Marketing
Slavljenički vikend ... :)
Produženi vikend došao je ko melem na ranu. Malo odmora od svih vratolomija, padova, poniranja.... ali, najbitnije, ekipa se trebala okupiti i proslaviti godišnjicu ( osmu, jelte molim) sretnog i svime i svačime isprepletenog braka mog velikog prijatelja Mladena i predivne mu Ivane. Kako godišnjica pada u dane kada baš nisam za neka slavlja odlučio sam, kao nesuđeni kum, feštu napraviti ovaj, malo produženi vikend. Naravno da jedino slavljenici nisu imali pojma , kako je i red – jer, trebalo je to za njih biti, samo malo, neformalno druženje uz eventualni roštilj. Istina, napatio sam se dok sam saznao za njihove planove – jer, kako rekoh, produženi je vikend ... ali, nisu smjeli ništa planirati jer...ja sam im isplanirao sve. I njima, ali bome i drugima. Teško je bilo skrivati da ćemo se svi naći, pogotovo što me ovaj tjedan, od samog početka, baš nešto nije mazio......
U četvrtak poslije posla krenuo sam u nabavku po još neke sitnice i uputio se u svoju oazu (sva sam druga zaduženja uspješno podijelio hi,hi). Nisam već dugo bio i nisam imao nikakvu predodžbu što će me dočekati...a za početak, dočekala me vratolomija dok sam došao do ranča...živjelo prekopavanje, zatvaranje, otvaranje..ma kaj je otvoreno? Zaobilaznice oko Gorice samo skupljaju prašinu a ja se vratolomno provlačim nekim novim cestovnim prostranstvima... da bi, opet, završio na «glavnoj» cesti tek par metara niže... .grrrr....
Kumica je, naravno, već u četvrtak sa kumovima, došla pomoći svome kumu. Kao da je osjetila koliko snage upirem, koliko mi treba podrška svih – jer, na žalost, svaka će me njihova godišnjica bolno sjetiti na te dane......., ali, kako nije to jedino zlo i naopako ovoga tjedna, stvarno sam se bojao, bilo me strah, i, iskreno, imao sam čak i namjeru odustati – no, preveliki broj prijatelja je bio uključen, a i «mama» se pobrinula da svima ispriča storiju koja me zadesila početkom tjedna i zbog koje sam, dodatno, zaronio.... I, koliko god mi nije niko trebao, toliko mi je to slatko stvorenje pomoglo u svakom trenutku.... iako je, odmah po dolasku, imala sto stvari za reć, primijetit, toliko sam, posljednjim snagama, uspio odigrati koju partiju pikada, spojio TV sa digitalnim risiverom, po izboru male napravio tople sendviče i, pomalo iscrpljen od prethodnih dana krenuo u krevet... naravno, nisam mogao zaspati – jer noć, samoća, rođeni su za prebiranje po grahu mog života .. .a i mala je gremlinka, svako malo «doletila» – kao, samo da provjeri što ja gledam...a pri tom, mrkne mi čokoladu, popije kolu, mazne kikiriki.....
Ujutro sam, nakon kavice i laganog razgovora provjerio kada «slavljenici» misle doći..jer, Tihana je bila zadužena za poklon i cvijeće.... nakon svih usklada vremena, poštelanih satova, krenuo sam malo u detaljniji obilazak ranča... shvatio sam da se povrće dobro oporavilo, ali, treba puno sunca i topline, kojih je... sve manje......
Primio sam se pilanja drva dok je kuma pripremala suđe koje će nam, uskoro i zatrebati. Tihana je odradila još neke posliće, pobrala još neke prijatelje i, kako je i red, stigla prije slavljenika. Najveći šok je izazvao Mladen kad je poslao poruku da mu nekak nije dobro i da mu se ne da..... aaaaa...
na brzinu sam smislio malu laž kako mi je neophodan – jer, započeo sam nešto raditi računavši na njega.... nakon nekog vremena stigla je poruka «prasac jedan! Mogao si to odmah reći – nisam ni mislio da me sam tak zoveš na roštilj :P» Dobro, istrpio sam ja to, jer znam da ovaj jezičak na kraju govori sve.... 
Od planiranog jelovnika sam još navečer odustao jer.....kad sam počeo pripremati meso za peku mala je imala nekaj za pitati...»kume, imaš li još one hobice?» Kupio sam nekakve krakove od hobotnice i napravio jednom prilikom pod pekom – to ju se toliko dojmilo... pogledao sam u škrinju, zaključio da postoji još jedan paket – i, promjena plana – pod peku ide «hobica» a meso ćemo u pećnici – eto, i onda se pitam «kako djeca mogu biti razmažena?»
Dok sam ja palio vatru, cure su pripremale ostali dio... a mala je, onako vragolasto, došla žicati... «kume, bumo pekali palačinke?» aaaaahhhhhh .. provjerio sam imamo li ih čime namazati, i naravno, opet popustio.... zamijesili smo ćapalinke i krenuli u boj – kako sam, kao i uvijek, morao izvoditi s njima – od pedesetak komada samo su dvije završile na podu ... super – sve brže se zagrijavam u okretanju, sve manje prljam pod i plafon......
Moja mala pomoćnica je pomagala namazati ih ali i svesrdno «uništavati» - jednu maže za nas, jednu za sebe – bio sam uvjeren da ne bu niš od njene klope poslije.
Kad je Mladen prišao ulazu vidio sam njegovu začuđenu facu
– osim mog bilo je još aftića, muvali su se «neki ljudi»... bilo je zanimljivo gledati njegovu zbunjenu facu – pogledavao je Ivanu, nas ... naravno da nismo odmah sve otkrili – nego, kao, svi su slučajno došli?! Ma da mi je samo znati što je taj tren pomislio osim » ma koga muljaš?». Polako smo uz šale i pošalice pojasnili mom velikom prijatelju razlog ovog okupljanja.... htio sam, da barem jednu godinu, sudjelujem u njihovom slavlju – iako, ne mogu na taj dan, ali, mogu malo ranije – pa nije bitno vrijeme, bitan je motiv.... ma koliko mi je bilo teško, potrudio sam se ne pokazivati to, trudio sam se «izdržati» ... .ma, naravno, pale su i suze, pala je i poprilična «zafrkancija» na moju smotanost i posljednji biser koji sam u ponedjeljak izveo ( to baš i ne mogu nazvati zafrkancijom...), palo je još hrpu njegovih strelica na plodno tlo... .ali, kažu, «što te ne ubije, ojača te..» e pa, Mladene, znaš, nije da sam supermen, ali, izdržao sam ... (ali, vratil bum ti to....) Peka je, prema ocjeni malog gremlina, bila za pet
No, naravno, nije bila dovoljna za sve pa smo uz kombinaciju s mesom, zasladili s pokojim kolačem i preostalom ćapalinkom......
Tako smo, slavljenički, proveli Dan neovisnosti...sve do jutarnjih sati.... srećom, ima se gdje spavati..... od kreveta do poda - ali, kako je pećica lijepo ugrijala nije bilo straha za prehlade
Subota je donijela neplanirane radove u vrtu pobrao sam patliđane, mahune, paprike, radič...počupao sve preostalo i bacio sam se u frezanje i laganu pripremu za zimu.... još sam pokoju preostalu jabuku spremio u kantu za ocat., provjerio da li su tete vjeverice ostavile koji orah... nisu...., zapalio vatricu oko koje smo kumica i ja izvodili indijanski ples......
Cijelo vrijeme su me ganjali da prestanem raditi, da odmorim, a ja, nošen nekom neopisivom snagom, napunjenom jadom, očajom, strahom, nekim mislima.... samo sam htio preskočiti, krenuti dalje, ne misliti.....
Znam da navečer više nisam osjetio ni ruke ni noge, da sam se jedva popeo u sobu...a jutros se jedva spustio – ipak, trebalo je sve pospremiti, očistiti strojeve, alate, ostaviti male "tanjuriće" mišekima - ako navrate na gozbu.....
i, krenuti kući......ali, i udahnuti ljepote i energije za novi tjedan...
Da, da ne bi sipao vikend bez problema – zablokirao sam si bežični net – samouvjeren kako znam pin...... ništa novo za mene.. ali, obzirom da nisam mogao skitati po «bijelom svijetu» , malo sam tu piskarao, malo sam složio jedan spotić – kratki, slatki i trenutno inspirativni za moje drage prijatelje... slikice su one koje sam imao u lapu...(jer...net je bio nedostupna noćna mora...)
Post je objavljen 10.10.2010. u 21:00 sati.