Sijedi pramen https://blog.dnevnik.hr/sijedipramen

utorak, 16.03.2021.

Poremećaj prehrane - „come on skinny love“

Večeras pišem o nešto ozbiljnijoj temi, poremećaju prehrane. No neću joj pristupiti nimalo udžbenički, teoretski jer moj se poremećaj prehrane još nije ukoričio niti u jednu knjigu, niti u jednu liječničku jasnu dijagnozu.
Imam 163 cm i trenutno se vrtim oko 43 kilograma. Oduvijek sam mršava. Oduvijek pothranjena, slaba, blijeda, hladna, s niskim tlakom. Od prije malo više od deset godine s konstantnim bolovima negdje u probavnom putu, toj autocesti gdje su nesreće konstantne, ali hvala Bogu još uvijek bez smrtnih ishoda.
Rodila sam se sitna, i od samog početka pokazivala sam nezainteresiranost za hranu. Sisati nisam htjela, mama i tata su se brinuli jer nisu mogli nahraniti vlastito dijete. Kad su me počeli hraniti kašicama, na glavu su stavljali kutije, a onda ih micali s lica i kreveljili se kako bih se ja nasmijala, a oni mi gurnuli žlicu kašice u usta. Do dana današnjeg, da uz sebe nemam dečka koji kuha, ja bih jela minimalno, tek toliko da utažim glad koja bi me prije toga satima mučila.
Da razjasnimo – nemam anoreksiju niti bulimiju. Potpuno sam svjesna da sam mršava, smetaju mi moja ispala rebra, kralježnica i ključne kosti, smeta mi što imam upalo lice i nemam nikakve grudi, no ne smeta mi toliko da se „trgnem“. Kada bih mogla ovog trena dobiti 10 kila, stisnula bih zeleno dugme potvrde. Međutim, kako se tih 10 kila mora dobiti nikako drukčije nego kroz vježbu i hranu, tu stajem, tu se zapravo povlačim i dižem ruke.
Moj osjećaj prema hrani je uglavnom indiferentan. Nemam apetit, nisam sladokusac i ne privlači me miris niti okus hrane. Hrana - razmišljanje o njoj, njena kupovina, a posebno njeno spravljanje stvaraju u meni neki otpor. Meni je jesti DOSADNO. To je ključna stvar. Ja se naživciram kada postanem gladna i kada svoje vrijeme trebam „gubiti“ na obrok. Bit ću prvi potpisnik kada se na tržištu pojave tablete koje nose svojih dnevnih 2000 kalorija, zajedno sa svim vitaminima i mineralima i kada ću iz kuće na ulicu, uz svečani zvuk nekog puhačkog glazbala, moći izbaciti frižider. Ovaj osjećaj je začarani krug; moj otpor prema hrani u meni budi jad, a taj jad još veći inat i nezainteresiranost. Više mi se ne da, više kao da nemam snage u sebi tražiti malo volje da počnem planski jesti, vježbati i napokon dobivati kile.
Na sve to, s vremenom su se počeli pojavljivati i bolovi u želudcu, pa u crijevima i danas se tu ima još štošta dodati, no doktori nemaju ideju, pa samo nabrajaju: psihosomatika, malnutracija, osjetljivost crijeva... Rješenje svega toga je prvenstveno pratiti svoje tijelo i prilagođavati prehranu zahtjevima vlastitog organizma. Kada osobi koja o hrani previše ne misli, a kamoli priča ili o njoj istražuje, kažete da se pozabavi jelovnikom, dobit ćete...pa...nećete dobiti ništa. Uglavnom samo kukanje kako joj i dalje nije dobro.
Hvala dragome Bogu, u svemu ovome ja radim i po 14h dnevno, dobar sam radnik i student, a zdravija sam i od uhranjenih i od uvježbanih. Kad sam zadnji put imala temperaturu ne znam, kad sam zadnji put ostala slomljena ležati u krevetu pod gripom, nemam pojma, guram i živim s tih svojih jedva prikupljenih 43 zapravo vrlo dobro. Ipak, svjesna sam da svaka moja stanica žudi za energijom, žudi za tim još jednim obrokom, tim još jednim zalogajem pa se nadam da će se s vremenom i u mojoj glavi nešto dogoditi da pobijedim u ovoj bitci svih bitaka.
Hoćemo li hrana i ja postati prijatelji? Hoće li mi tanjur napokon ostajati prazan? Hoće li mi ikada dječji meni postati premalo? Hoće li mi ikada itko reći: „Pa ti si se malo popravila!“ Tko zna...možda da se ja ipak nastavim nadati kalorijskim tabletama :D

Zdravo,
Rica

16.03.2021. u 23:14 • 9 KomentaraPrint#^

nedjelja, 14.03.2021.

Ona će meni da je to njezin mačak …

Na posljednji post o obiteljskom mačku Mačetu, mama je odgovorila svojim viđenjem na situaciju.

"Čitam i ne vjerujem.

Piše mala kako ima mačka starog tri i pol godine, kako je uopće završio kod nas i što je sve s njim prošla, a što će još proći ne zna se jer, fala bogu mačka ima devet života.

Inače, mala je moja starija kćer koja je samo po konstituciji mala, po svemu drugome je upravo toliko koliko ima, a bome ima. Da je od majčinstva i na mene, imala bih ja već unuče u maloj školi. Ali nije.
Pomalo … za sada ima spremna imena za potomke (a kakva su bolje da ih nema).

Ona dakle, ta moja mala - starija ima mačka tj. misli da ima mačka, a zapravo ja imam mačka.
Ima ona i mlađu sestru iliti ja mlađu kćer koja bi ponekad trebala nahraniti tog mačka, iščešljati mu dlaku ili očistiti pijesak. Ponekad se i sjeti. Ponekad ga se sjeti i naš Pater familias. Shvaćate poantu?!

Lijepo molim gdje je mačak, dok je ona, prvospomenuta koja stavlja pravo na njega, po Osjecima, Zagrebima i Rijekama?!
Ta prvospomenuta savjest smiruje time što „plaća alimentaciju“ za njega, ako ne zaboravi. Ali mu onda brže-bolje kupi jastuk, igračku ili vrhunsku hranu i savjest opet mirna. Jer ona ima mačka … i što je sve s njime samo prošla, cccccc.

Ovako je to bilo …
,ajde, nahranit ćemo i napojiti to slijepo siroče, odvesti vetu da ga pregleda i da mu terapiju. Čim ojača i dođe k sebi ide na udomljavanje, nema rasprave. Nikakvo davanje imena (zato je i dan-danas Mače), nikakvo vezivanje za tog malog štakora (fakat je izgledao i gore od tog kanalizacijskog prljavca).
Dan po dan, mjesec po mjesec i mali sve draži i slađi - oči se otvorile, dlaka se očistila, trbuščić se zaokružio, nožice ojačale, njuškica ružičasta… Naučio gdje se jede i pije, gdje se piški i kaki, gdje se spava, po čemu se smije penjati, s čim se smije igrati. Pa kad smo ga već tako lijepo odgojili nek' ostane, šteta ga je. Samo ćemo ga kastrirati, kažu bit će zdraviji i neće odlutati za „suknjom“.

Onda nas je skužio, volimo ga – vrijeme je da od nas napravi sluge.
Sad spava gdje ga je volja, uvijek na drugom neprimjerenom mjestu. Neće jesti svoju hranu ako sa našeg stola miriše bolje. Voda se pije najradije iz tuša, a onda se capka po čistim podovima. Nužda se vrši isključivo na dvorištu koje god doba dana / noći bilo (što i nije loše, priznajem). Otvori mu vrata stoput dnevno jer se ide igrati, ili odmjeravati snagu s drugim mačorima, ili samo landrati po stubištu pa ako mu se svidi i zaviriti u tuđi stan. On će se maziti kad je njega volja, onda moraš, oš – neš - unosi ti se u lice i uvlači pod dlan. Ali dirne li se u gospodina kad se njemu neće, ne ginu ti zubi i kandže – kadar te je unakaziti kao najgoreg neprijatelja. Čisto da te podsjeti 'ko je tu gazda – mačak, a ne Medved.

Zaboravio je on, a čini mi se i ona moja mala – starija, tko ga doktoru vozi kad ošine s trećeg kata i odmah na balkon postavlja zaštitnu mrežu; tko mu rane previja jer je mimoza i koža mu ne podnosi vakcine, ampule, injekcije; tko ga danima traži i spašava jer ga susjedi zaključaše na vrelom tavanu; tko ga dehidriranog vozi na infuzije; tko ga sa sobom vodi na put makar se zamjerio s domaćinima; tko mu je našao najbolju tetu-čuvalicu da se ne zamjera domaćinima (…)

Dobro, priznajem … ako baš ne odradim sve ja, onda zasigurno o svemu tome vodim računa i ustrajem da se stvari riješe. Na postavljanje mačjih vratašaca na ulazu u zgradu čekala sam više od godine dana no tek su postavljena kada je s trećeg kata svako malo počeo silaziti moj suprug, da gospodinu mačku otvori vrata.
Moj muž ima zlatne ruke, pogotovo kad mu dosadi koristiti noge.

Ona će meni da je to njezin mačak …"

Hvala mami na postu!
Rica.





14.03.2021. u 16:02 • 14 KomentaraPrint#^

utorak, 09.03.2021.

Mačiću moj, problem je tvoj što si mi tako sladak

Ljeto, prije tri i pol godine, jedno u kojem sam krhko odlučila da ću se baviti napornijom fizičkim aktivnošću nego inače, donijelo mi je u život moje najdraže i najmilije pile, kako ga ja iz milja zovem. Vraćajući se tog 19.7. (hvala sestri što brižljivo zapisuje važne datume), dakle s te naporne fizičke aktivnosti, pred kotačima bicikla vidjela sam nešto malo i šugavo. Zaustavila sam se, bacila bicikl na travnjak pored asfalta i u ruke uzela valjda najbolesnije, najmršavije i najžilavije malo biće koje sam ikad srela, crno-bijelo klupko za kojeg ne znam što ga je više moglo držati na životu. Bilo je to muško mače, ofucano, dlaka mu je bila puna jajašaca od buha, oči slijepljene krmeljima, mršavo i jadno. Nisam znala što da radim – prvo sam ga maknula s ceste i da ću krenuti, kad se mali, valjda sluhom i njuhom, ponovno, bockavim hodom približio kotačima. Kad sam čučnula, mali se popeo na moje stopalo. Hajde, neće smetati ako mu dam mlijeka i nahranim ga za večeras. Čisto da mi se savjest smiri. Strpala sam ga u torbu i odvela u svoje naselje.
Pozvonila sam na interfon i rekla sestri da se, bez ikakva objašnjavanja mami i tati (koji su, sad vidim ne toliko strogo, bili protiv životinja u stanu), spusti sa zdjelom mlijeka i nekom šunkicom ili salamom, ovisno o tome što nađe u frižideru. Međutim, mama i tata su odmah saznali da sam pred zgradu dovukla mačku, pa su me pozvali gore da ju vide. Bili su zatečeni. To uopće nije bilo slatko malo mače, već ružna i jadna hrpa dlaka. Nahranili smo ga, donijeli pijesak s obližnjeg dječjeg igrališta te ga stavili u poklopac od kutije cipela kao improviziran mačji nužnik, i pustili mačića da odspava u stanu. Pokušali smo mu očistiti oči, no one su bile pod jakom infekcijom i nismo ih mogli odlijepiti. Sutra dan smo ga odmah odnijeli veterinaru. Dogovor je bio da ćemo ga izliječiti, a onda udomiti.
Uz pomoć antibiotika, kapljicama za oči, krvnim serumima koji trebaju pomoći pri zacjeljivanju rožnice, uz dobru hranu, mlijeko za mace i puno ljubavi, mali je uskoro bio skroz slatka okrugla buhtla. Ta nas je buhtla još koji put koštala živaca i suza – na primjer kad je pao s trećeg kata zgrade. Moj tata je samo zamotan u kućnu haljinu, direktno iz kupaone, otrčao dolje po njega. Kroz nos mu je išla krv, područje njuške je nateklo, nije se mogao kretati. Slomljen kuk, trauma pluća. Sljedećih 24 sata presudna za preživljavanje. Mačka ima 9 života, zašto smo se uopće brinuli. Stavljena je mreža, a on se potpuno oporavio i uspješno trči, penje se, skače i hoda. Jednom je prilikom odlučio štrajkat glađu i žeđu. Završio je na infuziji. Nije pronađen uzrok tome, osim mogućeg inaćenja za samo njemu znane razloge. Kada je jedan Uskrs padao s nogu od temperature, plakala sam od straha da je otrovan. Plakala sam i kod veterinara bez obzira što mi je govorio da je sve u redu i da samo ima visoku temperaturu. Plakala sam i kad smo došli doma jer je strah od smrti mojeg pileta bila prevelika. I taman kad sam prestala plakati i otišla za Zagreb, mama i tata su me nazvali da mi kažu da mogu nastavit plakat jer je gospodin istrgao tkivo na vratu i da to krvari i gnoji se. Dobro je, samo je alergičan na injekcije i od sada prima samo tablete. Zadnja njegova tragedija je bila kad ga dva dana nije bilo doma. Kao kastriran, poluslijep i jako plašljiv mačak, čisto sam sumnjala da je zbrisao. Mislila sam da leži negdje mrtav jer ga je susjed upucao lovačkom puškom dok je lovio njegove guske. Na kraju, priča jest bila vezana za susjeda, ali nije ga upucao, već ga je slučajno zaključao na vreli tavan u sred ljeta bez vode i hrane. Čuli smo ga kako mijauče s petog kata i doveli doma. Nije izlazio par dana van.
Inače mali je poluulična mačka i mnogo vremena provodi vani. Već je tri godine u ratu s Fredijem, mačkom s kata ispod nas. Naime, kao veliki teritorijalci konstantno se bore za prevlast u zgradi i ispred nje. Tuku se i čepušaju do iznemoglosti. Katkad bitku dobije Fred, a katkad Mače. Rat neće dobiti ni jedan jer su starošću, snagom i zdravljem gotovo isti. I glupošću.
Od kad je Mače počelo intenzivno rasti, intenzivirala se i njegova ćudljivost. Ne voli se maziti, ne voli se nositi, neće ležati kraj nas niti presti. Grize i grebe – agresivno, ljuto, iznenada. Tek ponekad pokazuje slabe znakove ljubavi, kada te lagano ugrize za vrh nosa ili obraz da te probudi ili se malo trlja o nogu, ali to je više zbog ljubavi prema hrani. Zbilja je nikakav ljubimac – najbolji je kad ga se ne gleda niti ne dira. Da mu služiš: otvori vrata stana da ode u šetnju i da se vrati; daj jesti, po mogućnosti ono što je na stolu, a ne u njegovoj zdjelici; pusti ga da spava gdje god on hoće – uglavnom na dasci za peglanje sa složenim čistim rubljem ili na svježe presvučenim krevetima. No, nekako smo svi osjetljivi na svoje ljubimce. Znamo da, čak i mačke, nemaju u sebi zločestoću koju omražavamo već neku vrstu nestašnosti koja je takva da se njome svojevrsno i ponosiš kad o njoj pričaš. Koliko sam puta željela da priča o mom nemogućem Mačetu bude pobjednica u pričama o najgorim mačkama. Ima tu neke draži.
I ako to moje Mače ne može biti pobjednik niti u bezobrazluku, a još manje u dražesnosti; u ljepoti dlake, a još manje u ljepoti očiju; on je biće koje u meni budi najmekše emocije i stoga kakav god da je, neka je!


09.03.2021. u 15:16 • 4 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2021 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (3)
Siječanj 2021 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Sijedi pramen je blog sasvim tipične mlade osobe srednjih dvadesetih. Tematika je raznolika, a postovi dolaze u obliku spontanih misli i bez prevelike obrade. Radujem se svakom novom čitatelju.
Lijepo vas pozdravljam i dobrodošli.
Magdalena

Linkovi