sjenovita strana mog uma

petak, 05.11.2010.

Upravo htjedoh napisat post, da se požalim na nesanicu. Počela sam živčaniti, onako lagano, baš kako je i najgore, kad nisi siguran što točno treba učiniti ili je bolje ne učiniti ništa.
Otvorila sam prozor i ušao je svježi zrak u moj maleni stan, kojeg tako volim i tako mi drag i na čijim su mi zidovima, i na raznoraznim predmetima koji se u njemu nalaze, i ukrasima, ostali zapisane misli i snovi.
Sada, kad je noć, i kad sam svega svjesnija barem 3 puta jače nego usred bijela dana, promatram ulicu,ono nešto malo zelenila koje doživljavam svojim dvorištem makar po njemu seru tuđi psi, i skoro svaku večer pišaju pijani tinejdžeri i brucoši. Žuto lišće na travi, baš ko da je za mene poslagano, onako savršeno i šarmantno, izdvaja se ljepotom u grackom pejzažu. Dođe mi da plačem jer znam da je jedino što imam u ruci, koliko god apstraktno zvučalo, su moje želje,i težnje, jedino se na njih mogu osloniti i sve je ostalo iluzija; sad kada sam svjesna toga, jedino me strah da se ne pojavi nešto...., da će me udariti izvana nešto na što se ne mogu pripremiti, i da će me to uništiti jer se ne planiram više vraćati u stanje potčinjenosti, odvojenosti i ispraznosti. Ne želim to u svom životu, nikad više. No, čini mi se da to više nije ni moguće. Jednostavno se ne mogu vratiti u stanje neznanja, isto kao što se čovjek ne može vratiti u tijelo djeteta. Jednom kad se otvore oči,kad se stvari doznaju, nemoguće se vratiti u stanje potpune bezazlenosti, nemoguće ih je ponovo zatvoriti. Jedino kad umreš, onda ih trajno zatvaraš. Dali onda ljudi noću sklapaju oči, da bi se odmorili od napetog uma? Vraćaju li se ljudi tijekom sna u stanje bezazlenosti, tj.neznanja..? Mentalne praznine? To bi tada značilo da je beazlenost u određenoj mjeri potrebna.
Znam da mi misli nisu sto posto kompaktne, skoro svaka vuče neku svoju priču, a i nisam sigurna može li ovo uopće shvatit još netko osim mene. Ne mogu više pisat jer mi se počelo spavati.
Veselim se sutrašnjem danu, jedva čekam da popijem ujutro šalicu svog omiljenog čaja Rose of the orient i da ugledam sunce što podsjeća na melankoliju i neka prošla vremena.
Sad idem spavat, osvježit mozak, vele da nedostatak sna deblja, a i da može otjerat u ludilo, pa.
Pozdravljam i jubim.

<	studeni, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Prosinac 2013 (2)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (10)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (4)
Travanj 2012 (4)
Ožujak 2012 (10)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (9)
Lipanj 2011 (7)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (6)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (4)
Siječanj 2011 (6)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)
Listopad 2010 (4)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (15)
Svibanj 2010 (13)
Travanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (10)