27.09.2006., srijeda

Koja su hrvatska autohtona jela?



Probajte zamisliti da je ovdje bio opširan uvod o autohtonim jelima pojedinih država kao uvertira u pitanje koja su naša autohtona jela.

Muči me to pitanje već minutama.
Da vas neki stranac upita koje vam je nacionalno jelo što bi vi odgovorili?
Mislim na jelo koje se nigdje drugdje ne sprema.
Je li to grah sa zeljem, jesu li to salenjaci, kolinjsko zelje, sir s vrhnjem, slaninama, lukom, paprikom i vegetom, štrukli možda?
Ili žganci?
Što to mi spremamo, a da ni, na primjer, Srbi, Bosanci ili Talijani ne spremaju?
Što ću ja jednog dana odgovoriti nekom znatiželjnom strancu, a da ne blejim u zrak i od vrabaca tražim odgovor?
Hoću li tada shvatiti da sam licemjer jer serem kako Nizozemci ili Švabe imaju nekolicinu nacionalnih jela koje su pokupili od drugih?
Pomognite mi jer ću od idućeg tjedna jesti samo šči (rusko nacionalno jelo) ili suši ili sendvič s tirolskom koji jedem svakodnevno unatrag mjesec dana pa kad u autobusu otvorim ruksak da izvadim knjigu, zasmrdi cijeli autobus, a putnici se, kad stignu na odredište, presvlače zbog smrada tirolske koji im se uvukao skoro pod kožu.
Pliz help, hilfe, pomoć!

- 19:36 - Komentari (33) - Isprintaj - #

26.09.2006., utorak

Voda skuplja od krvi



Ne znam što reći. Dobio sam račun za vodu 347,46 kuna.
Jel' vi znate koliko vode čovjek treba potrošiti kako bi dobio ovakav račun: 41 000 litara!!!
To znači da bi svaki dan moja djevojka i ja morali trošiti 1300 litara vode.
Tko je tu blesav, idiot i ovca, e sad moram psovati, krv ti jebem.
1300 litara vode znači da bi svakog sata morali potrošiti 55 litara vode.
Ljudi božji, pa ja se tuširam jednom dnevno, a ponekad i dva što je najviše potrošenih četrdesetak litara, a mi po računu trošimo 55 litara po satu, jebem ti državu i vodoprivredu.
Nas dvoje zajedno ne potrošimo 150 litara vode dnevno, a gdje je onda onih 1150 litara koje su nam tako očito, fino otprintano, zaračunali?
Zvao sam gazdaricu i rekao joj još prije da to riješi, međutim, astronomski računi i dalje stižu. Da nemam polog od 600 eura kod gazdarice već bih odavno rekao da neću platiti ni kunu jebene vode, ovako moram diplomatski rješavati problem.
Ali do koje granice? Ja sam malo neurozan i nestrpljiv i nemam baš nekakve pacifističke manire.
Izračunao sam da smo za vodu u zadnjih šest mjeseci morali platiti 1760 kuna što prema računici da je kubik vode 8,4 kune znači da smo potrošili 209 000 litara vode, o bože, Isuse Kriste i svi sveti.
Moja će reakcija za sada biti samo blogersko-informativne prirode, ali ukoliko se stanje uskoro ne riješi poduzimam konkretne korake koji će uključivati tužbe, konkretna imena, helsinške odbore i međunarodne sudove.




- 17:34 - Komentari (24) - Isprintaj - #

25.09.2006., ponedjeljak

Kaj su jeli naši strani



Kako jebeno mrzim kad izgubim dragocjeno popodne (koje bih inače tratio na češanje jaja i kopanje nosa) na spremanje jela po nekom receptu, za kojeg sam potrošio obilje namirnica, a na kraju ispadne polusirova krumpirna pizdarija kojom se ne bi hranili ni glađu prorijeđeni Irci.
Prošle sam godine putovao s dvije Irkinje i jezik mi otpao od pričanja. One ne na putovanju ne jedu sendviče nego neke krekere, koji kurac već.
A u receptu je sve tako fino nabrojeno, posloženo, naslikano i servirano da bih uzeo papir, stavio ga na stol i stao ga jesti uz praznu bocu šampanjca Möet kojeg sam dobio za rođendan od jedne Škotkinje s kojom sam samo jednom zabrijao i saznao da Škotska ima prašumu, i koja mi je, uz put da obznanim, jedini internacionalni zgoditak, osim ako se ne broji Argentinka koju sam samo dobro zaslinio po obrazu. Škotkinja (voljela je pojesti dobru šniclu) je sada udana za Turka, Argentinka (isto voli dobru šniclu) za tko zna koga, a ja sam budala koja se pravi da znade kuhati pa zato i jede govna.

Ja sam budala koja se pravi da znade i pisati pa sjedi za računalom, drži prekrižene noge, tu i tamo povuče koji dim iz cigarete i drži glavu nagnutu čas ulijevo čas udesno ne bi li riječi što brže ispadale iz glave.
Ali o tom potom.
Inače, kuham često i kuham raznoliko, međutim, jebeni gulaš nikako da mi uspije. Jebo ga otac Mađar. Jednom smo bili na Balatonu, miješano društvo, pola muško pola žensko i upoznali neki mađarski par kojeg je ljepši dio bio tako nevjerojatno jebozovno lijep, da smo onako pijani razradili plan kako ćemo lika napiti našom domaćom rakijom tako da će se srušiti i zaspati, a s djevojkom ćemo «porazgovarati» u osamnaest očiju.
Sve je išlo po planu dok nam nisu podvalili herbicid.
Nizozemke imaju velike sise i kad se ljeti voze na biciklima odižu haljine kako bi im vjetar izluftao pičku. Živa istina. A domaća im hrana baš i nije za hvalu. Kao, nacionalno im je jelo kuhano kiselo zelje s kobasicom koja se uspoređena s našom može nazvati kako god želite samo da je bezukusno, i pireom od krumpira.
Vinkovčanke koje žive u Austriji i služe se Internetom spremne su na bezuvjetni susret i sve što ide pride, a za jelo im je dovoljna i pica.
Srpkinje u Amsterdamu jedu sve što jedu i Hrvatice, a, gle vraga, pristupačnije su i manje se kurče.
Neki sam dan upoznao Mongolku iz Berlina i ne znam što ona jede, ali se vidjelo da rižu jede manje nego ja.

Mislim... kaj ja znam... sad jedem muslije i čokolino i podriguje mi se na polusirovi punjeni krumpir punjen slaninom, češnjakom i znojem jednog gastronoma.

A Francuskinje…a Belgijanke… ne znam kaj one jedu, ali imam neki filing da se jebu.



- 21:15 - Komentari (13) - Isprintaj - #

24.09.2006., nedjelja

Ćelavi maslačak



Sjedim na obali rijeke Save i plačem, a ne zovem se Veronika. Plačem od sreće. Sretno sam udan, a žene su sve više lude za mnom. To je valjda zbog naočala. Dobro, i duhovitosti koju sipam iz rukava ko što sipa sipa.
Evo, na primjer, jučer. Izađem s moćnim Supersaletom u Močvaru na neki kurac funky i zašankiram se do besi. Uleti ugledna djevojka među nas dvojicu, a mi je obrlatimo tako snažno da je dva sata stajala za šankom sve dok joj dečko nije popizdio i odveo je na silu doma.
Koji šupak.
A tak nam je dobro bilo. To je zato što sam sretno udan. A da nisam, onda bih htio nešto što ženske imaju i što dati moraju. I to bi onda bilo tlačenje koje bi završilo nakon prvog uleta koji bi bio katastrofalan. Ja ne znam ulijetati. Ja se znam tako prosrati da nema tog wc papira koji će me obrisati.

I tako ja neopterećen barenjem razgovaram s ženama i dobro mi ide. Ne proserem se toliko, a da se ne mogu obrisati. Čak mi sugovornice pomažu u čišćenju.
Mislim, takvo se povjerenje stvori među nama da mi naručuju piće, odlaze na wc, a torbu ostavljaju da je čuvam, čude se ko kokoš slonu kad im kažem da znam abecedu unatrag.
A kad nisam bio sretno udan govorile su mi da sam glupan i da jedem govna, slale svoje dlakave majmune da mi pičku razbiju, šarale mi ključem po autu kojeg nikada nisam imao, odnosile ulična vrata dvjesta metara dalje, posrale se na otirač ispred ulaznih vrata. A zašto? Zato jer sam im govorio da koji se kurac guraju, da ja njih ne poznajem i da tako to.
Je li ulet bio pogrešan? Jesam li ja ružan? Ima li veze to što sam kod upoznavanja vadio penis i molio ih da me povuku za prst jer mi je prdac pred vratima, a nećka se?
Ne znam. Ja sam sretno udan i pun sam ljubavi.
Pravi ćelavi maslačak sam ja.


- 20:08 - Komentari (14) - Isprintaj - #

23.09.2006., subota

komunistička prijetnja ustavnom i demokratskom poretku Republike Hrvatske



Kako čovjek da ne bude ogorčen i isfrustriran kad za jebeni loto mora izdvojiti 20 kuna. Iznenadio sam se kao da me netko lopatom klepnuo po glavi (ko što je Norman u Psihu opizdio babu po glavi) kad mi je lik rekao da kombinacija košta dvije kune (zadnji put sam odigrao prije dva mjeseca tako da nisam baš u toku).
Lihvari prokleti.
Više se ne mogu nadati da ću jednog dana postati bogat i po cijele dane blejati u plafon dok mi pedikerke rašpaju nokte, a sluge mašu palmom nad glavom i tjeraju stjenice (neki me kurac izgrizao preko noći).
Jebem ti državnu lutriju.
I kakav je to Jack pot od 2 milijuna kuna?
Kaj ja mogu kupiti za te novce? Jedan stan, auto, nešto namještaja i na čemu sam opet? Na kurcu. Opet moram raditi, a to mi se ne da.
Ja bih drkao po cijele dane i pisao poeziju o surovosti života. I hranio se u restoranima.
I putovao i pisao putopise i razveseljavao blogere kad već ne mogu izdavače.
Dvadeset kuna izdvojiti za šansu u omjeru 1:13500000 da postaneš «bogat». Jebo te at.
Zašto više nema Ata strašnomlata i Zekoslava mrkve?
Zato jer su to huškački crtići i ne smiju se prikazivati djeci da se ova jednog dana ne odluče svrgnuti demokratsku vlast u Hrvatskoj.
Jebem ti japanske glupe crtiće da ti jebem.
A gdje je Gustav, jebem im uredničku politiku? Zašto njega ne prikazuju?
Zato jer je to komunistički crtić i predstavlja prijetnju poretku.
Jebo te poredak.
Jebo te kvadrat stana od 2000 eura, da te jebo.
Da godinu dana stavljam na stranu cijelu plaću imao bih za cijelih dva i pol kvadrata stana. Dakle, da godinu dana jedem govna i pasem livadu mogao bih komotno u svoj novi stan smjestiti jedan madrac dva puta jedan i noćni ormarić s noćnom lampom da mogu čitati Bibliju.
A gdje su Pončo i Toro, dvije glupe žabe?
Na dnu močvare.
Bacilo ih zbog komunističke prijetnje demokratskom poretku.
Pizda mu materina.
Komu?
Koje je uopće značenje «pizde materine»? Gdje je glagol? Koja je namjera te psovke osim što se spominje vagina roditelja?
Isuse kak sam ja vulgaran i prost. Idem si izbrijati jaja i staviti u škripac.



- 16:37 - Komentari (12) - Isprintaj - #

21.09.2006., četvrtak

mobilne reklame s okusom dreka



Dok seronje iz T-mobile i VIP-a još uvijek pokušavaju privući naivne korisnike idiotskim, snobovskim i kurčepušačkim reklamama kojima po sranju nema premca (jesu li oni ikada vidjeli duhovitu i smislenu reklamu ili znaju li oni kako izgleda moderna hrvatska tvrtka i znaju li koliki je udio ćevapa u njoj?), Tele 2 je izabrao daleko efikasniji način reklame: sprdnju na račun konkurencije.
Tko god da radi promidžbu dvaju mobilnih operatera, a vjerojatno rade idioti koji nas smatraju debilima i koji misle da je moderna hrvatska tvrtka nalik onima Donalda Trumpa, napokon je zagrizao u govno.
Bez obzira što se po netu odavna širi ukusna zajebancija pogotovo na račun T-mobilea, tek je Tele 2 uspio javno proljevom preliti reklamne «uspješnice» govnara.
Iako su tu sprdnju mogli izvesti i na daleko komičniji način, što bi autor ovih redaka s guštom i veseljem i napravio, ono što se prikazuje na televiziji i što se sluša na radiju dovoljno je da ostavi željeni trag na budućim korisnicima.
Ako nije, onda smo mi stvarno debili koji ne zaslužuju bolje no da pušimo japijevske reklame s uštogljenim pušačima malih kuraca.



- 20:21 - Komentari (9) - Isprintaj - #

20.09.2006., srijeda

čari masturbiranja



Drkanje je tehnika kojom je nas muške priroda obdarila kako bi zadovoljili svoju pohotu i žeđ za poligamijom, a istovremeno bili vjerni svojoj sudružici. U drkanju je sve dozvoljeno. Sve na što nam se diže uživo ili posredno, putem medija ili mašte, podložno je drkanju. Pritom mašta u drkača može zabrazditi u one sfere koje fizički nikada neće doseći. Dakle, dozvoljene su i tinejdžerke i babe, i pseta i krave, i uho, grlo, nos i bačvica masti te naprava za izradu putra.
Povod današnjem prazniku drkanja (koji za neke možda i nije praznik, ali ja bih joj ga stavio među sise) jest najava izlaska DVD-a renomirane TV voditeljice i umjetnice u nekoordiniranoj mimici lica, Renate Sopek u kojem nam ona prikazuje kako vježbom postići seksi izgled.
Naravno, svaki će istančani drkator u ovom DVD-u naći pregršt vizija za maštovite igrice s Renatom. U sklopu vježbi pokazano je preko dvadesetak poza u kojima nam Renata, pokrivena poliakrilno-pamučnim krpicama, otkriva kako je u stvari vrlo maštovita u krevetu i kako bi mogla ispuniti pregršt želja, koje se lagano približavaju učenjima Kama Sutre, svakom muškarcu koji će se upustiti u takav seksualni izazov.
Naravno za nas drkače, spolni odnos s Renatom Sopek nije upitan.
Dovoljno je samo da se ona izazovno guzi, ili pohotno širi noge, pa makar bila obučena i u bundu Djeda Mraza.
Za sve ljubitelje drkanja, Renata je dostupna on-line, pa tko voli nek izvoli.

- 08:53 - Komentari (24) - Isprintaj - #

19.09.2006., utorak

bilo je to '96. ili '97, ne znam točno



Kao što svi oko mene znaju, ja sam pasionirani fanatični šahist, gledano kroz prizmu jednog meteorologa, ja sam Branka Ivančan Picek šaha.
Budući da ovi koje sam spomenuo, a nalaze se oko mene, sada trenutno nisu baš tu oko mene, a ne vjerujem da će ikada i biti kao što nisu ni bili, svoje suparnike moram tražiti po netu.
Neku noć, u predahu između prdeža u snu i pišanja, zamjesečarim jednu domaću i spotaknem se o prekidač na računalu i uključim ga.
«Jebem ti majku milu tko te stavio tu ispod stola. Joooj, kako boli divlje meso, gore no što je slušati Divlje Jagode i Ramireza u duetu, jooooj».
Ustanem kao da ništa nije bilo i neki me kurac natjera da kad je komp već upaljen da zaigram jednu, noćnu, kud puklo da puklo.
Protivnike biram slučajno, pa je ono što mi podmeće wordova spajalica da ja tražim samo one kojima je nešto sveto da ih mogu slati u pičku materinu tog nečeg, čista neistina, prljava insinuacija i notorna patološka laž.
Slučajno se tip kojeg sam izazvao na dvoboj zvao Islami. Mogao se zvati i Pavao, Lao, Sava ili Budhimir.
Stavim ja pijuna na d4, a on meni šalje poruku da nitko nema pravo pljuvati po njegovom svetom i da će me pronaći i ubiti, jer on vidi po zastavi da sam ja iz Nizozemske i njegov stric ima tamo ćeliju, sve će mi pobiti, čak i ovu lažljivu spajalicu, evo već sad pali svoju matičnu ploću da mi dokaže da se ne zajebava…
I onda odjednom na šahovskoj ploči pojavi se da sam ja pobijedio jer je protivnik «cancel».

Imam mnogo zanimljivih anegdota iz šaha pa ću vam ispričati još jednu budući da osjećam da ste ih željni.
Mislim da je to bilo negdje devedeset i šeste ili sedme, ne sjećam se točno, ali znam da je te godine bio slab urod grožđa i veća prodaja šećera.
Kad sam ušao u prostorije šahovskog kluba «Konj», nisam ni slutio da:
e4,c5
Nf3, d6
d4, cxd4
Nxd4, Nf6
Nc3, a6
Bg5, e6
f4, Qb6 njegovu ženu i mene tako snažno da je seizmološki zavod u Zürichu zabilježio potres od 5,4 stupnja po Merkalijevoj ljestvici. Nevjerojatno zar ne?

- 20:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

18.09.2006., ponedjeljak

Prije nadogradnje servera da napišem nešto za dušu



Mislio sam pisati nešto o primatima i seksu i zašto muškarce privlače sise skoro jednako kao i dupe, zašto su Kineskinje vezivale stopala i tko je bio Francis Drake, ali nekako mi je došlo slabo, pa sam odlučio govoriti o supačnosti mojeg bloga, o smiješnosti njegovih redaka i o lucidnosti njegove duhovitosti koja je svakim danom toliko inteligentnija od trenutnih standarda duhovitosti da jedva tko može prepoznati barem mali dio genijalnosti kojom vas obasipljem.
Koji je kurac ovim divljacima kaj se kese u aparate i pale lutke?

Jutros sjednem na bus i čitam knjigu kadli iz smjera prednjeg dijela autobusa nadođe pička i sjedne si kraj mene i uhvati me za penis.
«Pusti to, razbit ću ti njime glavu», velim ja i maknem joj ruku.
Ona me opizdi dlanom po glavi tako snažno da mi je ispala knjiga.
«Glupačo!», velim ja više tiho no glasno zbog sramote pred polupunim autobusom i sagnem se po knjigu, kadli ona meni ugura palac u šupak zajedno s boksama i štofenim hlačama na crte.
«Ti nisi normalna, jebeš mi sve ako si normalna, vadi taj palac iz šupka jer ću ti ga slomiti zajedno s rebrima, kravo!»
Ona izvadi palac i nasmije se prilično jezivo i pokazuje njime iza leđa. Ja nagnem glavu da pogledam iza leđa, a ona mi uvali jezičinu u uho, pa je izvadi i tako snažno pljune u njega da mi je začepila eustahijevu cijev.
«Isusa ti boga, daj se sredi, koji ti je kurac?», velim ja brišući rukavom uho i iščekujući njen slijedeći potez.
I kaj se onda dogodilo?
Nećete vjerovati. Zapeli smo usred križanja Držićeve i Dubrovačke avenije jer semafori nisu radili. A onda je prilično glupi vozač autobusa bio toliko tvrdoglav da je uletio u putanju vrlo žurećem kamionu koji se potom zaletio u naš, stražnji dio autobusa i onu perverznu glupaču zakačio retrovizorom po glavi tak jako da joj šmrkelj zletel na oko.
«Tak ti i treba. Gdje sam ono stal. Aha, Alexander von Humboldt. Neki kažu da je bio peder, a neki kažu da nije, kaj ti veliš? Ništ. Boli te glava. A dok sam ti rekel da se smiriš ti si mislila da serem i da ti ništ nemrem. A eto sad. Gle mene. Ja lijepo čitam i super mi je, a tebi ide krv z nosa i mutavo me gledaš. Mislim, pogledaj se. Što bi te štel takvu zmazanu, mrtvu? Koji lik, taj Napoleon. Veli on Humboldtu:'Vas zanima botanika. Kao i moju suprugu' Budala francuska.»

- 21:01 - Komentari (9) - Isprintaj - #

17.09.2006., nedjelja

Scenarij za film «Nakon partija dobio po pički (što se stvarno dogodilo 16. rujna)»



Scena 1.
Sjeda lik u tramvaj nakon što je odgledao cijeli plotun vatrometa pokraj bivšeg hotela Esplanade iščekujući da će barem jedna raketa zabiti se u krov i zapaliti to zdanje (ništa osobno, tek zbog spektakularnosti događaja).
U tramvaju dva pekija s dredovima i jedna debela muška mrcina te ofucani komad s tragovima ženstvenosti ispod nokta koji u naletu ljubavnih vibracija na bombonu,
junaka ovog filma ispituje što da napravi s mobitelom koji joj je pao u vodu.
«Jel imaš iskustva s potopljenim mobitelom?»
«A mi se znamo od nekud?», ljutito upita junak
«Ne»
«Onda odjebi!», kaže junak, u stvari pomisli kako bi takav dijalog bio ugodan njegovom oku, a u stvarnosti naveliko raspreda priču o pogibiji njegovih triju mobitela.
Ako mislite da ga je pozvala u stan da mu se jebačinom zahvali na savjetu, u krivu ste.

Scena 2.
Kruži junak oko frizeraja gdje se održava spektakularni partij i čeka da se prostor ugodno popuni kako bi izbjegao blentavost susreta s ljudima koje nikada nije vidio, a o njima znade samo toliko koliko je pročitao na blogu, ako uopće i je. On rijetko čita tuđe blogove jer uči unatrag Talmud na pamet.
Prošeće jednom uokolo, upozna nove ulice, sokake, mrtvu mačku, nagaženo govno, ljubavnike prije fajta, policajca bez knjige o vicevima na njihov račun i još poneku karikaturu.
Prošeće drugi puta.
Pa treći.
I četvrti smogne hrabrosti i ulijeće u jazbinu blogerskih zvijeri. On ne poznaje velikog Mangu i ispituje ljude ta gdje je organizator, bos, Manga. Oni ga blijedo gledaju, ali se nađe netko rumen i pokaže mu.
Predstavi se junak, sjede bez srama za stol i bleji ko ovca kad je upitate za Keplerove jednadžbe.

Scena 3.
Junak je popio peterac crne velebitske družice degenije, razvezao se i sere li ga sere, pa se premjesti drugom društvu i sere li ga sere pa se premjesti k neizbježno ugodnom ženskom društvu i sere li ga sere pa mu svakave primisli dolaze u obje glave, ali je toliko priseban da to ne pokazuje već sere.
Žensko je društvo zaista ugodno i bujno i dobar materijal za scenarij koji će u glavi razvijate nešto kasnije, kad na k. stavi čarapu. Jednostavnije je no držati wc papir u pripravnosti.

Scena 4.
Scena 5.
Scena 6.
Scena 7.
Pijan jede usoljene inćune psujući im boga morskog jer su mu sjebali robu u ruksaku.

Ako se pitate gdje je fajt mogu vam samo reći da ovaj junak nikada nije dobio po pički, ako se ne računa čizma u glavu nakon što je s leđa dobio šaku u glavu prije kojih desetak godina.



- 15:08 - Komentari (17) - Isprintaj - #

16.09.2006., subota

arapsko-hrvatski literarni dvoboj s 13-stoljetnim uzvratom


«Sine pohotne životinje, ti si
Prištava, smrdljiva, prljava propalica.»

Bashar b. Badur, basranski pjesnik perzijskog podrijetla, 8. stoljeće

«Dreku zagnojenih oranica,
tvoje su ruke zadrečena slama
stajskih namirnica

patogenih bakterija

glava je tvoja rezervoar
u kojem se brbučka dizenterija

bunar su ti oči vode mutne
za odlazak piješ urinske putne
proljevu u čmaru dubokom
razbijaš govno stubokom

vjetru zeleni što dodiruješ stjenke izmeta
i miluješ sluznicu nosnica jednog Izeta
ili,
ili Miroslava
stopala ti viju bezbrojne bakterije
oblikom dima plavičasta
možda či-stoplava

Dreku zagnojenih oranica,
Tvoje su ruke zadrečena slama
Stajskih namirnica
Stajskih namirnica
Bacila, koka i virusnih klica
Kraj
Ica
Ica
Gnojnica.

Sismir Bradson, đurđevački pjesnik podravsko-dalmatinskog podrijetla, 21. stoljeće


a Papi Patkingeru prenosim stihove jednog od najutjecajnijih muslimanskih mislilaca, Ibn Arabija (1165-1240.)

Moje je srce otvoreno svim vjetrovima:
Ono je pašnjak za gazele
I utočište za kršćanske redovnike,
Hram za idole,
Crni kamen hodočasnika u Meku,
Svitak Tore,
Te knjiga Kurana.
Moja je religija ljubav.
Kamo god božje karavane krenu,
Religija ljubavi
Bit će moja religija
I moja vjera.

- 16:24 - Komentari (6) - Isprintaj - #

14.09.2006., četvrtak

Scenarij za kratki amaterski film bez poante



Koji sam ja idiot (koji si ti idiot?). Ponovno sam se navukao na gledanje nogometa i onda padne gol u četrdeset i nekoj minuti i opet mi potone nešto brodovlja, ali od svjetskog prvenstva izgradio sam kakav takav imunitet, pa je malo prije stradao jedan gumenjak i nešto putnika na njemu te dva štakora, koji su kao prave crne pičke štakoraške pobjegli prije no što je Auxerre zabio gol, tako da oni ipak nisu stradali osim ako ih se ne domognu likovi iz Poeove priče koji su se međusobno pojeli tako da je ova kukavelj glodava ipak ostala živa. Ko ga jebe, sad ću barem na miru gledati Narod protiv Larija Flinta.
Kad ne znam što bih pisao bacim majmuna na dame do četrdeset godina i otvore mi se vidici. Evo baš sad sam naumio napisati scenarij za veličanstvenu smrt nekog lika koji kurca ništa ne znači u životu njegove okoline i baš zato je vrijedan spomena te je velika inspiracija za neorealizam u filmskoj umjetnosti ili u književnosti čak.

Scena 1.
(Zavrtio sam glavom ne bi li barem neki kadar nespretno ispao i zalijepio se ispod jagodica svih deset pristiju – ja pišem kao neka daktilografkinja, osim što mi bekspejs malo češće radi)
U krupnom planu ime je bivše političke emisije. Doslovno. Aha, riječ je o sceni.
No dobro. Ulica.
Kako stereotipno za amaterske filmske uratke od petnaest minuta.
Tačke…(po srpski, komada tri)
Malo smo odmakli od stereotipova. Vidi se da se radnja zahuktava. Bit će nešto, bit će nešto (scenarist trlja ruke ili barem oblikuje prstima smolu iz nosa).
…natrpane gnojem. A posred njih poput amaterske radioantene strše vile. Ne gorske, one opjevane u zagorskim pjesmama koje nemaju veze s Darkwoodom, već obične, stajske vile. Na njima pet je recki izrezanih škljocom. Svaka recka za jednog probodenog štakora. Štakori ne crknu sve dok im se ne pusti krv, a onda u nekoliko sekundi iskrvare i nemaju više razloga za život.
Dakle, vile pandan revolveru nekog divljezapadnog revolveraša.

Scena 2.
Opscenost.
Pijetao gazi kokoš, narod gazi silažu, neka davna žena gazi grožđe, kosac gazi opušak, prezime Gazivoda ili Gazibarić.
Ovo je samo siže ili kako li se već to zove, kostur, pa će neki doživljaji poput radnje između dviju scena koji neophodno fale biti nadodani ili se jednostavno ništa neće nikome prikazati pa će i potreba za usavršavanjem ovog scenarija biti samo misao koju je progutalo vrlo kratko vrijeme.

Scena 3.
(više ne vrtim glavom. Zaklopio sam oči i pokušavam uhvatiti nit, ali jedini konac koji sam davno uhvatio jest onaj na tamponu neke davne pičke koju sam pokušavao kunilingirati)
Sudeći prema prve dvije scene krenuo sam putem destrukcije i nihilizma pa je na kraju ovog dijela potrebna i crno-bijela eksplozija.
Zamislite tu eksploziju i idite svojim poslom jer moram prebaciti na drugi program da vidim kako Dinamo igra…
Koji depresiv.
Sad bih zapalio, što je u mojem disciplinskom rasporedu dopušteno preko vikenda i tu i tamo preko tjedna. Ali nemam cigarete.
Kada zapalim cigaru, nekako drugačije gledam u ove trešteće simbole. Kroz dim cigarete vidim nešto mistično, nešto što mi zagolica jaja i od tuda širi srsi kroz šupak pa neobično, čak pomalo zastrašujuće, prdnem. I onda se mistični dim cigarete rasprši i opet sam suočen s izlizanim ovalnim monitorom.

Nakon što se dim crno-bijele eksplozije gonjen strujanjem prilično statičkog zraka, dakle nakon mnogo vremena, prorijedio, nestala je ulica iz prve scene, nestalo je svih onih aktera iz druge scene, a ostale su samo stajske vile.
Prilično nedramatičan tijek scenarija. Došli smo do raskrižja s kojeg u tri preostala smijera odlaze ceste dosade i nezanimljivosti. Neka tako i bude. Prepustite se slučaju, ne dajte da vas imperativ zanimljivosti i smislenosti tlači i drži zarobljenim gledateljima dramskog programa. Izborite se za svoju slobodu i pokušajte za promijenu biti neraspoloženi ili onakvi kakve vas je voda nanijela.
Za koji k. urac je bitno da sad netko mora obavezno uživati u filmu i biti neprestano «u njemu», a ne smije, na primjer, prdnuti u šaku i provjeriti što se nudi točno ispod šupka?
Nije li ovo drugo egzistencijalnije pitanje od filmskih lažnjaka koji se u 99 zarez 8 posto slučajeva nikako ne mogu poistovjetiti sa zbiljom? Takvi nas krivo postavljeni prioriteti tjeraju da se sudarimo s kvrgavom banderom koju je realnost poslala na nas ne bi li nas prenula iz sanjarenja (od ovih se par redaka ograđujem nekom vrstom ajnchajmlerove bolesti). A da smo jednostavno na pola filma, kad se već uvelike lagalo na očigled publike, prdnuli u šaku i pomirisali esenciju prdeža, ostali bi čvrsto stajati na nogama i ne bi nakon filmske predstave pokušali spizditi tipa u tramvaju ili, što ja znam, u pothodniku, na preneraženost svih prisutnih, otplesali nešto iz Saturday night fever.
Znate, game is over. Nema cigarete, nema nastavka.
Našao sam opušak, ali to nije dovoljno ni da se oprostim od vas.

- 22:06 - Komentari (4) - Isprintaj - #

11.09.2006., ponedjeljak

Inčunska kriza



Putuje čovjek vlakom prema nema veze gdje i sa sobom nosi hranom natrpani ruksak.
Stoji čovjek žedan u hodniku ljudima nabildanog vagona i traži gdje će smjestiti ruksak tako da može do restorana da se napije vode. Nađe čovjek mjesto u kupeu za svoju škrinju u kojoj se temperatura lagano podiže.
Ode do restorana kupi pola litre vode za devet kuna i baci nekoliko misli o mjestu gdje to sve vodi.
U bezobrazluk.
Vrati se čovjek do kupea gdje mu stoji njegova mala zamrznuta mesnica.
I staklenka usoljenih inčuna.
Vrati se u kupe, a svi ga gledaju ispod oka, ubit će ga.
Zbog inčuna. Razbit će mu glavu zbog inčuna.
Razlila se tekučina iz inčunske staklenke i smrdi gore nego u najvećoj ribarnici.
Čovjek je prošli tjedan kupio dvije majice. Na deklaraciji o inčunima, ulju i soli nema spomena.
Suzdržao se čovjek, gledajte koliko rečenica, da ne opsuje.
E sad će: u tri pičke materine i usoljeni inčuni!

- 19:19 - Komentari (7) - Isprintaj - #

07.09.2006., četvrtak

Moj rat protiv hrvatskih medija dio 548.



Idiotizam koji se širi medijskim prostorom poprima novi oblik - Natascha Kampuš.
Mislim, zlo je to što se dogodilo, sranje je sve slično i ono manje slično što se na taj način događa, ali, jebemu sto, zaslužuje li pored sranja koja se svakodnevno u Hrvatskoj događaju, jedan austrijski zločin toliko hrvatske medijske pažnje?
Toliko mi ispiru mozak tim događajem da sam danas u jednom trenutku na poslu izderao se na sav glas «Boli me kurac za Natašu Kampuš!».

Po čemu je austrijski zločin važniji od hrvatskog?
Pa ova je vijest svrstana u rang onih kada je umro Papa ili kad su Amerikanci sletjeli na mjesec.
Ovaj debilizam hrvatskih medija nema granica.



Doživljaji s mora

Ne znaš tko je gori, ovi škrti turisti ili vozač autobusa.
Dok ja čekam da se izreda ta masa stranaca koji bi po defaultu, a po naški - podrazumijevano, trebali imati toliko para da im prtljažarina od sedam kuna ne bi trebala predstavljati ni najmanji problem (to je kao da ja ostavim prodavačici 5 lipa kusura), vozač polako, najpolaganije što se sporo izvršiti može, ruksak po ruksak stavlja u bunker autobusa. Njemu se žuri manje no prstacu da naraste pedalj.
Nepodojeni Francuz s krmeljom ispod oka komada dva, krmelja isti broj, na engleskom objašnjava vozaču iz Imotskog, koji je engleski učio u osnovnoj školi na satovima ruskog, da on ima kartu i nije li cijena skladištenja prtljage uračunata u cijenu. Vozač ga gleda kao da na Krčkom mostu puši cigaretu i promatra kako valovi ljuljaju napušteni gumenjak. Odljepljuje etiketu, lijepi je na ruksak i uzima drugi ruksak, odljepljuje etiketu, lijepi je na ruksak i tako dalje i tako polako. Čude se Francuzi zajedno s asimiliranim Kinezom i lome jezik ne bi li vozaču ukazali na nepravdu. Vozač odjednom ispusti ruksak iz ruku i izdere se: «Ošte platit il' ne, ako ne – zbogom!».
Iako nisu razumjeli niti riječi, shvatili su da se s bikatim rogom govedariti ne mogu.
Iz najmanjih i najdubljih džepova krpaju sitniše ne bi li nakupili sedam kuna, a Kinez vadi dvjesta. Vozač otima dvjesta kuna iz ruku asimiliranog azijata (ili su mu djedovi to bili) i naplaćuje za svih pet Francuza. O jebote konj!
U tom trenutku zaurlah od smijeha.
Kako će sada on u svijetu prividnih prijatelja, otuđenosti i koječega vezanog uz zapadne međuljudske odnose prikupiti od svakog sedam kuna?
Budućnost je njegova neizvjesna, a do tada prividno složna ekipa postat će očito razjebana rulja.
Sirotinjo i bogu si teška.
Bon voyage Francuzi!

- 19:37 - Komentari (13) - Isprintaj - #

06.09.2006., srijeda

Bit ću pilot ili policajac. Ili možda dostavljač...



Osim što se bavim grafikom i dizajniram, s grafičkog gledišta, vrlo zahtjevne vrećice za šećer, u vrijeme kad bi netko uzeo piton u ruke i pokušao ga nagovoriti da pljune u dalj, možda dostigne ili prestigne rekord jednog lika koji je pljunuo šest metara i osamnaest centimetara, ja uzimam automobil u ruke i dostavljam taj iznimno umjetnički dizajniran šećer.
Pitaju se lisičarke i zelene pupavke kakav sam ja vozač, na kojem sam stupnju kulture, jesam li dio Bečke škole ili dijete balkanske ulice.
Ne treba vam puno da pogodite.
Kada osjetim tvrdu površinu volana jebem majku svima po redu:
«Ma koju pičku materinu čekaš, jebo te kurac blesavi!»
«Jebotipasmater u pizdu materinu, koji kurac ne daješ žmigavac barem tri metra prije no što skreneš!»
«Jebem ti mater da ti jebem mater sebičnu, kurvo blesava, ne vidiš da već tri sata pokušavam se ubaciti u kolonu, pizda ti materina!»
«Idiote, debilu, kravo, jebem ti boga, da ti jebem, koju pičku materinu naglo kočiš sto metara prije crvenog, jebem ti mamu, hoćeš da poginemo i ja i sto vozača iza mene?!!»
«Daj se makni, jebo te Golf u dupe! Ili idi u pičku materinu ili se prestroji desno, defektu ljudski!»
I onda, kada stignem na odredište, treba naći parkiralište što je teže no naći svinju u džamiji. Em se idioti najebu na dva mjesta, em se parkira ukoso i ostavi mi prostor za parkirati ratkapu, em im jebem majku milu i njima i mojoj sreći koja me ne želi pogurati kada ispunjavama 7 od 39.

Kada nakon Golgote, Torquemadine torture i gledanja Zabranjene ljubavi, napokon parkiram auto skoro nasred ceste, s četiri upaljena žmigavca, i nakon što me s pet teških kutija na rukama skoro pregaze gotovo svi do jednog vozila, za šankom me dočeka kreten koji mi kaže da pričekam, da što nisam prije došao, da zar ne vidim da on ima posla. Ja plačem, molim i preklinjem da mi da pare jer mi na auto pikira jebeno veliki pauk i tri konvoja prometne policije, a on me još jebe da što sam nervozan. Tak mlad, a tak živčan. Maknite noževe i vilice, šalice i klip kukuruza! Ubit ću ga salvetom makar!

Nakon što sam ga ubio i zakopao neizrečenom mržnjom, iskačem iz birtije, poput Colina Jacksona preskačem osam stolica i tri stola, ulijećem naglavce u auto i pod baražnom paljbom sirena iza sebe startam da bi nakon 0,3 sekunde auto beživotno _____. Jebem ti povijest, historiju i zemljopis. Reko sam mu da mi natanka gorivo, o sto ti svega što se nečim može nazvati. Aaaa ne, ova zvijer može sto kilometara na rezervi. O bože. Ja sam đubre, konj i trihinela. Ubijte me balonom helija i pošaljite sondom oko mjeseca koja će se neminovno srušiti. A da nisam reko da sam na rezervi već tisuću kilometara.
A divljaci sjeli na sirenu kao da izdušuju začepljeni luftmadrac. Sirene će me otjerati ne u grob, nego u užarenu Zemljinu jezgru.

Verglam ko fićo kojem se probušila guma na pružnom prijelazu dok mu u susret juri teretni vlak. Je piiiii mater, je piiii otac mater, je piiii konj mater. Svi nek je piiii sve.
I DA, neizbježno DA, najmarfijevski DA, na prozor mi pokuca policajac. Izađem van iz auta, van sebe toliko da se s Plutona, kojem su ukinuli status planeta, smijem svojem tijelu na Zemlji.
Tražim prometnu, prometne nema. Čiji je to auto, zašto nema oznaku dostavnog vozila, zašto ovo zašto ono, prometnu on traži, prometnu, ne osobnu.
Iz užarenog zadnje džepa vadim vozačku, a u vozački nema slike. U stvari ono što bi trebala biti slika jest razmuljeni kvadratić na kojem se raspoznaje jedino smoždeni balegar, pregažen valjkom od osamdeset tona.
Znam, znam, trebao sam je zamijeniti, ali jučer mi se oprala u vešmašini. Evo osobna, evo, vidite da sam to ja, evo, isti podaci, to sam ja, zar ne možete shvatiti da sam to ja?! Kazna? Pa nemojte, molim vas, evo nazvat ću šefa neka vam on objasni tko sam, čiji je auto i što radim nasred ceste remeteći penzionerski promet u Petrinjskoj.
S vama? Zašto bih ja pošao s vama? Ma nisam mislio ozbiljno. Evo, jebo mene konj, a ne vas. Jebo mene cijela ergela lipicanera zajedno s kobilama u egzilu.
Ne, ne idem s vama, ne. Pozovite pauka, odvezite auto, radite što god hoćete, ali ja ne idem s vama. Ma jebali me i nilski konjeve s Nila, Amazone i cijelog porječja Mississipija i Missourrija.
Neeeee, pustite me!!! U pomoć!!! Policija, pomoć! Zovite policiju, vojsku aaaaaaaargghhh!!!

Da, želja mi je položiti vozački i postati dostavljač iznimno umjetnički dizajniranih šećera za ugostiteljstvo. Ovako, biti ću portir cijeli život i noću ganjati mačke, rješavati križaljke i danonoćno pijuckati kiselo vino.



- 19:52 - Komentari (15) - Isprintaj - #

05.09.2006., utorak

Antiutopijski roman



2048.
Dok nas je veliko oko promatralo mi smo se, praveći da mu čistimo krmelje 75;7, posrali ispod donje trepavice.
Sutradan je broj 18 slovo B bio uhićen i pogubljen na najstrašniji način: bio je uronjen u septičku jamu koju su do vrha napunili članovi družbe «Izjelice bresaka, graha i gljiva, Psalam 453», a zatim je bio uronjen u zahodsku školjku 8@45 koju je netom napunila Josipa Lisac C-54, a to zasigurno mora ostaviti užasne posljedice.
Ja sam se zaljubio u androidicu model F1(HELP) koju su nedavno strpali u boračku mirovinu jer je bolovala od zakrčenja žila protonima što će biti najveća bolest budućnosti. Bio sam pošteđen gore opisane sudbine budući da je androidica imala značajnu ulogu u napokon 3. svjetskom ratu kao službenica ureda za informiranje glupana poput onih čiji su preci gledali Veliki Brat, a koji je s vremenom odnio pobjedu na svim frontovima i postao svjetski policajac, čistačica, odgajatelj, prosvjetitelj i zabavljač, a zahvaljujući neprekidnim ispiranjem mozga jednim od najpodlijih oružja poput Big Brothera, Sudnice, Mijenjam ženu, Savršene žene, još nekih desetak najkretenskijih proizvoda koji su izmišljeni još tamo od sredine 20. stoljeća, te najvećim i najjačim oružjem koje još u svojoj originalnoj izvedbi može do posljednje sinapse isprati mozak prosječno inteligentnog čovjeka – Zabranjenoj ljubavi.
Međutim, nakon samo tri dana ljubovanja s androidicom F1(HELP), shvatio sam da mi je Veliki Brat ipak smjestio i umjesto gore navedene androidice podvalio Renatu Sopek model DF (Discoordinated Face), a kad sam shvatio da je to ustvari megairitantni Boris Mirković model DK (Debilno Kreveljenje), sam sam pokucao na vrata Josipe Lisac C-54 i zamolio je lijepo da se posere u kadu kako bi se mogao utopiti u njenim govnima.
Veliki brat je likovao, a šačica preostalih buntovnika izgubila je još jednog člana te mu podigla spomenik u obliku ljepljive vrpce kojom će voditeljskom dvojcu zaćepiti gubicu.



- 20:33 - Komentari (7) - Isprintaj - #

03.09.2006., nedjelja

Ima li internetskog boga?



Eto, stavilo me na naslovnicu, a 157 000 ljudi i jednog oposuma nije. Pa toliko ljudi… Poljud, Maksimir, Kantrida i još neki stadioni ne bi mogli primiti. S druge strane, mene se može staviti u jedan, recimo vrbin lijes.
Ili me se može narezati na kockice kao što se to radi s debelom mrtvom svinjom i cvrti u loncu od trideset litara, a zatim snagom jedne domaćice iscijediti svu tu nakupljenu slavu na račun duhovitosti i mudrosti, i napraviti čvarke koji će se pod naznakom «Hitno – unuk nacije u pitanju jest» staviti u hrvatski muzej slavnih očeva i unuka domovine.
157 000 ljudi i jedno pseto koje je naučilo koristiti računalo plače i istovremeno istih 157 000 ljudi i jedna Podravkina goveđa kockica za juhu, anonimno, u svojim računalnim ispovjedaonicama, grize gornju usnu i pita se što sve čovjek treba napraviti, kakvu sliku u mozgu razviti i pretočiti u riječi, kome pisati a da se ne javi Lastan ili neka stara vračara, kako bi remek-djela nastala pod vrijednim prstima blogerskog pučanstva uskrsnula kao Feniks iz pepela susjedova gumna, odnosno kokoš koju su neki novi klinci polili benzinom za punjenje Zippo upaljača i zapalili smijući se njenoj krivocrtnoj putanji prema suhoj slami.
Je li internetska pravda ipak samo mit kao i američka demokracija? Jesu li neki ljudi jednakiji od jednakih, a nečije ovce pod bijelim runom, znojeći se ne od topline već od zadovoljstva prevare, imaju od rođenja crno runo?
Postoji li netko tko će mudrost pojedinih genijalaca staviti na pijedestal portala Blog.hr i ispraviti nepravdu koja se, eto, već dvije i pol godine svakodnevno ponavlja?
Hoće li netko ovom monstrumu, idiotu, svinji i prostaku već jednom zabraniti da spominje riječi poput kurac, jebati, govno, srati, jezik, srati, mozak, srati, smisao života, srati?
Postoji li internetski bog kojeg se može pozvati u pomoć i koji će promijeniti negativno stanje stvari, nepravdu nanesenu jadnim ljudima koji u bezbrižno nedjeljno popodne gube apetit, dobivaju ospice i proklinju greškom i zabludom izabrane heretike?
Postoji li prometni znak za javnu kuću?

- 18:37 - Komentari (9) - Isprintaj - #

02.09.2006., subota

Zadatak



- Eeej, bok jel' se ti mene sjećaš? – upitah je veselo kao da sam nakon godina samoće pronašao izgubljenog psa
- Ne – odgovori ona praveći onakvu facu kurcobolje kakvu prave neurotičari kad im žicari pozvone na vrata.
I onda je zašutjela.
- Dubravko – još uvijek veselo poskakujem obrvama – Vis…Komiža…
- Nemam pojma – sad joj se izraz lica poput Murtićevih poteza kistom pretočio u laganu «dosadnjaković» grimasu.
- Ti si Marina, jel' da? – upitam krajnje iznenađen. Kako me se ne sjeća, a promatrao sam je cijelu noć.
- Da – odgovori s velikom frekvencijom potvrđivanja glavom.
- Jebem ti mater! – odjednom se izderem– Jebem ti mater, Marina, kurvo blesava!
Marina je ostala zatečena i uplašena. Krenula je unatrag hvatajući se rukama za zrak. Izvadih bilježnicu, stavih kvačicu pokraj njenog imena i odem.
Noć je bila punog mjeseca i praznih emocija nakon što sam sa sebe bacio težak kamen pomno razrađenog plana.
Slijedeći zadatak jest posrati se ispred vrata kućepaziteljevog stana. Ništa lakše.



KIKLOP

Kao što sam vidio staru babu na plaži pokraj Pule kako bez srama šeće svoju pičku na očigled mase koja očito nema potrebe promatrati pičke starih baba, sličan peh me pratio i na plaži pokraj Primoštena.
No ovaj put bilo je to mnogo strašnije iskustvo.
Iz izloga broj pet izabrali smo stjenovitu obalu koje se ne bi stidjele ni mnogo poznatije obale Maldiva ili Bahama, a kojoj bi zavidjele gotovo sve obale Mediteranskog mora i tako dalje i tako to.
Uživa li uistinu Veljko Barbieri u sendvičima Montana ili sere ko morska krava?
Bacim ručnik na toplu stijenu, sebe u more, izvadim se iz njega i legnem na ručnik. Sunčam se bez obzira na UV.
Bacim pogled lijevo, a na dvadesetak metara zračne linije leže dva gola pedera i čekaju da ih nešto uzme. Dakle, tu smo stranu obale prekrižili, izmolili tri Očenaša za njih i poslali prosvjednu notu veleposlanstvu Velike Pederanije.
Nastavim čitati knjigu svjetski poznatog gljivologa Martina Škanjca iz Novog Virja strepeći od pogleda ulijevo.
Odjednom, iz smjera udesno čujem graju veselih Čeha sa ovogodišnjom manjom stopom najidiotskijih nesvjesnih samoubojstava. Debeljuškast otac s pivskim trbuhom, debela žena s trbuhom gargantuanskog vrča i slijepi sin od kojih petnaestak godina. Njega više neću spominjati jer nije lijepo da u ovom sranju koje pišem spominjem ni krivog ni dužnog slijepog mladića.
Razvalila se češka familija desetak metara zračne linije ukoso udesno, izvadili sedamdeset i dva pomagala za ljetovanje i odbacili svoje šarene krpe svud uokolo kao da žele prisutnima dati do znanja kako su se iz komunizma direktno prebacili u nudizam.
Jesu li postojale nudističke plaže na bugarskom crnomorju za vrijeme Istočnog bloka?
Kako je to izgledalo? Žena tako debela da joj salo prekriva pičku, a kad legne salo se razlije i poput mora za vrijeme oseke otkrije osam hektara prašumovitog otoka s brazdom većom od kalifornijskog rasjeda. Obješene sise prošarane strijama nalik delti Gangesa šire svoje bradavičaste pipke i traže hranu u škrapama krša. Praško golo čudovište prijeti da će prekriti pola Jadranske obale i ne daj bože da prdne jer će morem preplaviti Italiju sve do Sicilije pa će onostrana talijanska obala imati hrvatske morske endeme koje će istog tjedna pojesti zajedno s žabama, roniocima, psima i algama kremenjašicama.
Bacaju li te alge iskre?
Debeljuškasti otac brnovski s progutanim balonom braće Montgolfier i kurcem od dvadesetak centimetara upravljenim kao topom austrougarske topovnjače prema talijanskoj obali nakon hrabre predaje Talijana u prvom svjetskom ratu, dakle penisom u vodoravnoj erekciji, napaljeno skakuće oko praške nemani i ugrožava pedesetogodišnji hrvatsko-talijanski mir. Da je to radio na mađarskoj granici osamdesetih bio bi upucan snajperom s mađarske osmatračnice. Jebe se njemu što se nedaleko ukoso ulijevo nalazi grupica konzervativnih Hrvata kojima nije baš oku ugodno vidjeti, pa makar i sporadično, golu kreaturu iz Češke s uzdignutim kurcem.
A praška se neman hihoće praveći valove na salu za koje bi surferi iz San Francisca dali oba bubrega i kožu s dupeta za lice Michaela Jacksona.
Mislim, kojem sam bogu pokazao srednji prst da me ovako kažnjava i da mi remeti jedva iskamčeni godišnji odmor? S lijeve strane goli pederi s tendencijom uzajamnog drkanja, s desne strane češka migracija golih nemani od kojih ženka zauzima pola priobalnog pojasa, a mužjak s dignutim kurcem, okolo mlatara i prijeti miru u Sredozemlju.
Hoće li Italija povući slijedeći potez i pozvati NATO u pomoć?

- 15:14 - Komentari (27) - Isprintaj - #

01.09.2006., petak

konjska paranoja



Neprestano me proganja konj. Ne postoji tekst koji napišem, a da ne pomislim kako bi trebao ubaciti konja. Ili barem «jebo te konj».
Razmišljao sam o doslovnosti psovki kojima se tako milo obasipljemo i njihovoj vizualizaciji i shvatio da je «jebo ti konj mater» vrlo odvratna te realna i ostvariva psovka - slika debele gospođe s visećim sisama i traktorskim šlaufovima oko trbuha kako je četveronoške uzima crni konj s crnim kurcem kojem se na glaviću ocrtavaju ružičaste fleke.
Toliko vjerna slika nadvila se nad mojom skinjarskom glavom da bih ovog trenutka rado upotrijebio psovku, ali sam u nekom sasvim opuštenom stanju jer je petak i početak vikenda, tako da se ne mogu trenutno sjetiti nikoga tko mi predstavlja vrlo zašiljen trn u oku.
Nego, osim konja koji me proganja sve dok ga ne pretvorim u fine konjske kobasice ili ga prepustim pokojnom Fabijanu Šovagoviću da se na bijesan način obračuna s njime, u zadnjih nekoliko tjedana uhvatila me manija čitanja koja se javlja periodički, svakih nekoliko mjeseci. Nakon dvotjedne faze s Česima, Hrabalom, Hašekom i Čapekom, trenutno sam opčinjen Rusima pa su stradali Harms, Pelevin, Zoščenko, Gogolj i Vojnovič, a na čekanju su još i dvojac Iljf i Petrov, Čehov, Zamjatin i antologija ruske alternativne proze.
Što se tiče pisane riječi, Rusi su tvorci jednih od najduhovitijih književnih ostvarenja. Pariraju Česima i ponekim Englezima, te meni, ali ja nisam stoljećima bio ugnjetavan od svoje krvi tako da se iz te slobode možda izrodi neka alternativna duhovitija zamisao no što je na primjer Bulgakov mogao zamisliti.
Doduše, zasigurno neću krenuti putem Harmsa iako smatram da to i nije toliko teško, ali pisati na taj način bilo bi skoro doslovno kopiranje jer u njega nije bitan toliko sadržaj koliko ideja. S prozora lako može pasti baba, a za njom druga baba za kojom će pasti i treća baba, a deset metara koprene nije dovoljno da se napravi igrokaz o moru.
Inače, čitao sam ja i ruske klasike, ali, bez obzira na njihovu vrijednost, ni jedan nisam dovršio do kraja. Umalo da sam pročitao Braću Karamazove kad mi je kod 726. stranice sinula misao da je bolje pročitati četiri kvalitetna djela od 200 strana, različitih autora, no jebati se s remekdjelom od 800 strana. Uostalom ni ostale daveže nisam pročitao do kraja. Zadnje čitanje Uliksa, kojeg sam započinjao čitati tri puta, stalo je na petsto i nekoj strani jer više nisam imao ni živaca ni strpljenja kao što ih nemam i za neke manje bitne stvari poput 11 dekagrama tirolske na vagi dok ja izričito i jasno tražim 10.
Jebo mu konj mater. Da mu jebo.



- 21:46 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>
Komentari On/Off

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
ČASOPIS TARZAN
glavni i odgovorni urednik: Sisajed


izdavač:www.blog.hr

novinski majl:
objes(e)ne@sise.hr




Blog.hr




Creative Commons License
Ovo djelo je ustupljeno pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada 2.5 Croatia.