sjenovita strana mog uma

četvrtak, 09.09.2010.

Ma.....svašta! :)

Evo me nakon pauze od tjedan dana...
Osjećam da mi blog umire. Jednostavno imam osjećaj da nemam više što za reći. Neki dan sam pročitala u novinama kako je Stephen Hawking opisao Boga- u jednoj-dvije rečenice i u biti to je ono što bi i ja rekla, tako da mislim da ne mogu reći ništa što se već nije otkrilo i spomenulo, jedino što mi preostaje je sažeti (ne)znanje na najmanju mjeru, i izvuć neke ključne lekcije za ručnu primjenu...

Mljevenje....sve je to ok, korisno, lijepo i vrijedno-koliko god netko mislio da se više isplati držat u sebi i glumit tajanstvenost. Zapravo, nemam ništa protiv tajanstvenosti, samo ne bih to miješala sa šupljošću, to dvoje nije isto. Najbolje mi je kad npr.tip glumi da je tajanstven. Pomisliš kak je samouvjeren. Samosvjestan. Sigurno je jako vješt u procjenjivanju šta treba reć a što ne. Majstor. Sigurno ima slatko punjenje ispod te glazure-blazure, samo ako ću bit dovoljno umješna i vješta da to otkrijem....Noup... Prava istina je da tip ustvari nema što za reći, glup je ko stol, ali to prekriva lošom frizurom i par rečenica koje je uvježbao- voli se igrati s nećacima, bavi se ovim i ovim sportom i voli gledat ove i ove filmove. I misli da je to dovoljno....ajmo prijeć na igre prstima... Znam da sam ponekad malo vulgarna, ali često puta neki izrazi ili kao kad ja koristim neku vulgarnu metaforu za nešto-da opišem nešto dosljednije ili da...izrazim koliko me to nešto raspižđuje..kao neko stilsko sredstvo, jel.
Tako npr.kad kažem da se nekome cijelo vrijeme gladila kita, ili da netko ko da ima pozlaćenu kitu, mislim na nekog razmaženog, kome se previše ugađalo i govorilo da je uvijek u pravu, u metafori. Znači, nitko se nije rodio da bude uvijek u pravu, jer nitko se nije ni rodio sa pozlaćenom kitom, već vrlo vjerojatno sa posve običnom.

Brbljam, i uživam. Nije bogzna što, ali je zabavno. A i moje brbljanje je pametnije od nečijih tamo spika. Volim ljude koji mogu dugo brbljati, a koji te ne raspizde nakon 10min. Naravno, opet ima ljudi koji me čude, čisto sa znanstvenog stajališta, tipa neki curetki (a bogme i malo starije curice), koliko mogu pričat. Beskrajno dugo! Pogotovo na mobitel. U busu, u tramvaju, na ulici. Ne ljute me osobito, samo im se čudim. Zakaj to rade, nemam pojma. Žele bit zapažene, pa makar i raživcirale nekog?
Priča mi frendica neki dan da je neka njena frendica u kurcu jer nezna kaj bi s dečkom, veli da se već mjesec dana chataju na fejsu, u biti poznaju se, ali mnogo su na fejsu- ali nikad ništa, veli. U čemu je problem? A pitam, o čemu pa pričaju njih dvoje? Veli- pa , zezaju se. A kaj, ringe ringeraja, bockaju se, pa o čemu pričaju?
Ja sam sa ovim svojim s kojim sam neko vrijeme bila- pričala strašno puno....tip je volio pričati. I još uvijek me tu i tam zna nazvati, da bi pričali o 'kuhanoj ribi'. Ali kad čovjek ima nekog sadržaja u glavi. Jedino kad mi krene pričat detaljno o puškama, onda...ali tip je stvarno sposoban za razgovor. Više nas ne veže zaljubljenost, veže nas kvalitetan razgovor. Čak sam mislila da me i mulja, da opet priča samnom jer me opet želi pridobiti, ali kaže da ne želi ništa, osim da budemo prijatelji. Meni paše. Ako je tako, mislim da si mogu na popis (bliskih) prijatelja staviti i jedno muško ime. Živi bili pa vidjeli.

<	rujan, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Prosinac 2013 (2)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (10)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (4)
Travanj 2012 (4)
Ožujak 2012 (10)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (9)
Lipanj 2011 (7)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (6)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (4)
Siječanj 2011 (6)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)
Listopad 2010 (4)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (15)
Svibanj 2010 (13)
Travanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (10)