<	ožujak, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

• Komentari: Da/Ne

• Design by Bubamara.

Život je stvarno čudan, neplaniran, neočekivan, ponekad dobar, ponekad loš, pun iznenađenja, zagonetan, predivan, odvratan, zanimljiv… U biti, za život ne postoji prava riječ on je jednostavno sve. Mi smo život, sve je život!
Zanimljivo je kako ti se ponekad zna promijeniti u samo pet minuta, zanimljivo je kako se ponekad i tih pet minuta čine kao cijeli život. Vrijedi li ljutiti se na život kada nisi zadovoljan sa njim? Vrijedi li ljutiti se na sebe kada ne znaš živjeti? Mislim da ne jer nema smisla. A vrijedi li uopće truditi se živjeti? Mislim da itekako vrijedi. Ne volim osobe koje imaju slabi karakter, ne volim osobe kojima je i mala sitnica dovoljna da se osjećaju grozno, ne volim osobe koje ne znaju biti hrabre i jednostavno u uživati u životu. Biti sretni što imaju tu priliku, živjeti. Ljuta sam na osobe koje si oduzmu život. Takve osobe ne smatram hrabrim, takve osobe smatram kukavicama. Često neki znaju reći kako trebaš imati hrabrosti dići ruku na sebe. Ja tako ne razmišljam, mislim da trebaš imati hrabrosti živjeti. Biti spreman na sve. Znam da nije lako imati takav karakter ali svi ga imamo u sebi, samo ga trebamo izvući. Život nam čine sve one male stvari. I loše i dobre. Iako mi se čini kako u zadnje vrijeme ljudi (barem oni oko mene) izvlače samo loše stvari u svemu , kompliciraju život sebi a i drugima. Ne kužim osobe koje u svemu vide samo loše stvari, ne kužim osobe koje iz drugih izvlače loše, ponekad ih i izmisle samo da bi sebe opravdali za mnogo toga. Nitko nije savršen i tražiti od drugih da budu savršeni je sebično. Ponekad se nekome trudiš biti pravi prijatelj, biti uz njega uvijek, voliš tu osobu i previše a onda se u samo trenu sve promijeni. Makar nisi ništa ni napravio usudi se povrijediti te. Usudi se od tebe napraviti najveće govno. Usudi se pomisliti bilo što protiv tebe. A gdje tu ima smisla? Kako da onda tu osobu gledaš? Zar da posumnjaš u sebe radi nje? Ne, jer svatko je svjestan kada radi nešto loše a i isto tako je i svjestan kada ne radi ništa loše. I onda se osjećaš glupo! Ne zbog te osobe, nego zbog toga što shvatiš da danas rijetko tko cijeni pravo prijateljstvo. Pravim prijateljima se uvijek prigovara, uvijek se najlakše naljutiti, naći bilo koju sitnicu da neki svoj bijes zbog drugih istreseš na njih… Ali tada trebaš biti svjestan da neće oni uvijek to trpjeti. Svima jednom dosadi kada imaju osjećaj da su za tebe ništa a onda se kaješ kada shvatiš da si ih izgubio. E, tada nemoj više žaliti jer si to zavrijedio!

Ali nije sve tako crno, uvijek se nađe netko tko te voli i tko će ti dokazati da je život super. Meni se svašta događalo u zadnje vrijeme. Na neke osobe sam užasno ljuta, radi nekih opet stvari sam jako sretna a sve u svemu to je život. Nikada ne može sve biti dobro a nikada ne može sve biti loše.

Zaključak cijelog ovog mog posta je da u stvari ništa puno ne očekujemo u životu i sve će doći na svoje mjesto. Događat će nam se još milijun različitih stvari koje mogu promijeniti u jednom trenutku sve. Trebamo uživati ali i često misliti i na druge. Često se zamisliti u situaciji koju napravimo nekome i tada se shvati da ponekad i nisi u pravu.
Ali, sve u svemu, ne treba žaliti zbog ničega samo se potruditi da neke loše stvari ne ponovimo više puta, barem ne osobama koje to nisu zaslužile.

Update:
Ne kužim zašto neki ljudi svoje pse puštaju same na ulicu. Tobože ih vole a uopće ne brinu da radi njih neki ljudi mogu poginuti. Ja obožavam pse i da mogu, svakog kojeg vidim da luta sam, dovela bi kod sebe ili barem nahranila. Oni su u biti kao i mi ljudi, dovoljno im je samo malo pažnje da bi bili sretni. Jučer se nama našao na cesti jedan pas u kojeg smo mi udarili. Meni je to bilo tako stravično i koliko god se to sada činilo glupo ali ja stalno mislim na tog psa i nadam se da su ga njegovi vlasnici našli i da je živ. Naravno za to nismo krivi ni mi a ni on. Zato jednostavno ne kužim ljude koji puste pse da odu van na ulicu sami. Ovaj pas je stajao na cesti, bio je mrak, on je još bio crn i dosta velik da smo ga skužili tek kada smo došli ispred njega. Da nam je auto malo više jurio mi bi završili u kanalu ili ne želim zamišljati onaj još gori dio priče. Auto nam ima samo neke manje štete a što je sa psićem ne znam. Zbog mraka nismo vidjeli gdje je samo se čulo da jadničak negdje cvili. Naravno, nije on kriv. Oni se ponekad nađu u situaciji da ne znaju reagirati da pobjegnu u pravo vrijeme ali zato je kriv njegov vlasnik koji očito nije trebao ni imati psa kada se ne zna za njega brinuti. Moglo se nama dogoditi nešto a što se tiče psa ja se nadam da ipak postoji šansa da je on još živ i da će njegovim vlasnicima to biti dobra pouka u životu ako ih je uopće i briga.

Narodnjaci, hm!? Milijun ljudi iz sluša, mnogi pljuju po njima, neki govore da ih ne slušaju a znaju ih nekim čudom sve… Ne znam u koju kategoriju bi sebe svrstala. Lagala bih kada bi rekla da nisam poslušala ni jednu pjesmu, lagala bih kada bi rekla da pljujem po njima a i lagala bih kada bi rekla da ne znam riječi neke pjesme, barem dio. Ali, sve u svemu, ne volim ih, ne uživam u njima, ne volim biti na mjestima gdje sviraju, većinom umirem od smijeha kada čujem riječi pjesama… Glupo mi je opet suditi o ljudima koji ih slušaju kao što to neki rade jer realno gledajući i narodnjaci su glazba i tko ih voli zašto ih ne bi slušao. U četvrtak sam bila kod frendice u Osijeku i na kraju smo nas pet završile u jednom klubu gdje sviraju upravo narodnjaci. Iskreno, prvo mi je bilo svejedno ali kako je vrijeme sve više prolazilo uhvatila sam samu sebe kako umirem od dosade i tražim prvu stolicu gdje bi sjela, glazba mi je smetala, sve mi je smetalo. Nisam čak ni cupkala nogama kao što inače radim. Tada sam shvatila da narodnjake jednostavno ne mogu slušati. Mogu čuti jednu pjesmu ali dvadeset za redom u meni izazivaju neku nervozu. U ovom kafiću nekako je sve začudo bilo kulturno i čak se nisam mogla ni smijati dečkima koji se skinu u potkošulju, curama u minicama koje skakuću i vrište na svaki početak pjesme, nisam se čak ni mogla smijati mučnini koju izazivaju milijun i jedna ruka dignuta u zraku… Prvi puta u životu sam izašla negdje a nisam se zabavljala. Jednom mi je jedna prijateljica rekla kako su narodnjaci dobri za depresiju. Mislim da to nisam komentirala, jer mi se ipak čini kako narodnjaci više izazivaju agresiju. Ne znam zašto, ali meni se čini da na takvim mjestima ljudi jednostavno polude. Obavezno bude neka tuča a ne moram ni spominjati da pretežito sva ubojstva koja se dogode budu u nekom narodnjačkom klubu.
Na netu sam našla listu pjesama narodne glazbe i fascinirali su me ti nazivi: »Ja zagrizoh šareniku jabuke (garant sve što pojede otpjeva), Fato mori dušmanke (ne pjeva Mujo), Lažni jaran(!?!), Karanfil se na put sprema (da mi je znat gdje on može ići), Pošla voda (a i kuda bi ona?), Umri muški (kako?), Crven fesić nano (ha?!?), Lance kidaj (da mi je to vidjet), Dabogda klečao (nova kletva), Oj bojana pitaj miljanu (koga?), Peške idem u grad (ovo kao da moja prijateljica iz Budrovaca pjeva), Šta ću kući tako rano (a ovo kao da ja pjevam), Na nož staću (tko bi normalan to napravio), Podigla me iz pepela (gdje je taj pao?), I bogati plaču(garant po onoj sapunici), Što si tako zaboravan (možda ima amneziju), To miki (što miki?), Čoban tera ovčice (lijepo, lijepo), Jesen stiže rana (garant prepjevano "Jesen stiže dunjo moja"), Crni žuti sok (e, da mi je takav vidjet), Dvojnica (također isto sapunica), Crno slovo (za nas blogere), I žene vole muškarce (nemoj zezat! prvi put čujem), Svatko ima svoj ponos (tu sam bila zastala jer sam pročitala "Svako ima svoj penis"), Potražit ću oči nešto zelenije (za nijansu ili?), Ko će zaplakat pre (ovo je ko ono "Tko prvi pisne, govno stisne"), Neka kum lumpuje (ništa bez kuma), Žeravica (ovo sam prvo pročitala Žgaravica a onda sam pomislila da su pjesmu napisale moje tri frendice koje imaju istu biušu ljubav koji se tako preziva).
Još ima jedan tekst koji nikako da skužim. Ovako ide: "Udara u glavu ko šampanjac, njeno malo glatko crno koleno". E sada to glatko crno koljeno meni nije jasno. Jer misli na obojano, izgoreno, crnačko ili dlakavo?
Uglavnom, sve u svemu glazba je nešto o čemu se ne raspravlja. Svatko nešto voli. Možemo se tisuću puta smijati nečemu ali ako to netko voli zašto mu suditi? Uostalom, i narodnjaci su dobri za neku svrhu, recimo - zar ne umirete od smijeha kada ulicom prolazi auto koji se skoro raspada koliko glasno u njemu "harmonika svira disko"? Zar ne umirete od smijeha kada vidite s koliko emocija se ljudi užive na zvuke narodnih stihova? Briju se, šišaju, ožežu!
Ispričavam se ako sam neke obožavatelje narodnjaka slučajno uvrijedila ovim tekstom a i ispričavam se sama sebi ako se ponekad i ja nađem na nekom mjestu gdje čujem narodnjake, poludim sa masom i otpjevam poneki stih. Ipak se tada dobro nasmijem
Uostalom nije bitno gdje si i što si, bitno je da se zabavljaš a svatko zna kako i gdje mu je najbolje.

Voli vas Silvija

Malo glatko crno koljeno

Kako ne volim kada mi se u životu pojave oni takozvani loši dani. Ustvari, kada realno gledam, daleko su ti dani od loših dana, više bi ih nazvala čudnima ali mislim da se u meni spojio tisuću i jedan osjećaj i da me netko pita kako se osjećam lagala bi kada bi bilo što odgovorila jer trenutno nemam pojma kako se osjećam. Možda je jedan od zaključaka taj što sam žena. A htjele mi to ili ne previše dramatiziramo, analiziramo i pravimo probleme od nečega što uopće ne mora biti problem. Još je gore ako sve gledate sa previše osjećaja poput mene onda je stvarno to malo zeznuto. Najgore je još kada uz sve to osobe oko vas su u nekom bedu a vi ste toliko glupi da ih pokušavate oraspoložiti a svoje osjećaje držite u sebi jer i kada im se povjerite vaši problemi nakon što ih ispričate završe u zaboravu. Da, to se često događa a čemu onda uopće da i prigovaraš kada se do te situacije sam dovedeš. Skužila sam da što si gori prema ljudima da te oni više cijene i vole. Baš ne kužim tu teoriju, ali istinita je. Iako ja to ne mogu. Jednostavno ne znam kako bi bila grozna prema nekome i mrzim što neke osobe koje ja i previše volim to ponekad iskorištavaju. Ali, čemu da i prigovaram kada nisam glupa, sve vidim, sve znam… A opet, s druge strane, i nije sve baš crno jer postoje neke meni vrlo drage osobe od kojih neke ni ne vidim tako često i zbog njih nikada ne žalim što sam takva kakva jesam jer me vole baš takvu. Volim što uz njih mogu biti totalno ne opterećena glupostima, što uz pomoć njih moji problemi budu manji i što primijete kada se iza moga pretežito nasmijanog lica krije žalostan pogled. Nevjerojatno, ali osjeti se kada te netko voli i kraj takvih osoba nije ti potrebno da ti u nekim lošim trenucima kažu i jednu riječ jer si bolje već kada su oni pored tebe.
Shvatila sam zašto neki ljudi naglo postanu totalno drugačiji. Jednostavno ne naprave to svjesno, mislim da ih promjeni okolina, život kakav mu pokazuju ljudi u koje vjeruje…
Iako, unatoć svemu, mislim da nikada ne trebaš prestati vjerovati ljudima. Znam da to sada zvuči glupo jer većina će reći kako nikome ne trebaš vjerovati, čak i ja to znam reći mnogo puta ali u biti mislim sasvim drugačije. Možda se i tako tješim jer previše vjerujem ljudima. Možda mi je to ponekad i izgovor kada si dopustim da me povrijede neke osobe. Jer ja ću i nakon nekog razočaranja opet vjerovati nekome novom u nadi da je baš ta osoba ona koja me neće povrijediti. Mislim da je jedan od problema i taj što se jako brzo vežem za ljude. Neke osobe tako lako zavolim, tako brzo mi postanu drage i kada to ne želim ipak mi se to dogodi. A onda slijedi razočaranje, već napamet znam cijeli slijed. Naravno, imam ja svoju najbolju prijateljicu koju unatoč našim raznim, pretežito glupim prepirkama ne bi mijenjala za ništa na svijetu, imam i neke osobe bez kojih ne bi mogla zamisliti život, zbog kojih se uvijek smijem, koji me čine sretnom i za koje znam da me vole, imam i sestru koju volim najviše na svijetu… U biti, zbog takvih osoba želim nastaviti vjerovati, jer ako prestanem vjerovati znam da ću prestati vjerovati i njima, a to ne želim.

Živcira me kada neki ljudi neke stavljaju ispred drugih. Tobože ih ne vole a kada su oni u pitanju svi ostali su totalno nevažni. Živcira me kada neke prijatelje zapostave i smatraju ih manje važnima zbog tako glupih stvari. Živcira me kada neki ljudi tisuću puta promijene mišljenje i kada nikada ne možeš znati što oni u stvari misle. A mrzim kada ti nešto kažu a na kraju to ne ispune. A zašto preko svega toga prijeđemo?! Mislim da je to zbog toga što ih volimo i što god da učine, voliš ih i dalje.

Ponekad pomislim kako je bolje pisati blog kada si anoniman. Iako ja recimo volim čitati blogove ljudi koji se predstave. Treba imati hrabrosti pisati dok to čitaju osobe koje te znaju. Ponekad se pronađu u tekstu i ako recimo i nije pisano o njima budu povrijeđeni ili shvate to totalno drugačije. Jednostavno rješenje je da svi pišu blog pa onda sigurno bi shvatili da i nije sve baš tako kako si umisle. Ja obožavam pisati. Cijeli život pišem nešto i tako se najbolje izražavam. Kada sa nekime moram pričati o nečemu važnom puno lakše bi to sve rekla kada bi napisala. Ali svi se razlikujemo, drugačije razmišljamo, ponašamo… Zato osobe koje te prihvate baš onakvog kakav jesi trebamo cijeniti a ne one kojima vječno smeta nešto naše. Zbog takvih osoba vrijedi sve i makar to bila i samo jedna osoba trebamo biti sretni da je imamo!

Iako, na kraju svega, istina je da postoje osobe kojima nismo nimalo važni dok oni nama jesu. Nema razloga da ih ne volimo a oni nam ne daju razloga ni da ih volimo. Sjete nas se ponekad, smatraju nas kao obavezu, samo smo im nešto prolazno u životu ali i dalje su za tebe netko i nešto. Zašto, ne znaš ni sam! Uostalom, osjećaji su nešto sa čime ne možemo upravljati. Možemo ih kriti od drugih, možemo ih pokušati zaboraviti, možemo ih na tren zaboraviti ali uvijek su tu. Uvijek te podsjete na nekoga i nešto. Zbog njih se ponekad osjećaš ovako kao i ja sada - čudno! Ali sve je to prolazno. Još puno lijepih stvari čeka na mene… Samo trenutak, mislim da su tu, samo trebam otvoriti oči i sjetiti ih se…

Stvarno se ponekad pitam je li možda imam nekakvu shoppingoporemečinu ili neki sindrom prevelikog osjećaja prema trgovinama i kupovanju. Ili možda čak neki virus "Shopping"… Ne znam ni sama, ali jedno je sigurno da sam stvarno ona prava shoppingholičarka. Znam da većina ljudi voli otići u trgovine, kupiti nešto ali ja naprosto uživam u tome. Uživam čak i u trgovinama sa alatom i općenito nekim stvarima koje nemaju veze sa mnom. U biti, svugdje ću si naći nešto što bi ja poželjela kupiti. Dobro, sve u svemu, najbolja strana svega je ta što ipak još ne moram na liječenje kod Anine tete psihijatrice jer ne trošim nekontrolirano previše, osim ako se ne uzimaju u obzir zemlje koje nisu Hrvatska. Naravno, nisam sama u tome. Mislim da sam čak tu iskru u oku kada je riječ o shoppingu naslijedila od mame koja se čak i u običnoj samoposluzi zadrži sat vremena. A i sestra mi je velika podrška u svemu i ne pada joj nikada teško kada napomenem da bi mogle otići negdje u neku kupovinu. Prvo živčano odbija a nakon ne baš puno vremena ulazi zajedno sa mnom u trgovinu sa velikim osmijehom na licu. Jednom smo se vratile kući sa punim vrećicama stvari za maskembal. Naravno da nismo imale namjeru se maskirati u ništa ali akciju šteta propustiti a naš je moto: "Nikad ne znaš kada će ti zatrebati!". Najgore je što smo i tatu uvukli u sve to. On naravno još uvijek pokušava ostati pravi muškarac pa je živčan na svako čekanje ispred trgovine ili jurenje za mamom po velikim samoposlugama i prigovara kada nas mora voziti negdje u shopping ali po svim znakovima koje on polagano dobiva ulazi u naš klub. A, naravno, i moja prijateljica Maja. Ona je apsolutno moja najbolja i najsmješnija shoppingoholičarka. Nikada neću zabraviti naše shoppinge u Amsterdamu i Munichenu. U Munichenu smo si nas tri odredile svaki dan po par sati obilaženja znamenitosti i ostali dio dana (tj. većinu) smo obilazile trgovine. Prvu večer u sobi, kada smo gledale što smo kupile, Maja mi je govorila da nisam normalna zbog broja majica (broj nije za javnost) koje su netom kupljene ležale na mom krevetu ali njeno je čuđenje nestalo nakon što je prebrojala svoje i shvatila da ni ona ne zaostaje za mnom. Zamislite si onda naše vrećice po sobi nakon tri dana. Moja sestra je čak kupila i tacnu na kojoj je nacrtana krava a kovčeg po običaju nismo mogli zatvoriti. Općenito nam svako putovanje završi sa mukom oko zatvaranja kovčega i mojim plakanjem što idem kući. Na granici se uvijek molimo da ne moramo otvarati torbe jer mislim da bi naša eksplodirala na samo jedan potez otvaranja patenta. Najsvježiji strani shopping je onaj iz Krakowa kada smo nas sedam svaki dan našle neki trgovački centar i tamo totalno uživale, kupovale i smijale se ne misleći na nikoga i ništa. U autobusu smo prepričavale naše doživljaje i bilo mi je žao svih žena koje su bile sa svojim mužem ili dečkom a o shoppingu kakvog smo si mi priuštile mogle samo sanjati. Kada sam bila mala, moj san je uvijek bio da postanem trgovkinja i priznajem da sam i tada bila prava mala shoppingholičarka. Danas uživam kada imam priliku raditi nešto u trgovini jer točno znam gdje se što nalazi a i nije mi problem pomoći nekome u kupovini. Eto, priznajem, volim shopping. Obožavam kupovati i sebi i drugima. Ponekad mi je shopping lijek za one dane u mjesecu, lijek za neke ljubavne brige, lijek za neke svakodnevne životne probleme… Uživam u njemu i poručujem svima koji ne vole kupovati neka samo meni daju popis i stvar je riješena.
Sve se nekako smiješi da možda, negdje za mjesec dana, naša slijedeća putna destinacija bude Budimpešta pa Mađari zasjajite trgovine jer možda dolaze četiri (peta pod upitnikom) mlade shoppingholičarke koje obožavaju stvari na sniženju.
Od danas štedim!

Update:
Ovo ne bi trebala spominjati ali 8.3. znači na Dan žena, ja uopće nisam znala da je Dan žena. Sramota! Zaključila sam da garant imam u sebi neku mušku crtu koja mi nije dozvolila da se toga sjetim a i koliko mi je ljudi čestitalo nije ni čudo što se nisam sjetila.

U subotu sam bila na kavi i to u onom mojem kafiću u kojem doživim samo neke sramote i, naravno, ni ovaj put to nije prošlo bez toga. Bolje da ne napišem što je bilo, možda slijedeće godine kada mi bude smiješno ali - Petra, hvala na maramicama.
I poruka samoj sebi: Silvija, tamo više ne ideš!!

Jučer sam bila na rođendanu kod moje najdraže imenjakinje. Skoro je dobila poklon više jer sam dok sam pakirala njen poklon zapakirala i nešto što je moja sestra sebi kupila. Reakciju moje sestre zamislite.
Sve u svemu jučer smo se toliko smijali da imam novu boru na licu a stomak mi je još napuhan (tješim se da je od smijeha)

U petak, dok sam radila, stalno su svirale neke totalno depresivne ljubavne pjesme tipa Nina Badrić: Kosa, Parni Valjak, Oliver i strane pjesme. I onda neka ja, ovakva sentimentalna, budem u elementu: Nasmiješi se i pričaj sa svima.
I još sam morala slušati priču nekog tipa o prostitutkama, umjetnim sisama, vezi između starijeg muškarca i mlade djevojke i filmu "Zgodna žena".

Ali, sve u svemu, shoppingholičarka ide dalje…

Velika pusa svima!

Ovih par mjeseci uživat ću u prisutnosti svojih novih susjeda. Napokon da se u mojoj zgradi, i to baš na mojem ulazu pojavi netko mlad, tko nije žensko i tko nije iz mog grada. Što su, još nisam otkrila, ali neki zgodni mladi majstori (ili inženjeri) jesu. Auto im ima ni manje ni više nego splitske registracije a pošto sam ih vidjela samo izdaleka još istražujem način kako da se sretnemo u isto vrijeme na hodniku. Naravno, imala sam priliku da ih ugledam izbliza ali trenutak nije bio idealan. Najme, taman sam se vratila sa trčanja i dok smo nas tri pričale u dvorištu moji božanstveni susjedi su prolazili pokraj nas. Nije mi preostajalo ništa drugo nego da okrenem leđa jer u stanju nakon trčanja izbjegavam i sama sebe pogledati u ogledalo. Ništa, morat' ću juriti stepenicama dolje kada se oni budu penjali i pasti na jednog od njih. Naravno, odmah će se dogoditi ljubav na prvi pogled i onda ću vam se javljati iz Splita (ili odakle već). Već kada sam kod moje zgrade, moram primijetiti kako na mojem ulazu žive samo dva muškarca (s tim da je jedan od te dvojice moj tata a ove sada dečke ne računam). Ona druga strana zgrade se još nekako drži ali moja je po tome pitanju totalno posustala. Velika misterija, zato bolje da upozorim mlade dečke dok još ima vremena za njih. Ali možda malo poslije, nije fora da pobjegnu prije reda.
Kako mi je Ana rekla: «Silvija, zapiši u blog da se sjetimo», tako ja moram napisati, i to ukratko, da smo u petak upoznale jedne dečke, također majstore (ili već što) i to također iz jednog morskog grada. Naravno, dečki su se došli zabaviti, non-stop su nas častili a meni je sve bilo toliko smiješno i komično. Mislim da je moja sestra po ne znam koji put ostala šokirana mojim ukusom u vezi nekog dečka. U biti, samo jednom u životu mi je rekla za jednog dečka da je baš za mene (to sam i ja mislila, ali..). Uostalom ne znam čemu briga kada barem može biti sigurna da se nikada nećemo posvađati u vezi nekog tipa.
Subotnji izlazak mi je skoro zeznula kiša koja je padala toliko da bi, kada bi pogledala kroz prozor, imala osjećaj da je moja zgrada sagrađena kraj neke rijeke. Ali, naravno, hvala bogu što živim u centru pa u grad mogu otići kada god poželim, tako da smo Petra i ja ipak izašle i bolje nije moglo biti (mislim, moglo je, ali gledajmo sve s vedrije strane). Inače, kada nas dvije izađemo same upoznamo samo neke «tipove». Izlazak nam izgleda poput nekog filma i to komedije (izostavit ću riječ romantične) a i završetak bude relativno isti. Ali, nakon svih silnih događanja obje se nismo mogle prestati smijati na prijateljičinom rođendanu u nedjelju. Ja sam opet bila u nekom svom elementu. Imam osjećaj kao da poludim kada je malo veća skupina ljudi. Mislim da ne bi pogriješila kada bi radila kao voditeljica u nekom showu.
U subotu idem na novi rođendan. Kod moje schwesterice Silvije. Znam da ne valja čestitati prije reda (moja praznovjerna mama mi to uvijek govori) ali ja ću joj čestitati prije, prije svih. Evo, baš sada joj čestitam, i ova pjesma je samo za nju:


Došao nam je i treći mjesec. Ja sam i dalje u nekom svom elementu, u planovima koji vjerovatno neće biti realizirani, i dalje sanjarim…

Što bi mi cure bez dečki?! A, još više, što bi oni bez nas?! Nekada, kada gledam neku od svojih prijateljica kako tuguje za nekim tko toga nije vrijedan, ne znam kako bi joj pomogla, što bi rekla... Najgore što se to često događa, kao da je neka nesretna ljubavna priča dio mog života i ako se ne događa meni onda je proživljavam sa prijateljicom. U biti, nisu to nesretne priče, nekada ti je jednostavno previše stalo do nekoga i umjesto da staneš na neku točku kada je sve još relativno dobro, nastavljaš ići do onoga kada se sve pretvara u jednu loše završenu priču. Zato vjerovatno svaki prekidi budu grozni, svaki rastanak bude bolan i svaki pokušaj prijateljstva bude nemoguć. Glupo je reći da se na nekim takvim stvarima uči kada većinom svi opet napravimo isto. Neke pogreške ponovno napraviš u nadi da će ovaj put završiti drugačije a kada završi isto onda boli. Onda se kaješ ali nema smisla. Mislim da ne treba žaliti ni za jednom stvari što si je učinio ili nisi. Sve je to dio života. Nije grijeh nekoga zavoljeti. Nije grijeh ni željeti da nekome određenom bude stalo do tebe… Ništa nije grijeh, sve je to dio osjećaja koji se pojave čak i onda kada to ne želiš.
Zato uvijek u životu treba biti jak, pogotovo kada je ljubav u pitanju. Ona je najljepša stvar na svijetu a i ponekad najtužnija. Rekla bi da vrijeme liječi sve rane ali kada ja sama baš u to ne vjerujem. Neke osobe ni vrijeme ne može zaboraviti. Uvijek ostanu dio tebe, uvijek se pitaš gdje su, što rade, voliš ih vidjeti… Možda su osjećaji drugačiji ali «Srce nije kamen».
Sve u svemu, puno osoba prođe kroz naše živote. Neke ni ne znaju koliko su nam posebne, neki to nisu ni zaslužili a čak i protiv naše volje, neki uvijek ostanu tu negdje, u našem srcu…