<	rujan, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

• Komentari: Da/Ne

• Design by Bubamara.

Ja ne vjerujem baš u ono da se samo jednom u životu može voljeti nekoga. Mislim da se voljeti može puno puta. Možda svakoga drugačije ali da izgubiš nadu ako ti propadne jedna ljubav to nikako. I idu mi na živce one muške fore o njihovim bivšima koje su ih razočarale pa se sada boje zaljubiti. Ono, HALO! Toga sam se naslušala za sva vremena. Što to znači? Da ako nam se nešto loše dogodi u životu da više ne trebamo vjerovati u ništa? A, ne, kod mene to ne prolazi. Iako sam svjesna činjenice da je to samo muška fora tipa sažaljevaj me. Ali dečki ko dečki, svi su donekle isti. Iako stvarno svaka čast iznimkama ali meni su u zadnje vrijeme svakako svi isti. Barem ovi koji me okružuju, zovu ili šalju ili ne šalju poruke. U biti ništa nije na svome mjestu. Onaj kojeg želiš nema ga, onaj sa kojim se viđaš nije onakav kakav bi trebao biti, onaj za kojem se nadaš da je ok je idiot a mister Savršeni je samo mister Savršeni. Neobjašnjivo znam, ni ne pokušavajte me shvatiti i tako sam trenutno u totalno ludom raspoloženju. Ljudi moji, meni se svašta događa. Ponekad se sama sebi čudim koliko mogu biti glupa, ponekad koliko mogu biti drugačija…
U ponedjeljak sam se vidjela sa jednom osobom za koju sam mislila da mi jako puno znači, makar se i ne poznajemo toliko dugo da bi mogao dobiti tu titulu ali nevjerojatno kako baš tada shvatiš da se u biti i ne osjećaš baš tako. Da je jednostavno sve super dok nije ozbiljno, dok je tajno i kao zabranjeno. Da si jednostavno dramma queen i nema pomoći. Shvatila sam da sa nekim osobama ne treba gledati u budućnost jer je jednostavno ni nema. Samo uživati u trenucima i ne nadati se ničemu više. A onda opet, jesu li neki trenuci vrijedni pažnje kada se ostale dane osjećaš malo ne onako kako želiš.
Ali meni je ova godina, što se tipova tiče stvarno za pamtit. Čak bi se voljela vratiti na početak
Recimo što mi se dogodilo. Upoznala sam prije par tjedana jedne dečke iz Varaždina i sve super, sa jednim dopisujem još i čujem a dečki su mi zakon. I na kraju on u zadnji tren odluči poraditi na tome kako bi nas dvoje bili zajedno. Taman kada odlazi kući. Ono, HALO! To me često živcira kod dečki, što nemaju hrabrosti prije nešto napraviti. Što inače skrivaju neke stvari što žele radi ne znam ni ja zbog čega. E, kiki riki miki moj…
Ništa jedino što mi preostaje je pjevati onu našu himnu: Svi-le-ni, tvoj je dodir mile-niiiii kao ka-kaooo zasladi me laganooo…tananananana…

I za kraj:Ne moj se udavati!
Kao da jedna osoba meni pjeva...

Danas sam praktički cijeli dan bila sama a pošto to mrzim uvijek si upalim glazbu, dam si oduška i pjevam iz sveg glasa. Bez obzira što me čuje pola susjedstva i što to zvuči komično. Tako eto danas meni svira cd na kojem piše:»CD za jadno slomljeno srce». U svim pjesmama se naravno prepoznajem, prava tipična ženska a onda sam odjednom stala i gledam koji je meni. Kako uopće za ikoga mogu pjevati stih u stilu, Slomio si mi srce, kad nije. Mislim srce mi je tu još na mjestu, jel? Kuca? Izdrži čak i moje trčanje tri kilometra? Sve je ok sa njim.
A onda već kada sam razmišljala o sebi zaključim zašto svi koji me poznaju uvijek me smatraju duplo mlađom nego što jesam I zašto mi svi govore da sam još mlada i da puno toga me još čeka(a ono možeš si mislit). Zaključak je taj da sam previše naivna pa i ostavim takav dojam a i previše vjerujem i stvarno još puno toga moram naučiti da prestanem sve to biti. Mislim da sam na razini nekog malog djeteta što se toga tiče. Uostalom recimo neki obiteljski rođendan. Znate ono bude dio gdje su odrasli, pričaju o normalnim životnim problemima i dio gdje se zabavljaju djeca. E pa ja budem tamo. I naravno umirem od smijeha zajedno sa njima. Što je najgore ja provaljujem a oni se smiju. Tako eto danas se isto uhvatim u tome kako sam naivna. Kako vjerujem da će netko stvarno napraviti ono što i kaže.
I ne kužim zašto ljudi više vole osobe koje ih praktički pljuju od onih koji bi radi njih i u govno ugazili? Ali u ono govno koje vidiš na putu i znaš da ga možeš izbjeći ali ti staneš u njega. E i u takvo govno bi radi nekog a on ništa. To mi baš nije jasno ali dobro. Nema objašnjenja znam.
I još samo nešto prije nego odem spavati jer bi stvarno trebala, svašta ću napisati a to ne valja jer će ovo sutra netko i pročitati.
Moja jedna meni jako draga osoba imala je nazovimo to ljubavnu mobilnu komunikacijsku vezu. Ne zna se jel to još završeno ali nakon upoznavanja i nakon onih rum cola i onih poruka nitko to ne bi znao. Ali sad moje pitanje: Zašto ne pišu? Zašto je dečkima toliko teško napisati jednu glupu poruku?
Ali da, tko još piše dan nakon. Ali ono, HALO, pa daj javi se. Makar neku jadnu, glupu rečenicu složi. Čak i ako ti nije stalo. A što posebno ne podnosim kada ti netko ne odgovori na poruku. Onda izvlačenje u stilu nisam imao novaca. Aha, daj molim te. Uf, ma takvi nisu zaslužili ni imati mobitel. U stvari jesu, ali onaj jadni koji nije u boji, koji nema kameru, koji je sav izgreban i koji se mora puniti nakon svake napisane poruke a punjač nema kontakta!
Onda bi povjerovala kada ti kaže da nije mogao odgovorit.
A sad idem na spavanje i poruka svima: PIŠITE PORUKE!
I poruka mojoj prijateljici S. :TI NE MOJ PISAT PORUKE!

I već kada sam danas istraživala tako svašta po internetu nađem pjesmu. Od riječi do riječi, kao da ja pjevam. A i hoću, pjevat ću, sutra kada budem sama…

Jednom, sada već dosta davno imala sam jednu papigicu. Zvala se Kiki i ja sam ju obožavala. Jednostavno praktički sve što sam radila, radila sam sa njom. Kada bi učila on bi bio pored mene, pričala sam mu sve a on me je uvijek pametno gledao. Kada bi bila tužna i on bi mi dao svoj tužni suosjećajni pogled. Znao je pričati i bio je totalni mali luđak. I dan danas se sjećam dana kada je uginuo. Toliko sam plakala i mislila sam da će mi se srce raspuknuti. Još uvijek mi dođu suze na oči kada ga se sjetim. Nakon njega sam sama sebi rekla da se više nikada neću vezati za ni jednu životinjicu i nisam. Imali smo drugih papiga, obožavala sam ih ali nikoga kao njega. I sada imam papigicu Krešu i volim ga ali nikada kao Kikija.

Ali ipak se u mom srcu ponovno stvorila jedna životinjica koju sam voljela praktički kao Kikija. Moj mačak Pedo. A sada me je i on napustio. Jadničak se prije par dana razbolio, vodili smo ga kod veterinara, sve pokušali ali on je svaki dan bio sve lošije. Već četiri dana ga nema i najvjerovatnije je otišao negdje umrijeti da ga mi ne vidimo. A meni se srce stisne svaki puta kad u nadi odem pogledati jer na svome mjestu a nema ga. Toliko mi fali da riječima ne mogu opisati taj osjećaj. Obožavala sam ga maziti, donositi mu hranu, obožavala sam dok mi je trčao pod noge svaki puta kada bi negdje išla, obožavala sam kada me je čekao pred vratima, voljela sam mu pričati kada sam tužna. Svaki puta kada bi se vratila ujutro iz grada sjedila bi kraj njega i pričala mu a ovu subotu ga nije bilo. Nevjerojatno koliko ti životinja može puno značiti u životu i neki to ne razumiju ali jednom kada doživiš takvu povezanost shvatiš.
Meni moj mačak jako nedostaje i uvijek ću imati uspomene na njega a moram se pomiriti sa time da je život takav, jednostavno nitko i ništa nije vječan. I iako već par dana svako malo se rasplačem radi njega ili radi svega već danas je sve nekako bolje. Ima puno stvari zbog kojih ću ja opet sve po starom samo mi trenutno netko jako nedostaje i previše ali samo se moram pomiriti sa situacijom i bit će sve ok.

Nikada nisam željela odrasti! Bojala sam se stvari koje dolaze sa time. I dan danas sam često pravo dijete. Izbjegavam se osjećati loše. Kada mi se to dogodi volim taj osjećaj napisati, ostaviti na papiru i onda ga negirati. Jako volim ljude, čak i previše. Ne kužim zašto uvijek za svakog nađem opravdanje, ne postoji osoba koju ja baš ono ne volim. Volim biti blesava, zezati se, smijati, pričati, volim se grliti, satima mogu stajati zagrljena sa nekim. Volim kada me netko poljubi, volim kada osjetim da me netko voli. U biti pravo sam dijete a sada to dijete proživljava neke stvari koje ne želi.
Nekako se sve pojavilo u istom trenu, tjednu, danu... a baš sada me netko (nesvjesno) stalno ostavlja u trenucima kada ju najviše trebam.
Ali jučer sam pokušala biti odrasla i prekinula sam nešto što sam trebala i prije. Iako mi je jako stalo do te osobe nisam fer prema samoj sebi ako nastavim raditi ono zbog čega se osjećam više loše nego sretno. Iako sam sada tužna, došla sam kući u pola šest i nisam ništa spavala znam da će sutra već sve biti ok. Znam da će doći netko drugi kome će biti stvarno stalo do mene, tko mi neće govoriti da me voli ako to ne misli i tko će sve što obeća i ispuniti.
Neke stvari meni jednostavno nisu više potrebne u životu, zaslužila sam puno bolje…

I sve što sam ti rekla ujutro, to sam i mislila, nadam se da ču te što manje viđati i da me više nikad nečeš zvati i biti kraj mene...

Ovi dani apsolutno nisu moji. Nisam navikla biti tužna, totalno mrzim taj osjećaj. Mrzim bilo što zbog čega se ne mogu smijati, zbog čega se osjećam šugavo, bezveze, jadno… Ali sve je to život. Moraju doći i oni drugi trenuci a koji nisu baš veseli. Preko nekih stvari jednostavno ne možemo prijeći, neke stvari ne možemo promijeniti, protiv nekih ljudi koji vas povrijede ne može se. Nije mi nitko umro ali ovaj osjećaj je vrlo sličan. Možda baš zbog toga što na neki način i je. Što sam svjesna činjenice da više nikada neće biti isto jer čak i da pokuša biti neke stvari teško je zaboraviti. Kako ponovno vjerovati osobi koja ti je bila sve? Kako netko tko ti kaže da te voli najviše na svijetu može reći sve one stvari? Izbaciti te iz svog života i lagati? Kako radi nekog te može optužiti na najgori mogući način? Ako ta osoba jedno govori a drugo misli, radi, što onda?
Nitko nije savršen i kada netko koga vidimo savršenog napravi sve ono za što je vas optuživo pitaš se čemu sve to? Tko će ti davati savijete ako toj osobi više ne vjeruješ?
Jedno je sigurno: nikad ne reci nikad, nikad ne vjeruj previše, nikad ne smatraj nekog savršenim, nikada ne vjeruj kada ti netko kaže da te voli najviše na svijetu…
We've got some straightenin' out to do
And I'm gonna miss you like a child misses their blanket
But Ive got to get a move on with my life
Its time to be a big girl now
And big girls don't cry
Don't cry
Don't cry
Don't cry
(Fergie, Big Girls don't Cry)

Najviše povrijede osobe koje ti govore da te nikada neće povrijediti…


A ti? Zašto si lagao onda? Zbog tebe je sve ovo još gore?

Toliko želim otići negdje gdje nema nikoga i vrištiti. Vrištila bi i vikala dok mi grlo ne otkaže ali osjećala bi se super!!!!!!!

Stisne mi se grlo
Kad se vrate sjećanja
Izbor je bio moj
Nema kajanja(Parni Valjak, Zapjevaj)

Eh, da! Mrzim nedjelju ali ne zato što je nedjelja, nego zato što je nedjelja nakon subote. Dobro, kada subotu provedem kod kuće (što je praktički nikad), onda volim nedjelju, nemam o čemu razmišljati ali nedjelja nakon ovakve subote, joj, joj, joj…
Što reći nego rum cola, ja, moje provale, moje dobivanje i dijeljenje pusa svim mojim prijateljima, on… Isuse, da, kada se sjetim scene sa policijom! Stojim sa jednim prijateljem zezamo se nešto u vezi osobne (čitaj igramo se policajaca), kad ono policajci iza; «Što se nas tu ismijava, već mi je dosta svega, vas, svih!». Onda ljutito pita: «Jel imate osobnu?». Ja imala on ne. Ovaj se počeo svađati sa njim, ja smirujem, još policajcu kažem: «Nemoj te se vi ništa živcirat». On:»Nisam ja živčan nego dosta mi je svega». Uglavnom, zapisali su nas, otišli i to je to. A ja (tj rum cola) samo što nisam pukla od smijeha, ali bila sam mrtva ozbiljna. Kako ne znam jer se inače ne mogu suzdržavati kad se smijem. Baš je našao istresat bijes na nama.
Uglavnom, jučerašnji dan… Ne smijem više piti, ne, ne i neeeee!
Naravno mama me je mislim vidjela kada sam došla kući. Što nije dobro. Pitala me je kako to da se nisam vratila sa sestrom, pa tko me je dopratio bla bla… Izbjegavam razgovarati! Izbjegavam da ja mislim o tome.
Pa razmišljam o mojim sramotama! Mislim da nema osobe koju ja nisam poljubila, u biti ima, policajci…
Onda oni neki likovi iz Slavonskog Broda, to su doživljaji za post samo o tome, pa standardno svađanje sa jednim mojim prijateljem tj. on se svađa a ja se smijem ali on je zakon, uvijek me nasmije sa time i neće shvatiti zašto sam ja uvijek na sve sa njim flegma, i postoje muško ženska prijateljstva samo sa pravom osobom a prava osoba se ne ljuti na onakve izjave pa možda onda skuži sve, pa neki tipovi iz Piškorevaca koje sam pokupila na ulici da bi na kraju završili sa nama i plesali ali su super i preslatki (barem meni) i na kraju hm.
Zaključak: ja sam jedna loša cura koja ne zna što i koga želi, u biti zna ali sa tim nekim ne mogu. Još zaključaka je da ne smijem pisati post jer ću ga objaviti sada i onda će mi biti bed ako sam napisala što nisam trebala. Ali mislim da nisam. Ipak je ovo Internet i ne volim pisati baš sve privatne stvari. I jučer shvatim tek kako nikada ne znamo što netko osjeća za nas.

Puno pozdravljam Tanju, moju Silvijicu, Anu (jedva čekam da opet dođeš iz Zagreba), moju seku (hoću u svatove hehe), Jelenu i moju drugu Anu.

I ova pjesma nam je novi hit, ležala sam na podu i pjevala ju.
Pa cure, girls night završi tako...



Moj život je prava komedija!

Jučer se vratim kući, sjednem za komp, počnem pisati post, napišem gomilu gluposti i dobro da mi se spavalo pa ne objavim.
E jučer sam smo na povratku kući završili ni više ni manje nego u Casinu, naravno, nakon dobrih sigurno već pet mjeseci. I urodilo je plodom, jeaaaa. Jedno vrijeme tamo smo obožavale ići. Praktički smo uvijek bile jedine cure tako da znam sve ovisnike u muškom obliku. Mi se u biti tamo zabavljamo. Umiremo od smijeha dok drugi šize. Jednom je jedan čovjek uložio stvarno jako puno novaca da bi mu sve propalo i na kraju mi dođemo i uložimo 20kn u aparat i dobijemo 1000kn. Joj, kako smo bile sretne, ovaj je poludio. I tako, uglavnom imamo gomilu doživljaja iz tog raja muškaraca, dečki (ili što već), (hm, neću baš pretjerivati), novaca i tako svega. Uf, da, onda sam imala period razmišljanja kako bi bilo super da imam dečka koji tamo zalazi, naravno on i ja, biznis, pa mi daje da ubacujem lovu u aparate(na kraju bi zavrišili kao u onoj jednoj pjesmi:"Sad nas gone oboje, da nam dane odbroje...). Tako eto, pišem o tom Casinu kao da je tko zna što. Joj, da, kad se sjetim da nam je prijateljica baš u Casinu objavila da je trudna i naravno tamo smo provele veliki dio djevojačke večeri. Dečkima je pjevala neka narodna pjevačica (Dragana, Mica, Cica, Bez lica ili već kako se zove, ne znam) a mi cure smo ubacivale lovu u aparate. Možda i bolje da prestanem pisati o Casinu nego o nečemu, vjerovatno, ne baš inteligentnom. Uglavnom…
O pa da ne zaboravim pjesmu koju sam našla (ja inače ne volim narodnjake da se zna). Google svašta izbaci. Molim vas za pozornost jer sam ja umrla od smijeha(prigodno za Casino večer);
Kao Monte Karlo sija Montenegro
Brod u marini
Sedis sam za rulet stolom
A u ruci ti suvi martini
I moje srce na sto palo je
Crveni zeton to zna krupije
A ja vec sada znam da znam
Da takvog videla nisam
Seksepilan
I tako atraktivan
I tako elegantan
Plave krvi
Visoke strane skole
Sarmantan i galantan
Crni smoking
I like the way you're talking
I like the way you're smoking
Neponovljiv k'o 007
Pa mislim dok ga gledam
Napravi mi sina
Pod svetlima kazina
Bice dete srece
Sve ce da mu ide
Svi ce da mu zavide
Napravi mi sina
Pod svetlima kazina
Bice milioner
Bice smrt za zene
Kao ti za mene
Ovaj zadnji dio mi je najsmješniji.

Počeo je Big Brother. Prošlu sezonu je moja sestrična skoro završila u njemu(uf, uf). Ali pošto je završila u bolnici sve je otpalo. Ne mogu ni zamisliti nju tamo u biti možda i mogu ali sebe ne bi mogla nikako. Katastrofa, mislim da bi se samo osramotila sa svojim provalama. Ali eto svaka čast onome tko može.
Al sam jučer baljezgala gluposti.
Joj, možda ću na putovanje uskoro. U desetom mjesecu. Naravno šanse su još jako male jer smo tek u planovima ali ja bi jako, jakoo, jakooooooo!!!!!
Hoćemo ići u Italiju ali hoćemo u Gardaland. Zbog njega najviše. I tako ga planiramo već dugo pa se nadam da će se uskoro i ostvariti. Inače, ako ništa od toga nadam se da idemo negdje za doček 2008. Mislim, naravno da idemo (išli mi u Italiju ili ne).
Uglavnom, kada su putovanja u pitanju ja sam za sve opcije, mogućnosti pa makar išla i rolama(makar bi sa njima bila živa samo do prve nizbrdice). Mislim da se takve prilike nikada ne trebaju propuštati.

Danas je kod nas u Đakovu motorijada. Sada sam se sjetila jer mi negdje deset motora zuji pred zgradom.

Jučer sam opet imala otkopčan šlic. Kako, ne znam, stalno mi se to događaaaaaa! Totalno zaboravim da i njega imam na hlačama.
A, danas ni manje ni više zabijem se u ciganski štand. Od svih štandova ja završim na njihovom tako da se mogu osramotiti do kraja. Ali eto, navikla sam, smotana sam i gotovo.


Ujutro neki tip istukao svoju curu na parkiralištu od Bille. Koma! Što god da je bilo, ne kužim odakle njemu to pravo. Neki dečki si stvarno dopuštaju previše. Ne govorim samo zbog toga što je on dečko a ona cura nego općenito ne kužim zašto dečki misle da batine rješavaju sve. Ali ovo mi je odvratno.
U biti za mene su to totalni luzeri, kao i oni koji si dopuštaju da govore stvari koje ne bi trebali da imaju i malo mozga. Ali eto, poznam ja i takve, što je najgore.
Ništa, dosta pisanja za danas.

Velika pusa svima koji slučajno ili namjerno otvore ovaj moj blog.

A posebno onima koji su se već pusili samnom.

Ovaj ljepotan će uskoro biti dio moje obitelji

Jučer sam bila kod frizerke punih četiri sata. Kao da nije dovoljno što me boli guzica od bicikla, sada trpim još i bol od sjedenja. Što je najgore suzdržavam se od čitanja novina u frizerskom iz razloga što tada pročitam previše horoskopa, padnem u depresiju od silnih retuširanih slika, upamtim previše savjeta koje onda sve smiješam pa ispadne jedan loš i da dalje ne nabrajam. Ali eto nakon četiri sata izašla sam sa samo trunkicu podšišanom kosom(jer sam tražila da ošiša što manje može), naravno svjetlijom kosom (ubijam smeđe vlasi) i normalno odrezanim šiškama (redovito kod kuće eksperimentiram kada narastu pa to tako i izgleda).
Jeste znali da Petar Vlahov(ako ne znate tko je to i bolje) traži curu bez celulita? To sam čitala još na moru(ne u frizerskom). Želi da mu djevojka savršeno izgleda i misli da svaka cura može biti bez celulita. Aha, baš se pitam zašto onda sada nema curu. Naravno šokirala sam se takvom izjavom. Mislim da je to kao da Barbara Kolar izjavi da traži muškarca bez one stvari(zna se koje). Što je najgore neki muškarci tako i razmišljaju. A cure se povode za njima sa svojim izjavama. Jedna moja prijateljica je izjavila kako dečki gledaju curi tijelo ako ju žele samo za seks ali cura koja ima lijepu glavu je za vezu(ha???). Znači najbolje prolaze one sa lijepom glavom i tijelom. Ajd, barem onda kada gledaš Petar Vlahov si je suzio izbor. Ima vjerovatno par cura na svijetu bez celulita(mislim) pa kad nađe takvu, njegova je.
Ja baš volim neke svoje ne savršenosti(ne mogu vjerovati da to sama sebi priznajem). Normalno da ponekad poludim, žensko sam jel ali da svi izgledamo super skladno i sve da nam je savršeno svi bi bili donekle isti. U biti nitko normalan neće ti reći da imaš prevelik nos, da izgledaš debelo, ružno, da imaš veliku guzicu ili recimo izjavu tipa:»Mršavi dečki moraju imati mršave cure, malo deblji malo deblje a debeli debele»… Vjerovatno hoće netko totalno iskompleksiran samim sobom i jako primitivan. Recimo tu izjavu, vjerovali ili ne ali to je netko izjavio. Ja sam u životu imala jedan svoj stvarno jako težak period koji mi je obilježio cijeli život i možda zbog toga sam ja ponekad jako sretna sa stvarima koje su drugima totalno bezveze. A i ne znam što mi je u zadnje vrijeme. Ne znam se živcirati, mislim to je dobro ali sad baš… Nije baš da se to na sve odnosi ali nekako mi je većina stvari super. Ne valja to, čitala sam da sreća traje naviše tri tjedna… Eto zašto ja ne čitam novine kod frizerke!!!!!!
Jučer mi se vratila sestrična sa mora, nisam ju vidjela negdje četiri mjeseca. Već sam se nadala da ću u svatove u Vodice ali ništa od nikakvih svatova. Baš razmišljam, pa od mojih (bilo kojih) ni s od svatova. Nitko se ne vjenčava, ljudi ja bi u svatove! Heeej! Iako u kakvima sam svatovima bila posljednji puta bolje da ne idem više. Bili su u jednom selu(boljem da ne kažem kojem), glazba katastrofa, skoro nitko nije plesao osim nas petero iz Đakova. Zamislite od 400 ljudi u sali nas četiri cure i naš prijatelj na podiju. Onda ja sam još bila djeveruša. Da nije bilo moje dvije prijateljica jedina bi imala haljinu. Prvi put viđen dekolte u selu(koji čak mi i nije bio toliko velik) da su me dolazila gledati djeca od deset godina. Jedan dečko koji kao animira svatove me poziva na jedno intimno druženje izvan sale i to na tako "divan i romantičan" način da sam požalila što sam se uopće sredila. Onda neki klinac koji mi je cijelu večer namigivo, prolazi kraj mene sa vinom i pokazuje mi da idem sa njim van. Jedan dečko me skoro udario jer nisam htjela plesati sa njim… A tek ples mene i moje prijateljice sa trojicom «komada», naravno svakom fali poneki zub. Dalje neću… A tek kakve običaje imaju. Prase nose na štapu kroz cijelu salu, ja još nisam gledala i kada su prošli uplašila se. Te svatove stvarno neću nikada zaboraviti. Kad se samo sjetim da sam i ja skoro završila u tom selu.
Uf, uf, uf…
Danas cijeli dan pada kiša. I vrijeme koje sam trebala provesti na trčanju provedem ono, bolje da ne kažem gdje. Jučer je tako slatki psić došao za nama na igralište. Mislim da je žensko(zbog pišanja). Kako obožavam takve slatke psiće i ne kužim kako ih ljudi mogu ostaviti.
Ma ja općenito ne kužim baš ljude. Ne kužim ni sebe ponekad. Recimo u vezi dečki. Uopće ne znam zbog čega sama sebe zavaravam da mi se netko sviđa kada u biti prava istina je totalno drugačija. Većinom ostavim krivi dojam a nitko ne zna što ja stvarno mislim. Ali to je u biti dobro jer ostanem smirena u većini situacija jer mi uopće nije stalo.
I netko(ki) je danas dobio rok. Sviđa mi se jedan prijedlog. Iako je to kao da na pokvareni jogurt staviš novi rok trajanja, ne moguće očekivati da će valjati.


...Thank you... you made my mind up for me
When you started to ignore me
Do you see a single tear
It isn't gonna happen here
At least not today, not today, not today
'cause
If you're over me, I'm already over you
If it's all been done, what is left to do
How can you hang up if the line is dead
If you wanna walk, I'm a step ahead
If you're moving on, I'm already gone
If the light is off then it isn't on
At least not today, not today, not today...


Ja bi na neko putovanjeeeeeeeeee!!!!!!
Jedva čekam da nam stigne novi auto!

Ne kužim neke dečke kako mogu biti tako smotani, glupi, čudni… Mislim da je poprilično sve jednostavno, ako ti se netko sviđa čemu čekanje, navlačenje ili već što??? Primjer jedne meni vrlo drage osobe i njenog mistera. Svidio joj se u tip koji nije iz njenog grada, dopisivali su se mobitelom jako dugo, upoznali i to sve zahvaljujući njoj. Napravila je stvarno sve i više od onoga što treba i što je najbolje mislim da se i ona njemu svidjela ali on i dalje nastavlja po starom. Ne poduzima ništa. Vjerovatno bi netko pomislio da nema interesa sa njegove strane ali nije to, nego jednostavno on nema hrabrosti. Nema hrabrosti biti poput nje. I to mene živcira. Zašto zbog nekih gluposti on misli da ne mogu biti zajedno, zašto općenito ljudi nemaju hrabrosti biti sa osobom sa kojom bi htjeli? Čemu to vječno kompliciranje? Ja mislim da apsolutno ništa nije ne moguće ali to je valjda tako i gotovo. Iako se ja nadam da će ova priča završiti jako dobro, njoj šaljem veliku pusu i neka ne misli nešto što ne bi trebala.

Za nekoga:

«Ne moj previše čekati, nisi jedini…»

A i ja... hm!

Mrzim to što je istina da sve što je lijepo brzo prođe. Ponekad nisam ni svjesna koliko brzo prolazi dan kada se zabavljam. Uzaludno se ja trudim ostajati što duže budna kada i tako vrijeme leti. Tako mi je i proletio četvrtak, Gibonnijev koncert, petak…
Ali nema veze, bitno da ja imam svoja lijepa sjećanja a uostalom toliko super stvari me još čeka i iako će i one brzo doći i proći opet će biti još dobrih i tako dalje…
Na koncertu mi je bilo fenomenalno. Super mi je što je pjevao skoro sve starije pjesme, hitove koje ja znam pa sam mogla pjevati a ne samo mrmljati kako inače radim kada nemam pojma koje riječi idu.
Šteta što zbog vremena koncert nije mogao biti u dvorcu nego je prebačen u dvoranu ali svejedno atmosfera je bila super. Gomila parova, nas četiri…
Njegove pjesme su mi općenito tako lijepe da ih uvijek povezujem sa nekim trenutkom u svom životu ali mislim da to većina ljudi rade dok su na koncertu.
Mi smo se baš super naplesale, napjevale, izludovale a večer ćemo svakako pamtiti zbog još nekih događaja koji su bili toliko smiješni, lijepi, cmok, cmok i napokon upoznavanja sa misterom svih putovanja.
Nekima i nije bilo baš tako oblačno kako se vani činilo.
Četvrtak smo provele malo u Osijeku. Bile smo kod jednog slatkog malog bebača od sekine prijateljice sa kojim sam se ja toliko super igrala da smo oboje poslije bili mrtvi umorni. On razumljivo jer je mali ali ja sam za zapitat se. Kasnije naš prvi odlazak busom u Belišće a potom smijanje do suza sa tetkom a onda je slijedio koncert, cuga sa novim prijateljima…
Naravno nismo baš spavale ali nema veze, da mogu svaki dan bi tako.

Šaljem veliki pozdrav Maji i jedva čekam da opet dođemo.
I ogromnu pusu Silviji i mojoj seki, obožavam vas!

Malo atmosfere sa koncerta