Sijedi pramen https://blog.dnevnik.hr/sijedipramen

ponedjeljak, 09.05.2022.

U Kuke pa u Prerade ("dobro jutro, šinjorine")...

…vrlo smo brzo naučile da je to interni plan noćnog izlaska u Splitu. Prije Kuke, dodala bih, prvo valja u Basketa ili Flag-a; možda na Rivu pa u Dioklecijana u Bili San po najbolji sladoled u gradu ili jednostavno po bocu vina pa na Matejušku.
Još prije par mjeseci Jele, Lea i ja smo odlučile da ćemo na godišnji odmor u Split. Odluka je bila brza i jednoglasna - s Dalmacijom se ne može pogriješiti: dobra klima, klopa i zabava i - ono što je nekako presudilo -po našem skromnom mišljenju, najzgodniji momci u cijeloj Hrvatskoj.
Negdje usputno, tijekom planiranja puta, izgubili smo Leu; kaže, ići će s nama idući put. Jele i ja se nismo dale omesti - prvotni datum za kojeg smo uzele godišnji se izjalovio jer sam tada morala poslom na edukaciju. Ispalo je da je edukacija baš u Splitu, pa je Jela pomaknula svoj dolazak za tjedan kasnije. Nju je, pak, taj tjedan „kačila“ nastava, no uspjela je riješiti situaciju pa je putovanje ipak ostvareno. „Idemo – kako god!“, zainatile smo se. Godišnji odmor bio nam je prijeko potreban.
Prvi tjedan u Splitu bio je, kao što sam i napisala, poslovne prirode. Vrzmala sam se uglavnom na području Splita 3 i Trstenika; oko Medicinskog fakulteta (i po njemu) i hotela u kojem sam odsjela. Kolega i ja smo doduše prošetali uz more od Žnjana do Bačvica te nešto malo po Rivi i Palači, no sve je to bilo nekako usputno i brzo. Tečaj na kojem smo bili uz sebe je imao pridjev „intenzivni“, stoga nismo imali previše vremena za razgledavanje. Ono što moram reći jesu sve pohvale hotelu Ora gdje se nisam osjećala samo gošćom, već i kraljicom. Doručak je bio vrhunski, što okusom, što dekoracijom, s izborom pića i jela kakve sam vidjela samo na televiziji kada bi se prikazivalo današnje viđenje grčke gozbe na Olimpu. U sobi širok i kvalitetan krevet, veliki televizor; kupaonica s kadom, dobrim osvjetljenjem nad ogledalom; simpatično i susretljivo osoblje. Jednostavno, raj! Kako sam se osjećala kraljevski, tako sam se i ponašala. Ujutro bih se digla ranije (što je netipično za me) da bih se našminkala i obukla kombinaciju koju sam još doma pripremila za svaki dan u tjednu. Željela sam svaki svoj splitski dan izgledati najbolje što mogu.
U petak, sa završetkom tečaja, preselila sam se u apartman blizu Đardina. Popodne je iz Rijeke, nakon 7 sati vožnje, došla Jela. Premorena, ispuhana neumoljivom klimom koja joj je samo pogoršala kašalj, zbunjena, zakoračila je u ljetni Split u svojoj zimskoj jakni! Ona je, kao i ja, u planu imala višesatno sređivanje za lude noćne provode, stoga je ponijela hrpu prtljage uz komentar „da mora kupiti veći kofer, jer je ovaj premalen“. Znate već ta ženska mjerila kofera, pa smo se mi, neovisno o „malom koferu“ iskilavile kao dvije tegleće mazge do smještaja, a tamo, od velikih, pustih želja i planova - zalegle u krevet. Možda nas toliko nisu stegle godine koliko strog i discipliniran stil života pa smo odučene od bezgraničnog ludovanja s tek nekoliko sati sna (što se na kraju ipak i dogodilo pa smo zato sada bolesne i kašljemo u zboru, a ja bome ne mogu niti govoriti).
S Jelinim dolaskom, prvi smo vikend odmah zaružile do jutra. Jelena je, naravno, susretala pristojne i kulturne momke koji su joj se sutradan javljali s pozivima na večere i kave, dok sam ja (oh, tako očekivano) plesala s barabama nemoralnih ponuda. Kako zračiš, tako privlačiš :D Bilo nam je vrhunski – opile smo se od nekog vina kojeg sam „slučajno kupila“ za 200 kn (a onda molila Jelenu da plati, jer ja nikad nemam gotovine), isplesale se i napjevale u Kuki uz hitove koji si smiksani prije tko zna koliko i pitanje je mijenjaju li se uopće – Srna i vuk, Srce je moje veliko k'o kuća, Lito ide mala, O, šinjorina, Ništa kontra Splita… Doživjele smo pravu, vrelu splitsku krv Galebova koji ne prežu ni pred čim da osvoje fureštu poput nas (iako dvojim – jesmo li mi furešti u Splitu ili nismo?!). Darovana sam vrhunskim udvaranjima poput „dat ću život za te“, „ti si poput daha leptira“ ili pak „imaš ruke kao Katarina Zrinska“. Vrh!
Nakon vatrenog otvaranja, smirile smo se i posvetile kulturi i rekreaciji. Mamurna nedjelja provedena je na Poljudu na tekmi (sunce upeklo, a glava u balunu, lele-lele), ponedjeljak istražujući svaki zakutak Dioklecijanove palače te predstavom u HNK, utorak i srijeda na Marjanu guštajući u vidicima i hraneći domaće životinje u Zoološkom vrtu. Četvrtak je bio namijenjen za posjet Klisu i kafendisanju na Baćama, a petak i subota za ponovno uskakivanje u dekoltirane kratke haljinice i plesne cipele (dvoje sam cipela potrgala plešući, toliko). U petak smo posjetile klub Kocka (kojeg sam nestrpljivo htjela vidjeti jer mi se pjesma „Namazan u Kocki“ jedno vrijeme vrtila na repeatu) – iako je prostor sjajan, a mjuza bila iznenađujuća i zabavna – Jelena i ja smo zaključile da to više nije za nas. Prosjek godina 17, a glavna svrha napušiti se u wc-u pa nabiti cvike i ekstatično skakati ispred kamere mobitela. Bila sam i ja nekad curka s poderanim čarapama i zihericom u ušima, volim to razdoblje mladosti, slobode i bezbrižnosti, no nas dvije više nismo mogle sakriti da smo nešto zrelije jabuke i da nam tamo baš i nije mjesto.
Iako je prvotni plan bio da iz Splita odlazimo u subotu, nakon saznanja da je baš tada sveti Duje i Dan grada, nismo bile lude da bi takvo što propustile pa smo se snašle za smještaj i ostale još jedan dan. Iako smo s petka na subotu bančile do 5 ujutro (hvala Toniju na neumornom plesu i pravom gospodstvu te večeri – ni jedna se nije osjećala zakinutom za pažnju!), digle smo se oko 10h i otišle na rani ručak. Svih tih dana jele smo u Zalogajnici Boom koja je gostoljubivošću i izvrsnom hranom te pristojnim cijenama zaslužila naše vjerne, redovite dolaske. Ne mogu lagati, najveća zasluga ipak ide Anti, toj bolnoj točki („Plešete li?
Ne bi hvala, rađe bi se udala.“). Ante, onaj nož mi je doista slučajno pao sa stola! Nakon što smo se oprostili s domaćinima iznenadivši ih bombonjerama i lijepom čestitkom, vratile smo se kući napuniti baterije (č. spavati). Predvečer, obukavši najljepše što smo ponijele, hrabro smo (i nakon dugo vremena) obule i štiklice, pustile kose, dodale parfeme iskompletirale sve s torbicama, nakitom i šalovima pa poput paunica zakoračile na Rivu kao da je samo naša. Bila i jest samo naša, poput duuuge piste kojom su nas pratili mnogi pogledi. Na svoje sam uši čula kako skupina momaka komentira „lipih li djevojaka“. Na pozornicu se redalo samo najbolje od Dalmacije – klapa Hrvatske Ratne Mornarice pa klapa Cambi uz pratnju tamburaškog orkestra iz Varaždina; Goran Karan koji je Splitskom serenadom popratio veličanstveni vatromet i na samom kraju veliki Tedi koji me je iznenadio svojom muzikalnošću i performansom (iako sam znala da je divan, ali ovoliko…). Nisam se mogla suzdržati i uz „More snova“ krenulo je i more suza. Split me je zagrlio kao svoju, ušao na velika vrata moga srca i zaposjeo svako moje čulo; a ujutro se moralo kući. Pozdravile smo i tu zadnju noć Kuku, plesale koliko je tijelo još moglo dati i odspavale niti sat vremena pa nazad za Rijeku.
Dok smo ujutro pile čaj čekajući prijevoz, s emocijama većim, bogatijim, ali i tugom težom od sve naše prtljage, samo smo se gledale, pa zaključile: „Vraćamo se u kolovozu“.
Mireli, Vani, Andreji, Andriji, Mariju, Josipu, Duji, Toniju, Filipu, Franu, Frani, Marinu, teta Nadi, gospodinu Stipi i dragome Anti; gospodinu Žoržu (iako mu to možda i nije ime) čije se filozofija mogla shvatiti tek nakon treće čaše dingača, nepoznatoj teti s unučicom na autobusnoj stanici, pa i onome svećeniku što me krivo razumio i mrko pogledao; vozaču busa od Klisa i nazad, slikaru što nas je uputio u sve prljave tajne rimskog građanstva i to posve besplatno, gospođi iz Broda koja je čik pauzu iskoristila za divne savjete, Indijcima koji su nas pokušali upecati kao rijetke ribice i našim momcima koji su manje hrabri, ali puno šesniji; cijeloj postavi predstave „U malu je uša đava“, svoj ekipi u Kuki s kojom smo razmijenili poglede, ruke i pića - jedno veliko HVALA. Split bez ljudi, kao i svaki grad, samo je mnoštvo betonskih lego kockica. Bez vas, i onog upornog sunca, i onih svadljivih galebova, splitko stanje uma bilo bi samo mrtvo slovo na papiru.

P.S. Momak, kažeš - nadaš se da nema cura u Torcidi?! Pisat će kad-tad i „White girls“ na onom crveno-plavom šalu!

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Sijedi pramen je blog sasvim tipične mlade osobe srednjih dvadesetih. Tematika je raznolika, a postovi dolaze u obliku spontanih misli i bez prevelike obrade. Radujem se svakom novom čitatelju.
Lijepo vas pozdravljam i dobrodošli.
Magdalena

Linkovi