Još jedan tekst moje mame kao odgovor na niže postavljenu temu problema s prehranom. Kako je to biti majka vječito pothranjenom djetetu - slijedi naniže...
Na post o mačku, morala sam reagirati – izazvalo me!
No, ovaj put sam pozvana ispričati priču iz svoga kuta, ali sam se uhvatila da odgađam, ne da mi se, ne stignem … a zapravo se ne želim sjećati, a kamoli o tome pisati. Tko se uopće želi podsjećati na traumu i stres, a upravo takvi su bili moji pokušaji da nahranim vlastito dijete. Radije bih bila ponovno dvanaest sati rađala i prolazila kroz strašne mastitise nego se svakodnevno, po nekoliko puta suočavala s čvrsto zatvorenim ustima i uplakanim očima.
Rođena je malena, kao da je i u trbuhu odbijala hranu. Nije imala snage izvući mlijeko iz mojih grudi pa sam se izdajala do iznemoglosti i svaka dva sata ju njime hranila. Naravno da je bilo nemoguće izdržati dulje od par mjeseci, barem meni koja sam se borila sa upalama dojki, praćenim opasno visokim temperaturama. Odustala sam, razočarana u sebe, razočarana u nju dok su me bližnji i brižni prozivali i uvjeravali da trebam biti ustrajna, uporna, izdržljiva … i sve to uz dijete koje baš i ne spava. O drugim obvezama mlade supruge i majke ne treba niti govoriti jer ovo nije priča o meni. Pametnom dosta.
Ništa bolje nije prihvatila ni zamjensko mlijeko, ni kašice, ni kruću hranu … jela je jako malo i jako sporo, tako da mi se ponekad činilo da je cijeli dan zapravo jedan duuuugi obrok. Bilo nam je toliko teško da smo muž i ja, oko toga čiji je red za hranjenje, vodili ozbiljne pregovore. Na kraju bismo je hranili oboje – jedno joj je pokušalo ugurati žlicu hrane u usta, a drugo je izvodilo igrokaz, samo da odvratimo pažnju od mrske joj radnje. Diplomirali smo na igrokazima, a bome i na dekoriranju tanjura hranom. Koliko puta su samo djeca iz susjedstva bila nahranjena, ne bi li naše dijete barem nešto pojelo u društvu. Obično bi pojeli i njezino. A ja sam ih oduševljeno gledala, Bože kako samo normalno jedu, i rastu, i rumene se … i bila sve očajnija.
U isto vrijeme je trajala i „faza čekanja“ – bude ona jela kad prohoda, ma dok krene u vrtić sigurno, u školi će hranu shvatiti ozbiljnije, pubertet će joj otvoriti apetit … i tako unedogled, do dan-danas. Najsitnija u rodilištu, najsitnija u vrtiću, najsitnija u školi, najsitnija na faksu, najsitnija na poslu – hranite li vi to vaše dijete ili joj sve pojedete (mi smo debeli), bezbroj puta smo kroz šalu upitani. I što reći ljudima?! Da idu u vražju mater …
S vremena na vrijeme bismo posustajali i bili sigurni da dijete ima neki problem kojega nismo prepoznali; fizički, psihički … nismo znali. Tada bismo bjesomučno obilazili liječnike, sve dok nam jedan u Klaićevoj nije rekao da od zdravoga pravimo bolesno dijete, da moramo prihvatiti da je ona naprosto takva i da dok je zdrava ne dramimo. Ali to dijete ne jede, iako je zdravo kako će i do kada tako ostati – upomoć! Nikad nitko zapravo nije čuo što govorimo i s čim se borimo! Izmrcvareni s vječnim pitanjem – kako nahraniti M.? - nikada nismo došli do odgovora, nikad doskočili njezinom otporu, nikad pronašli način da joj omilimo hranu …
Danas sama sa sobom vodi iste bitke koje smo zajedno gubili. Zasigurno još i teže jer sada valja planirati obroke, kupiti namirnice, pripremiti jelo. Ma i da naruči restoransku hranu upitne kvalitete – nema veze, mater i ćaća zadovoljni jer mala je ipak nešto pojela.
Post je objavljen 16.04.2021. u 14:03 sati.