Sijedi pramen https://blog.dnevnik.hr/sijedipramen

srijeda, 19.07.2023.

Knjigu, knjigu 'amo jer utjehe nema mi druge

U mene, na noćnom ormariću i u torbi nalazi se knjiga. Oduvijek; i onda kada nisam znala što je, mama se brinula da je neka negdje blizu. Od svoje pete, kada sam vrlo neobičnom tehnikom naučila čitati, nisam stala. Nisam stala listati, maštati, ljutiti se, plakati, padati u komu, smijati se, komentirati, savjetovati, spavati sa knjigom, o knjizi, na knjigu, po knjizi…
Kao školarka redovno sam čitala lektiru. Ponosna sam što sam pročitala apsolutno svaki mjesečni zadatak i samo mi se jednom dogodilo da mi knjiga nije uspjela biti završena u roku – bila je to Gundulićeva Dubravka, no već samo to ljeto, sa zadnjim zvonom školske godine, otišla u knjižnicu i pročitala ju. Uz lektire sam čitala i vlastite izbore. Teško mi se prisjetiti što je sve prošlo kroz moje ruke – sjećam se da smo u društvu sa žarom razglabali o dječjim hororima R.L. Stine-a, da mi je mama kupovala niz mladenačkih knjiga tvrdih korica jednakih veličina i lijepih naslovnih ilustracija od Algoritma, a da je i ona sama imala policu knjiga u čiji sam sadržaj također gurala nosić. Moji su se roditelji uvijek ponosili takvim izborom ispunjavanja slobodnog vremena, a kada sam u kuću s 14. godina donijela „Na Drini ćuprija“, kimali su zadovoljno glavom gledajući me pogledom kojim je vjerojatno netko nekad gledao malog Mozarta kako prebire po klaviru. Mjesecima su se hvalili kako sam pročitala Nobelovca, iako je sasvim izvjesno da ću Andrića dići ponovno jer se sjećam samo nabijanja na kolac i mučenja s rječnikom stranih riječi.
U srednjoj sam školi svoj književni opus preusmjerila na (auto)biografije, dnevnike i kojekakve presjeke života i rada rock glazbenika. Ono što sam tada otkrila, a do tada mi je bilo daleko, nerazumljivo i strano, bila je poezija. Naime, strašno zaljubljena u momka od kojeg prosvjećenijeg i pametnijeg niti danas ne poznam, a koji je znanje stjecao (među ostalom!) gutajući knjige, željela sam mu se nekako približiti. Preporučivao mi je zbirke, a ja sam ih poslušno i rado čitala i tako sam se, eto, zaljubila i u poeziju. Bio je i sam pjesnik pa to nije moglo ići drugim smjerom. Prepoznao je onu crtu nemira i weltschmerza u mojim pokretima, ponašanju i mislima, pronalazio savršene umjetnike za patnje mlade adolescentice i postupno mi približio poeziju. Mi smo se udaljili, ali poezija je ostala, to je neprocjenjiv poklon. Hvala L.!
Na fakultetu sam počela čitati staru zaboravljenu jugoslavensku književnost. Knjige sam kupovala na buvljacima ili otpisane iz knjižnica, a one sa starim smeđim koricama uvijek su mi bile najprivlačnije. Da, knjige na prvi pogled uvijek sudim po koricama i po naslovu! Rijetko kad pogriješim. Nailazila sam tako na teme koje su govorile o običnom puku, o prilagodbi doseljenih Bosanaca u Vojvodinu, o vazalima u Srbiji za vrijeme turske okupacije, o dječacima između dva velika rata koji upoznaju prve nestašluke i organiziraju prve bande na blatnim stazama nekog zaseoka u tko zna kojem kraju bivše države. Čitala sam i o velikim ljubavima na frontu, tvrdim i okorjelim partizanima koji se tope pod rukama mladih djevojaka koje otkidaju od svojih usta da bi nahranile vojnike…
Čitala sam i niz stvari koje ću slobodno nazvati glupostima, knjige koje sam nakon čitanja željela spaliti, progoniti im pisce i staviti veto na njihovo izdavaštvo….poeziju i prozu koja je bila toliko loša, bljutava ili slatkorječiva, puna jeftinog psihologiziranja, budalastih rima, nelogičnosti… Ipak sam (i hoću dovijeka), svaku knjigu koju sam iz nekog razloga počela čitati, i završavala.

Ovo sam ljeto u svom visokofunkcionalnom čitalačkom fazonu. Do jučer sam čitala četiri knjige usporedno. Sinoć sam pod noćnom lampom i ljetnom zaparom završila s Balaševićeva „Tri posleratna druga“. Volim ga, ali bolji je pjesnik nego pisac. Na njenom mjestu, kraj mog uzglavlja, sada već stoji započeta knjiga Nevena Materljana koja mi je u ruke došla preko njegove kćeri i to baš par mjeseci nakon što sam komentirala kako sam totalna tuka o stanju u Izraelu/Palestini i da bih voljela pročitati nešto o povijesti tog sukoba. Knjiga obuhvaća povijest Izraela i korijene svjetskog terorizma, a pisana je izrazito zahvalno za nekoga tko nije povjesničar. Zanimljiva je i vrlo poučna, gospodin Materljan je pogodio stil i način prikazivanja povijesti „rekreativcima“. Hvala Jelo i zahvali ocu! Dugo vremena me na polici čekala i „Povijest filozofije“ Wilhelma Windelbanda koju sam tako nadobudno kupila preko interneta (bolje da nisam!) i s kojom se sada mučim (ali dobit ću i tu bitku!). Jedino zlo je što ima dva dijela, a ja sam tek na početku prvoga. Na kraju, u ruksaku se za razne uludo potrošene minute čekanja u redovima, nalazi mala džepna knjižica iz ’61. koju sam spasila od otpisanosti iz gradske knjižnice. Zove se „Bela zrna“ Branka Pavlovića i govori o uspostavi komunističke partije i reda u gradu Valjeva nakon oslobođenja od okupatora u 2. svjetskom ratu. Znam, zvuči totalno nasumično, no vrlo je smiješna. Dijete sam drugog sistema i promidžbene knjige koje idu politici uz dlaku, gdje se o ljudima priča kao o zdravim krvnim crvenim zrncima i onim bijelim, leukemičnim, a koje treba pretvorit u crvene, me strašno i zabavlja i zamišlja.
Do kraja ljeta možda pročitam još koju, no ako i ove zgotovim, bit ću sasvim zadovoljna.
Toliko toga još mogu pisati kad je ljubav prema literaturi riječ. Ipak, idem sada malo čitati.

subota, 16.07.2022.

Da pogledam Kvarner s vrha Trsata

Ne znam jel' guštam ili sam pak luda i ljuta poput nevinog zatvorenika?! Pola jedan je, meni se ne žuri nikamo; niti kome moram skuhati niti kome čistiti, raspored si slažem po volji i raspoloženju. Sjedim u klimatiziranom prostoru, pijem kavicu u majici dobrog prijatelja moga dečka (dajem vam na razmišljanje ), pretražujem gotovo nepostojeći smještaj na Cresu za produljeni vikend; čula sam se s roditeljima i tek kad mi ćefne, e onda ću se ustati i biti produktivna. Nije neka robija, zar ne? A opet, vani je sunce, galebovi se dreče, more se presijava i zove, društvo radi planove – a ja imam koronu. Ne, ne osjećam se bolesno – možda samo malo više kašljem i malo se brže umaram, ali tijelo i um su mi poput dječaka koji ne stiže niti doručkovati od energije koja ga tjera na ulicu. Zatvorena. Što sada – ako sam već puna energije, dužnost me zove (a i strah od mame koja mi dolazi za tjedan dana) da bih ipak trebala malo srediti stan (znači ipak imam za koga čistiti), a da ću, ako ovako nastavim pogodovati vlastitom nepostojanju apetita, pasti natrag na 45 kila (dakle, ipak nekome moram kuhati).
Što se, dakle, sve izdogađalo od posjeta Splitu o kojem sam na zadnje i pisala?! Jelena i ja smo nakon povratka vrlo brzo dogovorile novi datum posjete Cvitu Mediterana i unajmile smještaj. Vratile smo se poslu, ali nismo izašle iz splitskog stanja uma – raditi ljeti najveća je idiotarija. Ključna stvar se zapravo dogodila prije samog polaska u Split – otišla sam na kavu s poznanikom kojeg nisam vidjela pola godine. Kad sam se vratila iz Splita, kava se pretvorila u vino i karaoke, pa smo od poznanika postali prijatelji i ja sam pozvana na njegov rođendan. Bila sam sretna jer sam počela širiti krug poznanstava i micati se malo iz samoga grada, makar do njegove periferije. Da ne duljim – eno mi uz šal Hajduka u sobi visi i šal Rijeke, a ja tu ne mogu ništa, jer, ahhh...čovjek svašta trpi kad se zaljubi. Kao što on trpi da za more govorim voda i da ću prije kupiti Badelov pelin nego Maraskin; da sam apsolutno neprivlačna dok skačem u more držeći začepljen nos ili pokušavajući plivati kraul. Ili igrati odbojku. Uopće, ima li Maraskinog pelina na policama gore kod mene?!
U dva mjeseca upoznala sam hrpu ljudi, izvanrednih individua. Svaki vikend niti ja sama ne znam gdje sam, samo znam da sam garantirano van stana – jedem roštilj, pijem pelin, pjevam i plešem. U dva mjeseca zbližila sam se s mojom Leom (tu ćeš eto biti Lea!) više nego u godinu i pol zajedničkog rada, a sam Bog zna da bih 17ogodišnja ja zavrnula nosom na tu curu križajući je velikim crvenim križom u mojoj mentalnoj zbirci poznanstava (i nije to do nje, nego do mog, kao klinke, strogog i zatvorenog uma). Ljeto mi nikada nije bilo bogatije i ljepše – nikad više aktivnosti, smijeha, ljubavi, složnosti, zezancije, minusa na računu i alkohola u krvi. Nikad luđih odluka, ali Bog čuva budale.
Ahhh, i što je par dana naprema cijelom ljetu? Ipak, navučena na graju i umaranje tijela i uma do krajnjih granica s tek jednim popodnevom izležavanja na kauču, nije mi lako biti zatvorena. Platila sam ja ovom koronom ipak neku cijenu – neću vidjeti nećaku niti bratića i šogoricu (a vidim ih dvaput godišnje), niti moju Teicu koja je trebala doći iz Koprivnice. Neću vidjeti ni Golubinjak, Gorski Kotar, a prijatelje i dečka tek kratko preko ograde dok mi donose namirnice za preživjeti izolaciju. Pa, ipak sam malo tužna, koliko god nije neki „bed“... i moram se žaliti jer mi dođe lakše.
Onda se sjetim da mi idući tjedan dolaze mama i tata, da idem na Juru Stublića u Opatiju, da će mi ubrzo sestra i šogi koje jedva čekam upoznati s društvom, da će zatim i romantični Cres, ljubljeni Split i koncertni Beč... zatim jesen i nove ideje kamo, kome i što raditi, pa rođendani...pa bih nadalje mogla nabrajati koliko mi srce želi. Sve mi se čini da sljedeći put neće biti suza kada iz Slavonije budem putovala nazad za Rijeku. U Rijeci se, tko bi' reć', polako nazire livada iz sna (i znam tko je najsretniji kad ovo pročita!).
Rica

ponedjeljak, 09.05.2022.

U Kuke pa u Prerade ("dobro jutro, šinjorine")...

…vrlo smo brzo naučile da je to interni plan noćnog izlaska u Splitu. Prije Kuke, dodala bih, prvo valja u Basketa ili Flag-a; možda na Rivu pa u Dioklecijana u Bili San po najbolji sladoled u gradu ili jednostavno po bocu vina pa na Matejušku.
Još prije par mjeseci Jele, Lea i ja smo odlučile da ćemo na godišnji odmor u Split. Odluka je bila brza i jednoglasna - s Dalmacijom se ne može pogriješiti: dobra klima, klopa i zabava i - ono što je nekako presudilo -po našem skromnom mišljenju, najzgodniji momci u cijeloj Hrvatskoj.
Negdje usputno, tijekom planiranja puta, izgubili smo Leu; kaže, ići će s nama idući put. Jele i ja se nismo dale omesti - prvotni datum za kojeg smo uzele godišnji se izjalovio jer sam tada morala poslom na edukaciju. Ispalo je da je edukacija baš u Splitu, pa je Jela pomaknula svoj dolazak za tjedan kasnije. Nju je, pak, taj tjedan „kačila“ nastava, no uspjela je riješiti situaciju pa je putovanje ipak ostvareno. „Idemo – kako god!“, zainatile smo se. Godišnji odmor bio nam je prijeko potreban.
Prvi tjedan u Splitu bio je, kao što sam i napisala, poslovne prirode. Vrzmala sam se uglavnom na području Splita 3 i Trstenika; oko Medicinskog fakulteta (i po njemu) i hotela u kojem sam odsjela. Kolega i ja smo doduše prošetali uz more od Žnjana do Bačvica te nešto malo po Rivi i Palači, no sve je to bilo nekako usputno i brzo. Tečaj na kojem smo bili uz sebe je imao pridjev „intenzivni“, stoga nismo imali previše vremena za razgledavanje. Ono što moram reći jesu sve pohvale hotelu Ora gdje se nisam osjećala samo gošćom, već i kraljicom. Doručak je bio vrhunski, što okusom, što dekoracijom, s izborom pića i jela kakve sam vidjela samo na televiziji kada bi se prikazivalo današnje viđenje grčke gozbe na Olimpu. U sobi širok i kvalitetan krevet, veliki televizor; kupaonica s kadom, dobrim osvjetljenjem nad ogledalom; simpatično i susretljivo osoblje. Jednostavno, raj! Kako sam se osjećala kraljevski, tako sam se i ponašala. Ujutro bih se digla ranije (što je netipično za me) da bih se našminkala i obukla kombinaciju koju sam još doma pripremila za svaki dan u tjednu. Željela sam svaki svoj splitski dan izgledati najbolje što mogu.
U petak, sa završetkom tečaja, preselila sam se u apartman blizu Đardina. Popodne je iz Rijeke, nakon 7 sati vožnje, došla Jela. Premorena, ispuhana neumoljivom klimom koja joj je samo pogoršala kašalj, zbunjena, zakoračila je u ljetni Split u svojoj zimskoj jakni! Ona je, kao i ja, u planu imala višesatno sređivanje za lude noćne provode, stoga je ponijela hrpu prtljage uz komentar „da mora kupiti veći kofer, jer je ovaj premalen“. Znate već ta ženska mjerila kofera, pa smo se mi, neovisno o „malom koferu“ iskilavile kao dvije tegleće mazge do smještaja, a tamo, od velikih, pustih želja i planova - zalegle u krevet. Možda nas toliko nisu stegle godine koliko strog i discipliniran stil života pa smo odučene od bezgraničnog ludovanja s tek nekoliko sati sna (što se na kraju ipak i dogodilo pa smo zato sada bolesne i kašljemo u zboru, a ja bome ne mogu niti govoriti).
S Jelinim dolaskom, prvi smo vikend odmah zaružile do jutra. Jelena je, naravno, susretala pristojne i kulturne momke koji su joj se sutradan javljali s pozivima na večere i kave, dok sam ja (oh, tako očekivano) plesala s barabama nemoralnih ponuda. Kako zračiš, tako privlačiš :D Bilo nam je vrhunski – opile smo se od nekog vina kojeg sam „slučajno kupila“ za 200 kn (a onda molila Jelenu da plati, jer ja nikad nemam gotovine), isplesale se i napjevale u Kuki uz hitove koji si smiksani prije tko zna koliko i pitanje je mijenjaju li se uopće – Srna i vuk, Srce je moje veliko k'o kuća, Lito ide mala, O, šinjorina, Ništa kontra Splita… Doživjele smo pravu, vrelu splitsku krv Galebova koji ne prežu ni pred čim da osvoje fureštu poput nas (iako dvojim – jesmo li mi furešti u Splitu ili nismo?!). Darovana sam vrhunskim udvaranjima poput „dat ću život za te“, „ti si poput daha leptira“ ili pak „imaš ruke kao Katarina Zrinska“. Vrh!
Nakon vatrenog otvaranja, smirile smo se i posvetile kulturi i rekreaciji. Mamurna nedjelja provedena je na Poljudu na tekmi (sunce upeklo, a glava u balunu, lele-lele), ponedjeljak istražujući svaki zakutak Dioklecijanove palače te predstavom u HNK, utorak i srijeda na Marjanu guštajući u vidicima i hraneći domaće životinje u Zoološkom vrtu. Četvrtak je bio namijenjen za posjet Klisu i kafendisanju na Baćama, a petak i subota za ponovno uskakivanje u dekoltirane kratke haljinice i plesne cipele (dvoje sam cipela potrgala plešući, toliko). U petak smo posjetile klub Kocka (kojeg sam nestrpljivo htjela vidjeti jer mi se pjesma „Namazan u Kocki“ jedno vrijeme vrtila na repeatu) – iako je prostor sjajan, a mjuza bila iznenađujuća i zabavna – Jelena i ja smo zaključile da to više nije za nas. Prosjek godina 17, a glavna svrha napušiti se u wc-u pa nabiti cvike i ekstatično skakati ispred kamere mobitela. Bila sam i ja nekad curka s poderanim čarapama i zihericom u ušima, volim to razdoblje mladosti, slobode i bezbrižnosti, no nas dvije više nismo mogle sakriti da smo nešto zrelije jabuke i da nam tamo baš i nije mjesto.
Iako je prvotni plan bio da iz Splita odlazimo u subotu, nakon saznanja da je baš tada sveti Duje i Dan grada, nismo bile lude da bi takvo što propustile pa smo se snašle za smještaj i ostale još jedan dan. Iako smo s petka na subotu bančile do 5 ujutro (hvala Toniju na neumornom plesu i pravom gospodstvu te večeri – ni jedna se nije osjećala zakinutom za pažnju!), digle smo se oko 10h i otišle na rani ručak. Svih tih dana jele smo u Zalogajnici Boom koja je gostoljubivošću i izvrsnom hranom te pristojnim cijenama zaslužila naše vjerne, redovite dolaske. Ne mogu lagati, najveća zasluga ipak ide Anti, toj bolnoj točki („Plešete li?
Ne bi hvala, rađe bi se udala.“). Ante, onaj nož mi je doista slučajno pao sa stola! Nakon što smo se oprostili s domaćinima iznenadivši ih bombonjerama i lijepom čestitkom, vratile smo se kući napuniti baterije (č. spavati). Predvečer, obukavši najljepše što smo ponijele, hrabro smo (i nakon dugo vremena) obule i štiklice, pustile kose, dodale parfeme iskompletirale sve s torbicama, nakitom i šalovima pa poput paunica zakoračile na Rivu kao da je samo naša. Bila i jest samo naša, poput duuuge piste kojom su nas pratili mnogi pogledi. Na svoje sam uši čula kako skupina momaka komentira „lipih li djevojaka“. Na pozornicu se redalo samo najbolje od Dalmacije – klapa Hrvatske Ratne Mornarice pa klapa Cambi uz pratnju tamburaškog orkestra iz Varaždina; Goran Karan koji je Splitskom serenadom popratio veličanstveni vatromet i na samom kraju veliki Tedi koji me je iznenadio svojom muzikalnošću i performansom (iako sam znala da je divan, ali ovoliko…). Nisam se mogla suzdržati i uz „More snova“ krenulo je i more suza. Split me je zagrlio kao svoju, ušao na velika vrata moga srca i zaposjeo svako moje čulo; a ujutro se moralo kući. Pozdravile smo i tu zadnju noć Kuku, plesale koliko je tijelo još moglo dati i odspavale niti sat vremena pa nazad za Rijeku.
Dok smo ujutro pile čaj čekajući prijevoz, s emocijama većim, bogatijim, ali i tugom težom od sve naše prtljage, samo smo se gledale, pa zaključile: „Vraćamo se u kolovozu“.
Mireli, Vani, Andreji, Andriji, Mariju, Josipu, Duji, Toniju, Filipu, Franu, Frani, Marinu, teta Nadi, gospodinu Stipi i dragome Anti; gospodinu Žoržu (iako mu to možda i nije ime) čije se filozofija mogla shvatiti tek nakon treće čaše dingača, nepoznatoj teti s unučicom na autobusnoj stanici, pa i onome svećeniku što me krivo razumio i mrko pogledao; vozaču busa od Klisa i nazad, slikaru što nas je uputio u sve prljave tajne rimskog građanstva i to posve besplatno, gospođi iz Broda koja je čik pauzu iskoristila za divne savjete, Indijcima koji su nas pokušali upecati kao rijetke ribice i našim momcima koji su manje hrabri, ali puno šesniji; cijeloj postavi predstave „U malu je uša đava“, svoj ekipi u Kuki s kojom smo razmijenili poglede, ruke i pića - jedno veliko HVALA. Split bez ljudi, kao i svaki grad, samo je mnoštvo betonskih lego kockica. Bez vas, i onog upornog sunca, i onih svadljivih galebova, splitko stanje uma bilo bi samo mrtvo slovo na papiru.

P.S. Momak, kažeš - nadaš se da nema cura u Torcidi?! Pisat će kad-tad i „White girls“ na onom crveno-plavom šalu!

srijeda, 16.02.2022.

Wo bist du?

Prošlo je, doista, i par mjeseci od kad sam zadnji put nešto napisala, općenito napisala, a da nije vezano za moju struku. S jedne strane to je dobro, jer pišem uglavnom kad nešto pođe po zlu, pa logika stvari nalaže da sam ubiti sretna i uljenjena (je li to riječ uopće?) u punini života. S druge strane, dođe mi žao što svoj prvotni plan o aktivnom blogiranju baš i ne provodim. Ipak, večeras sam iznenadila i sebe samu kad sam sasvim neočekivano počela šarati prstima po tipkovnici – zapravo mi je glava teška, a leđa ukočena i uopće se pitam odakle se iz ovog komada mesa i neke bijelo-sive želatine u glavi uspjela izroditi ikakva motivacija za tipkanje?!
Ako se osvrnem na zadnjih par mjeseci, na cijeli ovaj hladan, kišovit, zimski period, mogu reći da je bio ujedno i trom i energičan. Kako kad, kako u čemu. Ljubavni vlak smrti izdevetao me na sve strane, ali sada se, hvala nebesima, ipak sve primirilo. Kada čovjek u svom partneru ima i iskrenog prijatelja i dobru i razumnu osobu, stvari se na kraju ipak poslože. Utjecaja ovdje ima i moja nešto veća pažnja i skrb prema samome duhu, prema onoj glavnoj niti koja čini kičmu našeg postojanje. Manje poetično, više u sridu – počela sam čitati bibliju i ići na hagioterapiju što me primiruje i osnažuje.
Trenutno se nalazim u Hannoveru u Njemačkoj. Jedna od dobrih karakteristika moga posla, karakteristika koje čine da se čovjek ne robotizira tijekom radnog vijeka i ne izgubi svaku želju za napretkom, jesu putovanja i učenje – učenje zbog kojeg ste morali u stranu zemlju (dodatna edukacija), ali i učenje koje ćete steći dodatno, o sebi, o kulturi, o jeziku druge nacije. Ne mogu previše filozofirati o Njemačkoj, o životu u njoj. Ovdje ću provesti samo mjesec dana i to među mutlikulturalnim društvom mladih ljudi iz Italije, Irana, Čilea, govoriti engleskim jezikom i, ponajviše zbog samoće ovdje, ne previše lutati gradom. Stoga s vama mogu podijeliti tek neke hannoverske sličice koje će mi se urezati u pamćenje.
Za početak, ono što mi se urezalo ne samo u pamćenje već i u onaj dio srce koji voli imati novca (u kako me presjeklo, tamo negdje na kraju lijeve klijetke) je 50 eurića koje sam dala taksistu da me odvede do mog smještaja. Udaljenost koju je vozio otprilike je jednaka kao od mog zagrebačkog smještaja do aerodroma Franje Tuđmana prethodnog dana, a koju sam platila 60 kn. Kad sam svoju bol za eurima podijelila s bližnjima samo su mi rekli: „a tako ti je to vani“ i „trebali si pitati“. Više mi se sviđa ovaj prvi komentar iako je totalno generičan, jer za teret krivnje u stranoj zemlji nisam spremna. Kao moja domaćica, prijateljica po zadatku, predstavila se mlada Talijanka, tek nešto starija od mene koja godinu dana radi kao doktorand u laboratoriju u kojem ću gostovati. Dakle moj domaćin u Njemačkoj bio je stranac – no, što se tu može, njena me simpatičnost ipak kupila pa sam se pomirila s tim nelogičnim odabirom. Smještaj, inače predstavljen kao stan, je zapravo nešto veća studentska soba s osnovnim namještajem i krevetom te bolničkim plahtama. Tu je kupaona s kadom, lavabo-om i wc-om i jednim radijatorom, potpuno bijela s bijelim keramičkim pločicama. Ne znam zašto, ali kad pogledam tu kupaonu vidim raspolovljenu svinja koja visi na kuki iznad kade. Tu je i mala ugrađena kuhinja, savršeno dovoljna – kad bih uz nju dobila bilo kakvo posuđe. Gotovo sam uvjerena da tipična njemačka domaćica ipak ima pokoju tavu i lonac za kuhanje, ali ja eto, nisam imala niti to. Ništa, kupila tavu i lonac i još samo u nekim prilikam ljutito spomenula da nemam uvjete za kuhanje. Sve u svemu, čisto je i uredno, a soba koja liči na nešto veću i malo bolju zatvorsku
ćeliju (da, ja sam ona generacija koja bez TV-a i interneta doživljava sebe kao Hanksa iz Brodoloma života) me samo natjerala da više čitam. Iza sebe imam 450 stranica finske literature i 250 stranica domaće, a ispred 500 stranica ruskog čuda.
U novom, njemačkog laboratoriju nikako da se naviknem na razbacivanje. Naime, njemački laboratoriji (ne bih rekla samo za ovaj, već da je to generalna slika) su neusporedivo bogatiji od naših. Ipak, više podržavam štedljivu i reciklažnu politiku mog riječkog labosa i ovdje u Hannoveru, kad moram baciti u smeće već petnaesti par rukavica ili pipeta u danu, eto, zaboli me srce pa poskrivečki ponekad, ali sve po pravilima sterilnosti, iskoristim pipetu onoliko puta koliko se ustvari može. Ježim se od jednokratnosti, to me podsjeća na mrtvačevu odjeću.
Što se samog grada tiče, on se nalazi u sjevernoj Njemačkoj. Odmah sam se pobojala velike hladnoće i da ću se morati oprostiti sa svim svojim turističkim porivima jer će snijeg ili barem kiša vrlo ustrajno braniti godišnje doba u kojem se nalazimo. Ipak nije tako, temperature su ugodne, a ima i sunca. Ipak, rekla bih da ovakav sjeverac nisam još nigdje osjetila (možda paralelu mogu povući jedino s košavom ili mojim kratkim posjetom Pragu u studenom prije par godina). Sada, dok pišem, trese prozorska okna i najavljuje oluju.
Hannover je pitomi grad od pola miliona stanovnika, divnih zgrada s pročeljima od fasadne cigle, predivnih kuća na dva kata slijepljenih jedna na drugu, svaka uredne fasade, čistih zavjesa na prozorima i uređenim vrtovima ispred ulaza; grad čije je srce zeleno, koji u samom svom centru ima šumu!, a nadalje vrtove, parkove i jezera ma-gdje god se okreneš. Ovdje biciklisti vode glavnu riječ i po pričama došljaka, njih se treba bojati više negoli samih vozača automobila. Ceste su široke, dobro označenih biciklističkih staza i pješačkih prijelaza. Hannover, razoren „tepih“ bombardiranjem u 2. svjetskom ratu (čemu svjedoče i dvije crkvene ruševine kao svjedoci ljudskog ludila), možda ne može ponuditi osobitu povijesnu arhitekturu, ali to pokriva drugim ljepotama. Većinu njih još nisam vidjela – čekam svog suputnika u avanturama, jer bez njegovog pogleda na grad niti moj nije potpun.
Dodala bih samo, da sam neki dan, već izluđena traganjem za bilo kakvim izvorom interneta, nabasala na uličicu crvenih svjetiljki. I dok sam ja mislila da se u izlozima prodaje seksi donje rublje na neobičnim, bucmastim i starijim lutkama, tete iza stakla su se počele smiješiti, a ja sam posramljena sklonila pogled shvativši...ipak, kut oka nije dao mira. Mlada crnkinja u fotelji u izlogu tipkala je na mobitel i čekala da koji željnik zaluta kraj njenog ureda, a ja sam eto smetena i šokirana zapravo htjela da besramno mogu stajati tamo, kuckati im o izloge i mahati, ma i popričati...da nije neke, eto, urođene sramote.
Toliko. Sad sam već dosta gladna. A htjela bih i da se oluja raspameti. Idem jesti kuhana jaja. Čitati „Idiota“. Uživati u...opala, skoro gotovom danu.
Pozdrav. Rica!

srijeda, 04.08.2021.

Luda i ponosna na to

Sve je nekako... za poludjeti - gadan tjedan, ma gadan mjesec. Prvo, ljeto mi se rasipa kao pijesak kroz prste. Traje još samo mjesec dana, a možda budemo mogli ukrasti i nešto malo od onog miholjskog ljeta koje je uvijek upitno jer jesen voli naglo ošamariti čovjeka, posebno ako joj se čini da ga je fjaka previše obuzela. Drugo, teže mi je nabrojati zdrave nego bolesne članove obitelji, svi se nešto pomamili da tko će u sitnije sate posjetiti hitni bolnički prijem. Da ne kažem da sam nakon tri godine veze napokon odlučila u solo vode, a onda na to sve se još pojavi i mladić koji me izbaci iz šina, samo što u tom „izbačenom“ vlaku nema mrtvih, već se sve duše probudile i uskomešale. Ah, da, ima još, stanice za pokus odlučile su „doći sebi“ baš sad kad idem na godišnji pa ću raditi još koji dan duže - i to ne bilo koje dane – petak i subotu, ali ću se zato tu istu subotu dobro zabaviti kad navečer izađem na svirku – sa sestrom koja je napokon došla u te godine da zajedno možemo piti (khm, mama oprosti). I još... planovi za godišnji su također propali (što mi nije toliko teško palo jer je moj fokus na osobi s kojom sam trebala poći, a nju ću vidjeti, a ne na samom izletu kojeg smo planirali). Ipak, znam koliko radimo i on i ja i žao mi je što živimo u zemlji u kojoj nemamo mogućnosti da se nagradimo više od malo bogatije večere i odlaska u susjedno mjesto.
Ne znam jesam li od svega toga luda ili ponosna (da, to je Ž. Joksimović za one kojima je fraza poznata), ali bit će ovo drugo jer sam i dalje nasmijana i imam volje da radim, plešem, volim. Ako pokus ispadne dobro bit će riješena još jedna mala znanstvena zagonetka, bit ću zadovoljna ja, ali i moji nadređeni. Prekinuta veza nije bauk kada nije valjana, to je samo prilika da moj bivši dečko i ja nađemo ljude za koje neće biti izvjesno da će se jednog dana rastati zbog „nepomirljivih razlika“. Osim toga (znam da je smiješno), ali opet ima nade da se udam jer sam se zadnje tri godine pokušavala miriti s tim da neću (a ja baš hoću i tako će biti !). Osim toga, zaljubljena sam, onako dječje, nevino, veselo, uzbuđeno, zbunjeno i nije me sramota reći Članovi obitelji su ovu noć ipak svi u svojim posteljama (osim bake, ali i ona će u petak kući), tako da je sve dobro i pod kontrolom. Ljeto još traje, a jesen i nije tako loša jer ću ove jeseni napuniti 27., a seka 18 godina. To znači da ću se prikrpati njezinoj zabavi punoljetnosti, a svi njeni prijatelji postat će tu večer i moji, samo što će mi govoriti „Vi“ i ja ću se kao puran šetati okolo uzdignute glave kao posebno poštovana gospoja.
Počeo je i godišnji, kuća mi je relativno čista i uredna, imam svo vrijeme svijeta (č. 2 tjedna) da ga organiziram baš po svome i zapravo ovaj tekst završavam zadovoljna – dok gledam kako su mi mladi gosti (seka i možda budući šogor) nahranjeni, pribor za sutrašnje kostrenjansko (kostrenjsko/kostrensko?) kupanje uredno spremljeno, odjeća za posao ispeglana, podovi usisani, volja za pisanjem i čitanjem na razini i sve je nekako... na ponos.

utorak, 06.07.2021.

PONEŠTO O ŠILJI I KAKO SE SAMO NAŠAO U MOJIM SVAKODNEVNIM MISLIMA

Volim domaću filmografiju. Odmah, jer u takvom podneblju živim, gdje se valja opravdati i/ili objasniti takav osjetljiv pojam - „domaće“, bar što se filma, knjige i glazbe tiče, smatram sve ono što mogu razumjeti. Ne, ne želim ulaziti u polemike je li objektivno srpski film ili makedonska pjesma „domaća“, jer mojoj je duši domaća, kao kolijevka, stoga od toga, sa mnom, ne možete u daljnja razglabanja.
Nedavno sam završila gledanje serije „Sivi dom“ (koje bi se starije čitateljstvo moglo sjetiti) i baš kao i djevojke osamdesetih zaljubila sam se Dragoljuba zvanog Šilja. Neprikosnoveno, cijela serija je izvanredna, no moje su oči, a i moje srce, ipak nestrpljivo čekali svaku novu scenu s tim crnim, šarmantnim, šutljivim pacifistom kojeg je sjajno (ajd' što kažem ja, ali kaže to i kritika) odigrao Žarko Laušević. Tako, dirnuta serijom, ozlojeđena i anksiozna zbog njenog kraja (kao što budem nakon svake serije koja me takne u žicu), danima sam tražila intervjue, anegdote, snimke sa snimanja, a naučila sam napamet i onu „Sve što želim u ovom trenutku“.
Kako mi se lik Šilje najviše dopao, poželjela sam pogledati još koji film s istim glumcem. U početku, bilo je to iz strasnih pobuda – čovjek je jednostavno savršeno izgledao i zračio neupitnim seksipilom. Onda sam, kopajući malo po Lauševoj biografiji, saznala da on nije samo lijep, zgodan, talentiran i naočit, već mnogo više. Uz tragediju, koja je nažalost nezaobilazna i nametljiva, saznala sam da je čovjek, osim glumačke aktivnosti, divan pisac, sjajan recitator, kvalitetan slikar. Njegov život je poput mozaika za kojeg ne možete sasvim sigurno reći dominira li sivim tonovima ili duginim nijansama. Sve me je više dojmio – vanjskoj ljepoti mladosti, pa čak i neizmjernoj šarmantnosti sada već zrelog gospodina, očitovala mi se ljepota njegova bića kroz neke druge stvari.
Počela sam čitati njegovu prvu knjigu („Godina prođe, dan nikad“) – dnevničke zapise (iako knjiga nije posve u obliku dnevnika) iz zatvora u Spužu, suđenja za dvostruko ubojstvo, o ljubavi prema bratu i obitelji te o samorefleksiji čovjeka koji je te '93. osvojio Ćele-kulu, nagradu za najboljeg jugoslavenskog glumca otprilike u isto vrijeme kada se po novinama pisalo da je „mrtav čovjek“. Ono što posebno cijenim jest da takvu priču priča izvrstan pisac i još bolji samoanalitičar i samokritičar, čovjek koji gotovo na svakoj stranici ima snage da te nasmije iako kroz cijelu knjigu želiš plakati – a što život i je nego „ bil' se smija ili plaka' “.
Osim knjige (a ima ih još tri ako se ne varam!), na Youtube-u preslušavam i slabašnu ponudu njegovih recitacija, slušam i intervjue, gledam promocije njegovih knjiga i predstava. Kako sam ga nedavno otkrila, tek sam krenula roniti u more njegovih glumačkih ekspedicija i upravo gledam film „Šmeker“ iz 1986. godine. Spremam se gledati i „Kalkanske krugove“, seriju objavljenu ove godine, u čijim sam isječcima vidjela da Lauš razvaljuje. Da, nakon svega, ovaj čovjek se vratio, da nanovo, svojom pojavom, obogati kazališni i filmski svijet, što me čini neizmjerno sretnom i Bogu zahvalnom. Ubrzo kanim na put u Srbiju, a jedna od želja mi je da ga gledam na kazališnim daskama. I bit će tako ako u to vrijeme bude igrao predstavu.
Što reći za kraj – da sam čovjeka digla u nebesa (gledam po pridjevima kojim sam ga krasila), da me puca nevjerojatna ljubav i nadahnuće, da već dugo nisam našla nekoga tko me je tako duboko dirnuo i čiji umjetnički rad iskreno i posve želi upoznati. Jednom me je jedan mladić naučio slušati i iz toga učiti, ali i uživati u tuđem tonu glasa, ritmici izgovorenih riječi i mudrosti istih. „Slušaj kako lijepo priča“, govorio bi. Slušam, gledam, upijam – od čovjeka od krvi i mesa, čovjeka našeg kraja, čovjeka grešnog s Božanskim darom, čovjeka nevjerojatno skromnog, tihog i nježnog. I dok mladost ne krasi poniznost i mudrost, bar od ovakvih ljudi učim kako da jednog dana takva postanem. Žarko, hvala ti što postojiš!

petak, 25.06.2021.

Ako izgovorim ljubav

Iako se naredne ljubavi poklapaju s dobom sazrijevanja pa ih se lako može nazvati kemijskim klišejima, ja ću se za njihov status iskrenih emocionalnih epizoda uvijek boriti na prvoj crti. Upravo ovim tekstom i jesam pročistila one koji su mi uistinu značili i one koji su bili (samo) adolescentski uzdasi.
Jedan od mojih prvih mladenačkih noćnih izlazaka donio mi je nešto u što nikako ne bih vjerovala da mi se samoj nije dogodilo – ljubav na prvi pogled. Bio je nekakav interni, gradski festival bluesa i jazza gdje su, među ostalima, nastupila tri mladića sa svojim rock bendom. O njima se među mojim ženskim društvom uvelike šuškalo, no meni je bilo prvi put da za njih čujem i da ih uopće gledam. Kada su zavibrirali prvi trzaji električne gitare, pogledala sam u smjeru tog zvuka, a Amorova strjelica pogodilo me ravno u glavu. Da, u glavu, jer su mi se pred očima počela nakupljati ružičasta srca i lelujati do koljena koja su zaklecala sekundu kasnije. Crnokoso, tamnooko stvorenje u traperu, toliko uživljeno u emociju pjesme, biće koje me je patilo naredne dvije godine, on, koji mi i dan danas predstavlja divnu uspomenu, stajao je na bini ispred mene. Mi smo od tada razmijenili jedva tridesetak riječi (i to ne sve niti uživo); malo je taj „obadivo“ za mene, ali iščekivanje njegove pojave u „našem“ kafiću i suludo vozikanje kroz njegovo selo na biciklu jedne su od najslađih uspomena iz srednjoškolskih dana. Još uvijek čuvam potpise tih „tamburaša“ na jednom papiriću (među kojima je i njegov) kao autograme vrijednije od svih imena ovoga svijeta.
Daleko od očiju, daleko od srca. Nestade gitarista, ugasio se i „naš“ kafić, a u moj je život ušetao netko tko je, zapravo, već dvije godine sa mnom dijelio školske probleme, samo smo se tek s trećim razredom srednje škole i zbližili. Postali smo najbolji prijatelji, a nada se u meni konstantno podgrijavala. Sve sam krivo tumačila, pa sam na kraju i „prokuhala“. Tako je i puklo. Da sam tada imala ovu pamet (ah, ta stara dobra izreka), nikada se ne bih zagledala u nekoga čiji se životni stil, uvjerenja i misli vodilje toliko razlikuju od mojih. Na kraju, možda zbog toga danas više i nismo u kontaktu.
S odlaskom na fakultet sam shvatila da ja i nisam toliko nevidljiva. Počela su udvaranja, dodvoravanja, ponude. Bilo je tu finih momaka, poštenih, vrijednih i pametnih – no ja sam izabrala onoga koji je – pazite sada – izgledao zločesto (iznenađeni?). Gušter na ramenu, tetovaže, pirsinzi, frizura; dovoljno je reći da se mom ocu odmah smračilo. Ekstravagantni izgled nosio je sa sobom i pomaknuto ponašanje. Lepeza emocija kojom me taj dečko „hladio“ me na kraju i otpuhala.
Još uvijek sam čekala da me netko zapravo zavoli, zaželi, pokloni mi svoje povjerenje i iskrenu, čistu emociju; ma, željela sam napokon vidjeti kako je biti nečija priznata djevojka! Onda sam sjela u Taj Vlak. Koji me je vrag tjerao da sjednem u onaj kupe i čije grijehe ispaštam, još se uvijek pitam? Šta se dogodilo s mojom prvom vezom ne znam vam reći. Dočekala sam ju strašljiva, u njoj se nisam snašla, a onda se pretvorila u nešto sasvim suprotno njegovu imenu. Rođena je nedavno jedna stvar koja tekstom nije mogla bolje upiknuti: „Kišo, ruke ti pune posla – ako mu oprostim šta će ostat, kako ću sebi prid oči izać'? Tugo, nemoj, nemoj me nać'…“

nedjelja, 13.06.2021.

Svaka Klinka MalA...

U sljedeća dva teksta moram vrlo oprezno plivati. Njima se prisjećam vlastite prošlosti, u poglavljima, rascjepkanim po momcima u koje sam bila zaljubljena i koji su me manje ili više nečemu naučili, koji su dali svoj doprinos bilo time što su se samo pojavljivali svaki vikend u istom kafiću, a ja sam ih samo izdaleka željela, ili da su bili konkretan i jasan, uhvatljiv dio moga života. Oprezna i s poštovanjem pristupam ovoj temi jer danas imam dečka za kojeg mi nije ni u peti da ga ozlojedim (hvala Bogu, on je zbilja razuman čovjek), ali niti prozivati ili vrijeđati one koji se spominju u tekstu. Profiltrirat ću samo lijepe uspomene, a one ružne, ako se baš budu otimale u tome da se obnaže pred vama, prikazati najnježnije moguće.
Kada se zaljubim onda je to vrlo čvrsto, kameno i, ponekad najgore od svega, dugoročno. To dugoročno me je koštalo moga srca kada me u srednjoj školi gotovo nitko nije gledao ili kada bi nekoga trebala preboljeti puno brže nego što sam uspijevala. S druge strane, to je i sjajna osobina jer zaljubljena žena ne pušta lako, ne dopušta samo tako razlaze i raspade i bori se do kraja.
Moja prva simpatija, danas vrlo zgodan i lijep muškarac, bila je u vrtiću. Ja sam se njemu, također, sviđala. Ne mogu u sjećanje vratiti tu dječju zaljubljenost, što mi je žao jer bih voljela znati u što se točno četverogodišnje dijete zaljubi?! Jesu li mi se svidjele njegove lijepe plave oči ili me oduševljavao majstorijama od lego kockica? Na žalost, toga se više ne sjećam, ali se sjećam onog srama kad bi mi mama zapjevala „Da me 'oće…“. Ne smijem dalje
U nižim razredima osnovne škole vjerojatno sam doživjela najneviniju, najčišću i najvjerniju malu ljubav. Nikada nitko do tada i od tada nije držao moju sliku iznad svoga kreveta kako bi me pogledao prije spavanja i nakon buđenja. Zato mi i nije žao što sam se za tog dečka i udala. Da, udala! Baš onako kao što su se trebali vjenčati Draga i Pero u „Vlaku u snijegu“. Imala sam bijelu haljinu koja je zapravo bila prvopričesna. Razred se pretvorio u barjaktara, kumove, roditelje, svećenika, svirače. Ponosni i glasni, defilirali smo kroz kvart kao pravi svatovi. Bili smo uzajamno zaljubljeni, ja – sitna vrtirepka i on-krupni nogometaš i s takvom smo lakoćom i tek s malo crvenila u obrazima razmijenili prstenje. Danas je taj mladić sjajan čovjek, vjeran nogometu, ima djevojku i završen fakultet i gradi sretnu i stabilnu budućnost. Pri susretu s njegovom mamom popričam i šaljem mu pozdrave, jer, eto, ne mogu dopustiti da zaboravi svoju prvu suprugu.
Onda su nas razdvojili, krenuli smo u različite razrede i u suprotne smjene. Vrlo brzo sam se zaljubila u jednog visokog i mršavog dečka, pa sam zatražila razvod. I dok smo moj bivši suprug i ja potpisali dokument shvaćajući da je suprotna smjena nepremostiva granica, moja prijateljica nije imala te sreće. I ona se bila udala onaj dan kad i ja, no njen ju suprug nije želio razriješiti dužnosti braka. Ali kad imaš 12 godina, samo isplaziš jezik bivšem mužu i odeš za drugim. Eh, ona je s tim drugim imala sreće. Ja nisam. Taj moj drugi…svaki put kad bi se nasmijao, oči bi mu se nekako stisnule i to me je obaralo s nogu. Bio je smiren i dobar dečko. Najdraže od svega bih mi bilo kad bi nas učiteljica stavila zajedno u klupu. Često bi mi prstima micao kosu koja bi mi padala preko lica dok sam zadubljeno pisala u bilježnicu, a on bi pokušao kroz crne kovrče prepisati tekst. Kad se samo sjetim onih trnaca. Ah, te slatke male geste…
Međutim nikako ga nisam zanimala kao djevojka, ali bili smo dobri prijatelji. Zvao me je na rođendane dok neke djevojčice nije pa sam ipak bila sretna. Onda je moje uporno srce diglo ruke nakon dvije i pol godine. U tome je puno pomogao autobus Virovitica – „šifrirano selo“. Suprotna smjena susretala se s našom pri razmjeni samih smjena, i to je bilo vrijeme kad smo češće viđali djecu iz okolnih sela koja su dolazila ranije i odlazila kasnije zbog školskog prijevoza. Ne mogu se sjetiti gdje sam ga točno prvi put ugledala, ali se sasvim živo mogu sjetiti kako su mi se misli pretvorili u njegovo ime, a dani u gledanje kroz prozor. Na jednom izletu, a izleti su bili jedino vrijeme kad sam u njegovoj blizini mogla biti dulje od 5 minuta razmjene smjena pred školom, moja mama je nekako nespretno, pred cijelim busom, na mikrofon javno obznanila moje do tada tajne simpatije prema njemu. Bio je sraman i ovim je postupkom svaka nada pala u vodu. Pomislila sam, do sada bi me pogledao barem slučajno, a sada me više neće pogledati niti tako.
On je bio zadnja bezbrižna i bestežinska ljubav. Nakon njega krenula je srednja škola, a moje su ljubavne patnje počele biti teatralnije, veće, bolnije, hranjene knjigom i filmom u kojem su veze bile ili savršene ili tragične. Ulazila sam u razdoblje u kojem mi se stav pretvorio u „ili me uzmi ili me ubij.“ No, to je priča za drugi put. Priča pri kojoj ću se susresti s jednim od najsnažnijih emocijama s kojima sam se ikada do tada susretala. Stoga, kako bih ostala u ovom nevinom, ružičasto obojanom raspoloženju, pozdravljam Vas…

Rica

petak, 16.04.2021.

Kako nahraniti M.?

Još jedan tekst moje mame kao odgovor na niže postavljenu temu problema s prehranom. Kako je to biti majka vječito pothranjenom djetetu - slijedi naniže...

Na post o mačku, morala sam reagirati – izazvalo me!
No, ovaj put sam pozvana ispričati priču iz svoga kuta, ali sam se uhvatila da odgađam, ne da mi se, ne stignem … a zapravo se ne želim sjećati, a kamoli o tome pisati. Tko se uopće želi podsjećati na traumu i stres, a upravo takvi su bili moji pokušaji da nahranim vlastito dijete. Radije bih bila ponovno dvanaest sati rađala i prolazila kroz strašne mastitise nego se svakodnevno, po nekoliko puta suočavala s čvrsto zatvorenim ustima i uplakanim očima.
Rođena je malena, kao da je i u trbuhu odbijala hranu. Nije imala snage izvući mlijeko iz mojih grudi pa sam se izdajala do iznemoglosti i svaka dva sata ju njime hranila. Naravno da je bilo nemoguće izdržati dulje od par mjeseci, barem meni koja sam se borila sa upalama dojki, praćenim opasno visokim temperaturama. Odustala sam, razočarana u sebe, razočarana u nju dok su me bližnji i brižni prozivali i uvjeravali da trebam biti ustrajna, uporna, izdržljiva … i sve to uz dijete koje baš i ne spava. O drugim obvezama mlade supruge i majke ne treba niti govoriti jer ovo nije priča o meni. Pametnom dosta.
Ništa bolje nije prihvatila ni zamjensko mlijeko, ni kašice, ni kruću hranu … jela je jako malo i jako sporo, tako da mi se ponekad činilo da je cijeli dan zapravo jedan duuuugi obrok. Bilo nam je toliko teško da smo muž i ja, oko toga čiji je red za hranjenje, vodili ozbiljne pregovore. Na kraju bismo je hranili oboje – jedno joj je pokušalo ugurati žlicu hrane u usta, a drugo je izvodilo igrokaz, samo da odvratimo pažnju od mrske joj radnje. Diplomirali smo na igrokazima, a bome i na dekoriranju tanjura hranom. Koliko puta su samo djeca iz susjedstva bila nahranjena, ne bi li naše dijete barem nešto pojelo u društvu. Obično bi pojeli i njezino. A ja sam ih oduševljeno gledala, Bože kako samo normalno jedu, i rastu, i rumene se … i bila sve očajnija.
U isto vrijeme je trajala i „faza čekanja“ – bude ona jela kad prohoda, ma dok krene u vrtić sigurno, u školi će hranu shvatiti ozbiljnije, pubertet će joj otvoriti apetit … i tako unedogled, do dan-danas. Najsitnija u rodilištu, najsitnija u vrtiću, najsitnija u školi, najsitnija na faksu, najsitnija na poslu – hranite li vi to vaše dijete ili joj sve pojedete (mi smo debeli), bezbroj puta smo kroz šalu upitani. I što reći ljudima?! Da idu u vražju mater …
S vremena na vrijeme bismo posustajali i bili sigurni da dijete ima neki problem kojega nismo prepoznali; fizički, psihički … nismo znali. Tada bismo bjesomučno obilazili liječnike, sve dok nam jedan u Klaićevoj nije rekao da od zdravoga pravimo bolesno dijete, da moramo prihvatiti da je ona naprosto takva i da dok je zdrava ne dramimo. Ali to dijete ne jede, iako je zdravo kako će i do kada tako ostati – upomoć! Nikad nitko zapravo nije čuo što govorimo i s čim se borimo! Izmrcvareni s vječnim pitanjem – kako nahraniti M.? - nikada nismo došli do odgovora, nikad doskočili njezinom otporu, nikad pronašli način da joj omilimo hranu …
Danas sama sa sobom vodi iste bitke koje smo zajedno gubili. Zasigurno još i teže jer sada valja planirati obroke, kupiti namirnice, pripremiti jelo. Ma i da naruči restoransku hranu upitne kvalitete – nema veze, mater i ćaća zadovoljni jer mala je ipak nešto pojela.

utorak, 16.03.2021.

Poremećaj prehrane - „come on skinny love“

Večeras pišem o nešto ozbiljnijoj temi, poremećaju prehrane. No neću joj pristupiti nimalo udžbenički, teoretski jer moj se poremećaj prehrane još nije ukoričio niti u jednu knjigu, niti u jednu liječničku jasnu dijagnozu.
Imam 163 cm i trenutno se vrtim oko 43 kilograma. Oduvijek sam mršava. Oduvijek pothranjena, slaba, blijeda, hladna, s niskim tlakom. Od prije malo više od deset godine s konstantnim bolovima negdje u probavnom putu, toj autocesti gdje su nesreće konstantne, ali hvala Bogu još uvijek bez smrtnih ishoda.
Rodila sam se sitna, i od samog početka pokazivala sam nezainteresiranost za hranu. Sisati nisam htjela, mama i tata su se brinuli jer nisu mogli nahraniti vlastito dijete. Kad su me počeli hraniti kašicama, na glavu su stavljali kutije, a onda ih micali s lica i kreveljili se kako bih se ja nasmijala, a oni mi gurnuli žlicu kašice u usta. Do dana današnjeg, da uz sebe nemam dečka koji kuha, ja bih jela minimalno, tek toliko da utažim glad koja bi me prije toga satima mučila.
Da razjasnimo – nemam anoreksiju niti bulimiju. Potpuno sam svjesna da sam mršava, smetaju mi moja ispala rebra, kralježnica i ključne kosti, smeta mi što imam upalo lice i nemam nikakve grudi, no ne smeta mi toliko da se „trgnem“. Kada bih mogla ovog trena dobiti 10 kila, stisnula bih zeleno dugme potvrde. Međutim, kako se tih 10 kila mora dobiti nikako drukčije nego kroz vježbu i hranu, tu stajem, tu se zapravo povlačim i dižem ruke.
Moj osjećaj prema hrani je uglavnom indiferentan. Nemam apetit, nisam sladokusac i ne privlači me miris niti okus hrane. Hrana - razmišljanje o njoj, njena kupovina, a posebno njeno spravljanje stvaraju u meni neki otpor. Meni je jesti DOSADNO. To je ključna stvar. Ja se naživciram kada postanem gladna i kada svoje vrijeme trebam „gubiti“ na obrok. Bit ću prvi potpisnik kada se na tržištu pojave tablete koje nose svojih dnevnih 2000 kalorija, zajedno sa svim vitaminima i mineralima i kada ću iz kuće na ulicu, uz svečani zvuk nekog puhačkog glazbala, moći izbaciti frižider. Ovaj osjećaj je začarani krug; moj otpor prema hrani u meni budi jad, a taj jad još veći inat i nezainteresiranost. Više mi se ne da, više kao da nemam snage u sebi tražiti malo volje da počnem planski jesti, vježbati i napokon dobivati kile.
Na sve to, s vremenom su se počeli pojavljivati i bolovi u želudcu, pa u crijevima i danas se tu ima još štošta dodati, no doktori nemaju ideju, pa samo nabrajaju: psihosomatika, malnutracija, osjetljivost crijeva... Rješenje svega toga je prvenstveno pratiti svoje tijelo i prilagođavati prehranu zahtjevima vlastitog organizma. Kada osobi koja o hrani previše ne misli, a kamoli priča ili o njoj istražuje, kažete da se pozabavi jelovnikom, dobit ćete...pa...nećete dobiti ništa. Uglavnom samo kukanje kako joj i dalje nije dobro.
Hvala dragome Bogu, u svemu ovome ja radim i po 14h dnevno, dobar sam radnik i student, a zdravija sam i od uhranjenih i od uvježbanih. Kad sam zadnji put imala temperaturu ne znam, kad sam zadnji put ostala slomljena ležati u krevetu pod gripom, nemam pojma, guram i živim s tih svojih jedva prikupljenih 43 zapravo vrlo dobro. Ipak, svjesna sam da svaka moja stanica žudi za energijom, žudi za tim još jednim obrokom, tim još jednim zalogajem pa se nadam da će se s vremenom i u mojoj glavi nešto dogoditi da pobijedim u ovoj bitci svih bitaka.
Hoćemo li hrana i ja postati prijatelji? Hoće li mi tanjur napokon ostajati prazan? Hoće li mi ikada dječji meni postati premalo? Hoće li mi ikada itko reći: „Pa ti si se malo popravila!“ Tko zna...možda da se ja ipak nastavim nadati kalorijskim tabletama :D

Zdravo,
Rica

<	srpanj, 2023
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Srpanj 2023 (1)
Srpanj 2022 (1)
Svibanj 2022 (1)
Veljača 2022 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (3)
Siječanj 2021 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Sijedi pramen je blog sasvim tipične mlade osobe srednjih dvadesetih. Tematika je raznolika, a postovi dolaze u obliku spontanih misli i bez prevelike obrade. Radujem se svakom novom čitatelju.
Lijepo vas pozdravljam i dobrodošli.
Magdalena

Linkovi