Idiotizam koji se širi medijskim prostorom poprima novi oblik - Natascha Kampuš.
Mislim, zlo je to što se dogodilo, sranje je sve slično i ono manje slično što se na taj način događa, ali, jebemu sto, zaslužuje li pored sranja koja se svakodnevno u Hrvatskoj događaju, jedan austrijski zločin toliko hrvatske medijske pažnje?
Toliko mi ispiru mozak tim događajem da sam danas u jednom trenutku na poslu izderao se na sav glas «Boli me kurac za Natašu Kampuš!».
Po čemu je austrijski zločin važniji od hrvatskog?
Pa ova je vijest svrstana u rang onih kada je umro Papa ili kad su Amerikanci sletjeli na mjesec.
Ovaj debilizam hrvatskih medija nema granica.
Doživljaji s mora
Ne znaš tko je gori, ovi škrti turisti ili vozač autobusa.
Dok ja čekam da se izreda ta masa stranaca koji bi po defaultu, a po naški - podrazumijevano, trebali imati toliko para da im prtljažarina od sedam kuna ne bi trebala predstavljati ni najmanji problem (to je kao da ja ostavim prodavačici 5 lipa kusura), vozač polako, najpolaganije što se sporo izvršiti može, ruksak po ruksak stavlja u bunker autobusa. Njemu se žuri manje no prstacu da naraste pedalj.
Nepodojeni Francuz s krmeljom ispod oka komada dva, krmelja isti broj, na engleskom objašnjava vozaču iz Imotskog, koji je engleski učio u osnovnoj školi na satovima ruskog, da on ima kartu i nije li cijena skladištenja prtljage uračunata u cijenu. Vozač ga gleda kao da na Krčkom mostu puši cigaretu i promatra kako valovi ljuljaju napušteni gumenjak. Odljepljuje etiketu, lijepi je na ruksak i uzima drugi ruksak, odljepljuje etiketu, lijepi je na ruksak i tako dalje i tako polako. Čude se Francuzi zajedno s asimiliranim Kinezom i lome jezik ne bi li vozaču ukazali na nepravdu. Vozač odjednom ispusti ruksak iz ruku i izdere se: «Ošte platit il' ne, ako ne – zbogom!».
Iako nisu razumjeli niti riječi, shvatili su da se s bikatim rogom govedariti ne mogu.
Iz najmanjih i najdubljih džepova krpaju sitniše ne bi li nakupili sedam kuna, a Kinez vadi dvjesta. Vozač otima dvjesta kuna iz ruku asimiliranog azijata (ili su mu djedovi to bili) i naplaćuje za svih pet Francuza. O jebote konj!
U tom trenutku zaurlah od smijeha.
Kako će sada on u svijetu prividnih prijatelja, otuđenosti i koječega vezanog uz zapadne međuljudske odnose prikupiti od svakog sedam kuna?
Budućnost je njegova neizvjesna, a do tada prividno složna ekipa postat će očito razjebana rulja.
Sirotinjo i bogu si teška.
Bon voyage Francuzi!
Post je objavljen 07.09.2006. u 19:37 sati.