Kako jebeno mrzim kad izgubim dragocjeno popodne (koje bih inače tratio na češanje jaja i kopanje nosa) na spremanje jela po nekom receptu, za kojeg sam potrošio obilje namirnica, a na kraju ispadne polusirova krumpirna pizdarija kojom se ne bi hranili ni glađu prorijeđeni Irci.
Prošle sam godine putovao s dvije Irkinje i jezik mi otpao od pričanja. One ne na putovanju ne jedu sendviče nego neke krekere, koji kurac već.
A u receptu je sve tako fino nabrojeno, posloženo, naslikano i servirano da bih uzeo papir, stavio ga na stol i stao ga jesti uz praznu bocu šampanjca Möet kojeg sam dobio za rođendan od jedne Škotkinje s kojom sam samo jednom zabrijao i saznao da Škotska ima prašumu, i koja mi je, uz put da obznanim, jedini internacionalni zgoditak, osim ako se ne broji Argentinka koju sam samo dobro zaslinio po obrazu. Škotkinja (voljela je pojesti dobru šniclu) je sada udana za Turka, Argentinka (isto voli dobru šniclu) za tko zna koga, a ja sam budala koja se pravi da znade kuhati pa zato i jede govna.
Ja sam budala koja se pravi da znade i pisati pa sjedi za računalom, drži prekrižene noge, tu i tamo povuče koji dim iz cigarete i drži glavu nagnutu čas ulijevo čas udesno ne bi li riječi što brže ispadale iz glave.
Ali o tom potom.
Inače, kuham često i kuham raznoliko, međutim, jebeni gulaš nikako da mi uspije. Jebo ga otac Mađar. Jednom smo bili na Balatonu, miješano društvo, pola muško pola žensko i upoznali neki mađarski par kojeg je ljepši dio bio tako nevjerojatno jebozovno lijep, da smo onako pijani razradili plan kako ćemo lika napiti našom domaćom rakijom tako da će se srušiti i zaspati, a s djevojkom ćemo «porazgovarati» u osamnaest očiju.
Sve je išlo po planu dok nam nisu podvalili herbicid.
Nizozemke imaju velike sise i kad se ljeti voze na biciklima odižu haljine kako bi im vjetar izluftao pičku. Živa istina. A domaća im hrana baš i nije za hvalu. Kao, nacionalno im je jelo kuhano kiselo zelje s kobasicom koja se uspoređena s našom može nazvati kako god želite samo da je bezukusno, i pireom od krumpira.
Vinkovčanke koje žive u Austriji i služe se Internetom spremne su na bezuvjetni susret i sve što ide pride, a za jelo im je dovoljna i pica.
Srpkinje u Amsterdamu jedu sve što jedu i Hrvatice, a, gle vraga, pristupačnije su i manje se kurče.
Neki sam dan upoznao Mongolku iz Berlina i ne znam što ona jede, ali se vidjelo da rižu jede manje nego ja.
Mislim... kaj ja znam... sad jedem muslije i čokolino i podriguje mi se na polusirovi punjeni krumpir punjen slaninom, češnjakom i znojem jednog gastronoma.
A Francuskinje…a Belgijanke… ne znam kaj one jedu, ali imam neki filing da se jebu.
Post je objavljen 25.09.2006. u 21:15 sati.