07.09.2006., četvrtak
Moj rat protiv hrvatskih medija dio 548.
|
Idiotizam koji se širi medijskim prostorom poprima novi oblik - Natascha Kampuš. Mislim, zlo je to što se dogodilo, sranje je sve slično i ono manje slično što se na taj način događa, ali, jebemu sto, zaslužuje li pored sranja koja se svakodnevno u Hrvatskoj događaju, jedan austrijski zločin toliko hrvatske medijske pažnje? Toliko mi ispiru mozak tim događajem da sam danas u jednom trenutku na poslu izderao se na sav glas «Boli me kurac za Natašu Kampuš!». Po čemu je austrijski zločin važniji od hrvatskog? Pa ova je vijest svrstana u rang onih kada je umro Papa ili kad su Amerikanci sletjeli na mjesec. Ovaj debilizam hrvatskih medija nema granica. Doživljaji s mora Ne znaš tko je gori, ovi škrti turisti ili vozač autobusa. Dok ja čekam da se izreda ta masa stranaca koji bi po defaultu, a po naški - podrazumijevano, trebali imati toliko para da im prtljažarina od sedam kuna ne bi trebala predstavljati ni najmanji problem (to je kao da ja ostavim prodavačici 5 lipa kusura), vozač polako, najpolaganije što se sporo izvršiti može, ruksak po ruksak stavlja u bunker autobusa. Njemu se žuri manje no prstacu da naraste pedalj. Nepodojeni Francuz s krmeljom ispod oka komada dva, krmelja isti broj, na engleskom objašnjava vozaču iz Imotskog, koji je engleski učio u osnovnoj školi na satovima ruskog, da on ima kartu i nije li cijena skladištenja prtljage uračunata u cijenu. Vozač ga gleda kao da na Krčkom mostu puši cigaretu i promatra kako valovi ljuljaju napušteni gumenjak. Odljepljuje etiketu, lijepi je na ruksak i uzima drugi ruksak, odljepljuje etiketu, lijepi je na ruksak i tako dalje i tako polako. Čude se Francuzi zajedno s asimiliranim Kinezom i lome jezik ne bi li vozaču ukazali na nepravdu. Vozač odjednom ispusti ruksak iz ruku i izdere se: «Ošte platit il' ne, ako ne – zbogom!». Iako nisu razumjeli niti riječi, shvatili su da se s bikatim rogom govedariti ne mogu. Iz najmanjih i najdubljih džepova krpaju sitniše ne bi li nakupili sedam kuna, a Kinez vadi dvjesta. Vozač otima dvjesta kuna iz ruku asimiliranog azijata (ili su mu djedovi to bili) i naplaćuje za svih pet Francuza. O jebote konj! U tom trenutku zaurlah od smijeha. Kako će sada on u svijetu prividnih prijatelja, otuđenosti i koječega vezanog uz zapadne međuljudske odnose prikupiti od svakog sedam kuna? Budućnost je njegova neizvjesna, a do tada prividno složna ekipa postat će očito razjebana rulja. Sirotinjo i bogu si teška. Bon voyage Francuzi! |
- 19:37 - Komentari (13) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
