smotani

petak, 29.10.2010.

ode tjedan...

Proletio mi je ovaj tjedan.... Jurnjave na poslu kreću nekim neutvrđenim smjerom. Izgleda sve kao u kolpasu ( kako to moja «mama» zna reći .. jer, kaže ona... kolaps ima značenje a ovo je takav nered da...... ) S jedne strane dio ekipe odbrojava dane do preostalog godišnjeg pa mirovine..., drugi dio odbrojava dane do porodiljinog..., a mi, preostali, odbrojavamo dane do.... kako kažu, neki do burze a neki do nekakve muze... ma, iskreno, već sam sit svih priča i pomalo mi je muka od njih... odavno sam odlučio ne slušati nego pokušati se koncentrirati i odraditi ono što moram.... ali, nije lako... ni meni ali ni drugima. Posljednjih dana su zaredale svakojake analize, posebni i izvanredni zadaci, kojima je za cilj....... e to... baš to! Koliko u svemu uspijevamo ostati normalni – pokazati će vrijeme.... A ono, to vrijeme, ovih je dana stvarno bilo svakakvo – od oblaka ( to su moji prijatelji po kojima sam dobio i jedan od nadimaka od drage mi osobe koja je te oblake razrijedila do neslućenih razmjera ), preko predivnih sunčevih zraka koje su me jutrom znale okupati i ispratiti na posao, do leda na staklima kojeg je trebalo dooobro strugati... kako sam blizu Save uz vjetrometinu i propuh koji ovdje uvijek vlada, jedan sam od rijetkih kojima je u ovoj, novoj, sezoni već pukla čistilica za led... ko mi je kriv kad zadnji čas krećem na posao a onda me dočeka još i obveza jutarnjeg razgibavanja...a led se ne da.... e dat ćeš, dat ćeš – makar se ja ne zvao Smotani! I bi tako...ali, ne sa čistilicom koju sam uspio polomiti već snagom sagorijevanja benzina, stvaranjem topline u autu ....... tako mi je, polomljeno, započeo jučerašnji dan..... kad sam sa desetak minuta «kašnjenja» (btw neki u to vrijeme nikad ni ne dolaze...) uletio, pomalo ljut ali i uskuhao od vrućine u autu dočekala me kanonada s vratiju.... di si ti? Daj, stigao je novi mail! Ti daj ovo, ja ću ono..... joj, joj... ma nemojte mi s vratiju.... mogu li se skinuti? Popiti kavu? A neee... skinut se možeš, ali kavu..jok! hm... preskočio sam skidanje i na vrhu prstiju se okrenuo uz komentar... nisam još došo.... ma... otišao sam suknuti šljuk kave, popušiti pola cigarete i vratio se za manje od pet minuta... jer, shvatio sam – ne buju me nikam pustile dok sve ne bu gotovo..a ipak moram jutarnji doping odraditi ( makar na četvrt). I krenulo je lovljenje s podacima, osmišljavanjem tablica, grafiča... oko jedanaest ko likovi iz crtića A je to...pljesnuo sam rukama i ...gototo.. .idemo na gablec? Pomalo sam već grizao od gladi...i, dok smo se mi gmizeći spremali ... stigao je mail.... HITNO! A miša mu... hitan je i moj trbuhozborac! Kaj sad... traži se preveliki zalogaj a ja bi, makar mali, kruha.... opet, brzinska podjela... .ali i dodatni zadatak jednoj od kolegica – ti po klopu..očito danas nejdemo van.... i dok smo odrađivali traženo pojeo sam sendvič u letu... ajde, nemam pojma kaj sam jel, ali, nisam na prazan želudac...a već je jedan ... molim – primijetili ste.. niš od puš ( a bome ni one druge) pauze... kad smo finili i ovo odlučio sam, konačno, popušiti jednu i popiti kavu ko čovjek... sunce je toliko grijalo da mi je bilo vruće ( a kad se sjetim jutra, leda...) nije mi se vraćalo sa balkića....ali, hop....brzooooo zovu te.... pa koji sam ja 007? Ni sakrit se ne znam??? Naravno, dobio sam novi zadatak... ne, ne želim niti komentirati jer ne znam što bi sve mogao reć...ali, samo bi se pitao... pa di ja radim? U kojoj službi? Kakve veze ovo ima sa mnom? Nama? OK...pitao sam... odgovor mi nije nužan... pljucni u ruke i...radi... u radu je spas, rad je stvorio čovjeka, ko radi ne boji se gladi...stop! tu sam se čekao...ali, ja jesam gladan! ..... Naravno da nisam na vrijeme došao doma...ali, nema veze, došao sam... I, krenem ja u svoj dio svemira, u ovo carstvo pisane riječi.... kad, dočeka me ugodno iznenađenje... pobijedio sam u nagradnjači kod drage mi Kućice http://kamena-kucica-na-skoju.blog.hr/ (opet sam nekaj smoto...nemrem link umetnuti...papak...) ma, naravno da sam požurio po nagradu izabrao pjesmu koja je bila poklon "pobjedniku" ... i, hvala ti još jednom draga Kućice- predivan izbor spota uz moju glazbenu želju, po ne znam koji puta, razgalio mi je dušu....... i, sa lijepim sam mislima krenuo na odmor.... Danas, petak... jedva ga dočekah... iako je proletio tjedan, vapio sam za njim.. jer znam.. vikend je... malo odmora za dušu i tijelo....naravno, dan je opet započeo struganjem leda... Najavljuju lijepo vrijeme... nisam baš siguran gdje ću se uputiti.... ali, kako stvari stoje, ostajem doma... ako noga dozvoli prošetat ću malo do tihih domova prijatelja koje nisam stigao prošli vikend obići...ako ne, malo ću se zabaviti nekim zadacima koje sam dobio od cura – slatkim zadacima koji imaju a nemaju veze s poslom... ( a ne, ne mogu još o njima) I da... otspavat ću sat dulje bez grižnje savjesti... od inih me usklada već boli glava, ali ova, usklada vremena, došla je u zadnji tren... ma ko to meni krade sat spavanja??? Tak... sad bu mir neko vrijeme sa nemogućom misijom ustajanja ovo samo da se podsjetim.... što mi se sveke godine događa.....

- 21:00 - Komentari (36) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.10.2010.

Hvala Vam "teta Vesna".......

Kada sam danas čuo vijest da je umrla teta Vesna, prvo što mi je palo na pamet bio je susret s tom Pjesnikinjom davnih, školskih dana.... Nešto sam o tom susretu već ovdje i govorio..ali, danas bi se s posebnim pijetetom obratio teti Vesni – sjećam se kada sam joj, na tom druženju pokušao se obratiti .... a nisam znao kako ju osloviti..... Majka me učila da se nepoznatima obraćam sa gospođo i gospodine... no, u školi su me učili sa drugovi i drugarice.... e pa sad – kao klinac, bio sam zbunjen.... kad je ušetala u naš razred predstavljena je kao Pjesnikinja Vesna Parun... i kako da se mali smotani klinac obrati toj velikoj ženi? Kako da joj kažem drugarica? Ko sam ja da joj govorim Pjesnikinja? Smijem li joj se obratiti sa gospođo? ...otprilike tako sam se lomio u glavi jer, htio sam ju nešto pitati....Ne, nisam je još tada zavolio, kao što nisam niti imao neke afinitete niti za pisanje, a još manje za čitanje – važnije mi je bilo igrati se, iskoristiti vrijeme.... No, kako je druženje odmicalo, kako je ta velika žena spustila se na jedan predivan, naš nivo – činila mi se jako simpa... i kada je došlo na red čitanje naših uradaka.... kada sam ja došao na red totalno sam se smotao... mucajući sam pokušao pročitati pjesmu koju sam napisao – ona je prišla, osjetila je moj strah... i polako me ohrabrila... konačno sam i pročitao svoj uradak... zastala je, pogledala me...a ja, onako malen pored nje, nisam znao – jesam li kriv, jesam li što loše učinio? Ne sjećam se svih detalja..ali, do danas su mi ostale u sjećanju njezine riječi «bit će od tebe nešto...:», osmjeh kojim je sve to začinila kao da je u trenu upalio iskru ljubavi prema poeziji, prema pisanoj riječi u meni.... nisam znao kako bi joj nešto rekao – a morao sam reći... nisam mogao samo početi govoriti.... i onda, ko iz topa, ispalio sam...»teta Vesna....» okrenula se, pogledala me...i osmjehnula... nastavili smo razgovor.......... Poslije, kad sam malo narastao, kako su godine odmicale, susretao sam se sa stihovima tete Vesne, upijao ih..... puno ih je koje su osvojile moje srce...ali, za oproštaj sa velikom Pjesnikinjom odabrao sam Ti koja imaš nevinije ruke Ti koja imaš ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrižnost. Ti koja umiješ s njegova čela čitati bolje od mene njegovu samoću, i koja otklanjaš spore sjenke kolebanja s njegova lica kao što proljetni vjetar otklanja sjene oblaka koje plove nad brijegom. Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol, ako je tvoje ime počinak njegovim mislima, i tvoje grlo hladovina njegovu ležaju, i noć tvojega glasa voćnjak još nedodirnut olujama. Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. Boj se jeka što se približuju nedužnim posteljama ljubavi. I blaga budi njegovu snu pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči. Šeći njegovim žalom. Neka te susreću ožalošćene pliskavice. Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri neće ti učiniti zla. I žedne zmije koje ja ukrotih pred tobom biti će ponizne. Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah u noćima oštrih mrazova. Neka te miluje dječak kojega zaštitih od uhoda na pustom drumu. Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah svojim suzama. Ja ne dočekah naljepše doba njegove muškosti. Njegovu plodnost ne primih u svoja njedra koja su pustošili pogledi goniča stoke na sajmovima i pohlepnih razbojnika. Ja neću nikad voditi za ruku njegovu djecu. I priče koje za njih davno pripremih možda ću ispričati plačući malim ubogim medvjedima ostavljenim u crnoj šumi. Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, budi blaga njegovu snu koji je ostao bezazlen. Ali mi dopusti da vidim njegovo lice, dok na njega budu silazile nepoznate godine. I reci mi katkad nešto o njemu, da ne moram pitati strance koji mi se čude, i susjede koji žale moju strpljivost. Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, ostani kraj njegova uzglavlja i budi blaga njegovu snu. Vesna Parun rođena je na Zlarinu 10. travnja 1922 godine. Iako joj je pjesništvo bila prva ljubav, njezina prozna i dramska objavljena u preko 60 tak knjiga vrhunsko su stvaralaštvo naše književnosti..... O nagradama, priznanjima, o njoj samoj govore njezina dijela ...a o nama, o našem odnosu prema njoj govori upravo ovaj dio kojeg sam našao na Wikipediji ( tražeći točan datum rođenja...) «..Samoću i "otpadništvo" od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati. Neizvjesna i nesigurna sudbina velike poetese u 80-om godinama života sigurno nam ne služi na čast. Možda bismo odgovor na takvu nepravdu mogli pronaći u Vesninoj tvrdnji da se "u školi moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu - gotovo ništa". Sve u svemu, po njenim vlastitim riječima, provela je vrlo težak život, od djetinjstva nadalje, te je okušala više patnje i stradanja nego radosti. Vesna Parun potpuno se predala književnom radu postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost.» Upravo zbog tog njezinog, teškog ali nadasve ponosnog i buntovnog života, mislim da bi i pjesma O jednoj mladosti ( o kojoj je bio moj prošli post) i te kako pristajala uz riječi oproštaja sa Velikankom Hrvatske književnosti...... Hvala Vam teta Vesna na iskri koju ste u meni upalili tjekom tog kratkog boravka u mom razredu..... A na stranicama Studene i dalje je moj prošlosubotnji ručak sa punicom i puncom........

- 21:00 - Komentari (51) - Isprintaj - #

subota, 23.10.2010.

o jednoj mladosti...

+ dodatak Ovaj, ispresijecani, tjedan – prošao je a da skoro nisam ni pošteno progledao. Još me drži ova viroza, ali, kako imam prilike vidjeti u okolini svi nešto šlepamo za sobom ... i to već neko vrijeme... trenutno, u tijeku je drugi krug virusa od kojeg, u pravilu, nastradaju oni koji su prvi krug prošli...dakle, čeka me, po svemu sudeći, još malo muke... I da, čini mi se da je i to povezano sa vremenom – ali, jedno znam – proći će, kad tad. A do tog tad ... gmizat ćemo, naizmjence po dan, dva ostajati doma (kad stvarno nemoć uzme svoj danak) i čekati vedrije dane. Kiša je, hvala Bogu, prestala i odmah donijela malo vedrija lica – doduše...nakratko – osim što najavljuju nove oborine obznanjeno je i da ćemo upoznati novu vodeću figuru – sve što uz tu figuru ide neću komentirati, samo ću reći – laknulo mi je da do upoznavanja nije došlo.... da samo meni.... pih! Paranoju od izvještaja uspješno sam odradio (barem se nadam, no, čut će se), ali, kako su mi ovi dani malo sjetni ja sam zadovoljan ...a ko nije ( mislim, sa mnom...)... neka se žali gospodinu Vakuli – vrijeme je krivo za sve..... Iskreno, jedva sam čekao petak – doduše, ne iz istih razloga ko prošli vikend, ali, samo mi je trebalo zatvoriti vrata i znati da do ponedjeljka ne moram nigdje.... uz pomalo sjetne misli jučer sam napravio lončinu juhe ( tako da je par dana uvijek na dohvatu ruke) i uz sve i sva dan priveo kraju....... Kao i svako jutro ovih dana magla je označila početak današnjeg dana – zanimljiva su ta njena dizanja i spuštanja – totalno suprotna od očekivanog..... Nakon jutarnje kavice krenuo sam u šetnju nasipom i laganu nabavku... ali sunce koje me je škakljalo usmjerilo me je drugim putem.... krenuo sam, neplanirano, pod Sljeme.. kako se bliže Sisvete – a ja baš nisam nešto hodački spreman odlučio sam danas obići neke drage prijatelje, svratio i kod majke na jednu cigareticu i u laganoj šetnji, nekako sretan i ispunjen, došao doma.... Uvalio sam se za komp završavajući neki čudnovati materijal od kojeg, nisam siguran, ko će imati koristi a ko štete – ali, rekoše, napravi to...... no, misli su mi vrludale i nikako se nisam mogao koncentrirati...paaaa... vikend je... treba se zabaviti i ispuniti onim što nam pričinjava zadovoljstvo.... a u meni je tinjala ideja..... Dok sam ovih dana «bolovao» i ponajviše «slobodnog» vremena provodio u krevetu često sam slušao CMC i još neke muzičke programe jer, nisam mogao ništa gledati, a muzika je bila nešto što me opuštalo, što me uspavljivalo i pravilo mi, kakvo takvo, društvo, a bome i napregnulo moje moždane vijuge ( one sive...tj, ono što je od njih ostalo..) Ponukan jednom Josipinom pjesmom sjetio sam se jednog rođendana – davnog... kada mi je moj veliki prijatelj Mladen u iščekivanju jednog mog koraka zapjevao uz pratnju ekipe ( a ne mogu reć, dobro je zvučalo) Josipinu pjesmu O jednoj mladosti. Josipa je jedna od pjevačica koju volim slušati, neke njezine pjesme toliko su snažne da su me znale ponijeti kao kakvog leptirića...ali, ova pjesma, O jednoj mladosti, uz snagu, nadanje i vjeru koja iz nje izvire, zauvijek će imati i sjećanje na taj predivno proslavljeni rođendan, na još jednu ludoriju mojih dragih prijatelja koji su pjesmu izveli kao neki umjetnički prvijenac... do tada, iskreno, nisam bio svjestan koliko mi je prijatelj glumački nadaren, koliko i te vrste umjetnosti života ima u njemu ... meni su ostale predivne lijepe slike te njihove izvedbe... a, koliko pamtim, mom su prijatelju ostale, dugo nakon toga, dvije masnice na koljenima kada se teatralno bacio na pod, kleknuo pred mene raširenih ruku i snažno zapjevao «...odjednom ćeš shvatit sve...» ... kada sam ga pogledao u oči mislio sam da se toliko uživio da je i zasuzio...no, ipak je poslije priznao da je suza bila posljedica boli... I kao da me ta pjesma malo dignula, malo osnažila ( baš kao i svaki put kada je čujem), i, iako sjetan, osjetio sam da mi je dala svijetlosti u ovim jesenjim danima ispunjenim maglama koje me svakim jutrom bude... u inat svemu što dolazi, pokušao sam toj pjesmi unijeti i sebe samoga, na svoj način.... malo sam pročeprkao po svojim slikama i, po nekim svojim dojmovima složio spotić ... koji će me uvijek podsjećati kako tako malo...a opet...tako puno treba... i da se lijepe slike, slike jedne mladosti, nikada ne mogu zaboraviti.... DODATAK Pričao sam Vam o prošlotjednom ručku koji sam spremao za punicu i junca...e pa s tim sam impresijama gostovao na blogu drage Studene – pa ako Vas zanima zavirite u lonac i pogledajte spotić za koju mi je inspiraciju bio moj Junac i Đole Studena, hvala Ti na pozivu

- 21:00 - Komentari (27) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.10.2010.

Mali razgovori....

Zbrajam godine.... jedna po jedna i nakupismo, draga moja, osam godina razdvojenosti. Što se promijenilo? Puno, puno se toga promijenilo... i ja, i ja sam ti se promijenio...da, znam, sad si sigurno raširila one predivne oči i čekaš da ti to pojasnim, jer, čujem te kako mrmljaš.... «promijenio se jesi ali, nedovoljno». Znam a i ti znaš (jelda znaš?) da sam puno napravio..i znam, kao i ti, da to nije ništa – jer «cilj» koji imam još uvijek je daleko. Da, znam, izgleda sve dalje – ali, jedno sam siguran, ti me bar donekle razumiješ iako, znam i ne opravdavaš. Ipak, osjetio sam tvoje guranje, osjetio sam te kada sam početkom ljeta pao... i, ne, ne možeš reći da nisam krenuo. Znaš da me je čak i punica pitala «Sine, kaj sad kuhaš?». I vidla si kako sam ih lijepo skuhao i odveo na more, kako sam preskočio dogovoreni tjedan odlaska po njih – jer, kao imam gužvu, ne stignem....a znam, znam da su uživali. I oni, prvi puta nakon osam ljeta, kao i ja, proveli smo na moru duže od par dana (nije da se hvalim, ali, ove sam godine čak dva tjedna proveo tamo misleći .......ma znaš ti o čemu ) ...a skuhao sam im i ludi ručak prošli vikend pa su, puničini upiti, glede kuhanja, sada bili opravdani .... sve se mijenja draga, samo ja nekako kao da ove svoje kugle volim nositi sa sobom. Ma jesam, jesam ja njih prepilio, ali.... Ipak, osjećam da sam oslobodio srce, napravio mjesta i dozvolio mu da diše – poslušao sam te.... jer, da nisam, ne bi ovako boljelo.... Prestat će? Kada? Da, znam, znam draga .. ali, što više o tome razmišljam mislim da sam ovaj puta uprskao poprav..... da, znam da nema opravdanja, znam da ljubav sve pobjeđuje, ali, iskreno... iskreno mi šapni – kako bi ti reagirala? Eto vidiš... i tebi je teško na to odgovoriti – a čemu da se ja onda nadam? No, pustimo mene...... Ne znam jeli glas došao do tebe....ali, Tihana je, konačno, uspješno okončala svoju bračnu epizodu ( a baš sam to kul rekao..ali, tako je) ... teškom mukom, ali, vjerujem da će sada malo više živnuti... i posvetiti se sebi. Onaj luđak od Mladena je i dalje terorista u mom životu – možda bi mi ti mogla šapnuti kakvu je to glupost napravio, meni iza leđa? Ma znaš, ono kad sam prije ljeta pao... Izletilo mu je u jednom trenutku a sada vješto izbjegava.... ( možda mu sada malo savjest proradi.... neće , a?). ponekad se stvarno pitam kako Ivana s njim izlazi na kraj ....ali, volim ga...baš takvog. I, vidjela si kako sam se ove godine «potrudio» za njihovu godišnjicu...ma, da, znam – malo rano, ali draga, misliš li da mi je sada, ovih dana, do slavlja? Dobro, dobro... možda jednom...... Znam, znam da te i tvoje kumče zanima.... znaš, tvoja mala Sanjica je preslatka ... maza je još uvijek (pitam se zašto) ali, ne koristi to na loš način. Moram ti ju pohvaliti – dobra je i u školi, ponekad zaigramo i tenis...dobro, ne viči na mene, znam da ne smijem – ali, samo se lagano dodajemo..., uživa na ranču i dosadna je ko mali davitelj – sve mora znati, sve vidjeti, sve probati... ali, kad navečer, uz molitvu, prije spavanja kaže...mene moja kuma čuva sa svim ostalim Anđelima...e draga... onda, u pravilu, tvoj dragi ima «problema sa sinusima» - teško je čuti taj nježni glasić kad s toliko ljubavi priča o tebi... .i ne, nisam ja kriv, ja samo odgovaram na njena pitanja – a ima ih, ima ih – ko mala enciklopedija je..... nedugo je, ponukana jednom pjesmicom koju sam joj poklonio (znaš na koju mislim..), važno izjavila «Kume, ja ću kumi napisati pjesmu.::» ne, ne trebam ti reći da mi je lice bilo.... ali, rekla je da joj moram malo pomoći... znam da si ju već čula, ali, ne mogu a da ju ne ponovim ( i ne, nisam joj puno pomogao – tek mali raspored riječi....) Ja imam kumu Anđela na nebu Koja me čuva kao malu bebu Ona pazi da se svako jutro na vrijeme dignem I da u školu na vrijeme stignem Moja kuma voli me na nebu Čuva me kao malu bebu I ja svoju kumu na nebu volim Svako se večer za nju Bogu molim Ovo je njen pjesnički prvijenac .... (barem za kojeg ja znam) Neki smo dan skupljali lišće za školu, sa ranča sam joj donio kestene, orahe, češere.... ma znaš kak to ide.... onda smo to morali slagati po njenoj ideji, sva sreća da sam donio rezerve od svega – da samo vidiš kako je ljepila ... morao sam joj svašta nešto objasniti i, iskreno, malo sam se pogubio – opet me uspješno smotala kao i sa «Zdravo Marijo» i « Oče naš». Trenutno je u fazi škole plesa - i, gle molim te, ona je odlučila da će nju kum voditi. Ma super .... Vidiš, izgleda da ću se i ja uskoro riješiti onih silnih parnica, nervoza i ko zna čega.... kažu, svemu dođe kraj, pa valjda će i tome doći – iako, znaš, ma moram ti to reći, fakat mi nije jasno kojom se zloćom ta žena hrani? Otkud joj samo takve ideje? I, ono što me uvijek na neki način fascinira – ma kako joj se da.... kaj ona nema baš nikakvu zanimaciju u životu....? ali, ma neću na nju gubiti vrijeme..... Da, vidla si da sam i albume, konačno, priveo kraju.... gledao sam one tvoje bilješke sa zadnjeg puta, ali, skidam kapu, ma kako si ti to poslije kužila? Dobro, pohvatao sam ja neke niti, ali, neke tvoje bilješke me baš na ništa nisu asocirale (opet, očito, nisam pazio na satu..) pa sam ih, zasebno stavio – možda mi jednom sine što je moj pjesnik htio reći... znam da to nije složeno onako kako bi ti, ali, sigurno je bolje nego da stoje po onim kutijama. Draga, kada sam pogledao one silne albume, kazete ( s kojima se još uvijek borim) ne malo sam se iznenadio – ima se toga..... putovalo se... lijepe su to uspomene, sjećanja..... možda, možda jednom ipak ponovim jedno putovanje.... da, znam da znaš na što mislim.....jer i tako ti sve kažem.... I da, ne znam dal ćemo ove godine na neki jednodnevni izlet ( bili smo pomišljali i na dvodnevni) jer, one moje poludile za podmlatkom ... i neće biti nešto u fazi putovanja..... a ako nismo kompletni onda to nije to....no dobro, i tako sam išao svima vama za ljubav – i da, uživao sam onoliko koliko sam mogao, ne mogu poreći Gledam sad ovo i sve mi sliči kao na neki izvještaj...... ali, ti znaš da jednostavno ne želim tužno jer ti tako ne želiš... a tvoja je želja uvijek bila meni slatka.... ma koliko teška.... Znaš, neko sam se jutro probudio malo kasnije . . ma da, opet slabo spavam po noći pa prećorim vuru, i, pogledao sam na drugu stranu kreveta .... ne, nisam vidio tebe.... znam da si ti sve to vidla... pa, šapni mi – jel ja to ludim? Jel to OK? Moram priznati da sam s jedne strane bio žalostan da to nisi bila ti a opet, čini mi se to kao neki znak..... je li? A jesam te udavio.... ali, ti znaš da nakon naših razgovora uvijek malo progledam, ja znam da ćeš slušati moje laprdanje a onda, nekim čudnim putem, dati mi odgovore... i znam, znam da ćeš me jednoga dana klepiti i reć – e sad je dosta...ali, do tada, ja bum ti dosadan.... Teško mi je, nakupilo se svega...ali, poslušao sam sebe ( to baš i nije možda mudro, ali...) i one stvari na koje ne mogu utjecati pokušavam gledati kroz jednu drugu prizmu.... znam da to možda i nije dobro, ali, glavom kroz zid ne mogu, mogu pokušati čekati..... ma što dočekao ili ne... ali neka to bude sa manje bola, manje tuge, suza – jer, kad tad..... pogubio sam se – ne znam ti ja biti kul u nizu... zato, poslat ću ti pusu, poslat ću ti lijepe misli ..i, obećajem ti, neću sutra «ljutiti» punicu i junca – bit ću dobar sinek..... i da, znam...pokušat ću bez puno suza ... A ti i dalje čuvaj svoje kumče, prati ovog svog bedaka, i, znam, znam da će ti i moja majka dati dozvolu, opet mi opali vritnjak.......kad zatreba..... I, znaš....znaš da ni nebeske granice nisu prepreka našoj, sada malo izmijenjenoj, drugačijoj, ali, uvijek i zauvijek, ljubavi ..... ma kao ju doživljavali..... Mislio sam koju pjesmu zapjevati, s tobom..., htio sam staviti onu posljednju napravljenu tebi a nakon tebe.....a onda, osjetio sam, baš sam osjetio tvoju ruku koja me vodila..... jednoj pjesmi i spotiću odmah do .... koji sam napravio ne misleći na tebe, jedan koji sam napravio misleći na «mog Suncokreta» ( kako sam je u pjesmi nazvao - a kad je luda od ljubavi za tim cvijetom ) koja mi je dala krila.... htio sam malo popraviti i zamijeniti slike –ali, neka bude baš onako kako sam ga tada napravio (znaš da godinama nisam radio filmiće i da sam malo zahrđao kad sam ga slagao) ..... i, siguran sam da nisam pogriješio u izboru....još samo da se krila podignu..... budu a?

- 21:00 - Komentari (25) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.10.2010.

na zdravlje :P

Ne kužim... Danima već kašljem, kišem, peru me sinusi..i, bio sam siguran da ću se preko vikenda jače oporaviti, jer, prošla je i faza u kojoj sam ostao bez glasa (koji je mir taj dan bio na poslu), kao manje sam sa sinusima imao problema... kad, ujutro... ustanem ja, spremam se za posao – a sve nešto mi ne da krenuti brže – kašalj koji me dovodio do gušenja, malaksalost... ne kužim... pa trebalo mi je biti bolje! Dva dana nisam izlazio, pio po naputku čajeve, vitamine, a čak...čak sam i koju žlicu meda ponjupao..... I, konačno, spremim se do kraja, uzimam smeće, otvaram vrata... a ono napadaj za vola ubit a di neš ovakvog mlakonju ko što sam ja? Stajao sam u hodniku dobrih desetak minuta, naslonjen na zid, dok nisam malo došao sebi (jelte...kad već ne mogu tebi ) , uzeo fon, nazvao šefiku...i jedva, jedva joj rekao – «možda kasnije»... napadaj je opet počeo... išao sam, bez razmišljanja nazvati dokicu – nemam pojma kad moja radi (ne mogu nikako zapamtiti to – parno, neparno – uvijek me podsjeti na onu vožnju par, nepar) ali, svejedno...u mom kraju, svi me znaju ( zapjevam ja i okrenem brojček) ... javi se sestra – naravno... do dokice nisam ni stigao – kaže gužva je ako nije frka nemojte ni dolaziti, pa dajte se čujte! I sad gledam, ne čujem ni nju a kamoli sebe..ali, kaj da delam? Za promjenu, odležite barem jedan dan...ali odležite – to što ste doma ne znači i da ležite! Hm, pa zakaj ona tak viče – čul sam to dobro ( bolje da nisam).. naravno, pitala me jel kojim slučajem imam temperaturu – jer to bi događaj..a skoro desetljeća, pa da zapiše... imam, imam sestro 36,3 .. strašno se osjećam.. vidim, vidim da se i vi smijete..ali, ja sam hladnokrvna životinja i sve preko 36 je grozno za mene... no, dobro, skinuo sam se – jer eto, neću prošetati do njih – a dan stvoren za šetnju – kiša, bljakasto vrijeme, tmurno...- obukao u trenirku, skuhao po redu – čaj i kavicu... i... malo za komp – e pa sad.. nisam, nisam mogao odmah leć jer me kašalj toliko mučio da sam morao prvo, nježno, njega ununati..i jesam – pojeo sam pola teglice meda – ljudi – pa ja ne volim med!? Ali, bratić mi je donio svoj – ma nije što je njegov ( jer, ja i dalje ne volim med) ali, valjda ima nešto u prirodi, planinama pa i u tim radilicama koje su ga radile... med je.. a jestiv .. no, moram priznati, svaka žličica koja je klizila kroz grlo kao da je bila melem i na glasnice i na mandule... osjećao sam da jačam - a najbolje da i ne bi od toliko kalorija... Nakon oko dva sata, oko dvije litre čajeka, pol teglice meda, nekoliko kila mandarina ( ne, nije da si brojim ) malo se stanje smirilo – u međuvremenu sam pokuckao sve (nemreš bilivit – sve?) režije, kliknuo i izvrši...i, malo prilegao..... Probudio sam se mokar ko da sam iz kade izašao – sad bi moja majka rekla «to ti je zloćestoča izašla van» ajde... znači ... znači sad sam bolji? Krenuo sam prema kuhinji.. ta vrijeme gableca je odavno prošlo – ali, ni sim ni tam ( moja bi majka sada slikovito rekla...ni vrit ni mimo )... nisam gladan... opet malo meda, čajeka...i u krpice (bez zelja, molim)... i, naravno, u međuvremenu sam prozračio sobu, razbacao posteljinu, promijenio.... ma vidi ga na, em ovakav, em moram delati... opet mašina veša..aaaa ko bu to peglal??' metri se slažu u zrak a ja nikako da uhvatim korak..pih... Zalego sam, okrenuo CMC i ubrzo je bila predivna Tošina pjesma koja me odvela u još jedan, predivan, san..... I tako, cijeli dan sanjarim, izbacujem zloću iz sebe, liječim se... valjda bum se do sutra oporavil? Ko zna.... Aaapcihaaaa .... bem mi zdravlje ......( ima i jedna narodna... hihi) Ah... nisam već dugo spomenuo osmijeh ;) danas, ujutro... br 1650 , popodne 1649 - ali, stalno se tu negdje vrtim dobro je , nema euforije ali ni ne ronim previše – što će reć... stabilan sam ( e, baš jesam.. ali, jako se trudim...jako)

- 21:00 - Komentari (36) - Isprintaj - #

subota, 16.10.2010.

dani zelja...:))

Tjedan je bio ludi – svaki dan jedna nova vijest, novi preustroj, novi spisak za burzu, nova prašina... sve dok mi nije «pukao film» i dok nisam zamolio cure da smanje strasti i prestanu rekapitulirati priče s hodnika..jer, siguran sam, kad bude nešto jasnije – saznat ćemo – pa makar i to da idemo na burzu...ali....do tada bih volio, kako tako, odrađivati ono za što još uvijek primam plaću i volio bih u kakvom takvom ozračju raditi... o, da.... naravno da su to s lakoćom prihvatile jer, to je bio znak, možemo «na njega» - jesu, iskoristile su me maksimalno, uvalile mi neke tablice koje one ne kuže... pa ne kužim ni ja?! ali, blaženi gugl prevoditelj spašava stvar – iako, ponekad, moram priznati, doslovni prijevodi su više nego komični.... Tako smo, iz dana u dan, samo na (ponekad i ironičan) humor prebacivali ono malo događaja što je došlo do nas.... U četvrtak sam otišao u malu nabavku do Lidla...i, naravno, uvijek me te male nabavke koštaju – a kako i ne bi... kad sam odmah kumici kupio preslatku jaknu, čižmice, sebe sam ponovio novim diktafonom (za probu sam počeo slagati životopis – da ne bude panike kad zatreba), nakupovao slatkiša koje neumorno trošim posljednjih dana, malo namirnica ..aha, ipak je nečega malo... Jedva sam čekao petak – što radi pražnjenja misli, što radi svega što me čeka.... kupio sam zelje jer, najavili su zimu i valja se do kraja za istu pripremiti... Dan je započeo, iako maglovito, obećavajuće.... odlučio sam odmah jučer, poslije posla, krenuti u operaciju «kiseljenje zelja»....Bože, kako ja volim kiselo zelje, surmu, krpice sa zeljem....... Naravno, zelje je z Vidovca – poznatog po proizvodnji upravo te biljke... I, iako godinama kiselim zelje, ipak sam malo pogledao u šalabahter.... tak je! do sad sam sve dobro napravil.... Nakon podsjetnika počeo sam prebirati po glavicama istražujući koje će baš takve (dakako, očišćene) i ostati... i krenula je borba.... Kak po pravilu i ide.... prvi, deblji red, rezanog .... pa malo glavica – nešto manjih ( te će na red doći u proljeće), pa opet red rezanog, glavice.... izdvojio sam sedam glavica za surmu i poprilično se narezao – jer, smotani, naravno, reže na ruku (papak) iliti nožem... no, srećom, imam dobar nož Naravno – opet sam kupio dvije vreće (cca 50-52 kg) – zlu ne trebalo da mogu birat.... Nešto prije ponoći sam pobjedonosno zalijevao zelje vodom i.... puj, puj, puj – kvari se..... Nakon jutarnje kavice – uz koju sam napisao prvi dio posta, krećem u novu akciju – dinstanje preostalog zelja za škrinju (obožavam krpice sa zeljem) ... ( i tako četiri puta... puf,puf...) ....i spremanje ručka...jer, danas mi, nakon duuugo vremena, dolaze punica i junac na ručak – sreća da je na Boćarskom «kaj su jeli naši stari» jer inače... ne znam kad bi naišli... uvijek moram ja kod njih – tja... mlađi sam Zato, ide sinek brzo poslom, post bum narihtal za uobičajenih 21 sat .... i , nadam se da bumo svi preživeli ručak – ak me ne vidite – to siguran je znak da smo završili na hitnoj hihihihihi Jesam li Vam rekao koliko volim svoju punicu? ( a nemrem ju nikak drukčije zvati ) Kako ima Slavonske krvi u toj predivnoj ženi, ne mogu a da joj opet, nakon sto godina, ne zapjevam jednu..... a punac (junac) i ja.... e.... bila je to doista storija koja traje i danas - ma moram i njemu jednu - ne smem se zamerit ne bu me više branil ( dobro, nije baš sve kao u pjesmi, ali.... volim ja svog junca )

- 21:00 - Komentari (26) - Isprintaj - #

srijeda, 13.10.2010.

dnevne ćakule...

Jutarnja ćakula uz čaj ( opet sam šmrkav ) započela je razno raznim komentarima glede jučerašnjeg, dugo očekivanog, «saslušanja» bivšeg nam Premijera... ne mogu, iskreno, ne mogu više slušati nadmetanja i nadmudrivanja dok baš zbog njih mnogi danas strahuju što će biti iza Nove godine. Srećom pa su mi od prehlade uha malo poviše potumplana i dosta toga i ne čujem.... no, nije neopaženo prošla obavijest kojom su nas podsjetili kako na poslu treba biti čist, primjereno odjeven, bez preslobodnih formi, bez tenesica.... i tu sam pukao ko kokica ( kako bi rekla meni draga osoba ) ... prije skoro tri godine poslao sam doma kolegicu koja se neprimjereno ( ne, ne samo po mom ukusu ) odjenula... nemam, doista nemam ništa protiv minica – ali, i one imaju svoju primjerenost a bome i mjesta na koja se mogu nositi... kolegica je došla u minjaku da ti pamet stane – iskreno, moram priznati, ja to uopće nisam niti primijetio jer ljude, obično, gledam u lice..ali, moje ostale cure su graknule ko kokoške prisjetivši se puno situacija kada sam, kao neki vražji šef, dao upozorenja na neke neprimjerenosti... i, lijepo sam, pristojno, zamolio ju da se ide doma presvući... za posao... ne, ne smijem se sjetiti kako sam dobio obriseke da teroriziram lijepe mlade kolegice.... digao sam ruke, i, što se mene tiče, mogle su dolaziti u ronilačkom odijelu.... ali... mene osobno, pogodio je ovaj dio sa tenesicama – naime, zbog problema s nogama često jedino njih mogu navući . iako, nisu to klasične tenesice, već one koje izgledom nalikuju više cipeli svejedno se osjećam «ugroženo» jer...bit ću neprimjereno odjeven ... nakon mog pucanja cure su uzele stvar u svoje ruke i stručnim ženskim okom zaključile.... ma ne, ne stari, to su cipele na čičak – baš kak deca i trebaju imati da ne moraju se zezati sa žnirancima ... nakon malog smirenja i sad već brdo obavljenog posla, pukla je nova vijest – radi se na novom radnom vremenu – od 9 do 18 sa pauzom za ručak.... .super, protrljao sam ruke – europsko radno vrijeme..a plaća? Na to sam dobio hladan tuš...budi sretan ako ćemo uopće imati čast raditi u to radno vrijeme.... da, istina ... bit ću sretan..... No, dosta mi je tih loših vibri ... u neko doba sam ih zamolio da mi prepričaju kraj jučerašnje Šeherezad – jer, jednostavno, nisam mogao vidjeti TV od kihanja, šmrcanja..... da, da... znam, nisam jedini, ali, navukao sam se na seriju.... iako, ponekad i malo pridrijemam dok ju gledam, uglavnom sam se jako uživio u nju ..... Jedan sam dan složio kompletnu režiju a cure su, bez daha slušale.... na kraju, rekle su, može, može! Bolje tako nego kako ti slažeš svoj život. E baš fino! Dobio sam kaj sam i tražio. Uz sve pokušaje da im dokažem da više nema romantike, da je danas tempo užurban i da niko ne stigne najosnovnije – npr, pozdraviti kolegu u prolazu a kamoli posvetiti se nekim slatkim iznenađenjima voljenima, dragima, uredno su me zašutkale svojim «ubojitim» oružjem. Nemreš ti sa njima na kraj. Kada razgovaramo o glavnoj junakinji mislim da bi svaki muškarac poželio takvu plemenitu, požrtvovnu i toplu dušu imati pored sebe. Da, naravno, čim to spomenem dobim novu jezikovu juhu – ti si imao takvu dušu i ...? nisam niti primijetio koliko te «drage mi vještice» prate moj život – znao sam da su uvijek pri ruci ako zatreba, znam da su mi bile najjača podrška kad mi je bilo najteže (jer, s njima sam i provodio najviše vremena), znam da su se sa mnom napatile, ali, nisam, barem ne dovoljno, osjetio koliko me prate...... i, započeo je taj opaki razgovor.... prvo sam, kako je i red, pokušao preskočiti temu – no, zapele su... .a što reći – mislim da nekima, naročito «mami» ne moram ni slova reć.... dovoljno je da postavi pitanje i vidi odgovor u mojim očima... da, ja sam zašutio – i stoički podnio sva pitanja, naravno, bez odgovora – dobro da nisam bio na fonu jer, možda bi i njima spustio slušalicu.... ponekad bole pitanja, ponekad odgovori, ali, najviše bole krive predodžbe, optužbe, nerazumijevanje.....no, ja nemam pravo time se braniti, ublažiti..jer, kažu, ti si svoje prokockao....a nisam, nisam kockar.... Uglavnom, održale su mi besplatno predavanje o životu... zapravo nabrojile su mi nekoliko mojih velikih propusta – moram li reći da su u pravu? Ne, jer, ove žene, djevojke, ne mogu nego biti u pravu – složio se ja s time ili ne. Nisam, doista nisam ovo sa nikakvom zloćom rekao – ali, ma koje ja argumente upotrijebio uvijek bivam poklopljen ... znam da sam odavno naučio da kad krene bilo kakva rasprava najbolje je zašutiti i tek poslije, kada se ohlade glave, krenuti ispočetka – no dobro je dok glave nisu usijane.... I tako, krene rasprava o trenutnom stanju u seriji...... ja pompozno, ko najveći Romeo izjavim «ljubav pobjeđuje sve» malo se promeškoljim, osjetio sam i da polako gorim ( to je sigurno temperatura ), a one – ko u zboru – a ti si pravi primjer toga...šuti! Hm...uzeo sam fon u ruke, obavio razgovorčiće, naslonio se, promatrao ih i pokušavao na njihovim licima nešto iščitati.... i, dok sam pogledom mjerio «mamu» uhvatio sam i njeno mjerkanje mene.... upitan pogled....i .... «imaš nešto za reć?, obranit se?» odmahnuo sam glavom, malo mi se vid zamaglio, zakopao sam se u papire i čekao da gong označi kraj radnog vremena........ Čudno je... čudno je kako su se neke stvari počele odvijati, ničim izazvane..... a za sve, za sve je kriva kiša.... kiša koju sam nekada, u laganom rominjanju volio.....a sada bolno podsjeća...... a najavili su kišu... kišu svega.... Ja nisam kockar, ali gubim.... Ipak, ipak su se potrudile uljepšati mi dan ... pozvale su me u nagradnu igru.. NAGRADNA IGRA: GLAVNA NAGRADA: 2 ULAZNICE ZA SVA NATJECANJA I SVI TROŠKOVI SA AVIONSKIM PRIJEVOZOM NA OLIMPIJSKE IGRE 2012 U LONDONU. Ako želiš osvojiti nagradu, pogledaj sliku i pravilno odgovori na slijedeća pitanja. Odgovore pošalji na adresu: International Olympic Committee, Private Bag, Lausanne, Switzerland . 1. Koji student izgleda pospano? 2. Koja dva studenta su blizanci? 3. Koje dvije djevojke su blizanke? 4. Koliko djevojaka je na slici? 5. Tko je učitelj? Sretno! Što je, ne ideš ni ti ??? !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Ja definitivno nisam kockar ali gubim.....

- 21:00 - Komentari (31) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.10.2010.

Slavljenički vikend ... :)

Produženi vikend došao je ko melem na ranu. Malo odmora od svih vratolomija, padova, poniranja.... ali, najbitnije, ekipa se trebala okupiti i proslaviti godišnjicu ( osmu, jelte molim) sretnog i svime i svačime isprepletenog braka mog velikog prijatelja Mladena i predivne mu Ivane. Kako godišnjica pada u dane kada baš nisam za neka slavlja odlučio sam, kao nesuđeni kum, feštu napraviti ovaj, malo produženi vikend. Naravno da jedino slavljenici nisu imali pojma , kako je i red – jer, trebalo je to za njih biti, samo malo, neformalno druženje uz eventualni roštilj. Istina, napatio sam se dok sam saznao za njihove planove – jer, kako rekoh, produženi je vikend ... ali, nisu smjeli ništa planirati jer...ja sam im isplanirao sve. I njima, ali bome i drugima. Teško je bilo skrivati da ćemo se svi naći, pogotovo što me ovaj tjedan, od samog početka, baš nešto nije mazio...... U četvrtak poslije posla krenuo sam u nabavku po još neke sitnice i uputio se u svoju oazu (sva sam druga zaduženja uspješno podijelio hi,hi). Nisam već dugo bio i nisam imao nikakvu predodžbu što će me dočekati...a za početak, dočekala me vratolomija dok sam došao do ranča...živjelo prekopavanje, zatvaranje, otvaranje..ma kaj je otvoreno? Zaobilaznice oko Gorice samo skupljaju prašinu a ja se vratolomno provlačim nekim novim cestovnim prostranstvima... da bi, opet, završio na «glavnoj» cesti tek par metara niže... .grrrr.... Kumica je, naravno, već u četvrtak sa kumovima, došla pomoći svome kumu. Kao da je osjetila koliko snage upirem, koliko mi treba podrška svih – jer, na žalost, svaka će me njihova godišnjica bolno sjetiti na te dane......., ali, kako nije to jedino zlo i naopako ovoga tjedna, stvarno sam se bojao, bilo me strah, i, iskreno, imao sam čak i namjeru odustati – no, preveliki broj prijatelja je bio uključen, a i «mama» se pobrinula da svima ispriča storiju koja me zadesila početkom tjedna i zbog koje sam, dodatno, zaronio.... I, koliko god mi nije niko trebao, toliko mi je to slatko stvorenje pomoglo u svakom trenutku.... iako je, odmah po dolasku, imala sto stvari za reć, primijetit, toliko sam, posljednjim snagama, uspio odigrati koju partiju pikada, spojio TV sa digitalnim risiverom, po izboru male napravio tople sendviče i, pomalo iscrpljen od prethodnih dana krenuo u krevet... naravno, nisam mogao zaspati – jer noć, samoća, rođeni su za prebiranje po grahu mog života .. .a i mala je gremlinka, svako malo «doletila» – kao, samo da provjeri što ja gledam...a pri tom, mrkne mi čokoladu, popije kolu, mazne kikiriki..... Ujutro sam, nakon kavice i laganog razgovora provjerio kada «slavljenici» misle doći..jer, Tihana je bila zadužena za poklon i cvijeće.... nakon svih usklada vremena, poštelanih satova, krenuo sam malo u detaljniji obilazak ranča... shvatio sam da se povrće dobro oporavilo, ali, treba puno sunca i topline, kojih je... sve manje...... Primio sam se pilanja drva dok je kuma pripremala suđe koje će nam, uskoro i zatrebati. Tihana je odradila još neke posliće, pobrala još neke prijatelje i, kako je i red, stigla prije slavljenika. Najveći šok je izazvao Mladen kad je poslao poruku da mu nekak nije dobro i da mu se ne da..... aaaaa... na brzinu sam smislio malu laž kako mi je neophodan – jer, započeo sam nešto raditi računavši na njega.... nakon nekog vremena stigla je poruka «prasac jedan! Mogao si to odmah reći – nisam ni mislio da me sam tak zoveš na roštilj :P» Dobro, istrpio sam ja to, jer znam da ovaj jezičak na kraju govori sve.... Od planiranog jelovnika sam još navečer odustao jer.....kad sam počeo pripremati meso za peku mala je imala nekaj za pitati...»kume, imaš li još one hobice?» Kupio sam nekakve krakove od hobotnice i napravio jednom prilikom pod pekom – to ju se toliko dojmilo... pogledao sam u škrinju, zaključio da postoji još jedan paket – i, promjena plana – pod peku ide «hobica» a meso ćemo u pećnici – eto, i onda se pitam «kako djeca mogu biti razmažena?» Dok sam ja palio vatru, cure su pripremale ostali dio... a mala je, onako vragolasto, došla žicati... «kume, bumo pekali palačinke?» aaaaahhhhhh .. provjerio sam imamo li ih čime namazati, i naravno, opet popustio.... zamijesili smo ćapalinke i krenuli u boj – kako sam, kao i uvijek, morao izvoditi s njima – od pedesetak komada samo su dvije završile na podu ... super – sve brže se zagrijavam u okretanju, sve manje prljam pod i plafon...... Moja mala pomoćnica je pomagala namazati ih ali i svesrdno «uništavati» - jednu maže za nas, jednu za sebe – bio sam uvjeren da ne bu niš od njene klope poslije. Kad je Mladen prišao ulazu vidio sam njegovu začuđenu facu – osim mog bilo je još aftića, muvali su se «neki ljudi»... bilo je zanimljivo gledati njegovu zbunjenu facu – pogledavao je Ivanu, nas ... naravno da nismo odmah sve otkrili – nego, kao, svi su slučajno došli?! Ma da mi je samo znati što je taj tren pomislio osim » ma koga muljaš?». Polako smo uz šale i pošalice pojasnili mom velikom prijatelju razlog ovog okupljanja.... htio sam, da barem jednu godinu, sudjelujem u njihovom slavlju – iako, ne mogu na taj dan, ali, mogu malo ranije – pa nije bitno vrijeme, bitan je motiv.... ma koliko mi je bilo teško, potrudio sam se ne pokazivati to, trudio sam se «izdržati» ... .ma, naravno, pale su i suze, pala je i poprilična «zafrkancija» na moju smotanost i posljednji biser koji sam u ponedjeljak izveo ( to baš i ne mogu nazvati zafrkancijom...), palo je još hrpu njegovih strelica na plodno tlo... .ali, kažu, «što te ne ubije, ojača te..» e pa, Mladene, znaš, nije da sam supermen, ali, izdržao sam ... (ali, vratil bum ti to....) Peka je, prema ocjeni malog gremlina, bila za pet No, naravno, nije bila dovoljna za sve pa smo uz kombinaciju s mesom, zasladili s pokojim kolačem i preostalom ćapalinkom...... Tako smo, slavljenički, proveli Dan neovisnosti...sve do jutarnjih sati.... srećom, ima se gdje spavati..... od kreveta do poda - ali, kako je pećica lijepo ugrijala nije bilo straha za prehlade Subota je donijela neplanirane radove u vrtu pobrao sam patliđane, mahune, paprike, radič...počupao sve preostalo i bacio sam se u frezanje i laganu pripremu za zimu.... još sam pokoju preostalu jabuku spremio u kantu za ocat., provjerio da li su tete vjeverice ostavile koji orah... nisu...., zapalio vatricu oko koje smo kumica i ja izvodili indijanski ples...... Cijelo vrijeme su me ganjali da prestanem raditi, da odmorim, a ja, nošen nekom neopisivom snagom, napunjenom jadom, očajom, strahom, nekim mislima.... samo sam htio preskočiti, krenuti dalje, ne misliti..... Znam da navečer više nisam osjetio ni ruke ni noge, da sam se jedva popeo u sobu...a jutros se jedva spustio – ipak, trebalo je sve pospremiti, očistiti strojeve, alate, ostaviti male "tanjuriće" mišekima - ako navrate na gozbu..... i, krenuti kući......ali, i udahnuti ljepote i energije za novi tjedan... Da, da ne bi sipao vikend bez problema – zablokirao sam si bežični net – samouvjeren kako znam pin...... ništa novo za mene.. ali, obzirom da nisam mogao skitati po «bijelom svijetu» , malo sam tu piskarao, malo sam složio jedan spotić – kratki, slatki i trenutno inspirativni za moje drage prijatelje... slikice su one koje sam imao u lapu...(jer...net je bio nedostupna noćna mora...) Ne, neću Vam još poželjeti sretnu Godišnjicu... učinit ću to na taj dan... telefonom... ali, da smo je, barem jednom proslavili... jesmo! I, vjerujte mi, ma koliko teško toliko mi je i drago da sam, usprkos svemu, ideju ipak, kako tako, realizirao......

- 21:00 - Komentari (40) - Isprintaj - #

srijeda, 06.10.2010.

Doviđenja, doviđenja...

Danje svijetlo nisam vidio od vikenda ( osim kroz prozor ureda) ...samo osjetim kišu koja me lagano jučer istuširala po dolasku kući... Jedina prednost je, nema gužve u to doba dana….. na poslu sam do Šeherezad – jer, ništa, pa ni smjene mi neće uskratiti tu maštu….. Nakon nje dan je po malo gotov—spavanje od sat dva i borba s mislima do jutra....sa bezbroj pitanja ... kako će ova faza završiti, što će biti, kako izdržati..... i, ono najvažnije kada i kako će sve završiti.... ko će ostati, ko otići.... Slutnje da će se stvari odvijati vratolomnom brzinom obistinile su se... Od jada, poneki su i zapjevali... oj drugovi jel vam žao... .jer, da, rastanak se mnogima primakao. Najveće oduševljenje obuzelo je one koji će ipak uspjeti u mirovinu – jer, unatoč pompoznih najava, u tišini se liste skraćuju, zaustavlja se odlazak, nema isplata... zato i ne čudi njihovo iskreno oduševljenje i sreća, jer, kako tako, ipak će donekle dobro za njih radni vijek završiti.... neki od nas ispitali smo kakve su gužve na Burzi – zlu ne trebalo da znamo na vrijeme krenuti.... da, dogovorili smo se i za kavicu u onom kvartu – za koju smo već sada stavili lovu na stranu..... neke broje tjedne do odlaska na porodiljini i nadaju se da će barem u donekle mirnom tonu otići... danas sam im skoro zapjevao uzalud vam trud svirači ( na onu njihovu konstataciju da ću njihovim odlaskom ja biti «sigurniji») .... no, već sam se predbilježio za bebisitera.... trebat će im a kako su šanse vrlo velike da ću imati slobodnog vremena... neka i malo zanimacije..... situacija je sve, samo ne lijepa... ipak, uz vrlo užurbane i vrlo temeljite pripreme primopredaje nađe se i koja minuta za laganu pošalicu – nevjerojatno, ali, najviše na moj račun... ali, ne smijem prigovarati, ne smijem njurgati jer, ne bi mi osim ječmenca mogli i rogovi narasti.... a ipak, trebam i njihovu pomoć da sve, valjda uspješno, priredimo do sutra, i , nadam se, ipak, kakvom takvom vikendu.... bez firme, bez misli na nju, bez vijesti o njoj – obećao sam ... neću gledati vijesti, neću razmišljati što ću sutra, jer.... bojim se i tako sam ne mogu ništa promijeniti, ne mogu na ništa utjecati.... mogu biti, još jednom, statist u svome životu... pa, kad već statiram, barem da se neko zabije u tu stativu – pokušat ću održati čvrstoću i stabilnost...... no, ipak ima nešto po čemu ću pamtiti «starog» - za njegove ere promijenio sam radnih sredina više nego u prethodnih dvadeset godina, pamtit ću ga po tome da je znao dati, uzeti pa upet dati – naravno, posao; pamtit ću ga kao tupu sjekiru koja silom pokušava nacijepati drva a odgovor, vrlo jednostavan, stoji pored njega – naoštri sjekiru.... ipak, pamtit ću ga i po tome da se počeo mijenjati, na bolje... da je ipak, na kraju, pokazao svima svoju drugu stranu...ali, pamtit ću ga još po mnogo čemu.... Što očekujem dalje? Ništa posebno...o svemu se već pomalo bruji pa mi se čini kao jedino bitno – zadržati posao, ali, prije toga – zdravlje i živce (iako, ma i bez toga mogu).... , očekujem da ću ovaj produženi vikend ( pod uvjetom da sutra uspijemo završiti sve drangulije od papira) provesti u jednom mirnom, opuštenom ritmu, uz planirane radove........ očekujem a da bi doista bilo tako..danas osmijeh br. 1673 ( obećao sam kad prođe ova gungula da ću reć pokoju riječ o ovom tajanstvenom osmijehu....i hoću ) i, na kraju...»stari», doviđenja, doviđenja ... da, ima malo one «moje ironije» kako ste znali reći, ali, ipak, ne možete reći da je zločesto..... i, poželite nam sreću......(ma, vi je imate, znam ja...)

- 21:00 - Komentari (20) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.10.2010.

posljednje pismo...

Nisam baš siguran da održati ću riječ Nisam siguran da ništa ti više neću reć Al nekako kao da gubim nadu Kao da vidim sve veću maglu Da, jesen polako kuca na vrata Podsjeća me to i kazaljka sata Ali nikako ne mogu shvatiti sebe Da polako venem bez tebe I, koliko god osmjeha ja na lice stavio Koliko god maski za lice pribavio Navečer, kad svjetla se sva ugase Tada nađem vremena za sebe Istinu tada, duboko u sebi tražim Kao da po dubokoj, mutnoj vodi gazim Izlaz iz tog mulja ja ne vidim Čini mi se – sebe se stidim Pogriješio sam puno puta u životu Nikada neću «odraditi» pokoru Ali, da li ona više smisla ima Dolazi još jedna, pusta, Zagrebačka zima... S jeseni kao da se bitne stvari dese Kuda li to ideš Svijete? S jeseni ponekad krene dobro Ali, što bi sada pomoglo? Pitanja koja si postavljam stalno Pitanja na koje odgovore tražim odavno Pitanja koja bez odgovora ostaju Pitanja koja dio života mi postaju Da, pišem ti posljednje pismo Već odavno mi «zajedno» nismo Ali, nikada nisam od te riječi bio Nikada slovo sakrit nisam htio..... Bar papiru koju riječ kažem, On mi neće reći da lažem A samo srce moje istinu osjeti pravu Ja te i dalje volim kao meni osobu dragu Ma koliko ti loše mislila o meni Nikada riječi protiv na tebe dao ne bi Zato pismu odajem tajne svoje Još te voli ovo ludo srce moje I da, posljednje pismo – već nebrojeno po redu Opet ću draga baciti u rijeku Možda, možda te uz rijeku nanese put Naiđeš na papir, već pomalo žut... To moje riječi tebi su upućene Moje su suze u njemu prigušene Znam, znam da vezu prekinuti sada ne mogu Zato još jedno pismo bacam u ovu vodu.... "jednog dana kada odem ostavljam ti ovo sve nek te suza na papiru ova podseća na mene da imali smo nešto, mnogo više nego ljubav ... ali ipak ja to nešto nisam znao da sačuvam….." ….pamti me po onome što sam bio, a ne po onome što sam sad.... gorak, gorak čemer i jad - moj najnoviji su sklad……..

- 21:00 - Komentari (25) - Isprintaj - #

petak, 01.10.2010.

ode tjedan...

Konačno petak... ne sjećam se kada sam se posljednji puta toliko veselio petku.... ne, nejdem na ranč, imam i prekoviše posla za obaviti, ali, svejedno, sama spoznaja da dva dana ne moram u onu otužnu zgradu donosi pomalo radosti na moje lice (ono malo što moram sutra... se ne računa) . Cijeli je tjedan bio ispunjen svakakvim slagalicama, događajima, putešestijama..... od slatkih objava na poslu, do traženja informacija od autolimara – tek toliko da provjerim...kad dobijem na lotu... popravio bih malo nepravilnosti koje sam napravio jednom prilikom ( a baš mu kul stoje) tak da me dogodine striček na tehničkom ne davi.... jer, istina . . ogrebotina je svakako elementarni temeljac sigurnosti u prometu – sa tom ogrebotinom jurim ko avion – jer manji je otpor zraka, a kočim slabo – jer propuh prolazi kroz vrata – trebam li vam reći da sam bio bijesan kada me za tu malu crticu davio i davio? Ali, prošao sam jer, ipak.... ma auto je ispravan , onda sam jurcao otvarati žiro račun jer, neizostavno mi je potreban za neku isplatu – nemere više na tekući – super, živjeli zakoni – živjele banke i ine naknade za vođenje računa; sasvim slučajno sam se sjetio da navršavamo godišnjicu naplate parkinga u kvartu – što me je, podsjetilo, da moram kupiti kartu.. pa sam opet umjesto pauze za hranjenje istu iskoristio i skoknuo do Kvatrića i ne malo se iznenadio liftu u Zagrebparkingu... ne, to nije odsjaj od ogledala već doista postoje dvije kontrolne ploče..pa da poludiš Ali, da me ne bi kazna dočekala – ko suseda danas ujutro... na vrijeme sam obnovio kartu, popeglao karticu na 480 ćuna i to je to.... Na poslu je pukla nova priča vezana uz obračun plaće – tajni kod je 60+40... gledao sam u nevjerici... kaj 60+40? Da li to daje 100 posto ili 100? Ne kužim ... osvanulo je i pojašnjenje – 60 posto fiksni dio, 40 posto varijabilni – sastojat će se od stimulacije??? Ček, ček... ide li to samo do 100 ili se penje i do 140?....eh, Smoto, bolje da šutiš! Koliko sam puta rekao da više neću laprdati..ali, jok... moram ja imati pitanja .. .za nagradu dobio sam novu mozgalicu.... pitah – računa li se to u stimulaciju? A... ne – oštro odgovaraju...a ja, lagano, vadim opis poslova, proučavam koji su mi fiksni zadaci....prvo ću njih – za varijabilne ima vremena u varibijalno radno vrijeme ...... zanimljive su te igre riječi i njihova raznolika primjena...naravno, smoto je smoto, napravio....ali...ostao je gorak, fiksni, okus u ustima...... Ponekad mislim da me testiraju dokle mogu jašiti po meni... jer, bedak je od prvog čovjeka grada naučio...delati ko konj No, dobro... nije to tako strašno, ali, iskreno, pomalo sam oguglao na sve novotarije koje nam smještaju iz dana u dan.... stvarno čine sve da se ljudi zahvale i odu.... samo, pitanje je...kamo? već sam pomišljao kako bi i ja na porodiljni – vidim to je sad inn kod nas.... ali, u razgovoru sa svojim ginekologom dobio sam informaciju – neizvedivo.. .e pa, niš, baš niš mi nejde od ruke. . . jesam, malo sam puko, ali, nije to ništa... Pekjučer sam, gle čudna mi čuda, ipak, na vrat na nos stigao frizerki... već su me zvali loknica... strašno, fakat kao da kosu gnojim a ne da ju perem.... a kako sam jučer imao jedan važan sastanak morao sam barem nećemu izgledati.... da mi ne bi diša, ponovio baš «kul» provalu, ovo je naša kolegica ... Smotana ..... i, obavi frizerka na meni što ima... dobro, na mojoj kosi, krenem doma i... na semaforu na kojem sam prije skoro tri godine, doživio «landrover u leđa»..opet se crvenio... bojim se stati.... polako prilazim semaforu i pitam se vide li i ovi iza mene crveno? nevjerojatno je koliko me na ovom mjestu uvijek zaboli želudac..... I, jučer, krećem na posao, naravno na vrijeme... ali, hop... neposredno pred firmom – prepreka na putu ... ala, ala...kako bi rekli u Šeherezad... otkud li se ovaj stvorio? Kaj hoće? Kad mi maca pređe preko ceste pomislim...neko bu naletil na tebe...ali, bome, ovom čudu to ne mogu reći... moram paziti da ja ne naletim na njega.... napravila se kolona iza mene, svi šize, trube..a ja, ja gledam i ne vjerujem ... pa kaj nije mogo gurnuti auto tri metra naprijed i, bez smetnje ikome, ugurati na ovo čudo? No, ima li smisla živcirati se? Ne, nema...osim ako... ako vam pet puta ne zazvoni fon..di si? Diša je stigao! Požuri! No, nema druge, nego, strpljen spašen...pričekati... srećom i stranka koja je dolazila na sastanak bila je iza mene...u popriličnoj koloni ... ipak sam stigao na vrijeme.....a čak sam i dobio od diše provokativni kompliment... «pa ne sjećam se kad sam te vidio friško ošišanog..:» ko da ko majmun dolazim na posao..pih.... Ipak, zanimljivo ga je bilo proučavati kada je potvrđena vijest o novim bebema – jer kao, načuo je nešto.... gledao je u nevjerici – sve odjednom? Popadali smo od smijeha – nisam vam rekao, ali, možda ste vidjeli u prošlim komentarima, bit će i dvojca bez kormilara hihihi.... na sve to, dodale su da i ja radim na istom projektu, da želim postati svjetsko čudo...tada je odmahnuo rukom i dodao – bit će kada sve vas bude uspješno mijenjao... hm... kome je sada zapelo u grlu..? no, to nikako nije razlog da sa smješkom broj 1672 nejdemo u vikend.... ( broju osmjeha morat ću posvetiti poseban post hihi) a vrijeme – ono je bilo promjenjivo ovaj tjedan – od kiše do sunca, od toplog do hladnog – ali, molim lijepo, grijanje je počelo.... bit će računčića... no, pogled u nebo koje se mijenja svemirskom brzinom izmamilo je moj novi osmjeh... I, imam jednu dilemu s kojom ću se boriti preko vikenda.... – da li je fer kad neko u svoju mail adresu stavi i broj godina (i pri tom, kad ju je otvorio, već je «slago») da ju «ažurira» barem svake druge godine? Naime, moj veliki prijatelj ima u svojoj adresi i broj godina – isti već godinu i pol, a kad je otvaro jednu si je već skinuo, i, uvijek imam rasprave kako smo skoro vršnjaci a svi me napadaju...neee... on je mlađi! Ma neka i bude mlađi, ali, nije li to svjesno zavaravanje svekolike javnosti? Ups...a ja imam 007 .... ali... godine ne brojim, voljet ću (je) te dok postojim.... Vrijeme je... presporo za one koji čekaju, prebrzo za one koji se boje, predugo za one koji se raduju...ali za one koji se vole, vrijeme je vječnost.

- 21:00 - Komentari (26) - Isprintaj - #