smotani007@gmail.com


Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti


Pahuljica
U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda



















smotani

ponedjeljak, 25.10.2010.

Hvala Vam "teta Vesna".......

150 Kada sam danas čuo vijest da je umrla teta Vesna, prvo što mi je palo na pamet bio je susret s tom Pjesnikinjom davnih, školskih dana....
Nešto sam o tom susretu već ovdje i govorio..ali, danas bi se s posebnim pijetetom obratio teti Vesni – sjećam se kada sam joj, na tom druženju pokušao se obratiti .... a nisam znao kako ju osloviti.....
Majka me učila da se nepoznatima obraćam sa gospođo i gospodine... no, u školi su me učili sa drugovi i drugarice.... e pa sad – kao klinac, bio sam zbunjen.... kad je ušetala u naš razred predstavljena je kao Pjesnikinja Vesna Parun... i kako da se mali smotani klinac obrati toj velikoj ženi? Kako da joj kažem drugarica? Ko sam ja da joj govorim Pjesnikinja? Smijem li joj se obratiti sa gospođo? ...otprilike tako sam se lomio u glavi jer, htio sam ju nešto pitati....Ne, nisam je još tada zavolio, kao što nisam niti imao neke afinitete niti za pisanje, a još manje za čitanje – važnije mi je bilo igrati se, iskoristiti vrijeme....
No, kako je druženje odmicalo, kako je ta velika žena spustila se na jedan predivan, naš nivo – činila mi se jako simpa... i kada je došlo na red čitanje naših uradaka.... kada sam ja došao na red totalno sam se smotao... mucajući sam pokušao pročitati pjesmu koju sam napisao – ona je prišla, osjetila je moj strah... i polako me ohrabrila... konačno sam i pročitao svoj uradak... zastala je, pogledala me...a ja, onako malen pored nje, nisam znao – jesam li kriv, jesam li što loše učinio? Ne sjećam se svih detalja..ali, do danas su mi ostale u sjećanju njezine riječi «bit će od tebe nešto...:», osmjeh kojim je sve to začinila kao da je u trenu upalio iskru ljubavi prema poeziji, prema pisanoj riječi u meni.... nisam znao kako bi joj nešto rekao – a morao sam reći... nisam mogao samo početi govoriti.... i onda, ko iz topa, ispalio sam...»teta Vesna....» okrenula se, pogledala me...i osmjehnula... nastavili smo razgovor..........
Poslije, kad sam malo narastao, kako su godine odmicale, susretao sam se sa stihovima tete Vesne, upijao ih..... puno ih je koje su osvojile moje srce...ali, za oproštaj sa velikom Pjesnikinjom odabrao sam

Ti koja imaš nevinije ruke

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu.


200 Vesna Parun rođena je na Zlarinu 10. travnja 1922 godine. Iako joj je pjesništvo bila prva ljubav, njezina prozna i dramska objavljena u preko 60 tak knjiga vrhunsko su stvaralaštvo naše književnosti.....
O nagradama, priznanjima, o njoj samoj govore njezina dijela ...a o nama, o našem odnosu prema njoj govori upravo ovaj dio kojeg sam našao na Wikipediji ( tražeći točan datum rođenja...)

«..Samoću i "otpadništvo" od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati. Neizvjesna i nesigurna sudbina velike poetese u 80-om godinama života sigurno nam ne služi na čast. Možda bismo odgovor na takvu nepravdu mogli pronaći u Vesninoj tvrdnji da se "u školi moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu - gotovo ništa". Sve u svemu, po njenim vlastitim riječima, provela je vrlo težak život, od djetinjstva nadalje, te je okušala više patnje i stradanja nego radosti. Vesna Parun potpuno se predala književnom radu postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost.»



Upravo zbog tog njezinog, teškog ali nadasve ponosnog i buntovnog života, mislim da bi i pjesma O jednoj mladosti ( o kojoj je bio moj prošli post) i te kako pristajala uz riječi oproštaja sa Velikankom Hrvatske književnosti......




Hvala Vam teta Vesna na iskri koju ste u meni upalili tjekom tog kratkog boravka u mom razredu.....


320





A na stranicama Studene i dalje je moj prošlosubotnji ručak sa punicom i puncom........



- 21:00 - Komentari (51) - Isprintaj - #

< listopad, 2010 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

O blogu
Kada sam se prestao okretati
Koraci su postali laki...
Nisam prestao misliti...
Niti želim zaboraviti....
Samo.... želim živjeti....





Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....

svemir,svemir

 photo kava2.jpg



kavu/e molim:)


Counter
Vas je bilo...













Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....

Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/



Khevenhiller
(mojoj majci)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.

Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.

Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.

Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.

kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!

Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.

Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.

Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.

Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,

bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.

Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.

Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,

kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.

A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,

gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

( Miroslav Krleža )






..... i... meni.....