smotani

nedjelja, 19.12.2010.

slabo divanim mađarski.... :)

Kako se primicao kraj tjedna tako je ludnica na poslu bila sve veća, postavljani sve veći, pa čak i prevoditeljski, zahtjevi (samo da ne zaboravim – javno se zahvaljujem google prevoditelju – spasio me je kod stručnih izraza....) no, ništa, baš ništa nije mi moglo pokvariti onaj osjećaj koji sam imao samo pomislivši na subotu.... na koncert...na legendu..... Jučerašnji dan započeo je, a kako bi sa mnom i mogao drugačije, strkom... ujutro sam trebao biti bejbi siter zbog neodgodivih poslova kumova... i tako je dan počeo, rano, ali i veselo...iako nenaspavan jer, tu je noć bila kriva ralica koja je od oko pola dva stalno strugala nove naslage snijega... jadni dečki....., u sedam sati....zvr.... ja ko namčor koji je tek zaspao prilazim vratima, onako zalijepljenih očiju pitam ko jeeee? Jer, ma i da pogledam kroz luknicu niš ne vidim što od pospanosti, što od vjenčića na vratima a što... od malog čovjeka pred njima... veseli glasić me odmah razbudio...pa jaaaa sam! Kako i ja glupa pitanja postavljam – a ko bi i bio na vratima .... njen veseli žamor prekinuo sam nakratko.. samo da se presvučem, umijem, zube sredim..... nije prestajala cvrkutati.... brzo sam se dozvao pameti, skuhao kavu .... zaposlio sam ju s crtićima a ja sam, na brzaka, malo obavio neke kućanske poslove .. oko pola devet smo već bili vani...gackajući po netaknutom snijegu. Svratili smo do Kockice na bankomat po malo kunica, malo se glupirali u prekrasnom snijegu, očistili auto i spremili se za avanturu. Kako sam znao da današnji dan neću biti ni za što od aktivnosti, otišli smo do moje majke, Sanje i do drage mi Bucke.... i dok smo malo prošetali po Mirogoju shvatio sam da je upila i zapamtila svaku riječ kada joj, onako usput, objasnimo gdje je nekome od poznatih i velikih sugrađana posljednji dom....u povratku smo obišli malo i Arkade koje ju uvijek fasciniraju... laganu šetnju završili smo do ručka kod Sanjinih roditelja. Punica je uživala sa malim vražičkom a junac, kao i uvijek, šalama i pošalicama dovodio ju je do štucanja od smijeha... oko pet sam mali «paketić» otpelao doma jer, kumovi su se vratili..i, krenula je, dugo očekivana povorka.... prema Areni – u susret dragom Đoletu. Sa curama sam se našao u jednom kafiću blizu Arene jer – karte su bile kod mene. Namjerno ih nisu uzele da se ne bi, kao već pokoji put, predomislio i ne došao..ali, drage moje...pa to je Đole! Kako mi se «mama» zaprijetila da ne bum prošao sa kolom – popio sam fantu ...nadimili se kako nam ne bi pala razina nikotina, malo pogrudali ko pravi klinci i krenuli smo na pozicije Dvorana je bila poprilično puna kada smo došli...ali, nema brige – sjedala nas čekaju – iako, nemam pojma zašto su tamo – čini mi se da smo cijeli koncert prestajali uživajući svakim dijelom svoga tijela. Da, naravno, moje noge imaju nekaj za reći danas...ali, sve ima svoju cijenu..... Iščekivanje je polako prelazilo u nervozu...pa dobro gde je on? Sa malim kašnjenjem oko pola devet, nakon pojedinačnog ulaska članova orkestra, pojavio se On – što i nije čudo obzirom na razne pretrese prilikom ulaska... gdje sam ostao bez baterije za fotoaparat jer, kao, ne smije se slikati – ma super, a mobitelima, malim kamerama može? No, nema frke, smotan kakav jesam, zaboravio sam doma ostaviti rezervnu (na sreću punu) bateriju pa ću vas ipak počastiti kojom slikom Noć kada sam preplivao Dunav pjesma je s kojom je Đole otvorio koncert a s kojom sam malo otplivao u prošlost.... no, ne zadugo, jer moja je ekipa primijetila neke sjenke na mome licu i brzo me vratila na koncert – a tek smo bili na početku.... Na samom početku, kao i cijelu Arenu, osvojio me jednom anegdotom kada je, na pitanje kako se osjeća sada kada se vratio u Zagreb, odgovorio pa ja nisam nikada niti otišao! Da, doista, on je cijelo vrijeme bio u srcima mnogih ... uz njegove sam pjesme odrastao i stario.....i ne samo ja.... njegovi poklonici koji su uspjeli kupiti kartu za koncert, usudio bih se reći od 7 – 77 godina, dokazali to zdušnim pjevanjem skoro četiri sata.... Naravno, «neki novi klinci» zatrpali su Đoleta zečevima, mandarinama ali i predivnim zborom kojem su pomogli i malo stariji klinci a koji se orio dvoranom – puno je njegovih pjesama Evergrin...a to je jedna od njih Orilo se dvoranom za vrijeme cijelog koncerta.. jedino, malo mi stislo u grlu kod pjesme Slabo divanim mađarski i, umjesto nje, izveo sam svoj poznati hit (možda Vam ga jednom i odam..) ...puno je bilo novijih pjesama koje mi nisu nepoznate... no, ipak, moram reći da sam ostao uskraćen za neke, po meni predivne,...(ne lomite mi bagrenje, na primjer) no, ukusi su različiti i siguran sam da je teško udovoljiti svima, ali, Đole ko Đole – obećao je vratiti se.. Ipak, sve u svemu, koncert je bio dobar, ma što dobar...odličan!! Nedostajali su, malo, oni njegovi mnogobrojni duhoviti komentari, pa čak i političke naravi...(ma bilo ih je ponešto – poput one o prethodnicima koji su nastupali u Areni...) no, pjesme nije nedostajalo .. konačno, pa to i je bio povod..... Možda smo mi malo stariji, nostalgični za neke nama posebno drage pjesme, ali, tu su neki novi klinci, klinci koji su zdušno pjevali sa Đoletom, koji su, baš kao i mi nekada, uživali u njegovim nastupima. Ma, ne... ne želim reći da ja nisam uživao – pa nisam bez razloga promukao, nisam bez razloga raspjevan i sretan i danas.... Iskreno, koliko god pokušao, teško mogu opisati emocije u sebi ali i zadovoljstvo koje je bilo očito i u dvorani..... rekao sam, stolice nisu bile potrebne, jer, cijelo se vrijeme stajalo, pjevalo, zagrljeno ljuljalo u ritmu glazbe..... Njegova «sudačka» informacija o produžecima, o trajanju bisa, bila je zgodna fora ...i tada tada su počele pjesme nama posebno drage – ali, ponavljam, teško je sve ukuse zadovoljiti. Siguran sam da je u četiri sata koncerta bilo za svakoga ponešto.... i, to – baš to – četiri sata pjesme, ma kojeg izbora, više je nego što se inače na koncertima nudi... ali, rekli bi, to smo od Đoleta i njegove Panonske mornarice i očekivali, zar ne? Nešto prije kraja pobjegao sam, prije gužve, od stričeka iz osiguranja, uzeti svoju baterijicu od aparata – nije za ne uzet – skoro 300 kuna... i, vani na minus puno, čekao svoje cure... i dok sam, uz slatki udah dima cigarete, vrtio protekle sate, neki čudan osmjeh prelazio je mojim licem – zadovoljan, ali, kao i svi uvijek bi nešto više.... još koji sat koncerta pa da čujem sve, baš sve meni drage njegove pjesme... ma bi li koji sat bio dovoljan? Došle su i cure.... Sretni, raspjevani, krenuli smo u hladnu Zagrebačku noć.... poneka glasna misao tek da znamo da smo svi tu.... doista sam uživao .. puno se uspomena, sjećanja, lijepih dana vratilo s ovim koncertom...ali, kao da se vratila, u ovo predblagdansko vrijeme i nada.... s osnovom ili bez...ali tu je, daje mi poticaj, grije me nekom neslućenom toplinom... u tim me mislima prekinula «mama».... a sada k meni..... tulum se nastavlja.... pogledao sam začuđeno – halo, kaj ti je? Pogle koliko je sati? Jedan je prošlo! Sutra moram...... daj šuti! I tak po noći ne spavaš...onda, ajmo se barem družiti – i tako nismo dugo.... stari je pripremio klopu, cuge ima, volje ima, nikome ne smetamo.... naravno, ostatak ekipe nije trebalo nagovarati...a ja, iako sam malo protestirao nisam smio proturječiti starijem... i bi tako! Nakon klope koju je «tata» tak lepo spremil ( «tata»...iako sam ti to već rekao, da ponovim.....ak te «mama» ikad ostavi ja bum te oženil – super kuhaš, pravi si frend, zaposlen si – a kaj mi više treba? ) ... zaružili smo bome do osam ujutro.... a onda, sve sam ih poteral... pa dosta je! No, šalu na stranu – bilo je predivno i zapravo, jedva smo se rastali.... ne pamtim kada smo se ovako spontano, u to doba, okupili – doduše – mama je planirala nas dovući..ali, za nas je to doista bilo spontano.... i, konačno, proveo sam jednu mirnu noć – bez brojanja ovčica, bez naglih skokova iz kreveta, bez znoja – sa osmjehom, pokojom suzom – ali u predivnom toplom društvu....i dalje sa Đoletovim pjesmama, i dalje u zadovoljnom ozračju koje smo ponijeli sa koncerta... da li sam vam ikada rekao koliko volim svoje cure? Nevjerojatna je ta sloga i snaga koja izvire iz njih, lakoća kojom te svoje kvalitete prenose i na druge. Tihana je prvi puta, s ovom mojom ekipom, provela toliko vremena...iako ih većinu zna – mamu, Eu, opićenu, šminkericu.... prvi je puta u ovom klubu zadržala se toliko vremena...i njen komentar jutros, kada sam je iskrcao pred zgradom, « ako mi do sada nije bilo, ali, sada mi je jasno, zašto toliko voliš svoje cure» govori sve. Što poželiti nakon koncerta Đoleta, ove predivno provedene budne i burne noći? A možda malo sna noćas ..... I, za kraj, mali spotić sastavljen od nekoliko dijelova Đoletovih pjesama koje, uz mnogobrojne druge, za mene imaju neko značenje...... i mojih slika, koje, također, imaju posebna značenja..... uz jednu molbu, ako može?..... Đole, može li slijedeći puta koncert sa «starim» stvarima..... za nas, stare klince? Ma neka bude i novih...ali.... i, nemoj da te opet toliko čekamo! I, hvala Ti na predivnoj večeri! ( a Đole, kao da odgovara u svom stilu....Ma nije to ništa.... )

- 21:00 - Komentari (24) - Isprintaj - #