<	listopad, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

• Komentari: Da/Ne

• Design by Bubamara.

Razmišljam ja sada da li da uopće napišem post!? Gledam ja ove svoje postove, malo patnički malo veseli. Iako za ostavljanje i izbacivanje loših stvari iz sebe koristim svoj dnevnik skužila sam da i ovaj blog mi služi donekle da bi se osjećala bolje kada je nešto ne baš kako bi trebalo biti. U biti sve je ok, osim jedne stvari ma osim više stvari. Ali opet kada bi bilo sve u redu ne bi opet bilo u redu. Bemti i sve kad tako mora biti. U biti razmišljala sam kako ja nemam baš nekih želja i onda shvatim da u biti imam. Toliko toga bi željela, toliko stvari sam nekad željela, toliko stvari ću uvijek željeti…
Kakav bi život bio bez želja? Da živimo a da se ne nadamo. Da se ne veselimo kada ostvarimo ono što želimo! Bilo bi glupo. Zato se ni ne trebam osjećati glupo kada želim neke stvari što svjesno znam da ne trebam željeti. Što sam jučer poželjela nešto što nisam trebala, što sam praktički skoro to i ostvarila. Što sam skoro povrijedila jednu osobu koja je trenutno dio mog života iako ni to ne znam. Ma kod mene je sve uvijek komplicirano, smotano, ne sređeno, smiješno, mutavo… Ja danas nisam tužna, nisam razočarana, ne plačem, ne tugujem danas sam sretna iako ne onako zapravo. U biti ne znam kako se osjećam. Danas mi je jedan od onih dana kada ne znam kako da se osjećam.
Samo meni se može dogoditi da mislim na jednu osobu koja je dio jedne moje sada već daleke priče, da mi je žao što mi više nije stalo do nekoga(to je sad već bolesno), da želim vidjeti nekoga tko je zaslužio da me zauvijek izgubi a najviše na svijetu da želim biti sa nekime tko neće biti danas samnom. Znači sve ovo je toliko glupo da je trenutno u mojoj glavi tisuću osjećaja i tisuću misli a opet jedna velika praznina.
U biti bolje da ja ne pišem ništa, sutra će biti opet sve drugačije.
Danas idem van. Idem se zabaviti sa frendicama i ne misliti na gomilu gluposti.
A uostalom toliko lijepih stvari mi se događa u zadnje vrijeme. I naravno nekih vrlo komičnih.
Danas smo radili ponovno za izbore i ovaj puta je gospodin glavni došao u posjet. Čovjek je baš simpa iako smo se morale slikati sa njim za njegovu web stranicu. Naravno da bar ne objavi!
Gospodin sa sretnim kišobranom je opet bio, opet je imao priče o ženama i opet ne odustaje od nade da nađe neku stariju koku sa kojom će po kiši šetati ispod svog sretnog kišobrana a tada će mu vjerovatno pasti koji sretni poljubac i stiskavac.
Ja za razliku od njega imam svoj nesretni kišobran zato uvijek i kisnem.

Svima želim večeras dobar provod, veselite se i ne mislite na gluposti poput mene.

A ja ću večeras poput moje omiljene Bridget Jones obući svoje sretne male gaće.

Eh, da... ovo ko stvoreno...


I par patničkih pjesama:

Bemti te promjene raspoloženja! Eh, mi žene(ili ja žena). Razmaženo žensko i to!
Ma sve je super, samo još sutra da sve prođe dobro…

I samo za mog dečka(mladog, seksy, preslatkog, medenog i samo mog ):



Eto i mene u klubu zauzetih!

I danas sam ekstra hiperaktivna i luda(ono kao inače nisam)! I naravno bila na nogometnoj utakmici. Naši Đakovčani izgubili 7-0 od Zagreba. Pa im ja šaljem jednu veliku pusu, pogotovo mojim prijateljima nogometašima. «Popularnom» Đakovačkom društvu. A posebno mladom Beckamu sa pramenovima, šteta što više ne igra(a i taj da je pametan ja bi mu bila vjenčana kuma).

Bok!

Kako ne volim one trenutke u životu kada je sve kako ne treba biti, kada nisi sretan iako bi trebao biti, kada ništa ne znaš, kada ne znaš na čemu si, kada si tužan, kada ne možeš jesti, spavati, kada jedva čekaš da prođe dan jer ti nije do ničega…
Kažu da se neke stvari događaju sa razlogom a koliko je potrebno takvih stvari da bi došli do toga zbog čega je sve to?

Ovih dana sam sva u filmu svega što mi se događa. Stvarno ja ne bi bila ja kada bi mi život bio totalno miran.
Ovaj vikend sam radila. Ja i moje četiri frendice smo stajale praktički cijeli dan na korzu i skupljale potpise za izbore. Naravno za lovu se svašta mora ali bez obzira na hladnoću meni je bilo super. Tako dobro sam se nasmijala jer svakakvi ljudi ti dođu. Naravno najkomičniji od svih je bio neki čovjek koji je počeo vikati imena moje bake i dide i govorio nešto u stilu da bi ona volila da je moj dida vruć kao taj jedan političar ali nije. Naravno moj dida se već odavno ohladio pa ne znam jel to imalo kakve povezanosti(crni humor). A da u Đakovu ima perverznih ljudi(gorih i od mene) potvrdio nam je jedan stariji gospodin. Prvo nosio je kišobran i to je izjavio da mu je to sretni kišobran jer u njegovo doba znalo pod njega sakriti sa ženskom pa se stisnu pa onda padne i pokoji poljubac. Naravno pito nas je jel imamo koga da mu sredimo ja sam mu ponudila svoju baku ali on je izrazio želju kako bi moju mamu. Tako je svako malo dolazio kod nas. Taman je jednom bila moja susjeda, ono žena za šezdeset i koliko već godina ima je seksy i bacio je oko(tj. kišobran) na nju ali ona je jadna pobjegla. Naravno opet je pokušao onda sa mojom mamom ali objasnila sam mu da još uvijek ima muža(tj. mog tatu). I onda kasnije Petra i ja ga sretnemo i ide on kao nama nešto reći. Uglavnom čitao je u novinama među oglasima kako mlade djevojke od dvadeset i nešto godina traže muškarce bez obzira na godine. I onda njegova izjava:»Ali da ja vama cure nešto kažem, one ni ne znaju da mladi dečki čim ih dirnu za koljeno svrše a mi stariji…» Sad se ne sjećam točno što je rekao ali spermu je usporedi sa kajmakom. Tako eto, da… Nemam komentara. Samo sam umrla od smijeha. Vidjela ga više nisam, samo je nestao sa sretnim kišobranom, vjerovatno prema svojoj kući…

Uskoro će Nova Godina! Naravno mi gledamo ponude gdje bi ovu mogle dočekati. Naravno imamo već nešto u planu pa ako sve budemo mogle ići jedva čekam! Ako dođe do nekih zaposlenja ili ne dobivanja godišnjih bit će šteta ako nismo svi na okupu ali inače ako sve bude po planu jedva čekam putovanje. Ja sam i tako totalno za sve moguće opcije i išla bi bilo gdje.

Na ljubavnom planu kod mene ima svašta(ono čudno bi bilo da nema). Naravno završila sam jednu priču sa nekime tko mi je počeo nešto značiti a onda kratkom vremenu sve zeznuo kao i obično. Nisam uspjela ni biti tužna jer sam upoznala nekoga tko mi je sada dečko. Naravno sve je još početak pa ni sama ne znam kako će to funkcionirati ali iako ni sama nisam znala jesam li donjela ispravnu odluku u subotu kada sam ga vidjela shvatila sam da jesam. Mislim da je došlo vrijeme za čišćenje mojih poruka u mobitelu. Ne da mi se više sjećati prošlosti ili sebi dopustiti više da se nadam nečemu što neće biti. Ili općenito mi se više ne da truditi oko osoba koje to nisu zaslužile. Sada ću vidjeti što će biti od ove tek započete priče.

Velika pusa mom dečku
My boy lollipop, you made my heart go giddy up
You are as sweet as candy, youre my sugar dandy
Ha, ho my boy lollipop
Never ever leave me
Because it would grieve me
My heart told me so
I love you, I love you, I love you so
That I want you to know
I need you, I need you, I need you so
And Ill never let you go
My boy lollipop
You make my heart go giddy up
You set my world on fire you are my one desire
My boy lollipop, my boy lollipop


I još jedna pusa mojoj najboljoj prijateljici kojoj je ljubavni život zbog HEJ MALOG postao jeaaaaaaaaaaa!!!!
Samo za nju(i našu Louise) naš novi hit:


Živjelo štipkanje i pipkanje

I pusa svima koji čitaju ove moje zapise

Kao i mnoge i mene je strašno pogodila vijest da je Toše poginuo. Nisam mogla vjerovati jer uvijek imam dojam kako se poznatima ništa ne može dogoditi. A i tko bi ikada pomislio da će tako prekrasan i dobar dečko imati takvu sudbinu. Tošu sam obožavala i volim njegove pjesme. Bio mi je odmor za oči dok sam ga gledala na televiziji, slinila nad njegovim posterima i sa Majom planirala odlazak na neki od njegovih koncerata koje je trebao održati. Naravno stajala bi u prvom redu i pjevala njegove pjesme od kojih većinu znam napamet(i vjerovatno bi vrištila i planirala kako da ga zaskočim nakon koncerta). Ali eto život je takav, kada se najmanje nadaš odeš iz njega u nešto novo i nepoznato. Nešto što ćemo svi doživjeti neki prije a nadam se da svi što kasnije. Iskreno iako ne bi trebala ja se jako bojim smrti, ne volim o njoj ni razmišljati . Ne volim tužne stvari uopće i iako se trudim uvijek gledati neku pozitivnu stranu u ovakvim situacijama nje nema. Volim život i kada se tako nešto dogodi još ga više volim jer sam još tu. Još imam priliku živjeti. Jučer na trčanju sam slušala njegove pjesme i u jednom trenutku sam si obećala da više neću trošiti svoj život na krive ljude, krive stvari i nade. Jednostavno ću živjeti sretno kako samo ja znam. Jer danas si tu a sutra tko zna.
Tošu ćemo svi pamtiti i sjećati ga se a njegove pjesme bit će tu zauvijek. Smrt ne znači kraj, samo odlazak u nešto drugo i vječno…

Ovu pjesmu obožavam, jedna mi je od najražih i sa njom završavam ovaj post...

Evo da se ja javim opet u ovaj moj blog svijet. Naravno zahvaljujući mom vrlo komičnom životu i svim događanjima ideje za pisanje nikad ne presuše. Pošto me je moja jedna vrlo draga kolegica preduhitrila i napisala post zbog kojeg sam se nekontrolirano smijala nekih pola sata moram i ja ovdje ostaviti dojmove na neke ljude (čitaj dečke) koji su mi apsolutno obilježili ovaj vikend a neki i malo više. Naravno već neko vrijeme imam ne baš pozitivno mišljenje o dečkima općenito, naravno ne o nekim iznimkama koji su stvarno divni dečki ali problem je što dopuštam da mi u životu budu neki koji uopće nisu dio mene, koji to ne mogu ni biti i koji to sve i da se ja trudim ne mogu postati. Ali sama sam izjavila da ne volim biti sretna u ljubavi jer se nekako onda ne uklapam u masu dok svi pjevaju one nesretne ljubavne pjesme a fakat njih ima duplo više nego onih o sretnim ljubavima. Pa radi solidarnosti kao ono trudim se patiti. I tako eto u subotu slavili rođendan i naravno prije izlaska sam poprilično se ne uklapala u vezi tih nesretnih ljubavnih pjesama ali kao da su uslišene moje molitve i to već u prvom dijelu večeri. Kaže se da se suprotnosti kao privlače, ali ove moje suprotnosti čak nisu ni privlačne. Pa u ciklusu svega počnimo sa brojem jedan na ljestvici mojih zločinaca. Već više od mjesec dana bila sam sa nekime tko mi je obećavao brda i doline, krave i svinje, praktički ono to je bilo to. On će se promijeniti radi mene mislila sam, aha, da, da… Toga nema kod psihijatrijskih slučajeva. A i kada znaš neke stvari i svjesno nastavljaš dalje više nema nikoga tko je uz tebe. Naravno kada misliš da si isključio osjećaje i da ti nije stalo nađeš se u situaciji kada shvatiš da ipak je. A onda je došlo vrijeme da staneš, razmisliš u trenutku i doneseš odluku. Iskreno sumljam da nekog možeš voljeti nakon dva dana poznanstva ali on je mene već tada volio, sumljam da ti do nekoga može biti stalo nakon tri dana poznanstva ali njemu je bilo u biti zaključak je da nisu važne riječi nego djela a u ovom slučaju riječi je bilo puno više. Naravno ova subota je bila presudna. Iskreno ja volim biti jednina, ne volim nikoga dijeliti, više ne volim ni gubiti vrijeme na nekoga tko ništa ne radi radi mene, ne volim nekome služiti kao samo netko. Vjerovatno zvučim umišljeno ali mislim da sam bolja od svih koje je ikada imao i koje će imati. a ja sam prešla samo u razred više jer se ne uklapam u tu njegovu gomilu. A eto barem sam i ja doživjela da u 23 godini mi netko pošalje srcedrapajuću ljubavnu poruku tipa Teen i Ok, pozove me na predstavu u tehno dio, predstavi me svima kao njegovu buduću ženu, upozna sa ljudima koje ja već odavno znam, nauči pravilno izgovarati pipkanje i štipkanje i ime moje prijateljice. Zato ja ni ne žalim radi tih mjesec dana meni je bilo super ali sada je dosta. Nadam se da nakon onoga što sam mu rekla se neće više javiti, doći do mene ili bilo što drugo. Barem ne neko vrijeme dok se emocije ne slegnu a prijatelj se uvijek može biti. Bolje za mene bolje za njega.

I tako eto jedna berba završena iako uz sve to bilo je još puno posla. Pa pređimo na broj dva. Iako ovo je više naporna priča nego ljubavna, lijepa, slatka, kratka kakva je i trebala biti. A i ovog smatram više prijateljem, barem jesam ali sada nakon objašnjenja zašto mi ne možemo biti prijatelji dečko mi totalno poremetio razmišljanje. Previše smo različiti, pa hvala Bogu ne bi ni valjalo da sam ja poput njega. U subotu baš i nisam mogla skopčati sve što mi je rekao(plavuša) ali sada nekako mi to nema ništa smisla. Ali sve mi smo svjesne da većina dečki jedno govori a drugo radi, jel? Tako da i ovdje neke stvari ne mogu povezati. U biti žao mi je što nisam kučka i što to ne mogu biti, sorry što nisam porno glumica, ono sorry što se ne poseksam sa svakim odmah prvu večer, sorry što sam previše vesela, što se volim zezat i što ne gledam na život kao neku jadnu stvar što mi se dogodila. Ne znam možda ima neka škola gdje se to uči ali ja ju sigurno ne bi htjela završiti. I od sada samo moj poznanik mislim da je napravio stvar i to jednu vrlo dobru za mene koju ja nikada nisam htjela napraviti baš zbog toga što je meni stalo do ljudi sa kojima pa makar i na jedan dan budeš vrlo blizak. Ali opet, ja sam drugačija stvarno bi trebala ići u školu ne prijateljstva. I tako kada smo i drugu berbu završili uf, da, i da ne zaboravim onu neku rečenice koju sam ja kao rekla, ajme za upišat od smijeha. Čini mi se da je ona igra pokvareni telefon itekako još u funkciji.

I treći najmanji problem večeri je bio svakako netko o kome neću ovaj put pisati. Čak nisam nikada ni pisala, pa ni u prenesenom značenju ali očito da mi je dvije godine dosta situacija i šale u vezi svega. Pa ćemo zaključiti priču o tri mušketira i očito mi ne preostaje ništa drugo nego da pjevam onu pjesmu:Što mi je trebalo to (ili bolje rečeno Što mi je trebalo to sve).

Ali naravno ja ne bi bila ja kada ne bi imala još događaja u vezi famoznih dečki. Iako sam se nekako nadala da dečki samo iz ovog mog kraja poprilično glupi i čudni eto dogodi se da i oni recimo u mom slučaju iz Varaždina su vrlo slični. U petak je treći iz tog društva došao do mene. I unatoč što sam tih par puta sa njim pričala prijateljski i normalno i unatoč tome što je njegov prijatelj meni slao vrlo čudne poruke i unatoč tome što me je vido sa dečkom izjavi mi kako bi volio se samnom prošetati jer misli da je vrlo slatko samnom se ljubiti. Ono halooo, što sam ja!??? Ali dobro gledajmo to na komičan način.

Ali unatoč tome što se sve dogodilo bilo je i super stvari. Tako da ja ne mogu biti tužna i uopće me neke stvari ne diraju. Upoznala sam i nekoga tko se čini puno drugačiji od svih ovih gore navedenih i ne navedenih osoba. I trenutno mi je jako drag. Iako ja više ne vjerujem i ne stvaram ništa dok nekoga ne upoznam bolje.

Ali ta priča je sama za sebe jer u vezi toga svega nekako nisam bila ja. Ali sada što je bilo bilo je, meni nije uopće žao. I eto, tko mi kriv kada za ovaj blog čitaju ljudi koji me znaju pa ni ne želim pisati previše toga (što se ne bi reklo po ovom kilometarskom postu).
Ali zaključak svega je da nikada nije sve baš toliko crno koliko se čini, samo dobro oribaj.

Velika pusa

Na današnji dan, prije 22 godine rodila se moja jedna jako draga osoba. Mislim da se poznajemo već negdje 17 godina (dobro sad se osjećam stvarno staro). Bemti Petra što smo ostarile. Uglavnom, danas je mojoj najboljoj prijateljici rođendan tako da ovaj post je samo za nju. I dok ona sada cuga u Osijeku ja pijem jogurt ali zato u subotu ćemo sve nadoknaditi(iako dok ja ovaj post objavim i napišem ona će se već spremati za faks).
Inače ju jako volim. Prošle smo stvarno jako puno zajedno i uz većinu mojih patnji i veselja bila je samnom kao i ja sa njom. Što god mi se dogodi prvo njoj trčim ispričati i iako me često spusti iz oblaka na zemlju tako me i ponekad sa zemlje digne u oblake. Obje imamo previše zajednički i pojedinačnih, komičnih događanja i priča da jedna drugu redovito podsjećamo na njih. Karakterno smo dosta različite a opet u nekim pogledima i dosta slične. Ali sve u svemu najbolje smo prijateljice i nadam se da ćemo to i zauvijek ostati. I da ćemo imati još puno godina za naše izlaske, za naše prepirke, prigovaranje, smijanje, šetanje, kave, pričanje…

Petra sretan ti rođendan i želim ti sve najbolje na svijetu. Najviše da budeš sretna, što prije završiš taj faks(znam da to ne želiš ali moraš), upoznaš nekog dobrog tipa (znači da eliminiramo one sa runom, dobrim autima, nogometaše, studente...) , naravno puno PIPKANJA I ŠTIPKANJA (kako kaže jedan moj boyfrend), da mobi stalno zvoni, da budeš zdrava (kurije oči, gljivice ili neke slične bolesti da ne dobiješ), da ostaneš lijepa, da se puno smiješ i uživaš u životu…



I pusa drugim curama i dečkima koji se druže sa nama

I naravno samo da podsjetim na onu okladu (Petra, PIPKANJE I ŠTIPKANJE I GNOJNI)

Sretna mjesečnica



Kraj

Ovih dana sam sva u nekom čudnom raspoloženju. Super se osjećam ali prolazim kroz neki period samo meni znan da se osjećam čudno. U biti ne znam kako se osjećam. Misterija za psihijatriju. Ali iskreno znam sve razloge zbog čega je to kako je a opet sretna sam zbog milijun drugih stvari i ne želim si dopustiti biti opet tužna. Nekako za to trenutno nema mjesta u mom životu, sve bi pokvarilo. Tako eto ja opet u rane jutarnje sate pišem post. jer mi se ne spava, u biti najrađe bi sa nekime pričala ali nitko na msn-u, čak ni na skypeu. Tek sam ovih dana skužila kako je to dobra stvar, tj. da me moj frend Davor nije nagovorio da si instaliram još bi živjela u uvjerenju da je to sranje. Iako što se tiče smajlića MSN je naj. Inače ja sam totalni ovisnik o smajlićima. Naravno od onih totalno perverznih do kao normalnih. A ovo sa mikrofonom i skypeom mi je zakon.

Frendica je došla kod mene neki dan da si sprži neke cd-ove na kojima su bili narodnjaci. Nisam ništa brisala i kao idem ja sada maloprije čuti što ima pa kao da obrišem. Još ono svi pričaju da su narodnjaci dobri ako se osjećaš loše. A, bemti kada sam ja to čula. Prvo još me više ubilo a drugo riječi pjesama. Ajme meni. Inače petkom često budem u našem jednom kafiću gdje budu kaoraoke i u zadnje vrijeme non stop pjevaju narodnjake. Tako da prisilno sam naučila od pola riječi. Ne znam čak ni kako jer se uvijek isključim iz glazbe i usredotočim na buljenje koga ima, što tko radi, pleše i tako te sprdnje(grozna sam i nepristojna znam). Naravno rijetko tko bude a da je normalan pa je to i dopušteno. Jednom je neki par bio kraj mene i mojih prijateljica i praktički su se žvalili ono non-stop. Najmanje sat vremena. Jednostavno si nisam mogla pomoći i znam sve kretnje i vrtnje njihovih usta i jezika. Iako i ja sam u tom kafiću imala par sličnih predstava (samo što je trajalo krače) pa ono, bolje da šutim. A tek tipovi (to tipovi sa ogromnim navodnicima koje neću staviti jer nema tolikih) kad skinu majicu. Već znam cijelu predstavu prvo skinu majicu, pa polude i onda kreće tuča jer su se slučajno dodirnuli. Vjerovatno taj njihov znoj kada se stopi jedan sa drugim izaziva takvu reakciju. Ovaj petak me je sestra ostavila sa prijateljima od njenog dečka i jedan već dobro znani sve ok ali drugi, novi još uz one narodnjake mi stvarno nije dobro došao. Naravno dečko je super ali činjenica da mi je svako malo najavio da bi me poljubio mi apsolutno nije bila baš dobro sjela. Inače ja jesam uvijek sva neka happy, volim sa svima pričati, zezati se ali skužila sam da većina dečkiju to često krivo shvate.
Inače ako ću biti sa nekim dečkom on mi stvarno mora biti nešto posebno. Ne volim baš ono kada budeš sa nekime radi zabave ili bezveze (iako ne mogu reći da mi se nije nikada dogodilo). Ali bolje da ne pišem o tim scenama mene i tipova. To je onako jako ili smiješno ili komplicirano.

A eto nikad ne reci nikad. Recimo nikad ne reci da se nećeš sa nekime nalaziti a da uopće ne znaš što će biti sa tom osobom, što ti znači, što bi htjela što bi on htio. Samo ono dobro vam je dok ste zajedno, kada se vikendom nađete kada idete kući i te gluposti. Naravno sve je to super u početku ali s vremenom počne živcirati.

Danas sam se toliko smijala sa mojim prijateljima. Ne da su opičeni nego još više od toga. Obožavam ljude koji vole pričati bolesne šale i koji me ne gledaju čudno kada i ja provaljujem takve. Inače mislim da su dečki šokirani kada čuju od mene neku bolesnu šalu (koje nažalost ja stalno izvaljujem). Kao ono cura ne može biti takva. Aha moš si mislit. Ili one šale kad se netko zeza na tvoj račun pa te naživcira. Ja se jednostavno ne mogu ljutiti ako se netko šali na moj račun i te spike. Meni je to baš fora. Jednom mi je jedan dečko rekao kako će me stalno zezati dok me ne naljuti, naravno nije uspio odustao je. Ipak sam ja fenomen i više se volim zezati nego trošiti živce na gluposti, to čuvam za ove moje kao «velike» probleme.
I našla sam novu macu za koju ću se brinuti.. Mali Sivko, presladak je

I naravno prigodna pjesma

Svi imamo neki period u životu kojem se naravno smijemo ostatak svog života. Tako eto možda se meni događa jedan upravo takav. I to ne od nedavno nego već praktički cijelu ovu godinu(a da ne pretjerujem i godinu dvije prije). Često mi se dogodi da uznemireno pričam sestri ili prijateljima svoju priču i dok ja prepričavam događaje uvijek ili me čudno gledaju ili umiru od smijeha. Recimo kada sam sestri pričala što mi se dogodilo u subotu na povratku kući ona je plakala od smijeha dok sam ja naravno bila pod dojmom moje slabosti. Da, tako je moja sestra nazvala period koji mi se upravo događa. Iako mislim da svi imamo neke slabosti a ja za ovu nisam očito dovoljno svjesna. Naravno poput onoga od sutra sam nova osoba, od sutra neću ovo, neću ono tako i ta slabost od sutra prestaje biti dio bilo čega i tako svaki puta iznova. Moja Slabost i ja poznajemo se najmanje tri mjeseca i priča je vrlo komplicirana, u biti vrlo jednostavna ali kad se uzme u obzir sve okolnosti, situacije i događanja većinu stvari zadržavam za sebe ali činjenica je da ću ga pamtiti cijeli život kada sve prestane je sto postotna. Naravno zahvaljujući njemu diplomirala sam sve muške fore, znam kada ti netko laže a kada govori istinu, naučila sam koliko cure mogu biti glupe, naučila sam biti sa nekime a isključiti osjećaje, naučila sam bemti toliko toga da ni u školu nisam morala ići.
Ali moja slabost je kao kinder jaje uvijek ima neko iznenađenje. Najveće mi je svakako bila Goga, tj. dj Gordana koja nam je priuštila par minuta romantike jednu subotu. Doživljaji sa mojom slabosti inače nisu ni do koljena sa bilo čime što se može dogoditi ili se možda još dogodi. Naravno svaki detalj pamtim i uvijek ostanem paf od svega što sebi dozvolim ili čak njemu. Ali ga obožavam, na obožavani, božanski način iako ga većinu vremena u biti psujem. I naravno svaku puta je gotovo, kao i ovaj put. Ali kikiriki, miki mojjj više stvarno nikome ne dam broj svoj. Ali ruku na srce ja ne znam što je sa današnjim tipovima. Ili ja baš imam peh da naletim na one koje izjave da me vole nakon par mjeseci poznanstva, koji izjave da moje dlake čuvaju u kutijici za uspomenu(iako to više mi se čini za neke vračke), koji u gradu ne da plešu nego se okreću, bacaju, lome ruku… U biti zaključila sam da su jednostavno već izlizali sve fore pa sada uvode neke nove. Barem u ovom dijelu Hrvatske. Recimo u subotu me jedan ugrizao za rame a apsolutno bi izdvojila tipa koji me je uhvatio za glavu i buljio u mene. Ne znam jel pametno da spomenem i tipa koji mi je slao puse tako da poljubi svoju ruku pa ih pošalje meni a kad sam se kao iz fore izmakla došao je do mene i pito me hoću li plesati sa njim da se ne osjeća više kao gay dok pleše sa svojim frendovima. Jeaaa. Čini mi se kao da ostavljam dojam iz pjesme Vlatke Pokos: «Ne tražim ništa, ouooo, a dala bi sve» jer ja tražim nešto ipak i ne bi baš sve dala (bar ne odmah, jel).
A što ja znam, već mislim da počnem nositi one majice sa natpisom:»Sto posto jeftina», «Popust na akciju», «Gratis uz gratis», «Akcija uzmi sve», «Ne prodajem se, dajem se», «Dam ti dam», «Do kraja», «Požuri još malo pa nestala», «Uzmi i ostavi», ili ne zaobilazni «Ne tražim ništa a dala bi sve». E, možda onda počnu padati ozbiljne ponude, nikad se ne zna.

Za mog Don Huana(ne moraš biti bogat i lijep-)