smotani
srijeda, 06.10.2010.
Doviđenja, doviđenja...
|
Danje svijetlo nisam vidio od vikenda ( osim kroz prozor ureda) ...samo osjetim kišu koja me lagano jučer istuširala po dolasku kući... Jedina prednost je, nema gužve u to doba dana….. na poslu sam do Šeherezad – jer, ništa, pa ni smjene mi neće uskratiti tu maštu…..  Nakon nje dan je po malo gotov—spavanje od sat dva i borba s mislima do jutra....sa bezbroj pitanja ... kako će ova faza završiti, što će biti, kako izdržati..... i, ono najvažnije kada i kako će sve završiti.... ko će ostati, ko otići.... Slutnje da će se stvari odvijati vratolomnom brzinom obistinile su se...  Od jada, poneki su i zapjevali... oj drugovi jel vam žao... .jer, da, rastanak se mnogima primakao. Najveće oduševljenje obuzelo je one koji će ipak uspjeti u mirovinu – jer, unatoč pompoznih najava, u tišini se liste skraćuju, zaustavlja se odlazak, nema isplata... zato i ne čudi njihovo iskreno oduševljenje i sreća, jer, kako tako, ipak će donekle dobro za njih radni vijek završiti....  neki od nas ispitali smo kakve su gužve na Burzi – zlu ne trebalo da znamo na vrijeme krenuti.... da, dogovorili smo se i za kavicu u onom kvartu – za koju smo već sada stavili lovu na stranu..... neke broje tjedne do odlaska na porodiljini i nadaju se da će barem u donekle mirnom tonu otići... danas sam im skoro zapjevao uzalud vam trud svirači ( na onu njihovu konstataciju da ću njihovim odlaskom ja biti «sigurniji») .... no, već sam se predbilježio za bebisitera.... trebat će im a kako su šanse vrlo velike da ću imati slobodnog vremena... neka i malo zanimacije.....  situacija je sve, samo ne lijepa... ipak, uz vrlo užurbane i vrlo temeljite pripreme primopredaje nađe se i koja minuta za laganu pošalicu – nevjerojatno, ali, najviše na moj račun... ali, ne smijem prigovarati, ne smijem njurgati jer, ne bi mi osim ječmenca mogli i rogovi narasti.... a ipak, trebam i njihovu pomoć da sve, valjda uspješno, priredimo do sutra, i , nadam se, ipak, kakvom takvom vikendu.... bez firme, bez misli na nju, bez vijesti o njoj – obećao sam ... neću gledati vijesti, neću razmišljati što ću sutra, jer.... bojim se i tako sam ne mogu ništa promijeniti, ne mogu na ništa utjecati.... mogu biti, još jednom, statist u svome životu... pa, kad već statiram, barem da se neko zabije u tu stativu – pokušat ću održati čvrstoću i stabilnost......  no, ipak ima nešto po čemu ću pamtiti «starog» - za njegove ere promijenio sam radnih sredina više nego u prethodnih dvadeset godina, pamtit ću ga po tome da je znao dati, uzeti pa upet dati – naravno, posao; pamtit ću ga kao tupu sjekiru koja silom pokušava nacijepati drva a odgovor, vrlo jednostavan, stoji pored njega – naoštri sjekiru.... ipak, pamtit ću ga i po tome da se počeo mijenjati, na bolje... da je ipak, na kraju, pokazao svima svoju drugu stranu...ali, pamtit ću ga još po mnogo čemu.... Što očekujem dalje? Ništa posebno...o svemu se već pomalo bruji pa mi se čini kao jedino bitno – zadržati posao, ali, prije toga – zdravlje i živce (iako, ma i bez toga mogu).... , očekujem da ću ovaj produženi vikend ( pod uvjetom da sutra uspijemo završiti sve drangulije od papira) provesti u jednom mirnom, opuštenom ritmu, uz planirane radove........ očekujem  a da bi doista bilo tako..danas osmijeh br. 1673 ( obećao sam kad prođe ova gungula da ću reć pokoju riječ o ovom tajanstvenom osmijehu....i hoću )  i, na kraju...»stari», doviđenja, doviđenja ...  da, ima malo one «moje ironije» kako ste znali reći, ali, ipak, ne možete reći da je zločesto..... i, poželite nam sreću......(ma, vi je imate, znam ja...) |
- 21:00 - Komentari (20) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||