06.09.2006., srijeda
Bit ću pilot ili policajac. Ili možda dostavljač...
|
Osim što se bavim grafikom i dizajniram, s grafičkog gledišta, vrlo zahtjevne vrećice za šećer, u vrijeme kad bi netko uzeo piton u ruke i pokušao ga nagovoriti da pljune u dalj, možda dostigne ili prestigne rekord jednog lika koji je pljunuo šest metara i osamnaest centimetara, ja uzimam automobil u ruke i dostavljam taj iznimno umjetnički dizajniran šećer. Pitaju se lisičarke i zelene pupavke kakav sam ja vozač, na kojem sam stupnju kulture, jesam li dio Bečke škole ili dijete balkanske ulice. Ne treba vam puno da pogodite. Kada osjetim tvrdu površinu volana jebem majku svima po redu: «Ma koju pičku materinu čekaš, jebo te kurac blesavi!» «Jebotipasmater u pizdu materinu, koji kurac ne daješ žmigavac barem tri metra prije no što skreneš!» «Jebem ti mater da ti jebem mater sebičnu, kurvo blesava, ne vidiš da već tri sata pokušavam se ubaciti u kolonu, pizda ti materina!» «Idiote, debilu, kravo, jebem ti boga, da ti jebem, koju pičku materinu naglo kočiš sto metara prije crvenog, jebem ti mamu, hoćeš da poginemo i ja i sto vozača iza mene?!!» «Daj se makni, jebo te Golf u dupe! Ili idi u pičku materinu ili se prestroji desno, defektu ljudski!» I onda, kada stignem na odredište, treba naći parkiralište što je teže no naći svinju u džamiji. Em se idioti najebu na dva mjesta, em se parkira ukoso i ostavi mi prostor za parkirati ratkapu, em im jebem majku milu i njima i mojoj sreći koja me ne želi pogurati kada ispunjavama 7 od 39. Kada nakon Golgote, Torquemadine torture i gledanja Zabranjene ljubavi, napokon parkiram auto skoro nasred ceste, s četiri upaljena žmigavca, i nakon što me s pet teških kutija na rukama skoro pregaze gotovo svi do jednog vozila, za šankom me dočeka kreten koji mi kaže da pričekam, da što nisam prije došao, da zar ne vidim da on ima posla. Ja plačem, molim i preklinjem da mi da pare jer mi na auto pikira jebeno veliki pauk i tri konvoja prometne policije, a on me još jebe da što sam nervozan. Tak mlad, a tak živčan. Maknite noževe i vilice, šalice i klip kukuruza! Ubit ću ga salvetom makar! Nakon što sam ga ubio i zakopao neizrečenom mržnjom, iskačem iz birtije, poput Colina Jacksona preskačem osam stolica i tri stola, ulijećem naglavce u auto i pod baražnom paljbom sirena iza sebe startam da bi nakon 0,3 sekunde auto beživotno _____. Jebem ti povijest, historiju i zemljopis. Reko sam mu da mi natanka gorivo, o sto ti svega što se nečim može nazvati. Aaaa ne, ova zvijer može sto kilometara na rezervi. O bože. Ja sam đubre, konj i trihinela. Ubijte me balonom helija i pošaljite sondom oko mjeseca koja će se neminovno srušiti. A da nisam reko da sam na rezervi već tisuću kilometara. A divljaci sjeli na sirenu kao da izdušuju začepljeni luftmadrac. Sirene će me otjerati ne u grob, nego u užarenu Zemljinu jezgru. Verglam ko fićo kojem se probušila guma na pružnom prijelazu dok mu u susret juri teretni vlak. Je piiiii mater, je piiii otac mater, je piiii konj mater. Svi nek je piiii sve. I DA, neizbježno DA, najmarfijevski DA, na prozor mi pokuca policajac. Izađem van iz auta, van sebe toliko da se s Plutona, kojem su ukinuli status planeta, smijem svojem tijelu na Zemlji. Tražim prometnu, prometne nema. Čiji je to auto, zašto nema oznaku dostavnog vozila, zašto ovo zašto ono, prometnu on traži, prometnu, ne osobnu. Iz užarenog zadnje džepa vadim vozačku, a u vozački nema slike. U stvari ono što bi trebala biti slika jest razmuljeni kvadratić na kojem se raspoznaje jedino smoždeni balegar, pregažen valjkom od osamdeset tona. Znam, znam, trebao sam je zamijeniti, ali jučer mi se oprala u vešmašini. Evo osobna, evo, vidite da sam to ja, evo, isti podaci, to sam ja, zar ne možete shvatiti da sam to ja?! Kazna? Pa nemojte, molim vas, evo nazvat ću šefa neka vam on objasni tko sam, čiji je auto i što radim nasred ceste remeteći penzionerski promet u Petrinjskoj. S vama? Zašto bih ja pošao s vama? Ma nisam mislio ozbiljno. Evo, jebo mene konj, a ne vas. Jebo mene cijela ergela lipicanera zajedno s kobilama u egzilu. Ne, ne idem s vama, ne. Pozovite pauka, odvezite auto, radite što god hoćete, ali ja ne idem s vama. Ma jebali me i nilski konjeve s Nila, Amazone i cijelog porječja Mississipija i Missourrija. Neeeee, pustite me!!! U pomoć!!! Policija, pomoć! Zovite policiju, vojsku aaaaaaaargghhh!!! Da, želja mi je položiti vozački i postati dostavljač iznimno umjetnički dizajniranih šećera za ugostiteljstvo. Ovako, biti ću portir cijeli život i noću ganjati mačke, rješavati križaljke i danonoćno pijuckati kiselo vino. |
- 19:52 - Komentari (15) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
