Marketing
PONEŠTO O ŠILJI I KAKO SE SAMO NAŠAO U MOJIM SVAKODNEVNIM MISLIMA
Volim domaću filmografiju. Odmah, jer u takvom podneblju živim, gdje se valja opravdati i/ili objasniti takav osjetljiv pojam - „domaće“, bar što se filma, knjige i glazbe tiče, smatram sve ono što mogu razumjeti. Ne, ne želim ulaziti u polemike je li objektivno srpski film ili makedonska pjesma „domaća“, jer mojoj je duši domaća, kao kolijevka, stoga od toga, sa mnom, ne možete u daljnja razglabanja.
Nedavno sam završila gledanje serije „Sivi dom“ (koje bi se starije čitateljstvo moglo sjetiti) i baš kao i djevojke osamdesetih zaljubila sam se Dragoljuba zvanog Šilja. Neprikosnoveno, cijela serija je izvanredna, no moje su oči, a i moje srce, ipak nestrpljivo čekali svaku novu scenu s tim crnim, šarmantnim, šutljivim pacifistom kojeg je sjajno (ajd' što kažem ja, ali kaže to i kritika) odigrao Žarko Laušević. Tako, dirnuta serijom, ozlojeđena i anksiozna zbog njenog kraja (kao što budem nakon svake serije koja me takne u žicu), danima sam tražila intervjue, anegdote, snimke sa snimanja, a naučila sam napamet i onu „Sve što želim u ovom trenutku“.
Kako mi se lik Šilje najviše dopao, poželjela sam pogledati još koji film s istim glumcem. U početku, bilo je to iz strasnih pobuda – čovjek je jednostavno savršeno izgledao i zračio neupitnim seksipilom. Onda sam, kopajući malo po Lauševoj biografiji, saznala da on nije samo lijep, zgodan, talentiran i naočit, već mnogo više. Uz tragediju, koja je nažalost nezaobilazna i nametljiva, saznala sam da je čovjek, osim glumačke aktivnosti, divan pisac, sjajan recitator, kvalitetan slikar. Njegov život je poput mozaika za kojeg ne možete sasvim sigurno reći dominira li sivim tonovima ili duginim nijansama. Sve me je više dojmio – vanjskoj ljepoti mladosti, pa čak i neizmjernoj šarmantnosti sada već zrelog gospodina, očitovala mi se ljepota njegova bića kroz neke druge stvari.
Počela sam čitati njegovu prvu knjigu („Godina prođe, dan nikad“) – dnevničke zapise (iako knjiga nije posve u obliku dnevnika) iz zatvora u Spužu, suđenja za dvostruko ubojstvo, o ljubavi prema bratu i obitelji te o samorefleksiji čovjeka koji je te '93. osvojio Ćele-kulu, nagradu za najboljeg jugoslavenskog glumca otprilike u isto vrijeme kada se po novinama pisalo da je „mrtav čovjek“. Ono što posebno cijenim jest da takvu priču priča izvrstan pisac i još bolji samoanalitičar i samokritičar, čovjek koji gotovo na svakoj stranici ima snage da te nasmije iako kroz cijelu knjigu želiš plakati – a što život i je nego „ bil' se smija ili plaka' “.
Osim knjige (a ima ih još tri ako se ne varam!), na Youtube-u preslušavam i slabašnu ponudu njegovih recitacija, slušam i intervjue, gledam promocije njegovih knjiga i predstava. Kako sam ga nedavno otkrila, tek sam krenula roniti u more njegovih glumačkih ekspedicija i upravo gledam film „Šmeker“ iz 1986. godine. Spremam se gledati i „Kalkanske krugove“, seriju objavljenu ove godine, u čijim sam isječcima vidjela da Lauš razvaljuje. Da, nakon svega, ovaj čovjek se vratio, da nanovo, svojom pojavom, obogati kazališni i filmski svijet, što me čini neizmjerno sretnom i Bogu zahvalnom. Ubrzo kanim na put u Srbiju, a jedna od želja mi je da ga gledam na kazališnim daskama. I bit će tako ako u to vrijeme bude igrao predstavu.
Što reći za kraj – da sam čovjeka digla u nebesa (gledam po pridjevima kojim sam ga krasila), da me puca nevjerojatna ljubav i nadahnuće, da već dugo nisam našla nekoga tko me je tako duboko dirnuo i čiji umjetnički rad iskreno i posve želi upoznati. Jednom me je jedan mladić naučio slušati i iz toga učiti, ali i uživati u tuđem tonu glasa, ritmici izgovorenih riječi i mudrosti istih. „Slušaj kako lijepo priča“, govorio bi. Slušam, gledam, upijam – od čovjeka od krvi i mesa, čovjeka našeg kraja, čovjeka grešnog s Božanskim darom, čovjeka nevjerojatno skromnog, tihog i nježnog. I dok mladost ne krasi poniznost i mudrost, bar od ovakvih ljudi učim kako da jednog dana takva postanem. Žarko, hvala ti što postojiš!
Post je objavljen 06.07.2021. u 12:45 sati.