smotani

ponedjeljak, 25.10.2010.

Hvala Vam "teta Vesna".......

Kada sam danas čuo vijest da je umrla teta Vesna, prvo što mi je palo na pamet bio je susret s tom Pjesnikinjom davnih, školskih dana.... Nešto sam o tom susretu već ovdje i govorio..ali, danas bi se s posebnim pijetetom obratio teti Vesni – sjećam se kada sam joj, na tom druženju pokušao se obratiti .... a nisam znao kako ju osloviti..... Majka me učila da se nepoznatima obraćam sa gospođo i gospodine... no, u školi su me učili sa drugovi i drugarice.... e pa sad – kao klinac, bio sam zbunjen.... kad je ušetala u naš razred predstavljena je kao Pjesnikinja Vesna Parun... i kako da se mali smotani klinac obrati toj velikoj ženi? Kako da joj kažem drugarica? Ko sam ja da joj govorim Pjesnikinja? Smijem li joj se obratiti sa gospođo? ...otprilike tako sam se lomio u glavi jer, htio sam ju nešto pitati....Ne, nisam je još tada zavolio, kao što nisam niti imao neke afinitete niti za pisanje, a još manje za čitanje – važnije mi je bilo igrati se, iskoristiti vrijeme.... No, kako je druženje odmicalo, kako je ta velika žena spustila se na jedan predivan, naš nivo – činila mi se jako simpa... i kada je došlo na red čitanje naših uradaka.... kada sam ja došao na red totalno sam se smotao... mucajući sam pokušao pročitati pjesmu koju sam napisao – ona je prišla, osjetila je moj strah... i polako me ohrabrila... konačno sam i pročitao svoj uradak... zastala je, pogledala me...a ja, onako malen pored nje, nisam znao – jesam li kriv, jesam li što loše učinio? Ne sjećam se svih detalja..ali, do danas su mi ostale u sjećanju njezine riječi «bit će od tebe nešto...:», osmjeh kojim je sve to začinila kao da je u trenu upalio iskru ljubavi prema poeziji, prema pisanoj riječi u meni.... nisam znao kako bi joj nešto rekao – a morao sam reći... nisam mogao samo početi govoriti.... i onda, ko iz topa, ispalio sam...»teta Vesna....» okrenula se, pogledala me...i osmjehnula... nastavili smo razgovor.......... Poslije, kad sam malo narastao, kako su godine odmicale, susretao sam se sa stihovima tete Vesne, upijao ih..... puno ih je koje su osvojile moje srce...ali, za oproštaj sa velikom Pjesnikinjom odabrao sam Ti koja imaš nevinije ruke Ti koja imaš ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrižnost. Ti koja umiješ s njegova čela čitati bolje od mene njegovu samoću, i koja otklanjaš spore sjenke kolebanja s njegova lica kao što proljetni vjetar otklanja sjene oblaka koje plove nad brijegom. Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol, ako je tvoje ime počinak njegovim mislima, i tvoje grlo hladovina njegovu ležaju, i noć tvojega glasa voćnjak još nedodirnut olujama. Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. Boj se jeka što se približuju nedužnim posteljama ljubavi. I blaga budi njegovu snu pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči. Šeći njegovim žalom. Neka te susreću ožalošćene pliskavice. Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri neće ti učiniti zla. I žedne zmije koje ja ukrotih pred tobom biti će ponizne. Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah u noćima oštrih mrazova. Neka te miluje dječak kojega zaštitih od uhoda na pustom drumu. Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah svojim suzama. Ja ne dočekah naljepše doba njegove muškosti. Njegovu plodnost ne primih u svoja njedra koja su pustošili pogledi goniča stoke na sajmovima i pohlepnih razbojnika. Ja neću nikad voditi za ruku njegovu djecu. I priče koje za njih davno pripremih možda ću ispričati plačući malim ubogim medvjedima ostavljenim u crnoj šumi. Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, budi blaga njegovu snu koji je ostao bezazlen. Ali mi dopusti da vidim njegovo lice, dok na njega budu silazile nepoznate godine. I reci mi katkad nešto o njemu, da ne moram pitati strance koji mi se čude, i susjede koji žale moju strpljivost. Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, ostani kraj njegova uzglavlja i budi blaga njegovu snu. Vesna Parun rođena je na Zlarinu 10. travnja 1922 godine. Iako joj je pjesništvo bila prva ljubav, njezina prozna i dramska objavljena u preko 60 tak knjiga vrhunsko su stvaralaštvo naše književnosti..... O nagradama, priznanjima, o njoj samoj govore njezina dijela ...a o nama, o našem odnosu prema njoj govori upravo ovaj dio kojeg sam našao na Wikipediji ( tražeći točan datum rođenja...) «..Samoću i "otpadništvo" od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati. Neizvjesna i nesigurna sudbina velike poetese u 80-om godinama života sigurno nam ne služi na čast. Možda bismo odgovor na takvu nepravdu mogli pronaći u Vesninoj tvrdnji da se "u školi moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu - gotovo ništa". Sve u svemu, po njenim vlastitim riječima, provela je vrlo težak život, od djetinjstva nadalje, te je okušala više patnje i stradanja nego radosti. Vesna Parun potpuno se predala književnom radu postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost.» Upravo zbog tog njezinog, teškog ali nadasve ponosnog i buntovnog života, mislim da bi i pjesma O jednoj mladosti ( o kojoj je bio moj prošli post) i te kako pristajala uz riječi oproštaja sa Velikankom Hrvatske književnosti...... Hvala Vam teta Vesna na iskri koju ste u meni upalili tjekom tog kratkog boravka u mom razredu..... A na stranicama Studene i dalje je moj prošlosubotnji ručak sa punicom i puncom........

- 21:00 - Komentari (51) - Isprintaj - #