj užarenoj atmosferi, a frizura – bolje da ju niti ne pokušavam opisati... pranje koje je uslijedilo samo sam mudro bilježio, mislio si svoje i na svaki upit.. daj pomogni – prisjetio sam se učesnika u kvizu «Tko želi biti milijunaš?» i mudro progovorio...hm... oprostite, nije moje područje. Nisam zločest, ali, iskreno, dojadilo mi je neke stalno vaditi, a stalno ponavljaju iste greške... ni nas niko nije vadio u ponedjeljak – ali, srećom, nije niti trebalo jer, bar za sada znamo što radimo......Poslije suhog pranja uslijedile su nove scene... , ali i malo veća zanimacija oko nove ( druga u nizu ) penzionerke. Sa zanimanjem pratim dogodovštine vezane uz odabir njezinog poklona i pitam se....pitam....a onda me moje drage poklope...ne pitaj se, delaj nekaj. Mislim da će na žalost, na kraju ispasti da ćemo joj uručiti poklon od naše Službe... malen, ali, bit će iskren i od srca... a njeni neka se i dalje organiziraju ovako stihijski... podsjećaju me na onu «kako vlada vlada...» Nisam ko gospon Vakula ali da je vrijeme promjenjivo... baš kao i vrijeme... je... od sunca, kiše, južine, glavobolje, križobolje... ne, to ne spada u vremensku već staračku prognozu....i, nekako sam s osmijehom dočekao prognozu za vikend... bit će košenja...bit će...  ali imam i dostavu domaćih piceka – treba se pripremiti za zimu, za sve što slijedi... Sve u svemu – lete dani, lete ko minute, stihija se nastavlja, a prema najnovijim informacijama mogla bi i potrajati.... no, idemo u novi dan s osmjehom 1.809 ( uskoro ću pojasniti i taj osmjeh – samo da ulovim još bolji smješak)  Uzalud vam trud svirači..... ima, ima malo veze i sa poslom...ali, nekako ovi dani malo me podsjećaju na devedesete u Slavoniji....... |
- 21:00 - Komentari (27) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||